Zašto se Angela Merkel i David Cameron slažu

Nazivaju ih neobičnim parom, a lako je vidjeti i zašto. David Cameron i Angela Merkel naizgled su nespojivi: on uvjereni euroskeptik, ona prava članica europskog projekta.

Kad je Cameron povukao konzervativce iz glavne skupine desnog centra u Europskom parlamentu i udružio se s onima koje njemačka kancelarka smatra gomilom zlobnih izopćenika, izgledalo je kao da njih dvoje nikada više neće uljudno razgovarati. No otkad je postao premijer, Cameron njeguje bliske veze s njemačkom kolegicom; čini se da se slažu gotovo u svemu, od strogih mjera štednje do pogibelji multikulturalnosti. Čudno za britanskog premijera, ali Cameron je bliži njemačkom stavu nego stavu kolega u SAD-u. Izgleda da nastaje nova posebna veza.

Nije li Cameron, možda pod utjecajem svojega eurofilnog zamjenika Nicka Clegga, preblag s Europom? To je jedno od mogućih tumačenja, ali pogrešno. Zapravo je stvar u tome da bilateralni odnosi u Europi opet postaju važni koliko i multilateralni, a to je vrlo povoljno za UK.

Stvaranje koalicijske vlade u Britaniji omogućilo je Cameronu da se prema Europi, i prema mnogo čemu drugom, postavi na dva načina. Zakon o Europskoj uniji teoretski prihvaća euroskeptične tendencije jer će se o daljnjim prijenosima suvereniteta odlučivati na referendumima, ali u ophođenju s Europom stav vlade potpuno je pragmatičan; ona ju zapravo sve više podržava.

Bilo to točno ili ne, među torijevcima vlada opće mišljenje da je britanskim gospodarskim interesima bolje služi stabilan euro, a ne njegova propast. Posljedica je britansko sudjelovanje u spašavanju Irske. Nema sumnje da će se u slučaju opasnosti vršiti pritisak da se potpora proširi na druge zemlje u kojima su britanske banke visoko izložene.

U cjelini gledano, Britanija je zauzela poziciju u kojoj zadovoljno sjedi po strani odabirući komadiće Europe u kojima želi sudjelovati, a odbacujući ostalo. Zakon o Europskoj uniji teoretski će ozakoniti ovaj novi pristup. Većina političara u Europi kazat će kako se ovakva pozicija tolerira zato što Europa ima većih problema od britanskog separatizma.

Spašavanje eura postalo je glavni pothvat; ono što Britanija želi raditi zasad je nebitno. No ako i kad se kriza riješi, njezina ambivalentnost postat će neodrživa. Prema ovakvom načinu argumentiranja konačno udaljavanje Britanije iz središta odlučivanja u europskoj politici već je počelo s novim „paktom za konkurentnost", nedavno najavljenim okvirom gospodarskog upravljanja među zemljama monetarne unije.

O ovom paktu bilateralno su se dogovorile Njemačka i Francuska izvan bruxelleskih intriga, i on je, prema jednom tumačenju, još jedna prekretnica na dugom putu prema saveznoj Europi zemalja sa zajedničkom valutom. Sedamnaestorica u eurozoni idu, čini se, svojim putem, bez obzira na želje EU 27.

Možda – no postoji i drugi način gledanja, a to je da Njemačkoj, a možda i drugima, odgovara da Britanija kao kontrast pleše po rubovima eurozone. Pakt za konkurentnost je varka. Vrag je uvijek u detaljima, ali nacrt iz britanske perspektive izgleda prilično neprijeporno. Predložene discipline su takve da bi ih većina gospodarstava prihvatila slobodnom voljom. One sve, osim usklađenog korporativnog poreza, zapravo izgledaju kao kopija one vrste lisabonske agende čije usvajanje u Europi Britanija već deset godina pokušava postići.

Još ima velikih razlika u tome kamo bi točno zajednička valuta trebala ići, no jedno je sigurno: bilo kakav oblik fiskalne unije u Njemačkoj je politički neodrživ i ustavno neprihvatljiv.

Ovdje je Njemačka bliža Britaniji nego svojim suputnicima u monetarnoj uniji. Zahtjevi država na periferiji eurozone da se europski sanacijski fond transformira u neku vrstu regionalne razvojne banke u Berlinu su posve neprihvatljivi kao i svaki pokušaj stvaranja unije zajedničkih jamstava. Njemački porezni obveznici neće postati odgovorni za portugalske dugove.

Zato, ako ne i iz drugih razloga, Njemačka je više nego sretna što Britanija sjeda za stol za kojim će se pregovarati o budućnosti sanacijskog fonda iako će se UK odlučno protiviti svakoj daljnjoj obvezi plaćanja.

Angeli Merkel euroskeptična Britanija korisna je kao protuteža njezinim federalno raspoloženim europskim partnerima. Britanska pozicija slaže se i sa stavom rasprostranjenim u Njemačkoj da budućnost Europe nije u daljnjoj internoj integraciji, nego u globalnom angažmanu. Znamo da su europski savezi varljivi, ali zasad slaganje Camerona i Merkel možda i nije tako nevjerojatno kako se na prvi pogled čini.

Jeremy Warner
The Telegraph, London