Dr. Mate Babić - Program privrednog razvoja Hrvatske - 1. dio

1. Temeljne postavke Strategija privrednog razvoja Hrvatske treba osigurati njezin stabilan i održiv dugoročni razvoj kako bi u što kraćem roku dostigla prosječni stupanj razvoja E U. Ne postoji opća formula za dobro vođenje procesa privrednog razvoja svih zemalja.Ali zato postoje ekonomska načela na kojima se svaki program privrednog razvoja mora temeljiti.Ekonomska načela se primjenjuju u specifičnim uvjetima (političkim ,ekonomskim socijalnim,povijesnim,kulturnim i dr.) svake zemlje.Zato se programi razvoja zemalja koje su se vrlo uspješno razvijale ne mogu doslovno prepisati,nego se moraju prilagoditi specifičnim uvjetima svake zemlje. Program privrednog razvoja je određivanje putanje razvojnog procesa radi ostvarivanja razvojnih ciljeva. Budući da se ciljevi ostvaruju ekonomskom politikom, to strategiju razvoja čini skup svih vrsta ekonomske politike usmjerenih na postizanje unaprijed postavljenih konzistentnih i ostvarivih ciljeva.Za rast privrede važnija je dobra ekonomska politika od povećanja ulaganja proizvodnih faktora.Dobra ekonomska politika može i iz manjih ulaganja(investicija)izvući veću stopu rasta,dok loša ekonomska politika rezultira manjom stopom rasta i iz velikih investicija .A dobra ekonomska politika počiva na dobroj analitičkoj podlozi.

Ekonomski program svake zemlje ima dakle za zadaću ostvariti određene ekonomske ciljeve. Ekonomski ciljevi izvode se iz političkih ciljeva. Politička sloboda i ekonomska sloboda međuzavisni su. Mi ćemo pretpostaviti da su politički ciljevi izgradnja demokratskog društva blagostanja u Hrvatskoj. Nužni uvjet izgradnje demokratskog društva jest tržišna privreda. U netržišnoj privredi ne može se razvijati politička demokracija. Međutim, tržišna privreda nije i dovoljni uvjet za političku demokraciju.U tržišnoj privredi nepotpune konkurencije,monopoli(oligopoli)narušavaju ekonomsku slobodu,a narušena ekonomska sloboda narušava i političku slobodu i ekonomsku efikasnost. Temeljni je cilj ekonomske politike svake demokratske zemlje ostvarivanje maksimalnog blagostanja njezinih stanovnika. To definira i funkciju cilja koju ekonomska politika svake zemlje i svake vlade treba ostvariti. Ostvarivanje toga cilja postaje i kriterij ocjene uspješnosti ekonomske politike pojedine zemlje i njezine vlade.

Maksimiziranje ekonomskog blagostanja stanovništva neke zemlje znači maksimalni stupanj zadovoljenja potreba njezina stanovništva koje se ostvaruje potrošnjom. Da bi se ostvarilo maksimalno zadovoljenje potreba putem potrošnje, nužno je da postoji odgovarajuća ponuda . Prema tome, maksimiziranje funkcije blagostanja u dugom roku pretpostavlja maksimiziranje ponude koja će potrebe stanovništva zadovoljiti u najvećoj mjeri. Maksimalno zadovoljenje potreba ukupnog stanovništva znači ne samo maksimalnu ponudu ekonomskih dobara, nego i njihovu optimalnu razdiobu među pojedincima. Zato visoki per capita dohodak uz nepravednu raspodjelu ne znači maksimalno blagostanje nekog društva. Maksimalna ponuda ekonomskih dobara za zadovoljenje potreba ukupnog stanovništva znači maksimalnu domaću proizvodnju i uvoz. Budući da se u dugom roku uvoz treba platiti izvozom, to se uvjet maksimiziranja blagostanja stanovništva svake zemlje svodi na maksimiziranje proizvodnje dotične zemlje. Nužni uvjet maksimiziranja proizvodnje je puna zaposlenost proizvodnih faktora (prije svega rada) kojima zemlja raspolaže. Zato je postizanje pune zaposlenosti svih proizvodnih faktora temeljni cilj svake ekonomske politike.

