1.Tito i Hrvatsko proljeće 1971.

 

Evo što je o tim događajima napisala dr. Savka Dabčević-Kučar, ključni svjedok tadašnjih zbivanja, u knjizi «Hrvatski snovi i stvarnost '71», Zagreb 1997. Ovu knjigu dugujem još od konca tragične 197l. godine. Moja svijest o tomu neisplaćenu dugu i neki strah da bi mi se moglo dogoditi što nenadano, što bi me moglo spriječiti u ispunjenju te obveze, prate me godinama. Čak ni moja svojevoljna okrenutost sadašnjosti i budućnosti, posebice nakon 1990., nije ni u jednome trenutku mogla ugušiti zov moje savjesti da ostavim konačno neko pisano osobno svjedočenje o tim događajima, sudionicima i razdoblju. Zbog toga osjećaja dužnosti da zabilježim i analiziram zbivanja, kojih sam bila ne samo svjedok nego i autentičan činitelj, dužnosti prema najbližim suradnicima koji više nisu živi ili nisu voljni pisati, nekako sam kao njihov neizrečen mandat prešutno prihvatila i pisanje ove knjige.

Dužnost prema velikom broju onih koji su prihvaćali i slijedili politiku koju sam zastupala, koji su za nju i zbog nje stradali, prema suradnicima i supatnicima kojima nekad čak ni imena nisam znala, a o onom što se događalo iza kulisa znali su malo ili ništa, koji su o svemu sudili samo po našim političkim porukama i mogli prosudbe stvarati samo prema vrhu one ledene sante što je virila u vidljiv prostor (dostatno oštre da ih godinama izbriše iz normalna života); dužnost prema budućim povjesničarima Hrvatske i analitičarima toga razdoblja, o kojemu će suditi uglavnom tek prema nekim dokumentima iz toga vremena; dužnost prema tad (kao uglavnom i sad) u političkim vrhovima hladnoj i distanciranoj Europi, ali još više prema onima koji su nas i tad (kao i sad) prepoznavali kao dio općeljudskih pozitivnih nastojanja za napretkom i - na posljetku, ali ne i najmanje važno, obveza prema sebi ili čak potreba za tim - napokon su, eto, rezultirale ovom knjigom.

Upozorava (Tito) da je u nas i previše demokracije. «Ja sam uvijek govorio da za klasnog neprijatelja nema demokracije*. Demokracija je za istomišljenike - ha, to je također jedan od postulata komunizma. I, kako bi bio siguran da smo ga dobro shvatili, još jednom napominje (odnosi se to na naše postupke; naime, neke ljude smo isključili iz Partije, ali smo ih ostavili na njihovim radnim mjestima, što je po našem shvaćanju i normalno) da «isključenje iz Partije ne vrijedi ni pišljiva boba ako ga pustiš da bude na položaju. On treba da ide s tog mjesta» To očovječenje otporom koji nije ni mržnja ni osveta, ta plemenita"-tadašnja uvezanost u iste pozitivne osjećaje i težnje, to umnogostručenje u istome zajedničkom osjećaju što čovjeka čini još dostojnijim čovjeka - golem je dobitak, i to zauvijek. Onaj tko to nije osjetio, izgubio je dio goleme životne radosti koja oplemenjuje. A onda je tome suprotstavljena druga strana medalje. Drugi mentalitet, jedna druga logika, jedna tuda država, najgrublja sila. Milicijske patrole, blokiranja ulica, pendrečenje studenata, odvođenje u zatvor, kazne...

U nekima od milicijskih automobila sjede i politički potpornji te gnusne rabote, neki članovi Izvršnoga komiteta. Inspiratori milicijske racije. Rade pendreci. Stotine je studenata isprebijano, drugi su pohapšeni.67 Žestina reakcije zagrebačkih studenata, usprkos teroru, osvjetlala je i tada, kao i puno puta poslije, lice Zagrebu. Sve obavještajne službe rade punom parom, s ovlastima u džepu za uhićenje svakoga. Bili su u pripravi i oružani teror i pojedinačna smaknuća (o tomu osobno tada nisam imala podatke, ali vjerujem da je to ulazilo u predviđeni repertoar mjera). Božo Novak u članku o 1971., ne citirajući o kojim se osobama radi, iznosi "kako su se neki egzekutori sa žaljenjem kasnije osvrtali na to što nisu i nas tad uhvatili". str. 987. Znalo se za tu praksu u komunističkim zemljama, ali većina je mislila: «Neće se to dogoditi i nama.» No, dogodilo se nakon 1971.!

