Šok u Srbiji

Iz Njemačkih novina.

Ove nedjelje će se održati izbori za predsjednika Srbije. Tomislav Nikolić govori o svojoj prošlosti četničkog vojvode u ratu u Hrvatskoj i njegovoj preobrazbi u zagovaratelja pristupa EU-u.
„Dok sam živ nitko me neće uvjeriti da su Radovan Karadžić i Ratko Mladić zločinci.“ Tako je govorio Nikolić, tadašnji zamjenik predsjednika Srpske Radikalne Stranke, u srpnju 2007. god. na konferenciji s nazivom „Istina o Srebrenici“. Da je u Srebrenici u srpnju 1995 više od 7 000 bošnjaka ubijeno od strane vojske bosanskih srba, da je General Mladić na videosnimkama najavio „osvetu turčinima“, i potom je na strašan način i ostvario – sve to naravno na konferenciji nije igralo nikakvu ulogu. Isto kao i politika sistematskog etničkog čišćenja vođe bosanskih srba Karadžića.
Umjesto toga masakr je sveden na izmišljotinu francuskih obavještajnih službi. Izdajnici u Beogradu još uvijek dostavljaju srpske „heroje“ u Haag, „ali ne zadugo jer će radikali uskoro doći na vlast“, prijetio je Nikolić tada.
Bez žaljenja za ubijenim novinarom
Od ovog radikalnog političara, rođenog 1952. u Kragujevcu, postoji više takvih izjava od kojih se ledi krv u žilama. Nakon ubojstva oporbenog novinara Slavka Ćurivije u Beogradu 1999. g. Nikolić je izjavio kako ne žali njegovu smrt. Kada je godinama poslije u intervjuu priupitan o izjavi razvio se sljedeći dijalog:
Novinar: Biste li izjavu „Ne žalim što je Slavko Ćurivija ubijen“ danas povukli?
Nikolić: Ne
Novinar: Ne biste povukli izjavu? Još uvijek stojite pri njoj? Ponovili biste ju?
Nikolić: Da i?
Novinar: Ništa, samo pitam. Samo sam zgrožen.
Nikolić: Činjenica da ste zgroženi ne znači da to nije lijepo.
Ovakva retorika nije bila neobična za Nikolića, jer SRS je stranka srpskog ultranacionalis te Vojislava Šešelja, koji je nekoć zahtijevao, da se svakom Hrvatu zahrđalom žlicom vade oči. U Srbiji 90-tih SRS je bila oporba Slobodanu Miloševiću jer im nije bio dovoljno radikalan. SRS je tražio rat, SRS je ratovao. U Beogradu su njihove bande terorizirale srpsko stanovništvo, dok su od njih ustanovljeni „Četnici“ u Bosni i Hrvatskoj u ime „Velike Srbije“ pljačkali i ubijali. Šešelj i Nikolić su željeli podijeliti Hrvatsku, a Hrvate zbiti na teritorij zapadno od linije Karlobag, Ogulin, Karlovac i Virovitica. SRS je podupirao opsadu i potpuno razaranje Vukovara 1991.g. Masakr koji je uslijedio su zanijekali, a protjerivanje nesrpskog stanovništva biva opravdano time da je Vukovar u konačnici srpski grad, ergo, ostali narodi tu nemaju što tražiti. U izričaju srpskih nacionalista Srbija je svugdje gdje ima srpskih grobova.
Iz Kosova i Bosne treba protjerati sve Muslimane i Hrvate. O kosovskim Albancima Nikolić je govorio kao o „Šiptarima“…

Pet godina poslije
Točno pet godina poslije, u proljeće 2012.g. : Nikolić, prijateljski raspoložen gospodin na početku šezdesetih, sjedi u svom uredu u Beogradu i prima nas na razgovor. O svojim starim izjavama ne želi više čuti. Pod utjecajem ispitivača javnog mnijenja i marketinških stručnjaka distancirao se od svog, od haškog suda optuženog, šefa da bi utemeljio „Srpsku naprednu stranku“. Sada nastupa kao „pro-europejac“ koji Srbiju želi uvesti u EU. U razgovoru za F.A.Z zauzima stajalište prema svojoj prošlosti i postavlja nove „pustolovne“ teze. Mi smo ga pustili da priča, jer nitko ne dezauvira Nikolića bolje od Nikolića.
Gospodine Nikolić, Vi ste govorili i još uvijek govorite, Velika Srbija je Vaš „san i želja“, pa i ako će možda zauvijek ostati san i želja. Kako će se u Sarajevu ili u Zagrebu gledati na predsjednika sa takvim snovima?
Takve izjave od mene niste čuli već četiri godine.
Još ste 2011.g. u jednom intervjuu točno to rekli.
Točno. Postoje, naime, snovi koje čovjek ne može ispuniti. Ali ja već dulje vrijeme govorim da je Hrvatska međunarodno priznata zemlja, da su njene granice na Dunavu i da drugih promjena granica neće biti. Isto vrijedi i za BiH. To je država sa dva entiteta koji vrlo teško međusobno surađuju. Nije moja krivica ako Bosna kao država ne funkcionira. Ne poduzimam ništa kako bi je destabilizirao. Točno tako kao što želim da Srbija egzistira u međunarodno priznatim granicama želim da to pravo imaju i ostale države. Moji se snovi iz vremena kada se Jugoslavija raspadala, kada se odlučivalo tko će gdje živjeti, nažalost nisu ostvarili. I očito je da se više nemogu ostvariti.
Još ste lani dali drugačiju izjavu.
Možda sam rekao da je Velika Srbija neispunjen san, ali već četiri godine ne govorim da bi se ovaj san bilo kada mogao i ostvariti. To je san kojeg se može sanjati, međutim, očito je da međunarodni odnosi kao i poštivanje međunarodnog integriteta i suvereniteta te odnosi u koje je Srbija ušla kandidaturom za članstvo u EU ne dopuštaju više nikakve promjene.
Postoje još neke Vaše ranije izjave za koje bi voljeli da prokomentirate.
Samo dajte. Tako se sa mnom odnosi.
U jednom intervjuu za novine „Novosti“ u studenom 1995.g. rekli ste da ste član srpskog četničkog pokreta. Što to znači?
U srpskoj vojsci su prije Drugoga svj. rata postojale specijalne jedinice kao u svakoj drugoj vojsci. Ove su se jedinice nazivali četnicima. Oni su išli prvi, bili su prethodnica i imali su najteže zadatke. U Drugom svj. Ratu su kao monarhističke jedinice imali potporu saveznika. Ali su potom pobijedili partizani i potpora saveznika je prešla na njih. Četnici su dospjeli u nemilost. Svaki put kada srbin ide u rat organizira se četnički pokret. Kada je došlo do konflikata u Jugoslaviji, bilo je u moguće da se u skladu s Ustavom osnuju dobrovoljačke skupine pod zapovjedništvom regularne vojske.