Količina proizvodnje svake zemlje ovisi o količini i kvaliteti proizvodnih faktora kojima ta zemlja raspolaže i o njihovoj efikasnoj uporabi. Uz danu količinu i strukturu proizvodnih faktora, maksimalna se proizvodnja ostvaruje samo optimalnom alokacijom tih proizvodnih faktora. Optimalna je alokacija oskudnih resursa u proizvodnji određena jednakošću graničnog prinosa svakog proizvodnog faktora koja rezultira iz novčane jedinice uložene u dotični proizvodni čimbenik. To znači da organizacija proizvodnje mora imati za cilj optimalnost ulaganja proizvodnih faktora radi postizanja maksimalne količine proizvodnje Nužni je uvjet za ostvarenje toga cilja postojanje tržišta potpune konkurencije. Zato je tržište potpune konkurencije uvjet maksimuma društvenog blagostanja. Budući da je proizvodnja namijenjena zadovoljenju potreba pojedinaca, potrošača, to proizvodnja mora polaziti od potreba potrošača. Te su potrebe izražene preferencijama potrošača. Uz dane cijene proizvoda, iz danog dohotka potrošač će maksimizirati svoje zadovoljstvo tako da mu svaka novčana jedinica uložena u kupnju pojedinih proizvoda donosi isto zadovoljstvo. Povećanje realnog dohotka povećava mogućnost zadovoljenja potreba, dakle mogućnost povećanja blagostanja. To povećanje dohotka u zemlji može se postići povećanjem zapošljavanja proizvodnih faktora i/ili povećanjem njihove produktivnosti. Uz danu količinu kapitala, povećanje se dohotka može ostvariti povećanjem njegova korištenja, povećanjem zapošljavanja rada i povećanjem njegove produktivnosti. Zato je povećanje zaposlenosti radne snage i povećanje njezine produktivnosti u Hrvatskoj toliko ekonomski značajno.

Prema tome, da bi se maksimiziralo zadovoljstvo cjelokupnog stanovništva zemlje, treba proizvodnju orijentirati prema potrebama potrošača, a organizirati ju tako da se ostvari optimalno ulaganje proizvodnih faktora, koje će rezultirati maksimalnom proizvodnjom iz danog utroška proizvodnih faktora. Tržište potpune konkurencije nužni je uvjet maksimiziranja ukupnog društvenog blagostanja. Budući da je tržište perfektne konkurencije u praksi teško ostvarivo, to se ovaj uvjet preformulira u postizanje što je moguće većeg stupnja konkurencije na tržištu.Zbog toga ćemo i mi kao cilj ekonomske politike uzeti ostvarivanje maksimalnog blagostanja stanovništva Hrvatske u uvjetima što je moguće većeg stupnja konkurencije na tržištu. Da bi se postiglo tržište što potpunije konkurencije hrvatska država treba, kao i svaka moderna država, aktivno raditi na uklanjanju nedostataka tržišta, nesavršenosti tržišta i negativnih eksternalija (prije svega zagađivanja okoliša). Na temelju tako postavljene funkcije cilja definirat ćemo i sve vrste ekonomske politike, kako razvojne, tako i tekuće.

1. 1. Tržišna privreda – uvjet razvoja Efikasnost ekonomskog sustava ovisi o tome u kojoj je mjeri on uspio angažirati znanje raspršeno među mnoštvom pojedinaca u društvu. To se postiže dobrom ekonomskom i političkom organizacijom. A tempo privrednog razvoja ovisi o efikasnosti ekonomskog sistema, koja se očituje u efikasnosti njegove ekonomske i političke organizacije i upravljanja. Zato je efikasno upravljanje ključ ekonomskog rasta i razvoja. Efikasno upravljanje podrazumijeva dobro predviđanje, planiranje, organiziranje, izvršenje i kontrolu ekonomskih aktivnosti.Efikasnije upravljanje je najvažniji razlog pobjede tržišnog sistema nad socijalističkim.Da bi se proces privrednog razvoja Hrvatske otpočeo, nužno je kako je to objasnio F. von Hayek dati odgovore na sljedeća dva pitanja:

1) Kako angažirati znanje koje postoji u hrvatskom društvu? To znanje nije koncentrirano u jednome pojedincu ma koliko znanja on imao, nego je raspršeno na mnoštvo pojedinaca. Rješenje ovog problema svodi se na to da svakom pojedincu treba dati jednaku šansu da svoje znanje primijeni. (Zato se ne smiju diskriminirati sposobni a protežirati podobni). To je moguće samo u tržišnoj privredi i to privredi potpune konkurencije, jer tamo svatko tko ima ideju može pokušati da ju primjeni. Ako njegov pokušaj ne uspije, nego propadne, šteta za cijelo društvo nije velika. Međutim, ako taj pokušaj uspije, koristi za društvo mogu biti velike (nova radna mjesta, dohodak, porezni prihodi i dr.). Što je tržište nesavršenije to su manji izgledi da pojedinci imaju jednake šanse.

