Kao što smo najavili u prethodnoj vijesti, donosimo cjelovit sadržaj Zahtjeva Ustavnom sudu Republike Hrvatske da ispita zakonitost političkog rada sadašnje hrvatske izvršne vlasti, koji je podnijela udruga "Jedino Hrvatska - Pokret za Hrvatsku".

 

Podnositelj zahtjeva: Jedino Hrvatska, iz Zagreba, Kneza Mislava 11, MB ....., zastupana po Tomislavu Jonjiću, odvjetniku u Zagrebu, Međimurska 19, prema posebnoj punomoći u prilogu Zahtjev za ocjenu ostvarivanja ustavnosti i zakonitosti, u smislu čl. 104. st. 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske

Prilozi:
1) posebna punomoć
2) kronologija

I.

Osloncem na čl. 104. st. 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (Narodne novine, 49/2002. – dalje: UZUSRH), udruga Jedino Hrvatska, iz Zagreba, Kneza Mislava 11, po potpisanome opunomoćeniku poziva Ustavni sud Republike Hrvatske, da izvijesti Hrvatski sabor, a time i hrvatsku javnost, ima li u postupcima Predsjednika Republike i Vlade Republike Hrvatske elemenata, koji upućuju na to, da je došlo do kršenja kogentne norme iz čl. 141. st. 2. Ustava, koji zabranjuje "pokretanje postupka udruživanja Republike Hrvatske u saveze s drugim državama u kojem bi udruživanje dovelo, ili moglo dovesti do obnavljanja jugoslavenskoga državnog zajedništva, odnosno neke balkanske državne sveze u bilo kojem obliku".

II.

1) Prema Ustavu, Hrvatska je samostalna i neovisna država, a njezin je suverenitet neotuđiv, nedjeljiv i neprenosiv (čl. 2. st. 1. Ustava Republike Hrvatske, Narodne novine, 41/01 i 55/01).

2) Ustav Republike Hrvatske u čl. 141. st. 2. izrijekom zabranjuje "pokretanje postupka udruživanja Republike Hrvatske u saveze s drugim državama u kojem bi udruživanje dovelo, ili moglo dovesti do obnavljanja jugoslavenskoga državnog zajedništva, odnosno neke balkanske državne sveze u bilo kojem obliku". Ta je norma kogentna, a iz nje je potpuno jasno, da se ne zabranjuje samo "udruživanje" u jugoslavenske i balkanske saveze, nego i samo "pokretanje postupka" koji bi "doveo" ili "mogao dovesti" do nastanka takvog saveza. Posve je jasno, da do samog "udruživanja" može doći isključivo u obliku propisa (međunarodnog ugovora, zakona i sl.), ali je također bjelodano, da je "pokretanje postupka" u obliku propisa zamislivo jedva teoretski, a da ono praktično uvijek počinje manje ili više neformalno.

3) Ako je zakonodavcu (štoviše, ustavotvorcu!) bilo jasno, da će "pokretanje postupka" biti neformalno (npr. politički razgovori, non paper i sl.) ili ipak formalno, ali ne u obliku obvezujućeg propisa (rezolucije, deklaracije i sl.), morao je postojati razlog (ratio legis), zbog kojega se odlučio na nomotehničko rješenje, koje će izrijekom zabraniti i samo "pokretanje postupka", ne ograničavajući ga na formalni akt.

4) Nadalje, ustavotvorac se, očito ne slučajno, odlučio za rješenje, kojim nisu precizirane kvalitete i svojstva zabranjenoga jugoslavenskog odnosno balkanskoga državnog saveza, nego je – hoteći postići najšire moguće određenje – izborom sintagmi "moglo dovesti", te "u bilo kojem obliku" odlučno i jasno zabranio svaki oblik tog udruživanja.

5) To znači, da je Ustavni sud ovlašten, pozivom na čl. 104. st. 1. UZUSRH, ocjenjivati, mogu li se različite aktivnosti predsjednika Republike, predsjednika Vlade i sl., koje još uvijek nisu formalizirane u međunarodnome ugovoru, zakonu ili podzakonskom aktu, smatrati "pokretanjem postupka", koji bi "mogao dovesti" do stvaranja saveza "u bilo kojem obliku", koji je zabranjen člankom 141. st. 2. Ustava.

III.

