Financijska kriza eurozone

Španjolska, peto po veličini gospodarstvo Europe, nalazi se na rubu dužničke krize. Ona je bila jedna od najoduševljenijih uvoditelja eura 1999., a od tada je neprekidno uživala u napretku sve do krize u rujnu 2008.. Europski fondovi ulagali su u Španjolsku potičući privatnu potrošnju i bum građevinskog sektora. (Procjenjuje se da je 61 posto svih kredita privatnom sektoru bilo za nekretnine.) Kao posljedica toga, došlo je do naglog rasta privatnog duga i cijena nekretnina. Tijekom buma plaće i cijene u Španjolskoj rasle su brže nego u drugim europskim zemljama. Mjehur tržišta nekretnina rasprsnuo se u rujnu 2008., najavljujući recesiju i pad potražnje. Međutim, plaće i cijene snizile su se u daleko manjoj mjeri. To je rezultiralo nekonkurentnošću španjolske industrije. Kako Španjolska ne može devalvirati valutu zbog svojeg članstva u eurozoni, ona treba smanjiti plaće i cijene sve dok ne budu u skladu sa onima njenih konkurenata.

Ali, to je u suštini spor proces. Obično je potrebno više godina visoke stope nezaposlenosti da se plaće dovoljno snize. A to za Španjolsku znači i duže, zahvaljujući njenom zakonu o radu, čija je reforma provedena unatoč jakom protivljenju oporbe. Nadalje, daljnji pad plaća značio bi pad prihoda, ali ne i smanjenje dugovanja. Što čini naplatu dugovanja privatnog sektora težom. Dodatna otežavajuća okolnost je problem nezaposlenosti mladih, 40 posto ih je nezaposleno, dok je opća nezaposlenost preko 20 posto, ove obje stope su najviše stope u eurozoni. Budućnost izgleda besperspektivno.

U dobra vremena, pa čak i tijekom buma, Španjolska je postupala mudro, prikazujući i fiskalno i financijsko dospijeće. To je stvorilo proračunski višak, za razliku od Grčke, a trudila se (iako samo s djelomičnim uspjehom) i regulirati svoje banke, za razliku od Irske. To je obećanje kojeg se Španjolska drži. Zbog toga njezin rejting, iako su ga i Fitch i Standard & Poor's nedavno snizili, nije uopće tako loš. Problem sa španjolskim bankama je likvidnost, a ne održivost. Unatoč tomu, financijska tržišta zahtijevaju veće kamate za kupnju španjolskih obveznica.

Osim izmjene zakona o tržištu rada Španjolska provodi mjere štednje, kao što su podizanje stope poreza na promet (PDV-a) sa 16 na 18 posto u srpnju 2010., smanjenje prosječne plaće državnih službenika za pet posto u lipnju, kao i zamrzavanje mirovina i smanjenje državnih rashoda. U prosincu 2010. parlament je tijesnom razlikom odobrio 7,9-postotno smanjenje javne potrošnje za 2011.. Ovo najviše zabrinjava jer su potrebe kućanstava već teško pogođene mjerama štednje i jedino je izvozni sektor poslovao dobro u 2010.. No, Španjolska se ne može osloniti na izvoz, jer on ovisi o mnogim čimbenicima koje ona ne može kontrolirati.

Nažalost, Španjolska se mora složiti s odlukama Europske unije i provoditi mjere štednje koje smanjuju ukupnu potražnju, jer su i javna potrošnja i potrošnja domaćinstava smanjene. Ovo, zauzvrat, smanjuje bruto domaći proizvod i prihod od poreza, što dodatno otežava sanaciju dugovanja. Srećom, Španjolska je naglo podigla javnu potrošnju, stvorivši proračunski manjak od 11,4 posto 2009., kako bi izvukla gospodarstvo iz recesije. Međunarodni monetarni fond je predvidio rast od 0,5 posto u 2011., 1,7 posto u 2012. i 1,9 posto u 2013. Nezaposlenost je ostala postrani. Međutim, godinu za godinom, porasla je za 4,5 posto. Ipak, najgori dio priče je da je pod pritiskom Europske unije Španjolska već pristala smanjiti svoj proračunski manjak na 6 posto u 2011., a na 3 posto do 2013. Takve mjere će neminovno uvući Španjolsku u 'spiralu smrti'.

Jedini izlaz iz slijepe ulice za EU je da popusti nerealno stroge uvjete za proračunski deficit, te Španjolskoj ponudi dovoljno veliki dugoročni kredit. To ne bi trebalo biti teško, s obzirom na ranije obećanje kojeg se Španjolska držala.

Dipankar Bose
The Telegraph, London