2) Kako da novo, bolje istisne staro, lošije? Odgovor i na to daje tržišna privreda.Treba pustiti da se staro i novo slobodno bore na tržištu u jednakim uvjetima, a to znači na tržištu potpune konkurencije. Što je konkurencija savršenija, to će borba biti poštenija i ekonomski razvoj brži. Zato država treba osigurati što veći stupanj konkurencije. Iz ovoga slijedi zaključak da je za privredni razvoj Hrvatske najbolje razvijati tržišnu privredu i to privredu što potpunije konkurencije u kojoj svi sudionici imaju slobodan pristup i jednake uvjete na tržištu. U toj su privredi dobro definirana pravila igre svakog sudionika, pa on u okviru danih ograničenja traži svoj optimum. Međutim, sadašnji visoki stupanj pravne nesigurnosti i korupcije u Hrvatskoj povećava neizvjesnost u donošenju odluka privrednih subjakata. To otežava ostvarivanje temeljnih ekonomskih počela optimalne alokacije resursa i predstavlja najveću prepreku za ubrzanje procesa privrednog razvoja Hrvatske. Rješavanje problema korupcije i pravne nesigurnosti, te uvođenje direktne odgovornosti za svakog sudionika u procesu ekonomske,političke i svake druge djelatnosti, nužni je uvjet za pokretanje i odvijanje privrednog razvoja u Hrvatskoj.

1.2. Pravna (ne)sigurnost i korupcija Ekonomsku aktivnost možemo definirati kao skup transakcija među privrednim subjektima. Svaka transakcija stvara dužničko-vjerovničke odnose. Ona predstavlja obvezu plaćanja kupca i pravo potraživanja prodavatelja. Te obveze i prava treba pravno regulirati. Dobra pravna regulativa i njezina efikasna primjena povoljno utječu ne samo na porast broja transakcija, nego i na sniženje njihovih troškova. A povećanje broja transakcija znači veću privrednu aktivnost, zaposlenost i sl., dok sniženje troškova transakcije znači povećanje efikasnosti privrede, i njezine konkurentnosti na svjetskom tržištu. Zakonska regulativa treba promicati ekonomsku aktivnost. Ona mora dati slobodu ugovaranja strankama, ali ih i natjerati da ugovorne obveze poštivaju.Posebno se to odnosi na neisplaćivanje zarađene plaće radnika što predstavlja i moralni i socijalni i ekonomski problem.To treba tretirati kao teško kažnjivo djelo koje treba kažnjavati ne samo zatvorom,nego i oduzimanjem imovine.Isto vrijedi i za zapošljavanje „na crno“.

Promjena zakona treba utjecati na promjenu ponašanja privrednih subjekata.Česte promjene zakona imaju suprotan učinak. Nestabilnost zakona i njihove česte promjene uvjeravaju privredne subjekte da oni ne moraju mijenjati svoje ponašanje i prilagođavati se zakonima,nego da će se zakoni mijenjati. Osim toga, česte promjene zakona stimuliraju privredne subjekte da svoje odluke orijentiraju više na kratki nego na dugi rok. To šteti privrednom razvoju, jer je privredni razvoj po svojoj naravi dugoročan proces. Prevelika pravna regulativa, nesređene zemljišne knjige, neefiksnost pravnog sustava, slaba pravna zaštita, dugotrajan i skup sudski postupak, visoka razina korupcije stimulira poduzetnike da iz legalne prelaze u nelegalnu „sivu“ ekonomiju. To utječe na opadanje poreznih prihoda i kvalitetu rada državne uprave. To daje dodatni poticaj poduzetnicima da iz „legalne“ prelaze u „ilegalnu“ privredu. Razvoju „sive“ekonomije više pridonosi neefikasna i korumpirana državna uprava nego visoke porezne stope. Isto tako,za privlačenje dugoročnog(nešpekulativnog) stranog kapitala važnije je smanjivanje korupcije,nego poreznih opterećenja.

