Korizmeno-uskrsna poslanica gospićko-senjskog biskupa mons. dr. Mile Bogovića 

Ljubav prema Istini

 

Je li istina u krizi?

U ovo vrijeme kada svi govore o krizi, može se lako dogoditi da se izvori krize traže na krivim mjestima. Svakako je glavni izvor svih ljudskih kriza u odnosu ljudi prema istini i prema Istini (Bogu). Brojni su slučajevi da se istinu ne prihvaća i onda kada je ona očita jer nema ljubavi prema njoj. Zato ljudi bježe od istine, nemaju povjerenja u nju, plaše se istine o sebi, o drugome, o svijetu radije se koriste lažima. Zašto ne prihvaćaju istinu? Mogli bismo navesti mnogo razloga. Za jedne istina izgleda nemoćna i besperspektivna; s njome se ne može daleko doći. Drugi i ne žele da istina izbije na površinu, da ojača u svijetu i ljudima jer se kosi s njihovim namjerama, planovima i željama. Zato će biti uvijek i onih koji je zataškavaju pa čak i progone. Onome koji nije otvoren istini može se postati neprijatelj i propovijedanjem istine, kako reče sv. Pavao (usp. Gal 3, 16). Neki ne će priznati da ona uopće postoji, a ako i postoji onda nije ona nešto stalno, postojano, čvrsto, nego se prilagođuje vremenu i prilikama. Drugim riječima: sve je relativno.

biskup mons. dr. Mile BogovićTaj relativizam nije izum našeg vremena. On je star koliko je staro čovječanstvo. Nalazimo ga i u vrijeme Isusovo. To je jasno došlo do izražaja napose na Isusovom suđenju. Kako to često biva i danas, sud kojemu bi po naravi trebao biti cilj da u mnoštvu mišljenja i različitih prosudbi svojom presudom donese pravorijek, istiniti sud, on nerijetko koristi svoje ovlasti da promovira naručenu „istinu“, odnosno onakvu kakvu je naručio moćnik. Sudišta Kajfe i Heroda, pred kojim je Isus stajao nisu bila otvorena za istinu.

Nakon što je Isusa odbacilo židovsko Veliko vijeće a Herod ga prezreo, za izlazak iz životne opasnosti mogao je jedino tražiti razumijevanje predstavnika rimske vlasti – Poncija Pilata. U susretu Isusa i Pilata očitovao se dvostruki odnos prema Istini: Isusov za kojega je smisao života svjedočiti istinu (on je zato došao!), i Pilatov kojemu je svjedočenje za istinu nešto nevažno jer on i ne zna što znači riječ istina. Ona, dakle, za Pilata nije ni jasna ni važna. Važno je bilo steći naklonost Kajfe i Heroda, a još važnije njega, Pilata, koji je tada jedini mogao Isusa ili osuditi ili pustiti, već prema tome kako se njemu čini bolje. Zato bi bilo najvažnije, po Pilatovu mišljenju, da u svemu Isus surađuje s njime a ne da se drži neke istine. Međutim, Isus ostaje i dalje pri tome da je važnije svjedočiti za istinu u svakoj prilici, zgodnoj i nezgodnoj, važnije nego napustiti istinu i složiti se s mišljenjem Kaife, Heroda i Pilata da bi izbjegao njihov nepravedan sud. U cijelom Isusovom životu očituje se ljubav prema Istini i istini. Suprotnost Ljubavi je mržnja. Istina se često uspoređuje sa svijetlom i dobrotom a laž s tamom i zlom. U svijetu je Isus naišao i na drugu ljubav: ljubav prema laži. Sv. Ivan Evanđelist piše: „Svjetlost je došla na svijet, ali ljudi su više ljubili tamu nego svjetlost jer im djela bijahu zla“ (Iv 3, 19). Isus je uvijek ljubio istinu i zato su mu djela uvijek bila dobra. Kao što je potrebno ljubiti istinu, tako je potrebno i mrziti laž.

Raste li cijena laži?

