Demokracija nikad nije bila jača strana EU

Detalji

Objavljeno Petak, 25 svibnja 2012 18:00

U eurozoni ili izvan nje, ovaj propali model moramo odbaciti

Demokracija nikad nije bila jača strana Europske unije. To je institucija u kojoj uvijek zapovijedaju neizabrani i oni koje jedva da se može pozvati na odgovornost – a glasače se redovito prisiljava da glasaju iznova kad na referendumu daju pogrešan odgovor. Stoga možda ne iznenađuje da su, čim je postalo jasno da će Grci opet imati prigodu izjasniti se o programu stroge štednje koji je njihovu zemlju već gurnuo u depresiju nalik onoj 1930-ih, počele ozbiljne prijetnje i šikaniranje.

Stroga štednja

Cijeli europski establišment sada se redom trudi preplašiti Grke da ne bi još jednom dali većinu strankama protivnicama štednje onako kako su to učinili na izborima početkom mjeseca. Pobunu Europe protiv stroge štednje valja obuzdati. Demokratske finese o nemiješanju u izbore u drugim zemljama odbacuju se. Ako Grci glasuju za stranke kao što je radikalna Syrzia, koja sada vodi u većini anketa, glasovat će za napuštanje eura, upozorava europska politička elita.

„Da bi ostala u eurozoni," izjavio je neizabrani predsjednik Europske komisije Jose Manuel Barroso, „Grčka mora poštivati svoje obveze". Pod obvezama misli na paket razornih privatizacija, povećanja poreza i smanjenja plaća, radnih mjesta i usluga koje traže EU i MMF u zamjenu za zajmove koji se ne mogu otplatiti, a zemlju svode na prošnju. Znajući da većina Grka istovremeno odbija smrtno opasnu štednju i želi ostati u eurozoni, europska politička klasa sada pojačava strah od krize koja bi nastala nakon nametnutog izlaska.

Najsmješnije je to što britanski premijerSlom GrčkeGrčka je, konačno, samo država koja je najdalje stigla na putu prema slomu. Opasnost za Španjolsku već je možda mnogo veća. Po cijeloj eurozoni bankovni sustav opet se naginje prema slomu dok stroga štednja produbljuje krizu David Cameron s pozicije izvan eurozone Grke podučava o njihovim odgovornostima. „Možete ili glasovati za ostanak sa svim obvezama koje ste prihvatili," izjavio je on, „ili zapravo glasujete za odlazak." Torijevski ministar Ken Clarke upozorio je Grke na „ozbiljne posljedice" budu li glasovali za „ekscentrične ekstremiste". To govori vlada koja od Europe traži rast, a svoje gospodarstvo vlastitim programom stroge štednje vodi u recesiju dvostrukog vrha.

S Ircima se u međuvremenu postupa isto; elite u toj zemlji strahom pokušavaju natjerati glasače da na referendumu krajem ovog mjeseca podrže EU-ov sporazum o trajnim mjerama stroge štednje. U ovoj je kampanji ključna prijetnja da Irska, odbije li sporazum, za svoje gospodarstvo koje se smanjuje ubuduće neće dobiti zajam u nuždi. Zbog toga je kampanja za sporazum dosada u prednosti, iako je Sinn Fein, slijedeći europski trend, udvostručio podršku na više od 20 posto zahvaljujući protivljenju propalom programu stroge štednje u toj zemlji.

Izmišljene prijetnje

U oba su slučaja prijetnje izmišljene. Pravni temelj odredbe ugovora za koju irska vlada tvrdi da bi onemogućila buduće zajmove spasa može se snažno pobijati, a izgledi da će se to dogoditi nerealni su. A Grci sljedeći mjesec ne glasuju o tome hoće li otići iz eurozone ili ostati u njoj. Oni glasuju o tome hoće li nastaviti odbacivati šok-terapiju za koju čak i oni koji traže njezinu primjenu znaju da ona Grke može samo gurnuti dalje u dugove i siromaštvo.

Sada je vrlo vjerojatno da će ta zemlja na kraju napustiti euro, kojim god putem krenula – a to bi Grčkoj moglo pružiti najrealniju šansu za oporavak. No to nije ono što stranke kakva je Syriza zahtijevaju. Umjesto toga njezin vođa Alexis Tsipras ovaj je tjedan u Parizu i Berlinu tražio da se zaustavi otplata grčkih dugova i počnu pregovori s europskim čelnicima o novom sporazumu.

Što veća bude podrška strankama koje se protive štednji, to su veće šanse da će se takvim pregovorima postići više od kozmetičkih rezultata. To je tako zato što bi opasnost od neurednog grčkog bankrota – koji bi se dogodio još uvijek u eurozoni – mogla izazvati lavinu navala na banke i krizu po cijeloj eurozoni čije bi posljedice zasjenile slom Lehmana 2008.

Grčka je, konačno, samo država koja je najdalje stigla na putu prema slomu. Opasnost za Španjolsku već je možda mnogo veća. Po cijeloj eurozoni bankovni sustav opet se naginje prema slomu dok stroga štednja produbljuje krizu.

Kako mi je jučer kazao jedan EU-ov povjerenik, „ova unija stroge štednje jednostavno nije održiva." Pokušaj čelnika eurozone da krizu riješe „internom devalvacijom" – rezanjem plaća i usluga po južnoj periferiji kako bi joj vratili konkurentnost – „potpuna je katastrofa", kazao je on, koja će izazvati veliko siromaštvo i migracije prema sjeveru.

No unatoč nadama da bi novi francuski predsjednik Hollande, kojega sada podržava Barack Obama, Europu mogao pomaknuti prema stvaranju radnih mjesta i rastu, ustupci koje nudi Angela Merkel nisu ni izdaleka onakvi kakvi bi bili potrebni da se prevlada sadašnja kriza. Bili bi potrebne prave euro-obveznice za državne dugove, program fiskalnih transfera i investiranja u slabije države eurozone nalik Marshallovu planu te dokapitalizacija i državno preuzimanje europskih banaka.

No njemački čelnici ne pokazuju nikakve znakove da su spremni platiti trošak monetarne unije od koje je njemački kapital profitirao najviše, a koja bi sada – poput zlatnog standarda početkom 20. stoljeća – europsko gospodarstvo mogla baciti na koljena.

Implozija eurozone nije, međutim, rezultat samo naopake strukture monetarne unije koja bi trebala odgovarati svima a koja će se uvijek pognuti i slamati pod pritiskom. Ona je proizvod šire krize liberalnog kapitalizma koja je prvi put buknula u bankovnom sustavu prije pet godina i otad nanijela goleme štete javnim financijama, radnim mjestima, uslugama i životnom standardu po zapadnom svijetu.

Na pitanje koga smatraju odgovornim za grčku krizu 50 posto ispitanih Britanaca ispravno je okrivilo banke, 22 posto Bruxelles –a samo 4 posto grčki narod. No slom eurozone također je rezultat privatizacije koju nameću EU-ovi ugovori i koja se provodi već jedan naraštaj, deregulacije tržišta i korporativne liberalizacije koja je utrla put krizi po Europi, uključujući Britaniju.

Ta sistemska neoliberalna dimenzija EU-a, u središtu svih rasprava u kontinentalnoj Europi, nedostaje u sve većem političkom pritisku da se u Britaniji održi referendum o članstvu u EU-u, a u krizi je odigrala središnju ulogu. Po cijelom kontinentu, u eurozoni ili izvan nje, potreba napuštanja propalog gospodarskog modela ne može biti veća.

The Guardian