Za djela protiv naroda i države tijekom 1972. i 1973. po izjavama nekih osoba iz pravosuđa, izrečeno je najmanje 2000 osuda! Kroz procese prošli su, ne više desetci i stotine, nego tisuće ljudi. Čini se nevjerojatnim danas, pred kraj ovog mračnog stoljeća, da se to događalo još nama, živim svjedocima. A ipak! Ovdje neću pisati o užasima onih koji su prošli tjelesna mučenja i zatvore. Neki od njih snažno su sami već svjedočili o tome, jer oni su na to i pozvani, a nadam se da će biti prikupljena dokumentacija o tomu mračnom razdoblju, s kojeg se još nisu skinuli svi velovi. Osobno sam pokušala prikupiti iz raznih izvora, od pojedinih odvjetnika koji su branili optužene (Dafinke Večerine, na primjer), iz stranoga tiska ("Kroatische Berichte", "Chronik des Terrors in Kroatien", 1976,, npr.), i dr. podatke, ali su svi oni vrlo necjeloviti. Pretpostavljam da se Hrvatsko društvo političkih zatvorenika bavi prikupljanjem te dokumentacije i posjeduje jedan njezin dio. Najprije su u prosincu uhićeni Ivan Zvonimir Čičak, Dražen Budiša, Goran Dodig; 13. siječnja uhićeni su dr. Marko Veselica, Vlado Gotovac, dr. Vlatko Pavletić, Ante Bruno Bušić, dr. Franjo Tuđman, dr. Šime Đodan, dr. Hrvoje Šošić, Jozo Bakulić Ivičević, Zvonko Komarica, Ante Glibota i Ante Bačić.

Nešto poslije uhićeni su inž. Ante Todorić (direktor "Agro-kombinata"), Mate Gabrić (direktor "Oriolika"), Ante Marin (direktor "Školske knjige"), te mnogi drugi izvan Zagreba; Aco Aras, Pero Kriste i mnogi drugi. Inscenirani procesi nisu prestali 1972. i 1973. Nastavljeni su i poslije, a među njima je najdrastičniji proces Đuri Perici, što je javnosti donekle poznato. No, sve to tek očekuje temeljitu razradu. A ono nevaljalo, trulo i prljavo plivalo je, plivalo po površini... Evo kako o početku suđenja studentima piše V. Gotovac u svojoj knjizi "Zvjezdana kuga": "6. kolovoza Počelo je suđenje studentskom vodstvu. Budiša odbija saslušavanje. To je potpuno razumljiva gesta; jer ništa neće promijeniti, ma što on govorio. Optužnica pokazuje i pravac i karakter procesa; i njegov kraj. A ona o činjenicama uopće ne vodi računa - ni u njihovom slučaju kao ni u mom. Kako je tužno vidjeti te mlade ljude u mreži jednog političkog pothvata koji je bacio u besmislene okolnosti, u bespomoćnost prema njima - već na početku života ... I to više neće imati kraja! Ali Budiša je inteligentan i častan; on će možda znati živjeti usprkos svemu. Žao mi je što o svima njima malo znam.