U naše vrijeme razvija se osjećaj protiv nasilja, dok se za laž ima veliko razumijevanje; gotovo je ubrojena i među ljudska prava. Mediji se tim svojim „pravom“ obilno koriste, a i u sudovanju se ona može koristiti dok se ne otkrije i pokaže kao smetnja za (katkada) planirani tijek parnice. Laž u svijetu ima iza sebe velike „uspjehe“.

Biblija bilježi već na prvim stranicama veliki uspjeh laži kod prvoga čovjeka. Napasnik je u Raju zemaljskom lagao prvim ljudima i uspio ih je dobiti na svoju stranu, tj. odvojiti od istine. Obećavao im je vrlo mnogo. Bit će kao Bog! Ono što Bog od njih traži, zapravo je nastojanje da spriječi njihov rast, - savjetuje on. Može se mnogo dalje otići ako se zanemari Božja volja i želja. Bog ne želi dobro čovjeku, zavidan mu je i boji se njegove konkurencije. Sve je to govorio Napasnik.

Bila je to, dakako, laž. Znao je to i Napasnik jer ni u jednom času nije vjerovao ono što je govorio, a još manje je želio ispuniti ono što je riječima obećavao. Bila su to lažna blještavila koja smetaju da se stvari vide kakve jesu. (Takvim tamno-svijetlim bljeskovi i danas se naveliko zavarava gledateljstvo!)

Stvaranjem primamljive, ali lažne slike, odvlači se čovjeka od istine i time mu se uvijek ugrožava život. Samo istina pomaže da se život razvija i raste. Bît grijeha nije u tome što bi on štetio Stvoritelju, nego što se grijehom nanosi šteta životu koji je Bog dao čovjeku da u njemu raste. Laž je podmuklija od fizičke sile. Ona se predstavlja kao prilog životu, a zapravo uništava život.

Biblija na prvim stranicama poručuje da čovjek nije pao zato što je podlegao sili, nego zato što je nasjeo lažima. Nakon toga što se čovjek odvojio od istine i povjerovao laži, došlo je i do nasilja kada je brat navalio na brata i ubio ga. Korijen nasilja je u laži. Laž označuje vraćanje na izopačenu narav. Ona uključuje svaki porok (usp. Otk 21, 18).

Znakovito je da se Sotonu u Bibliji često naziva lašcem, ocem laži (usp. Iv 8, 41-44). Zove se i Bezakonik u smislu da se protivi Božjim zakonima. Svoju moć on stvara na taj način da lažnim blještavilima i „šminkom“ prikaže laž poželjnom i prihvatljivom, kao da je ona istina; da zlo prikaže kao da je ono dobro. U tome ima u svijetu velikog uspjeha. Mnogo je onih koji, kako kaže sv. Ivan Evanđelist, više vole tamu nego svijetlo. No, i pored velike moći koju bezakonik ima u svijetu, on je osuđen i poražen (usp. Iv 16, 11). „Njega će Gospodin Isus ubiti dahom svojih usta i uništiti pojavkom Dolaska svoga – njega koji djelovanjem Sotoninim dolazi sa svom silom, lažnim znamenjima i čudesima, sa svim nepravednim zavaravanjem onih koji propadaju poradio toga što ne prihvatiše ljubavi prema istini da bi se spasili“ (2 Sol 2, 8-11). Bit će osuđeni svi koji nisu povjerovali istini. A izabranici pak Božji spašavaju se „posvećenjem u Duhu i vjerom u istinu“ (usp. 2. Sol 2, 13).

Ovdje je korisno donijeti duži tekst sv. Pavla, u ovoj Godini sv. Pavla, jer on u poslanici Rimljanima nabraja posljedice prihvaćanja laži.

„Otkriva se doista s neba gnjev Božji na svaku bezbožnost i nepravednost ljudi koji istinu sputavaju nepravednošću. Jer što se o Bogu može spoznati, očito im je: Bog im očitova. Uistinu, ono nevidljivo njegovo, vječna njegova moć i božanstvo, onamo od stvaranja svijeta, umom se po djelima razabire tako da nemaju isprike.

Jer premda upoznaše Boga, ne iskazaše mu kao Bogu ni slavu ni zahvalnost, nego ishlapiše u mozganjima svojim te se pomrači bezumno srce njihovo.