Podnositelj ovog zahtjeva smatra da je sudjelovanje najviših predstavnika izvršne vlasti Republike Hrvatske u projektu stvaranja nadnacionalnog saveza koji se naziva "Zapadnim Balkanom", "regijom jugoistočne Europe" ili jednostavno "regijom", sve počevši tamo od Pakta o stabilnosti za jugoistočnu Europu (1999.) do danas, toliko javno, otvoreno i učestalo, da se smije smatrati općepoznatim. Spominjanje "zapadnoga Balkana", naglašavanje zadaća i uloge u "regiji", te susreti i sastanci s dužnosnicima država iz "regije" svakodnevni su, pa bi se čak notornim moglo smatrati, da službena Hrvatska prihvaća "zapadnobalkanski okvir" kao oblik institucionalnog udruživanja. Ilustracije radi, navodimo ipak nekoliko javnosti poznatih primjera koji potkrjepljuju tu tvrdnju:

1) U Završnoj deklaraciji Zagrebačkog sastanka na vrhu (Zagreb, 24. studenoga 2000.), šefovi država i vlada pet zemalja (Albanije, Makedonije, BiH, Hrvatske i SRJ) "obvezuju se da će između svojih država sklopiti sporazume o regionalnoj suradnji koji predviđaju politički dijalog, regionalno područje slobodne trgovine, kao i blisku suradnju na području pravosuđa i unutarnjih poslova", pri čemu će "približavanje Europskoj uniji ići ukorak s tim procesom razvitka regionalne suradnje", a "Europska unija će vrlo uskoro (sic!) pokrenuti jedinstveni program pomoći Zajednice u korist zemalja obuhvaćenih Procesom stabilizacije i pridruživanja pod nazivom CARDS (Community Assistance for Reconstruction, Democratisation and Stabilisation)". Cilj je "uspostaviti uravnoteženo područje slobodne trgovine između tih država i Europske unije, sukladno pravilima Svjetske trgovinske organizacije";

2) u veljači 2003. Hrvatska je potpisala Memorandum o razumijevanju o uspostavi regionalnog tržišta u jugoistočnoj Europi (REM), a u prosincu iste godine njegov dodatak;

3) hrvatski su predstavnici 2. srpnja 2004. s predstavnicima Srbije i Crne Gore, BiH, Albanije i Makedonije potpisali u Tirani Memorandum o razumijevanju u cilju formiranja regionalnog foruma inicijative za migraciju, azil i povratak izbjeglica (MARRI);

4) državna tajnica u Ministarstvu pravosuđa (S. Bagić) prihvatila je u Tirani, 24. rujna 2004., u ime Hrvatske Rezoluciju o zajedničkim strategijama u borbi protiv organiziranoga kriminala, koju su potpisale još i Albanija, BiH, SiCG, Rumunjska i Bugarska;

5) predsjednik Vlade I. Račan je u Bukureštu, 22. listopada 2004., potpisao Povelju o regionalnoj suradnji, kojom je Hrvatska postala punopravnom članicom Procesa suradnje u jugoistočnoj Europi (SEECP), u kojemu sudjeluju Hrvatska, Srbija i Crna Gora, BiH, Makedonija, Albanija, Grčka, Bugarska, Turska i Rumunjska, dok Moldavija ima status promatrača;

6) od svibnja 2006. do svibnja 2007. Hrvatska predsjedava SEECP-om, kako je dogovoreno na sastanku ministara vanjskih poslova država članica, održanom u Bukureštu 10. svibnja 2005.;

7) hrvatski su se predstavnici založili za jačanje "suradnje u regiji" i na dvodnevnoj međunarodnoj konferenciji, koja je pod naslovom "Izazovi regionalne suradnje u 2006.-2007.", početkom rujna 2006. održana u Zagrebu, u sklopu hrvatskog predsjedanja SEECP-om;

8) na ministarskom sastanku, održanom u Sofiji, 13. lipnja 2005., predstavnici Albanije, Hrvatske, SiCG, Makedonije, BiH, Kosova, Moldavije, Bugarske i Rumunjske usvojili su Deklaraciju o potpisivanju jedinstvenog ugovora o slobodnoj trgovini u jugoistočnoj Europi, koja – uzgred budi kazano – prigodom usvajanja nije bila prevedena na hrvatski jezik;