Sudi im Mihaljević. On je otkriće ove epizode: pokazao je sposobnost i strast za vođenje političkih procesa ovakvog karaktera. Nemilosrdnost ambicioznih sluga. Idealan za čistke: nemoralan, arogantan i kukavica (o suđenju jučerašnji "Vjesnik" i "Politika"). Vrijedno je zabilježiti što Gotovac govori i o onima koji s pohvalama prate ta inscenirana suđenja: "U današnjem 'Vjesniku' objavljen je komentar o suđenju studentima. Autor: Mato Rajković. Brutalan, mahnit, drzak, likvidatorski ton! Berija je u grobu sretan zbog tog teksta, koji je dio njegove besmrtnosti" (ibidem, str. 201). Ono na što ovdje želim upozoriti to je da osude nisu imale nikakve veze sa stvarnim krivnjama - osim ako se kao krivnja ne uzima mišljenje i eventualno neka izjava. Kazne su bile neprimjereno visoke. Želim istaknuti da je sve to ostavilo vanjski svijet potpuno ravnodušnim. Jedva da je u nekoliko europskih listova (pretežito u Njemačkoj) izraženo svjesno zgražanje. Suočen s očito montiranim, namještenim procesima, a i mnogim torturama - demokratski je svijet uglavnom hladnokrvno i kukavički šutio. Baš kao što će se to ponoviti i 20 godina poslije pri velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku! str. 992., 993.

Možda je danas, nakon 25 godina (!), čak i onima koji su sve to prošli, preživjeli i održali se, vrijeme donekle otupilo sjećanja i bolne ožiljka. Mnoge su sudbine tada usmjerene sasma drugim stazama od onih kojima bi se prirodno i u slobodi bile kretale. No bez obzira na to kako je tko preživio tih 25 godina, duboko sam uvjerena da ničiji ožiljci nisu posve zacijeljeli i da će uspomene na te dane, i nepravde počinjena tada, svatko - na svoj način - nositi dok god živi... str. 996. Masovni lov na ljude - Ostavka do ostavke Prozivke su išle u valovima. Najprije su zahvatile prvu liniju vodstva, pa sve dublje i dalje. Pljuštale su ostavke: Marko Koprtla, Srećko Bijelić, Janko Bobetko (kojega je Vrhovni komandant JNA još i suspendirao), Stjepan Ivić, zatim i Antun Krajnović, Dragutin Haramija, i potpredsjednici Sabora Hrvatske: Maks Baće i Milivoj Rukavina, Josip Đerda (potpredsjednik Savezne skupštine); članovi tadašnjeg Izvršnoga vijeća Hrvatske: Vjekoslav Prpić, Josip Sentija, Paško Periša; iz sudske vlasti i tužiteljstva: Dražen Sesardić, Željko Dežmar, Slobodan Budak, Aco Vidović, itd.; iz vojske: (osim onih još od prije u nemilosti kao general Ivan Rukavina i spomenuti Janko Bobetko) Srećko Manola, Joža Skočilić, Vladimir Mutak, Šime Ivas, Vlado Lončarić, pukovnik Sr-nec i mnogi drugi; iz novinarstva: osim Nede Krmpotić, Božidara Novaka, Ive Bojanića, M. Baletića, Krešimira Džebe, Srećka Freundlicha, Ive Horvata , i mnogobrojni drugi novinari. Trebalo bi pisati i o prozivanima i prozivačima. Jednoga će dana trebati ispisati sva imena prozivanih, jer su to ljudske sudbine koje to zaslužuju. str. 997.

Kad se god prikazivalo što iz naše prošlosti, gdje je, na primjer, bio uključen Tito, a zbivalo se u Hrvatskoj, mi smo proljećari na tim slikama bili prebrisani. Ne znam, a i ne zanima me, tko je to činio, više bi me zanimalo po čijoj naredbi. No kad jednom shvatiš kakav je to sustav, čak i to postaje nevažno. Važnim ostaje samo opomena: čuvaj se sličnih sustava. Teško je razumnu, normalnom čovjeku povjerovati koliko je to daleko išlo. Evo još jedna sitna, ali znakovita pojedinost iz mojega života: kad sam zbog zahtjeva da dam podatke o svojim radovima za Enciklopediju u novomu hrvatskom izdanju Leksikografskoga Zavoda Republike Hrvatske zatražila od svojega fakulteta (na kojem sam radila 20 godinaO), a u završnici u statusu redovitoga profesora) svu svoju dokumentaciju - nje jednostavno nije bilo. Vjerovali ili ne, o meni nije bilo ni jednoga jedinog podatka, nijednoga mojeg dokumenta - kao da tamo nikad nisam ni radila ni opstojala. Nema što - temeljit Udbin rad. Znali smo da su za nas već bile pripremljene prostorije u policiji u Zagrebu u Matičinoj ulici, te ćelije u Staroj Gradiški. Znali smo kako je jak pritisak jedne protuhrvatske ratoborne struje da nas se uhiti. Već sam spomenula da je Tito tvrdio da to ima suprotan učinak, a Bakarić im je na te zahtjeve odgovarao: "Ne pravite od njih još veće heroje". Mnoge od uhićenih su pritiskali da otkriju vezu s nama i, koliko sam osobno doznala od nekih, nastojali su nam u istražnom postupku nešto "prikvačiti".