Gradeći se mudrima, poludješe i zamijeniše slavu neraspadljivog Boga likom, obličjem raspadljiva čovjeka, i ptica, i četvoronožaca, i gmazova. Zato ih je Bog po pohotama srdaca njihovih predao nečistoći te sami obeščašćuju svoja tijela, oni što su istinu - Boga zamijenili lažju, častili i štovali stvorenje umjesto Stvoritelja, koji je blagoslovljen u vjekove. Amen. Stoga ih je Bog predao sramotnim strastima: njihove žene zamijeniše naravno općenje protunaravnim, a tako su i muškarci napustili naravno općenje sa ženom i raspalili se pohotom jedni za drugima te muškarci s muškarcima sramotno čine i sami na sebi primaju zasluženu plaću svoga zastranjenja. I kako nisu smatrali vrijednim držati se spoznaje Boga, predade ih Bog nevaljanu umu te čine što ne dolikuje, puni svake nepravde, pakosti, lakomosti, zloće; puni zavisti, ubojstva, svađe, prijevare, zlonamjernosti; došaptavači, klevetnici, mrzitelji Boga, drznici, oholice, preuzetnici, izmišljači zala, roditeljima neposlušni, nerazumni, nevjerni, bešćutni, nemilosrdni. Znaju za odredbu Božju - da smrt zaslužuju koji takvo što čine - a oni ne samo da to čine nego i povlađuju onima koji čine“ (Rim 1, 18-31).

Istina uvijek utvrđuje pojedinosti u sklopu cjeline, a laž razbija cjelinu da bi svakom dijelu dala krivi smisao. Istina izgrađuje, laž razgrađuje. Istina spašava, laž upropaštava. Zato sv. Ivan đavla naziva čovjekoubojicom (usp. Iv 8, 44). Uvijek je ista logika laži: izdvojiti pojedinost i njome tumačiti cjelinu. Tako npr. nađemo na nekom čovjeku neki nedostatak (ili ga izmislimo!) i onda na temelju toga dajemo cjeloviti sud o njemu. Dakako, ne iz ljubavi prema istini nego prema laži. Može se ta metoda primijeniti i na cijele narode, što svjetska politika nerijetko čini. Nedavno smo tako mogli pročitati što je tužiteljica međunarodnog suda rekla o nama. Možemo si onda zamisliti kojim duhom diše ta „međunarodna pravda“. Nije, doduše, potrebno dugo tražiti neku lošu točku na onima kojima je ona krojila pravdu, ali se ne smije na temelju pojedinačne negativnosti stvarati opći zaključak. Do kakvih krivih zaključaka može dovesti to izdvajanje pojedinosti iz cjeline i davanje proizvoljnih tumačenja možemo ilustrirati jednim primjerom. Nožem se može raditi dobro i zlo. Nož u ruci majke koja reže kruh svojoj djeci nešto je lijepo i pozitivno, ali nož u ruci jednog zločinca nije nešto ni lijepo ni pozitivno. A imamo na jednom i drugom mjestu nož i ruku. Tek kada se vidi cjelina (da je on jednom u ruci majke koja čini dobro a u drugom u ruci zločinca) vidi se zašto je to jednom pozitivno a drugi put ne. Možemo s tog motrišta gledati i pušku na ramenima napadača i branitelja. Jasno je da to nije ista slika. Naše pojedine čine drugi prosuđuju onako kako oni na njih gledaju, odnosno, što bi oni u takvim prilikama mislili i činili. Opet je riječ o izvlačenju nekog događaja iz njegove prave cjeline i njegovo tumačenje iz druge kojoj ne pripada. Kada se pojedinost izdvoji iz cjeline, može joj se dati krivo, odnosno lažno značenje.

Spasonosna Istina u Isusu Kristu

Napasnik je došao i pred Isusa prije njegova javnog djelovanja. Bila su opet velika obećanja koja niti je mogao niti želio ispuniti. Jednostavno je htio lažima Isusa odvratiti od Boga, od Istine. Isus je svaku Napasnikovu (lažnu) ponudu glatko odbio i ostao u spasonosnoj istini koja sigurno vodi k cilju. Ni u ovom slučaju nije bilo nasilja. Nasilje je bilo na kraju Isusovog javnog djelovanja. Do njega ne bi bilo došlo da nije došlo do pada čovjeka koji se odvojio od istine i prihvatio laž iz koje se rađa svaka vrsta nasilja.