Zato je dobar pravni sistem i njegova efikasna primjena tako važna za efikasnost svake privrede. Hrvatska je naslijedila lošu socijalističku praksu čestog mijenjanja zakona. Još uvijek postoji iluzija da se ekonomski problemi mogu riješiti promjenom zakona. Zbog toga u Hrvatskoj postoji mnogo zakona, pa se ista ekonomska pojava regulira u više zakona i to često ne na isti nego čak i na proturječan način. To samo povećava pravnu nesigurnost , što utječe na porast neizvjesnosti sa svim lošim posljedicama. Zbog čestih promjena zakona, nedostaje vrijeme za njihovu primjenu i verificiranje u praksi. Bolje je imati manje zakona, ali njihovu dosljednu primjenu, nego puno zakona, a slabu njihovu primjenu. U šumi zakona svatko se može izgubiti. Tu se najbolje snalaze oni koji na nedorečenosti ili na nekonzistentnosti zakona ostvaruju kratkoročne zarade(špekulanti). Međutim, za dugoročni razvoj to nije dobro.

Da bi se smanjila neizvjesnost i osjećaj nedostatka pravne zaštite, zakoni moraju biti jasni, konzistentni i stabilni ali striktno, brzo i efikasno provođeni. Zbog pravne nedefiniranosti društvenog vlasništva pravna je regulativa u socijalizmu štitila dužnika, a ne vjerovnika. Ta se praksa zadržala i nakon osamostaljenja Hrvatske. Ta praksa utječe na porast neizvjesnosti i na porast kreditnog rizika. Zato kreditori povećavaju cijenu kredita za riziko premiju. To utječe na visoku razinu kamatnih stopa. To za posljedicu ima veće jedinične troškove hrvatskih poduzeća i smanjivanje njihove konkurentnosti ali i opadanje investicija i porast nezaposlenosti. Strane banke koje su došle u Hrvatsku nisu utjecale na izjednačavanje kamatnih stopa u Hrvatskoj i njihovim matičnim zemljama, nego su ostvarivale velike profite kamatnom arbitražom. Iako su kamatne stope opadale, kamatna marža nije. Čak ni potpuno isti zakoni u Hrvatskoj kao i u razvijenim zemljama, npr. Zakon o mjenici, nisu pomogli zaštititi vjerovnika, jer je sudska praksa bitno drukčija. Da bi se uklonio ovaj razlog visokih kamatnih stopa u Hrvatskoj, potrebno je mijenjati sudsku praksu (a ne zakon o mjenici!) tako da sudstvo štiti vjerovnika, a ne dužnika. Također je potrebno uvesti porez na kamatnu maržu, kao porez na jednu vrstu kapitalne dobiti.

Organizacija sudstva u Hrvatskoj nije dobra.Veliki broj „visokih“ sudova, kao što su Ustavni sud, Vrhovni sud, Visoki trgovački sud i dr. bitno povećava troškove sudstva, a smanjuje njegovu efikasnost. Zato se treba izvršiti promjena organizacije sudstva. Pritom treba kao uzor uzeti najefikasnije organizirano sudstvo – ono američko. Sudski sustav treba biti organiziran piramidalno: Vrhovni sud, županijski sudovi, općinski sudovi. Na taj način bi se izbjeglo preklapanje nadležnosti, smanjili troškovi i povećala transparentnost i odgovornost sudstva. Sudski postupak treba ubrzati i pojeftiniti, a zemljišne knjige srediti. Sudovi u svom radu trebaju biti samostalni, ali i odgovorni za dosljednu primjenu zakona. Ni suci ne mogu biti imuni od kaznenog progona. Korupcija se u razvijenim zemljama smatra jednim od najvećih, moralnih, ekonomskih i političkih zala. Ustav SAD predviđa da se postupak za svrgavanje Predsjednika može pokrenuti zbog veleizdaje i zbog korupcije. Još je Dante korumpirane svrstao u najniži krug Pakla da bi pokazao kako je to veliko društveno zlo.