9) ministri unutarnjih poslova Albanije, SiCG, Hrvatske, BiH, Makedonije i Kosova donijeli su na Brijunima, 23. rujna 2005., Deklaraciju o borbi protiv organiziranoga i gospodarskoga kriminala, koja predviđa tijesnu regionalnu suradnju;

10) ministar gospodarstva B. Vukelić je 25. listopada 2005. u Ateni u ime Hrvatske potpisao Ugovor o energetskoj zajednici između EU i zemalja jugoistočne Europe, kojim se uspostavlja zajedničko energetsko tržište (u prvoj fazi samo u pogledu električne energije i plina). Prema Ugovoru, sve bitne odluke donose se konsenzusom Vijeća ministara, u kojem svaka država ima po jednog, a EU dva predstavnika;

11) ministar unutarnjih poslova (Kirin) i ministrica pravosuđa (Škare-Ožbolt) u Beču su 25. studenoga 2005. s kolegama iz Albanije, SiCG, Makedonije i BiH, donijeli Zaključke o jačanju suradnje ministarstva unutarnjih poslova i ministarstava pravosuđa zemalja Zapadnoga Balkana;

12) ministri rada, mirovinskoga i zdravstvenog osiguranja Albanije, Srbije i Crne Gore, Makedonije i Hrvatske sastali su se krajem ožujka 2006. u Zagrebu, te su potpisali Zagrebačku deklaraciju kojom se "zemlje u regiji" obvezuju na suradnju u olakšavanju pristupa građana pravima socijalne sigurnosti, odnosno mirovinskome i zdravstvenom osiguranju "u cijeloj regiji";

13) novi tzv. Srednjoeuropski ugovor o slobodnoj trgovini (CEFTA), potpisan u Bukureštu u prosincu 2006., koji stupa na snagu 1. svibnja 2007., faktično je regionalni (balkanski) sporazum, budući da su njegove članice Albanija, BiH, Crna Gora, Hrvatska, Kosovo, Makedonija, Moldavija i Srbija, jer su njegove ranije članice (Češka, Poljska, Rumunjska, Bugarska) pristupom Europskoj uniji automatski prestale biti članice CEFTA-e.

IV.

Pored sklapanja navedenih sporazuma, te potpisivanja memoranduma, rezolucija i deklaracija, u kojima se sintagma "Zapadni Balkan" u službenim dokumentima hrvatske vlade piše velikim početnim slovom (kao ime odnosno naziv), a ne malim (kao zemljopisni pojam), službeni predstavnici Republike Hrvatske sudjeluju u drugim oblicima "regionalne suradnje" u balkanskome okviru, s ciljem "regionalne integracije". Dokazi za to dadu se pribaviti najpovršnijim pregledom hrvatskoga tiska. Primjerice:

1) na regionalnoj konferenciji "Tolerancija i razumijevanje prije svega", koja je održana u Beogradu, 6. srpnja 2004., predstavnici "pedesetak gradova jugoistočne Europe", među kojima su bili i predstavnici hrvatskih gradova (gradova!), potpisali su – uz pomoć i potporu Vlade Republike Hrvatske – "Sporazum o međuetničkoj toleranciji i regionalnoj suradnji";

2) na Konferenciji ministarstava gospodarstva država jugoistočne Europe, održanoj 9. srpnja 2004. u Beču, na kojoj je Hrvatsku predstavljao državni tajnik za gospodarstvo u Ministarstvu gospodarstva, rada i poduzetništva, sudionici su se suglasili glede važnosti liberalizacije trgovine i jačanja regionalne suradnje, kao i glede "promocije regionalnih projekata kroz Pakt o stabilnosti";

3) na konferenciji "Sigurnosno stanje jugoistočne Europe u 21. stoljeću", održanoj u Salzburgu, 28. srpnja 2004., predsjednici vlada država jugoistočne Europe postigli su suglasnost o pitanjima važnima za "regiju", kojima se konferencija bavila;

4) u Puli je 28. i 29. rujna 2004. održan sastanak Vijeća jugoistočne Europe za civilno-vojno planiranje u kriznim situacijama, na kojem je uz predstavnike SAD sudjelovalo i "devet različitih država regije";