D. Budiša piše da je u prva tri mjeseca svojega zatočeništva istraga koja se vodila protiv njih bila usmjerena na optuživanje nas u vrhu CK Hrvatske. Htjeli su od njih dobiti za nas optužujuće podatke. I onda je to otprilike nakon tri mjeseca najednom prekinuto i usmjereno samo protiv njih. O visokoj moralnoj vrijednosti uhićenih govori i to da, unatoč prijetnjama i obećanjima, od njih nisu doznali ništa! str. 1011., 1012. Karađorđevo je bilo i pobjeda onih međunarodnih i, posebice - europskih silnica, unutar kojih načela ipak uvijek i nadasve služe isključivo državnim probitcima onih država koje su svojom veličinom, značenjem i općenito ulogom u međunarodnim zbivanjima kadra bitnije utjecati na međunarodne događaje. U to su se uklapale i mnoge obavještajne i špijunske niti što su se plele iza izravno uočljive političke scene. Karađorđevo nije međusobna borba komunista za vlast, nego noim krajnje opasnim i nedemokratskim ozračjem kojega je ta sjednica ozakonila; Karađorđevo nije značilo «glave rukovodilaca*, nego po «po glavama», uz mnoge žrtvovane glave manje istaknutih članova pokreta i nepartijaca; Karađorđevo nije simbol poraza, iako je tamo poražen (privremeno) hrvatski politički smjer, nego simbol otpora; Za nas: Karađorđevo je bio nepovratan zbogom komunizmu, socijalizmu, Titu, lažnim parolama o bratstvu i jedinstvu; Za Jugoslaviju: doimljući se kao poraz onih koji je ruše, ono je bilo neprijeporan znak da je Jugoslavija već mrtva, iako toga nije svjesna Za Hrvatsku: neuništivo sjeme koje je svoje plodove dalo gotovo dvadeset godina poslije u povoljnim međunarodnim uvjetima;

Za svijet: preteča pada Berlinskog zida. Prijevremeni znak da je s komunističkim sustavom gotovo. Za demontiranje željeznog zastora spuštena nakon Karađorđeva trebalo je mnogo vremena. U pokušaju da se zatru ideje i akcije pretkarađorđevskoga razdoblja u Hrvatskoj, Karađorđevo je samo zadnja karika. Ali, u hrvatskom slučaju, usprkos sluganskih pojedinaca, karađorđevska poruka nikad nije zaboravljena. Ona nije uplašila, nego pripremila zrenje... str. 1029. Osobno, nikome nisam zaboravila, ali sam svima oprostila, jer su bili lutke u teatru komunističkog apsurda i totalitarizma. Pouka je za mlade i za budućnost, a to je jedino relevantno, da treba ugasiti odmah i što uspješnije one izvore iz kojih nastaju takvi sustavi. Razvijati one institucije društva koje su brana protiv ičije svemoći. Izgrađivati svijest o vrijednosti i važnosti svakoga čovjeka, bez obzira na njihove razlike. Ovo je stoljeće potocima krvi platilo težnju za «istosti». Dva su totalitarizma, Hitlerov i Staljinov, poučili naraštaje. Nešto je sasma drugo: težiti zajedništvu slobodnih pojedinaca, otvorenosti, suradnji u raznolikosti, od težnje stvaranja istomislećih, kloniranih, poslušnih podanika, i proglašavanje toga jedinstvom i zajedništvom. str. 1023.

