Ugovor između Gazproma i kineskog CNPC-a o kupovini ruskog plina, koji Moskva i Peking žele potpisati u četvrtak u Kremlju tijekom pregovora Dmitrija Medvedeva i predsjednika Hua Jintaoa, ili dan kasnije u okvirima gospodarskog foruma u St. Petersburgu, postao je važnim korakom u formiranju rusko-kineskog energetskog saveza. Međutim, unatoč spremnosti službenika da mogu izvijestiti o napretku, budućnost ugovora još uvijek je pod upitnikom.

Održani početkom lipnja, pregovori o formiranju cijena nisu uspjeli, a runda pregovora održana jučer u Moskvi na razini šefova tvrtki - Alekseja Millera i Jianga Zemina, također je završila bezuspješno. Danas će se Miller i Jiang ponovno sastati. U isto vrijeme, prema našim podatcima, o pitanju o cijeni robe danas bi mogli razgovarati i predsjednici Ruske Federacije i Kine, koji će stići u Astanu na jubilarni summit Shangajske organizacije za suradnju.

Ova situacija je tipična za rusko-kineske energetske pregovore. Kako primjećuje stručnjak Brookingsa za kinesku energetsku politiku Erica Downs, Kina i Rusija u teoriji su idealni partneri u energetskom sektoru, a ipak, mnogo godina su veliki plinovodni projekti ostali na papiru zbog ozbiljnih neslaganja. Prije svega - oko cijene.

Kina, čiji BDP tijekom proteklih 20 godina raste u prosjeku za 10,5% godišnje, još je 1993. godine postala neto uvoznikom ugljikovodika, a 2010. godine premašila je SAD po razini potrošnje energije. U isto vrijeme, kaže Erica Downs, Kina ima za cilj smanjiti svoju ovisnost o opskrbi s Bliskog istoka i Afrike, koja čini oko 90% uvoza energenata. Pomoću kopnenih cjevovoda Kina se nada da će smanjiti rizik u usporedbi s morskim putovima koje mogu blokirati flote neprijateljskih naroda, smatra stručnjak britanskog University of Dundee, Liao Syuanli. Istodobno, Rusija je odavno izrazila želju da diversificira svoj izvoz ugljikovodika s europskog smjera (u kojem smjeru ide više od 80% izvoza) na dinamična azijska tržišta.

Projekti izgradnje naftovoda i plinovoda u Kinu pojavili su se ubrzo nakon normalizacije odnosa između SSSR-a i Kine - krajem 1980-ih godina. Po mišljenju Erice Downs, Rusija je htjela graditi cijevi prema Kini, ali Peking je na ove projekte gledao prohladno - cijene nafte nisu se dizale iznad 20 dolara za barel, a na tržištu je postojao višak ponude. Situacija se promijenila 2000. godine kada su cijene nafte porasle. Kina je započela razgovore s Yukosom o izgradnji naftovoda Angarsk-Daqinge, a s Gazpromom o izgradnji plinovoda iz zapadnog Sibira i Dalekog istoka. Tada je, međutim, usporila Moskva.

Glavni razlog sporosti Moskve, prema riječima stručnjaka, bio je taj što Kremlj nije toliko težio k izlasku na nova tržišta, koliko je koristio kinesku kartu u pregovorima s europskim kupcima Gazproma i ruskih naftnih kompanija. U ožujku 2006. kada su odnosi između Gazproma i potrošača u Europskoj uniji otežani nakon prvog plinskog rata s Bjelorusijom, Putin je otputovao u Kinu. Tijekom tog posjeta potpisani su memorandumi o izgradnji grane u Kinu naftovoda Istočni Sibir-Tihi ocean, kao i plinovoda. „Prvi plin krenut će kroz pet godina", - rekao je tada Aleksej Miller. Uplašeni potrošači u EU-u promijenili su dugoročne ugovore s Rusijom, nakon čega je Moskva izgubila interes za pregovore s Kinezima. Peking je tada odbio platiti europske cijene i predlagao je vezivanje formule za određivanje cijene plina uz glavni energent u Kini - ugljen.

Šetnja kroz cijevi

Uvjerivši se da Rusija ne teži k provedbi sporazuma, Kina je počela aktivno tražiti druge dobavljače. 2006. je završen prvi krak plinovoda iz Kazahstana. A 2009. Peking je pružio krizom jako pogođenoj Astani kredit od 10 milijardi dolara u zamjenu za dostup CNPC-a imovini u energetskom sektoru zemlje, kao i za pristanak na povećanje kapaciteta naftovoda do 20 milijuna tona godišnje. Paralelno su potpisani novi ugovori sa zemljama Bliskog istoka, Afrike i Latinske Amerike.