5) predsjednik Republike Hrvatske i vrhovni zapovjednik oružanih snaga, sudjelovao je 1. listopada 2004. na Brijunima u radu proširenog sastanka načelnika glavnih stožera oružanih snaga zemalja potpisnica Jadranske povelje (Hrvatska, Albanija, Makedonija), u čijem su radu sudjelovali još i predstavnici SiCG, BiH, Italije, Mađarske i Slovenije. Tom se prigodom predsjednik Mesić "založio za stvaranje regionalnog centra Partnerstva za mir, koji bi se bavio pitanjima od značaja (sic!) za sve zemlje u regiji";

6) predsjednik Vlade Sanader je na Regionalnoj ministarskoj konferenciji zemalja jugoistočne Europe, koja je pod naslovom "Djelotvorno demokratsko upravljanje na lokalnoj i regionalnoj razini" održana u Zagrebu 25. i 26. listopada 2004., izjavio kako Hrvatska ne želi pobjeći iz regije, nego u njoj želi ostati i pomoći njezinoj trajnoj stabilizaciji;

7) na marginama regionalne konferencije o financiranju i investiranju u zemlje jugoistočne Europe, koja je i četvrte godine uzastopce upriličena u organizaciji londonskog časopisa "Euromoney", predsjednik Mesić se u Cavtatu 26. listopada 2004. susreo sa srbijanskim predsjednikom Tadićem, te je tom prigodom izjavio: "Dogovorili smo se da podržimo svaki zajednički projekt, bez obzira da li je riječ o gospodarskoj suradnji, kulturi i sportu. Posebno je važno da krenemo u zajedničke projekte srbijanskih i hrvatskih tvrtki". Tadić je istom prigodom izrazio uvjerenje kako će već 2007. "u regiji vladati bescarinski režim";

8) predstavnici hrvatske Vlade sudjelovali su u radu regionalne konferencije o sprječavanju sukoba i izgradnji mira, koja je održana u Igalu, 4. studenoga 2004. Pored hrvatske Vlade, u radu konferencije sudjelovali su i predstavnici Albanije, BiH, SiCG, Makedonije, Kosova i Bugarske;

9) u Hrvatskoj gospodarskoj komori održan je 10. studenoga 2004. sastanak gospodarskih komora Zagreba, Beograda, Sarajeva i Ljubljane. Sudionici su se založili za čvršće povezivanje gospodarstava četiriju država, te su predstavili projekt Europske škole za djelatnike gospodarskih komora Zapadnog Balkana;

10) Ivo Sanader i Vojislav Koštunica pozvali su 15. studenoga 2004. iz Beograda gospodarstvenike na "zajedničke nastupe na trećim tržištima", te na "sudjelovanje u zajedničkim infrastrukturnim i energetskim projektima značajnima za cijelu regiju, pa i EU";

11) na dvodnevnoj plenarnoj sjednici Gospodarskoga savjetodavnog vijeća za jugoistočnu Europu (BAC), predsjednik Hrvatske gospodarske komore Nadan Vidošević izjavio je: "Spremni smo stvoriti jedinstveno tržište regije, no nije moguće odmah ukloniti sve prepreke". Također je pozvao koordinatora Pakta o stabilnosti, Erharda Buseka, da promiče ideju jedinstvenog tržišta;

12) na Međunarodnom simpoziju ministara poljoprivrede zemalja jugoistočne Europe, održanom 28. siječnja 2005., hrvatski ministar poljoprivrede Čobanković izjavio je kako je regionalna suradnja nužna prepostavka liberalizacije poljoprivrede i prilagodbi poljoprivrednog i prehrambenog sektora zemalja regije Europskoj uniji;

13) polažući predsjedničku prisegu, 18. veljače 2005., Stipe Mesić je izjavio kako "sanja regiju u kojoj će postojati otvorene granice", ne preciziravši tom prigodom koje su granice ili opseg te "regije", ali se o tome može vrlo pouzdano zaključivati iz drugih njegovih izjava;

14) povodom međunarodnoga seminara, održanog u Zagrebu u drugoj polovici veljače 2005., Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske priopćilo je, da je MUP Republike Hrvatske "preuzeo ulogu regionalnog lidera" u predstavljanju oređenih policijskih projekata. Seminar je održan u organizaciji Udruge šefova policije zemalja jugoistočne Europe, a sudjelovala su policijska izaslanstva iz SiCG, Makedonije, BiH i Bugarske;

