Kako grčka kriza mijenja Europu

Europa više neće biti ista nakon grčke krize. Već se sada mnogo toga promijenilo. Među stanovništvom, postalo je očito da ono što se događa u Ateni izravno utječe na budućnost nas Francuza, kao što utječe i na Nijemce i druge europske građane. Što se tiče naših čelnika u Europskom vijeću, preživljavanje eurozone monopolizira njihovu pažnju. U tom smislu, Europa je postala, često usprkos nama samima najvažnija tema naše nacionalne rasprave.

To se dešava na neočekivani način. Nisu briselske institucije, koje smo u prošlosti optuživali da se žele miješati u sve, od načina slaganja banana do sastava čokolade, te koje su odjednom postale svemoćne. Upravo suprotno. Komisija briljira u svojoj odsutnosti u raspravi o pretjeranom zaduživanju zemalja članica, situaciji koju je dugo vremena oklijevala osuditi iako je bila zadužena za nadzor računa.

Iako Komisija više nije, kao u vrijeme Jacquesa Delorsa, sila koja predlaže, to nije zbog osobnosti Joséa Manuela Barrosoa. Kriza eura mnogo je ozbiljnija da bi promakla šefovima država i vlada. Ona pokazuje da je fantazma o Europi koja nameće odluke državama članicama bespredmetna.

Formalizam

Dakle odluke se donose u okviru Europskog vijeća. Suočene s grčkom krizom zemlje članice djeluju kao konklava. Europski formalizam po kojem svaka zemlja ima pravo glasa, koliko god brojno bilo njezino stanovništvo, očito je čista fikcija. Kada se radi o donošenju plana za spašavanje mišljenje Njemačke uvelike utječe na stav Luksemburga. Tko se tome još čudi?

Naime, dok mi debatiramo o federalizmu, konkretna Europa se formira. Preko monetarne unije, deset milijuna Grka utječe na budućnost pet stotina milijuna Europljana.

Mogu li Grci nastaviti živjeti, ako ne primoraju svoju Crkvu da plati zemljišni porez, ako ne natjeraju svoje bogate brodovlasnike na minimum solidarnosti, ako sami sebi ne nametnu minimum discipline koji si nameće ostatak kontinenta? Oni mogu to izabrati. No u aktualnom stanju stvari, cijena je u vrlo širokoj potpori od strane drugih Europljana. Ono što se odigrava u Ateni, je dakle istodobno, budućnost grčkoga društva i budućnost europskog projekta. Je li za Atenu odbijanje zajedničkog pravila dokaz suverenizma? Možda, ali pod uvjetom da se odustane od dobročinstava koje nosi pripadnost Uniji. za Europu nema ekvivalentne alternative. Ako Dvadesetsedmorica nisu u stanju nametnuti svoja pravila i svoju kolektivnu volju u svakoj od zemalja članica, monetarna unija će se raspasti i politička unija nikada neće ugledati svjetlo dana.

Pierre Rousselin
Le Figaro, Paris