Jugoistočna Europa: korupcija kao sustav

Korupcija je u jugoistočnoj Europi postala oznakom za sve ono što stoji na putu modernizaciji gospodarstva, uspostavi pravne države i približavanju Europskoj uniji. Kada će prva zemlja te regije krenuti stopama primjerice Tunisa ili Egipta?

Kada je Rumunjskoj i Bugarskoj uskraćen pristup Shengenskoj zoni, kada su odgođeni hrvatski pristupni pregovori s Europskom unijom ili pak kada je nedavno u Tirani ubijeno troje prosvjednika – uvijek se govorilo o korupciji i načinima kako se boriti protiv nje. Ta riječ čuje se u gotovo svakom razgovoru o postkomunističkim zemljama, a posebice onima u jugoistočnoj Europi. Korupcija je postala oznakom za sve ono što stoji na putu modernizaciji gospodarstva, uspostavi pravne države i približavanju Europskoj uniji. A kada se govori o tome, političke elite tih zemalja osjećaju veliku nelagodu. No i među starim članicama Europske unije ima mnogo onih koji se protive apsolutizaciji korupcije: Zar ljudska pohlepa nije konstanta? Nema li korupcije posvuda? I na kraju krajeva, zar privilegiranje pojedinih dijelova biračkog tijela u stranačkim kampanjama isto nije blaži oblik korupcije?

Korupciju je moguće suzbiti ondje gdje vlada zakon

Te su kritike opravdane, ali ipak previđaju važnu razliku između starih i novih članica Europske unije. U konsolidiranim pravnim državama korupcija je individualno kršenje jedne opće prihvaćene i poštivane norme. Jer ondje gdje vladaju zakoni, korupciju je moguće suzbiti ako su političari, suci, službenici i direktori državnih poduzeća podvrgnuti strogim kontrolama, ako se ograniči njihov prostor djelovanja i ako se privatizacijama smanji opseg javnih dobara.

U postkomunističkim državama situacija je drugačija. Tamo ne postoje samo zasebni slučajevi korupcije, već se tamo susrećemo s posve drugačijim fenomenom. U komunizmu nije bilo jednakosti pred zakonom. Povlastice su uživali samo partijski sljedbenici, i to od vrha do dna hijerarhijske ljestvice. Oni koji su bili bliži središtu vlasti imali su naravno veće privilegije. A privilegije nisu ovisile o uspjehu, o novcu ili osobnom ugledu, već samo u rangu u vlasti. Članovi centralnog komiteta ili udruženja književnika nisu imali potrebu potplaćivati liječnike, kako bi im bila pružena redovna zdravstvena skrb. Kavu, cigarete ili konjak morali su donositi samo oni koji nisu imali utjecaja. To su bili tržišni zakoni, čiju valjanost režim nikada nije dovodio u pitanje.

Nasljedstvo komunizma

Postkomunističke zemlje još uvijek snose posljedice tog nasljedstva komunizma, jer je tamo promjena sustava – za razliku od zemalja srednje Europe - započela kasnije i jer nije se provodila jednako dosljedno. Nacional-komunistički režimi u regiji – rumunjski, albanski, a posebno jugoslavenski slomljeni su u orgijama nasilja u kojima su se stare strukture vlasti samo presložile i preuzele drugi naziv, tako da je zapravo izostala korjenita promjena političkih elita. No još uvijek je presudan status u hijerarhiji vlasti i utjecaj koji proizlazi iz toga. Stranke se zovu socijaldemokratskima, liberalnima, nacionalnim, demokratskim ili konzervativnim, ali ne pristaju na preciznije programske definicije. I dalje je bliskost centrima političke moći presudna za sveučilišnu ili novinarsku karijeru, za dodjelu javnih natječaja ili zaštitu od kaznenog progona. Na Balkanu se jednostavno sve politizira.

Jaz se sve više produbljuje

Politička rasprava samo se svodi na borbu za vlast i utjecaj. O stručnim rješenjima govori se tek sporadično. Prioriteti su i dalje pristup javnim sredstvima, oblikovanje pravnog okvira prema pojedinačnim interesima i osobno bogaćenje. Tko želi uspjeti, mora se prilagoditi ustaljenim pravilima i na taj način omogućiti održivost sustava. Čak se i mlađi naraštaji, koji nisu odrasli u komunističkom režimu, vrlo brzo prilagode situaciji. Jasno je da u svim zemljama i u svim dobnim skupinama ima poštenih ljudi, među kojima i političara, sudaca, službenika i novinara koji se bore protiv korupcije i time sami sebe izlažu velikim rizicima. No oni se dosada još uvijek nisu uspjeli nametnuti ni u jednoj zemlji jugoistočne Europe. Europska unija u tim zemljama uglavnom nailazi na političku klasu, koja je takva kakva je. A od te je klase nerealno očekivati da promijeni sustav od kojeg ima koristi. Civilno društvo u tim je zemljama slabo razvijeno, a disidenti i intelektualci već su odavno napustili političku scenu. Jaz između stranaka i građana koji snose posljedice korupcije, zlouporabe vlasti i pravne nesigurnosti, iz dana u dan se sve više produbljuje. A koliko će vremena trebati da prva zemlja jugoistočne Europe krene stopama Tunisa, ovisi u prvom redu o strpljenju građana.

www.faz.de