15) u Varni je 20. svibnja 2005. počeo regionalni forum "Kulturni koridori jugoistočne Europe, zajednička prošlost i zajedničko kulturno naslijeđe – ključ budućeg partnerstva". U radu sudjeluju predstavnici deset zemalja iz "regije", a među njima i predsjednik Republike Hrvatske, Mesić;

16) u Divuljama kod Splita 6. lipnja 2006. sastali su se radi razmjene iskustava i suradnje predstavnici vatrogastva Albanije, SiCG, Makedonije, BiH i Hrvatske;

17) na dvodnevnoj međunarodnoj konferenciji, koja se pod naslovom "Zapadni Balkan – novi izazov za EU" održavala u Opatiji početkom srpnja 2005., pomoćnica ministra vanjskih poslova Republike Hrvatske založila se za regionalnu suradnju u kontekstu približavanja Europskoj uniji;

18) premijer Sanader je 3. kolovoza 2005. s premijerima država jugoistočne Europe sudjelovao na četvrtome ("tradicionalnom") sastanku premijera u Salzburgu, tema kojega je ove godine bila: "Perspektiva regije u 21. stoljeću". dajući svoj (i hrvatski!) doprinos diskusiji, hrvatski premijer se založio za "liberalizaciju uvjeta za slobodnu trgovinu";

20) hrvatski je dnevni tisak 21. travnja 2006. izvijestio, da će se predsjednici i premijeri SiCG, Hrvatske i BiH sastati u idućim mjesecima, "kako bi donijeli odluku o ulozi međudržavnih vijeća za suradnju", budući da je "zajednički stav da su međusobni odnosi toliko uznapredovali, da se otvorena pitanja trebaju rješavati na razini vlada, a da međudržavna vijeća imaju savjetodavnu ulogu";

21) u Draču su se 28. travnja 2006. sastali predsjednici Albanije, Makedonije, SiCG, Bugarske, Rumunjske i hrvatske, na "neformalnom sastanku" koji je posvećen "gospodarskoj suradnji država regije";

22) na dvnodnevnom skupu "državnika jugoistočne Europe", koji je u Opatiji održan početkom lipnja 2006. po naslovom "Komunikacija naslijeđa: nova vizija jugoistočne Europe", premijer Sanader je "ponovio privrženost hrvatske vlade suradnji u regiji", a pokrenuta je i internetska stranica s nazivom "kulurni koridori jugoistočne Europe";

23) hrvatski su mediji 6. i 7. srpnja 2006. izvijestili kako je premijer Sanader NATO-va tajnika Scheffera obavijestio o "naporima koje Republika Hrvatska čini za jačanje suradnje u regiji";

24) na regionalnoj konferenciji "Suradnjom do integracije", koja je održana u Sarajevu, 15. rujna 2006., pomoćnica ministrice vanjskih poslova, T. Obradović-Mazal, izjavila je kako je Hrvatska zainteresirana za regionalnu suradnju, te će sudjelovati u pružanju uzajamne pomoći državama jugoistočne Europe;

25) visoki policijski dužnosnici šest država "iz regije" i predstavnik misije UN-a na Kosovu (UNMIK), u Sarajevu su 21. rujna 2006. raspravljali o postignućima "regionalne suradnje u borbi protiv organiziranoga i gospodarskoga kriminala", a tom su prigodom "analizirani i rezultati projekta regionalne policije, koju uz Hrvatsku čine BiH, Albanija, Crna Gora, Makedonija, Srbija i Kosovo";

26) državni tajnik u MVPEI i nacionalni koordinator za proces suradnje u jugoistočnoj Europi (CEECP), H. Biščević, predsjedao je 6. listopada 2006. u Opatiji sastankom odbora političkih direktora SEECP-a. Sudionici su se založili za jačanje tzv. regionalne uloge u jugoistočnoj Europi;

27) na temelju nikozijskoga Memoranduma o suglasnosti, kojega su tijekom 2003./04. potpisali ministri izobrazbe Albanije, BiH, Srbije, Makedonije, Crne Gore, Kosova, Hrvatske, Moldavije, Bugarske i Rumunjske, u zgradi Centra za transfer tehnologije pri zagrebačkom Fakultetu strojsrstva i brodogradnje, 20. studenoga 2006. otvorena je Agencija za obrazovno-reformske inicijative za jugoistočnu Europu (ERISEE);

