Kriza u Libiji: Svjedočimo li početku novog šoka cijene nafte?

Ovogodišnja događanja u sjevernoj Africi i na Bliskom istoku podsjećaju na iransku revoluciju 1979. i, prije toga, Yom Kippurski rat u listopadu 1973.

Taj napad na Izrael koji su izvršili Egipat i Sirija događaj je zbog kojeg je Zapad, a osobito SAD, shvatio da je izgubio veliki dio svojeg utjecaja na cijenu sirove nafte.

Za razliku od 1979., revolucija se sada događa u nekoliko zemalja, a ne samo jednoj. Za razliku od 1973. kada je prijetnja sigurnosti bila jasnija, regija je sada prekrivena maglom neizvjesnosti i nasilja.

Otkrivajući nervozu tržišta, cijena nafta je u ponedjeljak porasla - 2,5 posto u Londonu, a više od 5 posto u New Yorku. Saif Gadafi, sin Muammara, govorio je kako "će u Libiji teći rijeke krvi" budući je izazvan stari režim.

U regiji koja pokriva 36 posto ukupnih zaliha nafte, a koja se suočava s toliko prevrata, lako je zamisliti najgore. Situacija u Libiji je teška, ali ono što se događa u Bahreinu moglo bi biti važnije u pogledu budućnosti regionalnog naftnog diva, Saudijske Arabije. Tamošnji režim danas je manje zainteresiran za cijenu nafte, a mnogo više zabrinut za regionalnu politiku. Međutim, Saudijska Arabija, ako to želi, ima kapaciteta povećati rezerve nafte s ciljem smirivanja tržišta. OPEC je već povećao proizvodnju kao odgovor na nedavni skok cijene nafte, a američke zalihe su dobrano iznad petogodišnjeg prosjek. S početkom toplijeg vremena, smanjen je sezonski pritisak na cijenu.

Zemlje OPEC-a će se u utorak sastati s predstavnicima država konzumenata na Međunarodnom forum o energetici u Rijadu. Tamo će biti Kina, Indija i Brazil, navodno kako bi razgovarali o nestabilnosti tržišta, ali okupljanje će proizvođačima i potrošačima omogućiti koristan forum na kojem će jedni drugima osluhnuti raspoloženje.

Moguće je da će Saudijci biti spremni sirovu naftu ranije pustiti na tržište (...) Međutim, još je uvijek u interesu država koje su veliki proizvođači nafte izbjegavanje ponavljanja ekonomskih poremećaja iz 2008., kada je u ljeto cijena dosegla 145 dolara po barelu. 12 mjeseci ranije cijena je bila upola manja.

Posljednje dvije godine cijene su porasle kao odgovor na ekonomski oporavak.

Naime, čini se da je mala vjerojatnost da se cijene uskoro povuku sa sadašnje razine i odbacuje se svaka mogućnost kratkoročne cijene.

Zloduh je kulturni kliše Bliskog istoka, međutim lik čarobnjaka koji je pobjegao iz svoje boce je realan prikaz politički nemira u regiji. A kada jednom izađe iz boce, biti će vrlo teško, ako ne i nemoguće, vratiti ga u nju.

Prisutnost Davida Camerona u regiji vjerojatno neće rezultirati velikim promjenama na lokalnoj razini. Ali, utjecaj koji na britansko gospodarstvo ima nepostojana cijena nafte zbog koje trpi redovni porast cijene nafte je ozbiljan. To bi moglo umanjiti rast i povećati troškove - pogoršavajući naše stagflacijske probleme i povećavajući dilemu oko kamatne stope Mervyna Kinga.

Britansko gospodarstvo 2011. puno je drugačije od onog iz 1973. kada se pokrenuo 'stroj propasti' rasta troškova i pada dobiti, a koji nije prestao raditi ostatak desetljeća. Naše gospodarstvo koje se temelji na uslugama još se može smatrati slamkom spasa u odnosu na glomaznu nekonkurentnu tešku industriju '70-ih.

Nadam se da će Cameron, nakon što iz prve ruke dobije uvid u probleme naftne regije, biti potaknut na uvođenje svih mogućih mjera kako bi potaknuo gospodarski rast Velike Britanije i izoštrio prednosti našeg privatnog sektora. S obzirom kako je krenulo s naftom, Velikoj Britaniji će trebati sva raspoloživa pomoć, kao i samopomoć, i kao najpotrebnije, mjesto za početak.

Poticaji ruskog energetskog sektora znak su njegove slabosti

Ova današnja kolumna dolazi uz priče o pobuni na Bliskom istoku i navodima o povećanju ratobornosti Rusije. Točno to je pozicija u kojoj se trenutno nalazi Velika Britanija i ostatak zapadne Europe kada su u pitanju energetske politike.

Alexey Miller, izvršni direktor Gazproma, nije gubio vrijeme u ponedjeljak, te nam je rekao da se radije umilimo Moskvi radi naših budućih energetskih potrebe nego da se oslanjamo na nepredvidive države Bliskog istoka.

Međutim, Gazpromova pozicija nije baš tako sigurna kako Miller želi vjerovati. Zalihe prirodnog plina, obnovljivi izvori energije, novi izvori uvoznog tekućeg prirodnog plina i plinovodi potkopavaju sliku Rusije kao vladara energetske budućnosti Europe koju sama o sebi želi imati. Rusija može pokušati sve što želi kako bi profitirala od regionalnih problema suparnika, ali napadanje energetske politike svojih najvećih kupaca na Zapadu je više znak slabosti nego snage.

The Telegraph, London