Tiriniški sindrom

Događaj u Tiringiji i njegove političke posljedice mnogima se čine poput političke nesreće. No Tiringijasve te turbulencije slijede obrazac koji se vidi u mnogim drugim europskim zemljama i koji je u nekima od njih već doveo do potpunog raspada stranačke scene. Tiringija je posvuda. U mnogim zemljama Europe sljedeća je tendencija prisutna na političkoj sceni bar deset godina: nekadašnje narodne stranke slabe, nastaju nove uspješne grupacije od kojih je većina smještena na lijevom ili desnom rubu političkog spektra. Tradicionalnim strankama postaje sve teže organizirati većine. Posljedica toga uglavnom su paralizirane koalicije političkog centra, savezi s populistima, a u mnogim država i potpuna implozija stranačkog sustava.

Španjolska – kršenje tabua

Od sloma diktatora Franca 1976. Španjolska poznaje dvije velike narodne stranke, a to su konzervativna Narodna stranka (PP) i socijalistički PSOE. Četiri desetljeća uvijek bi jedna od tih stranaka imala apsolutnu većinu ili bi je postigla udruživanjem s manjim regionalnim strankama. No dosadašnji stranački sustav uzdrmale su kriza eura i, u znatno manjem opsegu, izbjeglička kriza. U svega nekoliko godina dvostranački sustav pretvorio se u peterostranački Španjolskasustav. Sa strankom Građani (Ciudadanos) nastala je umjerena liberalna stranka – ali su se u to isto vrijeme pojavile dvije populističke stranke. Na lijevoj strani političkog spektra bila je to stranka Podemos koja je pružajući žestoki otpor politici štednje nametnutoj od strane Bruxellesa na političkoj sceni Španjolske već deset etablirana. No Španjolska već nekoliko godina ima jednu populističko-nacionalističku stranku i na desnom rubu političkog spektra: Vox, koji se profilirao kritiziranjem izbjegličke i rodne politike. I u Španjolskoj dvije su velike stranke godinama poduzimale sve kako bi spriječile formiranje koaliciju s populističkim strankama. Rezultat tih nastojanja bila je višegodišnja nestabilnost. Od parlamentarnih izbora 2015. u Španjolskoj su se tri puta održali prijevremeni izbori zbog nemogućnosti postizanja stabilnih većina. Nakon zadnjih prijevremenih izbora koji su održani 2019. i u Madridu je prekršen tabu: socijalistički PSOE na čelu s premijerom Pedrom Sánchezom ušao je u koaliciji s ljevičarsko populističkim strankom Unidas Podemos (prije Podemos).

Brojni prijevremeni izbori doveli su do tektonskih pomicanja na stranačkoj sceni. Ipak, dvije su činjenice tu ključne: klasične narodne stranke su 2019. prvi put spale na manje od 50 posto u parlamentu, a populističkim strankama potpora je stalno rasla i trenutno iznosi 27 posto.

Švedska – koalicija stranaka centra

I Švedska je nedavno doživjela jednu vrstu nestabilnosti kakva tamo nije zabilježena već desetljećima. Razlog je bio podmukli uspon desničarsko-nacionalističkih Švedskih demokrata. Ta je stranka 2010. mogla računati na potporu Švedskasamo šest posto birača, ali je u prošlom desetljeću doživjela nezapamćen uspon, između ostalog i zbog izbjegličke krize. U Švedskoj, zemlji s tradicionalno liberalnom migracijskom politikom, sve se više birača okretalo Švedskim demokratima i njihovim kritičnim stavovima o useljavanju i integraciji. Na izborima 2018. Švedski demokrati su osvojili gotovo 18 posto glasova – što je rezultiralo potpuno novom konstelacijom u parlamentu u Stockholmu. Ni stranke na lijevom, ni one na desnom dijelu političkog spektra ne bi imale dovoljno mandata za formiranje vlade koja ne bi ovisila o toleriranju od strane Švedskih demokrata. Ono što je uslijedilo bila je situacija koja je slična s onom u Tiringiji. Predsjednik konzervativne stranke Moderaterna, Ulf Kristersson, odvažio se i prekršio jedan tabu. Naime, on je htio biti izabran za premijera vlade koja bi bila ovisna o Švedskim demokratima. Međutim, nekoliko stranaka, koje su manje ili više povezane s njime, u znak prosvjeda uskratilo mu je potporu tako da u konačnici nije mogao postići većinu. Rješenje je bio takozvani sporazum centra – dakle suradnja lijevo i desno orijentiranih stranaka, kakvu Švedska dosada nije zapamtila. Formirana je koalicija u kojoj su sudjelovale stranke centra, liberali, Zeleni i socijaldemokrati. Koalicija nije više ovisna o Švedskim demokratima, no kritičari strahuju da bi stranke u jednoj takvoj koaliciji mogle izgubiti svoj profil i da bi zbog toga mogla ojačati potpora Švedskim demokratima.