I Vi ste kao četnik bili u ratu?
Bio sam kao dobrovoljac u ratu i toga se ne sramim. Dodijeljen mi je naslov četničkog vojvode. Ali kada je Slobodan Milošević 1993.g. Srpsku radikalnu stranku napao i optužio da sa svojim naoružanim jedinicama priprema preuzimanje vlasti, ugasiili smo pokret. Otada više nije osnivan. Tada sam rekao da ja kao četnički vojvoda uvijek moram biti četnik i kada bi me netko pozvao, opet bi išao braniti Srbiju.
Kao predsjednik Srbije sa takvom prošlošću nebi mogli posjetiti polovicu susjednih zemalja.
Naprimjer?
Naprimjer Hrvatsku
Ove sam godine dva puta prošao kroz Hrvatsku.
Kao građanin Srbije. Ali kao predsjednik?
To ovisi o Hrvatskoj. Ja ne mogu odlučiti hoće li me Hrvatska primiti ili ne. Ja ću hrvatskog predsjednika u Beogradu primiti. To spada u moje predsjedničke dužnosti. Mene narod ne bira da se sa drugima svađam nego da njegujem odnose. Zašto Hrvatska nebi sa mnom komunicirala?
Zbog Vaših prijašnjih izjava.
Zar sam ja nekakav krvolok? Zar sam ja zločinac? Jesam li nešto prečuo? Ja za Hrvatsku nisam zločinac. Za Hrvatsku ću ja biti predsjednik kojeg je izabrao narod Srbije. Ako Hrvatska to želi radit ćemo skupa. Ako ne, to je njeno pravo. Hrvatska će uskoro postati članica EU-a , ali je na račun Srbije nepravedno favorizirana. Pitanje Srba koji su iz Hrvatske protjerani i pitanje njihove imovine još nije riješeno. Hrvatska nije uspjela uspostaviti sigurnost kako bi se oni mogli bez opasnosti vratiti. Isto tako ne mogu raspolagati svojim nekretninama. Dakle ne postoji razlog da je Hrvatska na mene ljuta.
U Vukovaru danas živi više srba nego prije deset godina. To je rekao sam gradonačelnik Vukovara.
Zato što je Vukovar bio srpski grad. Tamo se Hrvati nemaju gdje vratiti.
Vratimo se u Vašu prošlost. 3. Studenog 1991.g. zahtjevala je Srpska radikalna stranka u jednoj od Vas potpisanoj izjavi od tadašnjeg jugoslavenskog vodstva „da se izvede jedan sveopći napad na Dubrovnik, prvi ustaški grad koji je bezobzirno…“
„razorio sve srpske kuće.“ Znam što sam uradio. Ali tada ja nisam bio predsjednik. Nisam bio čak ni službenik. Govorio sam kao građanin. Stranka je tek bila utemeljena. Ali na ovaj način nismo pravedni prema problemu koji je bio u području Dubrovnika. Preko noći su spalili sve srpske kuće, sve! Mi Srbi smo vrlo rado živjeli u okolici Dubrovnika, tamo smo imali svoje kuće. I tada su došli novi vlastodršci u Dubrovnik i preko noći uništili sve naše kuće. Kako smo na to trebali reagirati?
U jednoj od Vas potpisanoj izjavi SRS iz 1991.g. stoji: „Šiptari, koji se nisu registrirali kao građani Srbije moraju u Albaniju, a Hrvati se moraju dogovoriti sa Italijom i Mađarskom kako će podijeliti teritorij zapadno od linije Karlobag….
To je tada bila politika SRS-a koju smo svi mi zastupali.
To je znači bila i Vaša politika?
Tako je to. Pripadao sam toj stranci. Morao sam slijediti tu politiku.
I što o tome mislite danas?
Što bi bilo da Srbija nije izgubila ovaj rat. Da Srbija nije bila bombardirana i da je srpski narod smio odlučiti gdje želi živjeti? Gdje bi živio? U kojoj državi?
U Velikoj Srbiji?
Kako god se to želi nazvati. Nitko nije srpskom narodu dao priliku da se odluči gdje želi živjeti. Kada je srpski narod rekao da tu želi živjeti i svoju državu tako zvati kako želi, tada je protjeran da se više nikad ne vrati.

Tekst s Njemačkog preveo Ante! Hvala!