28) predsjednik uprave Zagrebačke burze, R. Motušić, izjavio je za časopis "Manager" 15. studenoga 2006. kako će "tržišta Hrvatske, Makedonije, Srbije, BiH te Crne Gore s vremenom postati jedno tržište", pa radi toga Zagrebačka burza kupuje "novi softver kao temelj nastupa u regiji, jer je regionalna integracija naša budućnost";

29) sredstva javnog priopćivanja su 16. studenoga 2006. izvijestila kako se u Miločeru (Crna Gora) održava "regionalni ekonomski forum", u kojem sudjeluju predsjednici i poslovni ljudi iz Albanije, Srbije, BiH, Makedonije, Crne Gore, Hrvatske, Bugarske, Rumunjske i Slovenije;

30) Na Konferenciji predsjednika parlamenata država sudionica SEECP-a, održanoj u Zagrebu, 16. i 17. travnja 2007., donesena je deklaracija kojom se podupire osnivanje Vijeća za regionalnu suradnju;

31) predsjednik Mesić je, kako prenose hrvatski mediji od 17. travnja 2007., povodom zagrebačke Konferencije predsjednika parlamenata država sudionica SEECP-a, izjavio: "Politički okvir suradnje, SEECP, dobiva sve čvršće konture. Gospodarski okvir suradnje i partnerstva pruža tzv. Nova CEFTA. Oba okvira od posebne su važnosti ne samo za Hrvatsku ili širu regiju, nego i za cijeli europski kontinent".

V.

Očito je, da tzv. međunarodna zajednica izravno i neizravno (npr. pomažući Igmansku inicijativu i slične pothvate) potiče i podupire spomenute (kao i druge) oblike "regionalne suradnje" u balkanskom okviru. To se jasno razaznaje i iz sljedećih činjenica:

1) predstavnici tzv. međunarodne zajednice u svakoj prigodi pozivaju na regionalnu suradnju, a nerijetko i organiziraju sastanke predsjednika država i vlada zemalja "jugoistočne Europe";

2) Zagrebački sastanak na vrhu 24. studenoga 2000. održan je uz poticaj i u nazočnosti predstavnika Europske unije, i to "u trenutku kada demokracija počinje prevladavati širom regije", što se – eto - ogleda i "demokratskim promjenama u Hrvatskoj", nakon siječnja 2000.;

3) glavni tajnik NATO-a, George Robertson, izjavio je 30. svibnja 2001. u Zagrebu: "Cijela jugoistočna Europa se mora ujediniti, inače će se raspasti u ruševinama";

4) magazin "Washington Times" je u lipnju 2003. ocijenio: "Europska unija nastoji obnoviti Veliku Jugoslaviju pomoću Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sa zemljama Zapadnog Balkana (bez Slovenije, s Albanijom)";

5) Europska komisija je 20. travnja 2004. pozvala na jačanje "regionalne suradnje" i potaknula "pripremu uspostave integriranog regionalnog energetskog tržišta u 2005. godini", kao i "osmišljavanje i provedbu regionalnih razvojnih planova";

6) u predpristupnoj strategiji za Hrvatsku, koju je Europska komisija prihvatila početkom listopada 2004., jedan od uvjeta koji Hrvatska treba ispuniti, jest i "regionalna suradnja s ostalim zemljama bivše Jugoslavije";

7) na gospodarskoj konferenciji za jugoistočnu Europu, održanoj u Berlinu 17. studenoga 2004., njemački kancelar Schroeder je izjavio kako su EU i NATO odlučili primijeniti dvostruku strategiju: vojnu stabilizaciju i integriranje Zapadnog Balkana harmonizacijom gospodarskih i političkih standarda, dodajući kako "Europa podupire integraciju cijele regije Zapadnog Balkana";

8) Međunarodna komisija za Balkan završila je obilazak "regije" posjetom Zagrebu 3. prosinca 2004. Javnosti je priopćeno kako će ona u svom izvješću uskoro preporučiti rješenje pitanja stabilnosti cijele regije. Komisija se prvi put sastala u travnju 2004., a njezin je cilj "razvijati integraciju jugoistočne Europe";

9) Odbor izvršnih direktora Svjetske banke odobrio je 28. siječnja 2005. milijardu dolara zajma za potporu programa Energetske zajednice jugoistočne Europe (tj. područja bez granica za energiju), na čemu se radi slijedom Atenskog memoranduma o razvijanju regionalnoga energetskog tržišta; 9) mediji su 12. travnja 2005. iz Bruxellesa izvijestili, kako bivši talijanski premijer Giuliano Amato, kao predsjednik Međunarodnog povjerenstva za Balkan, planira za kraj 2006. sazvati "summit EU i Balkana", na kojemu bi se, između ostaloga, predložio i "balkanski proračun";