Italija – koalicija zakletih neprijatelja

U i Italiji je politički sustav proteklih godina upao u velike turbulencije. Od devedesetih godina stranka Silvija ItalijaBerlusconija Forza Italia (FI) imala je ulogu konzervativne narodne stranke, kojoj su Socijaldemokrati (PD) bili rivali na lijevoj strani političkog spektra. Ali tijekom krize eura i izbjegličke krize, koje su Italiju pogodile iznimno jako, došlo je do uspona dviju populističkih grupacija: ljevičarskog prosvjednog pokreta Pet zvijezda i desničarske Lege Mattea Salvinija. Pokret Pet zvijezda ojačao je zahvaljujući svojoj borbi protiv politike štednje u krizi eura, dok je Lega pridobivala naklonost sve više birača kritiziranjem liberalne izbjegličke politike Europske unije. Erozija nekadašnjih narodnih stranaka nastavila se sve dok na parlamentarnim izborima 2018. dvije populističke stranke osvojile apsolutnu većinu. Budući da ni u Italiji klasične narodne stranke nisu željele surađivati s novonastalim grupacijama kojima je glavni cilj bila borba protiv establishmenta, na kraju je formirana pustolovna populistička koalicija Pet zvijezda-Lega. Nakon turbulentne godine koalicija se raspala, što je dovelo do nove senzacije. Kako bi se spriječili prijevremeni izbori na kojima bi sigurno bio pobijedio predsjednik Lege Matteo Salvini, pokret Pet zvijezda ušao je u koaliciju sa socijaldemokratima. Formiranje koalicije zakletih neprijatelja u Italiji naznačilo je veliki zaokret jer je to bila prva koalicija jedne klasične narodne stranke i jedne populističke prosvjedne stranke. Ali što danas uopće još znače takve kategorizacije stranaka? U Italiji postoji samo jedna narodna stranka, a to su Socijaldemokrati, dok prosvjednih stranaka ima najmanje tri, a to su osim pokreta Pet zvijezda i Lege, desničarska stranka Fratelli d‘Italia. Stranke centra su marginalizirane.

Francuska – implozija

U Francuskoj se rado tvrdi da je Emmanuel Macron na izborima 2017. uništio dvije velike narodne stranke. No istina Frnacuskaje da su zapravo Socijalisti (PS) i Republikanci (LR) već prije odradili taj posao. Macronova pobjeda rado se predstavlja kao savršena „pljačka“. Macron se uspio predstaviti kao spasitelj Francuske koji je spriječio da vlast preuzmu desničarski populisti i da zemlju izvedu iz Europske unije. No pritom se rado zaboravlja da je njegova pobjeda u prvom krugu bila vrlo tijesna: on je osvojio samo tri posto više glasova od Marine Le Pen i pet posto više od ljevičarskog populista Jean-Luca Mélanchona. Kandidati dviju narodnih stranaka, PS-a i LR-a, nisu uspjeli ni ući u drugi krug. Populisti su na predsjedničkim izborima osvojili ukupno 40 posto glasova, a Macron jedva 25 posto. U jednom parlamentarnom sustavu Macron bi većinu bez radikalnih desničara i radikalnih ljevičara mogao postići samo u koaliciji sa svim umjerenim strankama. No u Francuskoj postoji drugi krug izbora na kojem su Francuzi mogli samo birati između Macrona i Le Pen, pa su na kraju Macronu omogućili udobnu dvotrećinsku većinu. No mnogi sumnjaju da će to biti moguće i 2022., s obzirom na to da je Macronov mandat bio obilježen socijalnim i političkim krizama. Strategija takozvane dedijabolizacije Narodnog okupljanja (bivša Nacionalna fronta) u svakom je slučaju bila uspješna jer danas nitko više stranku Marine Le Pen ne smatra fašističkom. Zbog toga je granica između desnice i radikalne desnice toliko prozirna tako da bi mogla rezultirati jačanjem cijele desnice što bi štetilo Macronu. To potvrđuju mnogi konzervativni političari koji su nakon sloma njihove stranke prešli u RN i na lokalnim se izborima kandidirali pod novom etiketom.

Nizozemska – okret udesno

U fragmentiranom stranačkom sustavu Nizozemske već je početkom stoljeća bilo teško formirati vladajuću većinu bez radikalnih stranaka. Jedna radikalno desna stranka prvi je put ušla u vladu 2002. godine. 2010. liberalni VVD nije Nizozemskauspio formirati većinu pa je formirao manjinsku vladu s demokršćanskom strankom CDA koju je u početku desničarski PVV Geerta Wildersa tolerirao, da bi nedugo kasnije izazvao slom vlade.

Wildersu je to naštetilo jer otada više nitko nije s njime htio surađivati. No unatoč tomu PVV je postao čvrsta stranka na nizozemskoj stranačkoj sceni. Od 2017. u Nizozemskoj je na vlasti koalicija liberalnih i kršćanskih stranaka na čelu s Markom Rutteom (VVD). No ta koalicija lani zamjerila liberalno-konzervativnim biračima zbog isticanja politike zaštite okoliša. Prema ispitivanjima javnog mnijenja VVD-u je je potpora pala. Trenutno u Nizozemskoj sedam stranaka bilježi sličnu potporu biračkog tijela. Budući da se iduće godine održavaju izbori, VVD je očito odlučan izravno napadati desničarske populiste te propagira kruću migracijsku politiku čime i sam skreće udesno kako bi oslabio radikalne desničare. Naime, osim stranke Geerta Wildersa osnažila je još jedna desničarska stranka, a to je Forum za demokraciju (FvD). Obje stranke ističu se stavovima protiv migracije, EU-a i zaštite klime. Na pokrajinskoj razini, u Noord-Brabantu, VVD, CDA i FvD planiraju čak voditi koalicijski pregovore. U VVD-u očito to nikoga ne smeta, iako ih mnogi kršćanski demokrati odvraćaju od tog poteza. Konzervativci i liberali voze se između sredine i desne strane, pri čemu moraju paziti da ih ne preteku desničarsko-populistički originali.

Die Welt

Čet, 9-04-2020, 19:47:13

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.