Čovjek je duboko pao. Spasitelj se trebao duboko spustiti do njega i ponijeti ga na svojim ramenima do izlaska iz pale naravi, do križa, gdje je čovještvo u Isusu predano u ruke nebeskog Oca. Taj put prema Istini za čovjeka je mogao preći samo onaj koji je do kraja ljubio istinu. Bez ljubavi prema istini nema spašavanja od laži.

Po Isusu je očitovana i istina ne samo da je Bog ljubio čovjeka prije nego je povjerovao (poklonio se) laži, nego da ga on ljubi i nakon što je zaražen od laži, nakon što je ona ucijepljena u njega. On svakoga čovjeka želi dovesti u istinu, tj. do oslobođenja i do spasenja. U Kristu je Bog objavio čovjeku sve što je potrebno da dođe do tog cilja. On „hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznaje istine“ (1 Tim 2, 3). U Kristu je objavljena „riječ istine“ (Kol 1, 15) i „istina evanđelja“ (Gal 2, 5). On je put istina i život (Iv 14, 6). Isus nije došao na svijet razvijati razne znanosti. Nije smatrao da je to najnužnije što treba učiniti za dobro ljudi. Istina, znanje otvara čovjeku nove mogućnosti za bolji život. No, svijet ne će postati bolji već samim time što se u njemu povećava količina znanja, jer mržnja može svako znanje okrenuti protiv čovjeka i njegova dobra. To ovisi o čovjeku kako će se koristiti stečenim znanjem. Vrlo malo se u svijetu radi na razvoju odgovornosti za korištenje stečenog znanja. Kao što se neko materijalno dobro, bogatstvo, može koristiti za dobro i zlo, tako se može i znanje. Svakim danom vidimo kako se znanje koristi i za zlo, osobno i društveno. Nije znanje krivo, ali je loš način korištenja. Jednako tako možemo reći da ista snaga vodene bujice može rušiti kuće, ali i pokretati hidrocentrale, već prema tome kamo se usmjeri. Nije kriva voda, nego način korištenja. Isus je naučavao i svjedočio kako sve ono što znamo može koristiti za dobro čovjeka. To je spasonosno znanje. On je učitelj i odgojitelj koji pomaže ljudima rasti u svakom dobru. Bitno je, dakle, naučiti kako sve što znamo koristiti za dobro svoje i svoje braće. Poučavati ljude u tome trebala bi postati glavna briga svakog društva. Ta pouka započinje i događa se najuspješnije u obiteljskom okruženju. Društvo će biti uvijek u krizi ako ne pronađe mogućnosti da njegovi članovi mogu nastaviti tu pouku i izvan obiteljskog okruženja, najprije u školama, a onda i u drugim ustanovama. Ono treba odgojem dobiti pravo usmjerenje, inače može postati opasno. Dobro je onda kada su sa znanjem i umijećem povezane ljubav i istina.

U Kristovu nauku i svjedočenju uvijek je prisutna i ljubav i istina, odnosno – kako kaže sv. Pavao, izražena je „ljubav prema istini“. Zato Pavao poziva kršćane da i oni „istinujući u ljubavi“ (Ef 4, 15) nastave tim Kristovim putem.

Nova vrsta znanja očitovana u Isusu jest da čovjek nije već po tome u boljoj poziciji pred životom i vječnošću ako je u ovom svijetu okružen priznanjima i blagostanjem. Bolja pozicija od te može biti ona kada nema ni priznanja ni blagostanja, ali je prisutna ljubav prema čovjeku i vjernost prema Bogu. Pače, u tim okolnostima se bolje svjedoče i očituju ljubav i vjernost. Može se dogoditi da se stvori jako neprijateljsko okruženje i da čak izostane izvana vidljiva Božja podrška, kao što se to dogodilo Kristu, pa da to bude snažan doprinos životu. Ako je i tada sačuvana ljubav i vjernost, zbiva se najjače svjedočanstvo spasenjske istine. A takva – spasenjska istina - očitovala se u svojoj savršenosti u Isusu Kristu u vrijeme njegove muke i smrti. Izvana je njegova smrt izgledala kao njegov strašan poraz, ali upravo zbog te kvalitete njegova umiranja, da je ostao u istini i ljubavi, bila je to pobjeda koja život spašava i jača, a ne oduzima. To se očitovalo u Kristovom uskrsnuću.