10) u Beogradu je 22. svibnja 2005. počela godišnja skupština Europske banke za obnovu i razvoj (EBRD), u sklopu koje je posebni koordinator Pakta o stabilnosti za jugoistočnu Europu, Erhard Busek, izjavio kako je "potreban jedan ugovor o slobodnoj trgovini i stvaranje jedinstvenoga gospodarskog područja na Zapadnom Balkanu", a direktor EBRD-a, Jean Lamierre, izrazio je zadovoljstvo političkim i gospodarskim napretkom procesa integracije Zapadnoga Balkana;

11) povjerenik EU za proširenje, Olli Rehn, izjavio je 27. siječnja 2006. kako je Europska komisija predložila stvaranje regionalne zone slobodne trgovine između pet zemalja jugoistočne Europe (Hrvatske, Albanije, SiCG, Makedonije i BiH);

12) voditelj izaslanstva Europske komisije u BiH, Michael Humphreys, javnosti je u Sarajevu 27. siječnja 2006. predstavio dokument "Zapadni Balkan na putu u EU, jačanje stabilnosti i poticanje napretka", najavivši ujedno da će EU olakšati vizni režim "za stanovnike zemalja Zapadnog Balkana";

13) austrijska veleposlanica u SAD-u je, prema pisanju hrvatskoga dnevnog tiska od 6. travnja 2006., izjavila: "EU će integrirati zemlje Zapadnog Balkana";

14) hrvatski su mediji izvijestili, da je iz Sofije 16. listopada 2006. priopćeno kako će Pakt o stabilnosti za jugoistočnu Europu biti transformiran u Regionalno vijeće za suradnju, koje bi trebalo biti uspostavljeno do sredine 2007.;

15) Međunarodna udruga zrakoplovnih prijevoznika (IATA) odlučila je početkom prosinca 2006., da će Zagreb biti sjedište projekta regionalnog sustava izdavanja, obračunavanja i naplate zrakoplovnih karata (BSP - Billing and Settlement Plan);

16) krajem travnja i početkom svibnja 2007. povjerenik za proširenje EU, Olli Rehn, izjavio je kako će predstojeći Zagrebački summit odlučiti o sjedištu budućega Vijeća za regionalnu suradnju (koje bi tijekom 2008. u cijelosti zamijenilo Pakt o stabolnosti), te o osobi glavnog tajnika (što bi trebao postati H. Biščević, državni tajnik u MVPEI Republike Hrvatske).

VI.

Interesi, planovi i ciljevi tzv. međunarodne zajednice, promatrani iz njezine perspektive, nesumnjivo se mogu smatrati legitimnima: nitko ne može spriječiti stratege i dužnosnike EU, NATO-a i sl., da priželjkuju "integraciju Zapadnog Balkana", pa da pritom na svoj način i prijete, ne ostavljajući ni Hrvatskoj, niti drugim zemljama u ovom dijelu Europe alternativu (Robertson: "Cijela jugoistočna Europa se mora ujediniti, inače će se raspasti u ruševinama").

No, ti planovi i te izjave i najave međunarodnih predstavnika, nasuprot pokušajima smirujućih očitovanja (nekih, ne svih!) hrvatskih dužnosnika, jasno pokazuju koji je cilj svih tih političkih i gospodarskih napora i pritisaka: taj je cilj "integracija", dakle - ujedinjenje, odnosno stvaranje upravo onog saveza ("državne sveze"), koji je izrijekom zabranjen čl. 141. st. 2. Ustava. Prema tome, izjave i planovi tzv. međunarodne zajednice pomažu pri utvrđivanju i ocjenjivanju postupanja predstavnika hrvatskih vlasti. Ako je tim predstavnicima hrvatskih vlasti jasno koji je cilj međunarodne zajednice (a ne može im ne biti jasno!), onda se iz činjenice da u ostvarenju tog cilja zdušno, iskreno i bezrezervno sudjeluju (i, štoviše, za to očekuju, traže, pa i dobivaju pohvale), smije zaključiti samo jedno: da svjesno i voljko postupaju protivno čl. 141. st. 2. Ustava Republike Hrvatske.