A uskoro se Kina opskrbila i plinom. U travnju 2006. godine sklopljen je sporazum o izgradnji plinovoda Turkmenistan-Uzbekistan-Kazahstan-Kina. Rad je započeo 2007. godine, a već u prosincu 2009. u cjevovod dulji od 1800 km pušten je prvi plin. Do 2013. godine cjevovod bi trebao dostići puni kapacitet od 40 milijardi kubičnih metara plina godišnje, ali Peking već vodi pregovore o njegovu povećanju na 60 milijardi kubika. Prošle godine Kina je započela s izgradnjom plinovoda iz Mianmara s početnim kapacitetom od 10 milijardi kubičnih metara.

Osim toga, Peking provodi program za izgradnju terminala u provinciji Fujian i Guangdong za primanje LNG-ja. Do 2014. godine njihov ukupni kapacitet dosegnut će 70 milijardi kubičnih metara godišnje. Kapaciteti se grade u skladu s postojećim ugovorima – prije svega s Katarom i Australijom. Međutim, prema riječima visokog izvora u katarskoj vladi, sada je Peking započeo nove pregovore o povećanju kupnje. Prema prognozi Wood Mackenzie, nakon 2020. godine Kini više uopće neće biti potreban dodatni plin iz plinovoda.

Kao rezultat toga, konstatiraju stručnjaci, dok je ranih 2000-ih godina Gazprom mogao doći na nezauzeto kinesko tržište i utjecati na cijene, danas ruski monopol dolazi na tijesno tržište, a uvjete već diktira Peking. „Naravno, nakon što je Kina stekla tolike izvore plina, mogućnosti Rusije da diktira cijenu znatno su oslabljene", - zaključuje Liao Syuanli. Prema njenim riječima, ruski monopol može se samo nadati da će u Pekingu porasti želja za povećanjem udjela plina i općenito doći do rasta zanimanja prema plinu u svijetu nakon havarije u nuklearnoj elektrani Fukushima-1.

Kao rezultat toga, Kina će se vjerojatno složiti s uzimanjem ruskog plina, ali samo po cijeni koja je zadovoljava. Dodatni faktor rizika je što se sve isporuke planiraju provoditi po dvama cjevovodima („Altaj" - kapaciteta od 30 milijardi kubičnih metara godišnje i plinovoda iz Vladivostoka s kapacitetom od 38 milijardi kubičnih metara godišnje) koji se oslanjaju na jednog krajnjeg dobavljača - Kinu.

Nedostatak takvih shema već su osjetili Rosnjeft i Transnjeft koji su nakon mnogo oklijevanja, u veljači 2009., na vrhuncu krize, bili prisiljeni potpisati ugovor s CNPC-om o izgradnji cjevovoda i isporuci 15 milijuna tona nafte godišnje u zamjenu za kredit od 25 milijardi dolara od Kineske banke za razvoj. Kada je početkom ove godine CNPC iznenada odlučio smanjiti isplate prema ugovoru, šef Transnjefta Nikolaj Tokarev u pismu zamjeniku premijera Igoru Sečinu procijenio je gubitke zbog raskida ugovora na 30 milijardi dolara.

Paniku ruskih naftaša moguće je shvatiti: u slučaju raskida ugovora oni bi morali vratiti kredit i razmišljati o tome što učiniti s cjevovodom koji ne vodi nigdje. I teško da bi i kazna koju bi platio CNPC mogla popraviti stvari. Srećom, u svibnju se sukob ipak uspjelo riješiti (CNPC je u svjetlu teških pregovora o plinu smanjio svoje pretenzije), ali Moskva nije osigurana protiv ponavljanja takve situacije u budućnosti,.

Ipak, izabranu strategiju u odnosu na Kinu ruski dužnosnici ne osporavaju. Prošli tjedan na naše pitanje zašto Rusija gradi prema Kini upravo cjevovode, a ne vozi naftu i plin morskim putem, Igor Sečin je rekao kako „cjevovodi naprosto skraćuju vrijeme isporuke", a jednako su sigurni za Rusku Federaciju, kao i morski pravci.

Aleksandr Habujev
kommersant.ru