Ići prema punoj istini

Savršenstvo svjedočenja istine i ljubavi u najtežim okolnostima ne će Crkva ni njezini članovi u ovom svijetu nikada postići u cijelosti. Krist nam je dao primjer i smjer u kojem trebamo hoditi „u novosti života“ (Rim 6, 4). No Crkvi je zagarantirano da će uvijek slijediti primjer i smjer svoga utemeljitelja jer joj je On poslao svoga Duha koji je njezina duša i njezina snaga. U puninu istine Crkvu i kršćanina uvodi ljubav Božja koja je Duh Sveti. Njega je Otac poslao na Sinovu molbu. Duh Sveti je duša i nadahnuće Crkve. Prava ljubav i ne može nego voditi k istini.

Punu istinu, istinu koja spašava, istinu koja oslobađa od svake laži, ovaj svijet ne može dati jer nema u sebi načina ni snage kako do nje doći. Istinu nećemo upoznati čistim zbrajanjem točnih podataka, kao što ni čovjek nije zbroj pojedinih udova. Oslobađajuću istinu o čovjeku navijestio je i ostvario jedino Isus Krist. On je to jasno rekao Židovima koji su povjerovali: „Ako ostanete u mojoj riječi… upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi“ (Iv 8, 31-32) No, prema takvoj punini istine možemo ići, k njoj se približavati kao kad idemo prema nekoj slici. Što smo bliže to bolje raspoznajemo sve pojedinosti; ili kada u praskozorje primjećujemo samo obrise onoga što nas okružuje, a tek kad ograne sunce vidimo predmete onakvima kakvi jesu. Krist nam je pokazao put. On nas je osposobio za hod prema istini, on je svjetlo koje obasjava svakog čovjeka. Duh Sveti kojega je poslao ljudima uvodit će ljude u puninu istine i time će braniti i razvijati život u ljudima (usp. Iv 16, 13). Njega svijet ne može primiti jer ga ne vidi i ne poznaje. Svijet ga može primiti samo prihvaćanjem apostolskog navještaja. Apostoli ga poznaju jer kod njih ostaje i u njima je. On će ih poučavati o svemu i dozivati im u pamet sve ono što im je Isus govorio (Usp. Iv 14, 17, 26). Sa svoje strane kršćanska zajednica i svaki pojedinac treba budno paziti „što Duh govori crkvama“ (usp. Otk 2, 7). To Crkvi daje garanciju da bude „stup i podloga istine“ (1 Tim 3, 15).

Uspješni hod u istini svjedočanstvo za istinu pokazali su i mnogi ljudi koji su slijedili Kristov put. To su mučenici i sveci. Oni su svjetlila u našim sredinama i vremenima koja svijetle i pokazuju nam put.

„Mučeništvo je najočitiji dokaz istinitosti vjere koja zna ponuditi ljudsko lice i najnasilnijima oblicima smrti i pokazati ljepotu u najokrutnijim progonstvima“ (Incarnationis Mysterium, 13).

Nadmetanje istine i laži na našim prostorima

Nadmetanje istine i laži događa se na svakom prostoru gdje ljudi žive. Nije to naša posebnost. Nas, dakako, najviše zanima kako se to odvija ovdje, u našoj hrvatskoj sredini.

Ovih dana došla je još jednom na vidjelo gorka istina o stradanjima naših djedova, očeva, braće; ne samo vojnika nego i brojnih civila. Skončali su u nezamislivim bolima. Sve se to planski zataškavalo, zatrpavalo, zazidavalo kako bi se istina skrila, odnosno kako bi se laž mogla nametnuti kao istina. Najbezdušnije je to da i nakon što je istina izišla na vidjelo, kad su jame otkopane i provaljeni zidovi, mnogi i dalje sve to zataškavaju i prstom upiru u neke druge krivce. Nemaju vjere u oslobađajuću moć istine. Vjeruju u snagu mržnje i laži.