VII.

Što o tim jugoslavenskim ili balkanskim državnim savezima misle hrvatski birači, jasno je iskazano – da ne idemo dalje u prošlost – na referendumu održanom 19. svibnja 1991.

Velika je većina hrvatskih građana pozdravila osamostaljenje i međunarodno priznanje Republike Hrvatske, te njezin ulazak u Ujedinjene Narode.

Svi raspiti i analize pokazuju, da je velika većina hrvatskih građana pozdravila vojno oslobođenje okupiranih hrvatskih područja (1995.) i mirnu reintegraciju hrvatskog Podunavlja, što je i stvarno i pravno zapečatilo raskid s jugoslavenskim državnopolitičkim koncepcijama.

Na svim dosad održanim izborima, hrvatski su birači u velikoj većini glasovali za političke stranke, koje su naglašavale ustrajanje u nastojanju, da se očuva državna neovisnost i osigura prosperitet i demokratski razvoj samostalne Republike Hrvatske. U Hrvatskoj postoji ogroman broj političkih stranaka, ali nema nijedne, koja bi se javno i otvoreno zalagala za obnovu Jugoslavije ili za uspostave kakvoga balkanskoga državnog saveza.

Hrvatski je državni sabor na propisani način, kvalificiranom većinom, zabranio udruživanje i pokušaj udruživanja Hrvatske u jugoslavenske i balkanske državne saveze. Ta norma, sadržana u čl. 141. st. 2. pročišćenoga teksta Ustava, do danas je na snazi, te se nijedna politička snaga ni stranka nisu usudile zatražiti njezinu reviziju, jer je posve jasno, da bi takav pokušaj neslavno propao.

Iz svega toga jasno proizlazi, da je velika većina hrvatskih građana, neovisno o svome etničkom podrijetlu, i danas snažno protivna svaom stvaranju jugoslavenskoga i balkanskog državnog saveza. To znači, da protivna nastojanja, inicijative i pokušaji nemaju ni legalnog uporišta, niti legitimnog oslonca u raspoloženju hrvatskih građana.

VIII.

Demokratsko je pravo svake političke snage i stranke u Hrvatskoj zalagati se za pristup Europskoj uniji, NATO-u i sl. ili biti protiv tog pristupa. O tom pitanju meritorno mogu odlučiti samo hrvatski građani na referendumu, a obveza je izvršne vlasti, da te građane cjelovito i iscrpno obavijesti o razlozima i motivima, o prednostima i nedostatcima ulaska u te oblike integracija i/ili saveza.

Sve ankete pokazuju, da glede tih pitanja postoji nesklad između građana i vlasti. Ipak, demokratsko je pravo predsjednika Republike Hrvatske i članova Vlade, o tim pitanjima misliti drugačije od većine hrvatskih građana (primjera takvog raskoraka ima i drugdje, npr. u Švicarskoj). No, nije demokratsko pravo ni predsjednika, ni Vlade, da zagovaraju balkanske i jugoslavenske saveze i udruživanja, pa makar to za konačni cilj imalo ulazak Hrvatske u EU i NATO, iz jednostavnog razloga što su takvi (balkanski i jugoslavenski savezi) protivni Ustavu: Ustavom zabranjena kategorija ne može biti cilj, ali ne može biti ni sredstvo.

Radi toga se poziva Ustavni sud da, temeljem čl. 104. st. 1. Ustava, imajući na umu da je povijest čovječanstva, kao i hrvatska povijest, započela prije nastanka Europske unije, i da će nesumnjivo trajati dulje od nje, ocijeni:

(a) podliježu li planovi "regionalne suradnje" i "regionalne integracije" zabrani iz čl. 141. st. 2. Ustava Republike Hrvatske,

(b) postoje li u postupcima predsjednika Republike, predsjednika Vlade i drugih članova Vlade Republike Hrvatske – koji su egzemplifikativno navedeni u odjeljcima III. i IV. ovog podneska - elementi, koji upućuju na to, da je došlo do kršenja kogentne norme iz čl. 141. st. 2. Ustava, ili da ti elementi ne postoje, te

(c) da o tome (dakle, u svakom slučaju) izvijesti podnositelja zahtjeva i Hrvatski sabor. 

  {mxc}

Čet, 28-05-2020, 10:10:22

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.