 

2.Titova JNA i samostalna demokratska republika Hrvatska

Iz Titova govora postrojenim elitnim postrojbama JNA prilikom proslave dana Armije, 22.12.1971. u Rudom, mjesec dana nakon gušenja Hrvatskog proljeća Prije mjesec dana obračunali smo se sa jednom opasnom pojavom, jednim opasnim pokretom koji je u Hrvatskoj uzeo maha, koji je na krilima hrvatskog nacionalizma išao čak za tim da es uspostavi autonomija, a na kraju čak nekakva «nezavisnost» Hrvatska od Jugoslavije! Ma, drugovi (podsmijeh) za to se ne morate brinuti, Prije će Sava poteći uzvodno nego će Hrvati imati samostalnu državu! Iz govora Blagoja Adžića, Načelnika Generalštaba JNA na sastanku sa 150 visokorangiranih oficira JNA u Centru visokih vojnih škola u Beogradu, 7. srpnja 1991. godine Više partija dovelo je narode u sukobe. Rušitelji Jugoslavije preuzeli su vlast i okrutno žele promijeniti društveno uređenje uvođenjem kapitalizma u njegovoj najgoroj formi. Bez obzira na stavove predsjedništva mi ćemo udariti svom našom snagom. Mi nemožemo više da čekamo i neće više biti povlačenja. Izdaja Jugoslavije je očita i potvrđena je odlukama Slovenije i Hrvatske, a također i od mnogih oficira i vojnika... prijeti spoljna intervencija Njemačke, Austrije, Mađarske i Čehoslovake. Postoji namera da se stvori golema zajednica od 130 mil. stanovnika, a to predstavlja za nas golemu opastnost, jer je to stavrno projekt velike Nemačke. Izdajice treba ubiti na licu mesta bez milosti i razmišljanja. Trupe pod vašom komandom moraju do kraja da izvrše dobivene zadatke, pa makar pri tome izginuli do posljednjeg.

Nije važno ako pretrpimo velike gubitke. Mi imamo prednost u naoružanju, a rat ne bira svoje žrtve. Gubitke treba ignorirati. Od sada strahom trebamo prisiliti neprijatelje na kapitulaciju, a to znači upotrijebiti sve snage i otvoriti vatru na svakoga tko se protivi našim akcijama. Konačno drugovi oficiri, ja vam čestitam da ste izabrani za ove pothvate i zahtevam da u izvršenju ovih zadataka u celosti upotrebite svoje znanje i umeće u bitkama za ostvarenje ideala Oktobarske revolucije i u borbi za Jugoslaviju. D. Runtić, Rat prije rata, str. 314,315 Dan iza toga JNA je napala Tenje, Čelije, Erdut i Ilok, na kojima su primijenjene navedene prijetnje. Izjava Šime Đodana, ministra obrane RH, 9. srpnja 1991. godine 'Jasno je da je JNA stala na stranu terorista i četnika i očito je da je uz njih Blagoje Adžić i skupina oko njega.' O daljnjoj agresiji Titove JNA na području Hrvatske, Slovenije, BiH i Kosova općepoznata je činjenica!

Apel 104. nobelovca za mir u Hrvatskoj objavljen u New York Times-u, od 14. siječnja 1992.

- Prizivamo Zapadne i Istočne vlade da zaustave Jugoslavensku armiju u ludim razaranjima.

- Pozivamo sve dobrotvorne organizacije da pruže pomoć žrtvama jugoslavenske vojne brutalnosti.

- Prizivamo ljude i žene, koji imaju savjest, da dignu svoj glas protiv ravnodušnosti spram vapaja hrvatskog naroda koji je izložen ne samo opasnostima za potpuno uništenje njihove domovine, nego i potpunom istrjebljenju naroda.

{mxc}

Uto, 23-10-2018, 12:43:21

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

HT: Kolumna Z. Hodaka

Hrvatski tjednikOd četvrtka u prodaji

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Copyright © 2018 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).