S druge strane, postoji opasnost da se kršćani ne postave ispravno prema toj istini, da pomisle kako ih ona opravdava da druge mrze. Mrziti zlo i laž do kraja, ali ne mrziti ljude! Ljude i istinu treba ljubiti. Žrtve o kojima govorimo za nas ne će biti uzaludne samo ako pridonesu miru i praštanju. Ako drugi žrtvama hrani svoju mržnju, taj ne ljubi istinu. Ni Tezno ni Huda jama ne smije nam biti opravdanje da pridonosimo onom mentalitetu koji je i za naše i za „njihove“ pripremao jame i stratišta. Mi znamo kome smo povjerovali, mi imamo Učitelja koji je i s križa opraštao onima koji su ga razapeli: „Oče, oprosti im, ne znaju što čine!“ (Lk 23, 34). Ta istina, istina koja ljubi, oslobađa.

Očekujemo pak od državnih vlasti da se pobrinu kako bi na svijetlo dana došla puna istina o žrtvama i mučiteljima i da se jednako postave prema jednima i drugima.

Uzori

Tko nam danas najbolje može svjedočiti za istinu i ljubav taj nam može osigurati ljepšu i bolju budućnost. Takvi zaslužuju da nam služe kao uzori, kao svjetlila na životnom putu.

Papa Ivan Pavao II. je gledajući s praga trećeg tisućljeća i 21. stoljeća razmišljao je koje bi uzore preporučio svijetu i pojedinim narodima. Posebno je želio preporučiti svakom narodu da u svojoj sredini nađe sebi uzore kršćanskog života. Pozvao je sve narode ta takve popišu i da njih nasljeduju. Bio je uvjeren da je naš narod dao mnogo onih koji zasluže naslov sveca i mučenika. Posebno nam je preporučio jednoga od njih: zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca.

U tom duhu, dragi vjernici, mi smo počeli sastavljati naš hrvatski kršćanski kalendar, popis naših uzora: mučenika i svetaca. Gradimo čak i crkvu svim hrvatskim mučenicima. Nije to neka posebna originalnost jer je u Crkvi takva praksa od njezinih početaka. No smatramo da je današnjem naraštaju potrebno skrenuti pozornost na prave uzore i svjedoke istine. Naše prave uzore trebamo upoznati, skinuti s njih veo zaborava koje je mnoge prekrio, ali također skinuti s njih naslage laži koje su na njih nabacane.

Zaključak

Istina je uvijek bila u krizi ali je svaki koji je istinu ljubio rastao u njoj i donosio plodove. Laž je bila uvijek svijetu privlačna jer je puna obećanja koja je često tek nakon dulje vremena i iskustva otkrije kao opasnost. Puna istina o čovjekovu oslobođenju od laži i o njegovu spasenju objavljena je u Isusu Kristu ali se prema toj punini može ići uz pomoć Duha Kristova, Duha Svetoga. I dalje će u svijetu biti nadmetanje istine i laži, ali je u Kristu objavljena konačna pobjeda istine, odnosno konačna osuda laži. Sv. Ivan Evanđelist opisuje u čemu je ta osuda svijeta: „Svjetlost je došla na svijet, ali ljudi su više ljubili tamu nego svjetlost jer djela im bijahu zla. Uistinu, tko god čini zlo, mrzi svjetlost i ne dolazi k svjetlosti da se ne razotkriju djela njegova; a tko čini istinu, dolazi k svjetlosti nek bude bjelodano da su djela njegova u Bogu učinjena" (Iv 3, 19-21).

Ima dakle i takvih koji su svojim životom svjedočili za istinu, a neki su to svjedočenje platili vlastitim životom. Imali su snagu dati takvo svjedočanstvo jer su ljubili istinu.

mons. dr. Mile Bogović, gospićko-senjski biskup

{mxc}

Pet, 23-04-2021, 05:20:02

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2021 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.