Korupcija je zlouporaba javnog položaja u privatne svrhe. Korupcija je uvijek posljedica asimetričnosti informacija, u kojoj jedna strana ima manje informacija nego druga. Asimetričnost informacija može imati za posljedicu pogrešne poslovne odluke, ili moralni rizik (hazard). A to uvijek rezultira suboptimalnim razvojem, povećanjem troškova i smanjenjem međunarodne konkurentnosti. Korupcija djeluje na povećanje troškova transakcija kao i svaki porez, na smanjivanje investicija, pa time usporava privredni razvoj. Na usporavanje privrednog razvoja korupcija može djelovati i smanjivanjem kvalitete javne infrastrukture, javnih usluga, smanjivanjem poreznih prihoda, lošijom alokacijom resursa jer destimulira proizvodne aktivnosti itd. Korupciju u Hrvatskoj kao i u svakoj državi možemo definirati kao prelijevanje sredstava iz javnog sektora u privatne džepove uz pomoć državnih dužnosnika bilo koje razine. Vrlo često nastaje zbog „simbioze“ privatnog i javnog sektora u kojem privatni sektor siše sredstva javnoga. Na taj način nastaju privatni profiti na račun poreznih obveznika. Na primjer, kad državni dužnosnici ili njihova rodbina ili prijatelji imaju privatna poduzeća ili kad pojedine interesne grupe (lobiji)nametnu svoje privatne interese kao javne. U Hrvatskoj je najveći stupanj korupcije učinjen u procesu privatizacije kad su državni dužnosnici imali povlaštene, povjerljive informacije i često puta diskrecijsko pravo u donošenju odluka pa su osigurali sebi i „svojima“ povoljnije uvjete „kupnje“ poduzeća, banaka itd. Kao rezultat došlo je do velikih preraspodjela nacionalnog bogatstva. Neki su postali vrlo bogati, a drugi vrlo siromašni.

Korupcija raste sa smanjivanjem stupnja odgovornosti državnih dužnosnika, s porastom njihovih diskrecijskih prava odlučivanja, ali i s porastom stupnja monopolizacije (koncentracije) u realnom i financijskom sektoru privrede. Zato se stupanj korupcije u Hrvatskoj privredi može mjeriti zbrojem stupnja koncentracije (monopolizacije) i stupnja diskrecijskih prava državnih dužnosnika, umanjen za stupanj njihove odgovornosti.U Hrvatskoj je stupanj koncentracije u realnom i posebno u financijskom sektoru vrlo visok, za razliku od stupnja odgovornosti državnih dužnosnika, a to i uz isti stupanj diskrecijskih ovlasti državnih službenika kao i u drugim razvijenim zemljama znači veći stupanj korupcije u Hrvatskoj. Empirijska istraživanja to potvrđuju. Zato se borba protiv korupcije u Hrvatskoj treba voditi smanjivanjem stupnja koncentracije ( povećanjem stupnja konkurencije) na tržištu i povećanjem odgovornosti državnih dužnosnika za njihove diskrecijske odluke. Kad korupcija uzme maha i raširi se po cijelom sustavu, ekonomskom, pravnom, zdravstvu, školstvu, državnoj upravi itd., ona postaje „sistemska“ korupcija. Često se puta i sami zakoni pišu tako da pogoduju korupciji, pa u zakonima iščezava moralna komponenta. Zakoni postaju legitimno nemoralni. Tada korupcija postaje ugrađena u sustav i postaje „zakonita“.

Tako nastaje „grijeh struktura“. Zato borba protiv korupcije treba početi promjenom (pravnog i ekonomskog) sistema, promjenama antikorupcijskih zakona, dosljednom primjenom zakona, promicanjem kontrole i osobne odgovornosti, te smanjenjem stupnja koncentracije u privredi. Sva kaznena djela korupcije (ne samo u procesu privatizacije) treba proglasiti nezastarivima. U presudama za korupciju treba osim zatvorskih kazni izricati i mjeru oduzimanja cjelokupnog imetka. Da bi se eliminirala korupcija, potrebna je radikalna reforma državne uprave, povećanje njezine transparentnosti i individualna odgovornost svakog subjekta. Međutim, da bi se to ostvarilo potrebna je politička volja da se uklone korumpirani dužnosnici od vrha do dna administrativne priramide. (Tko je bez grijeha, neka prvi baci kamen.). Tri su pristupa suzbijanju korupcije: 1) Administrativne i pravne reforme (ograničenja diskrecijskih prava javnih dužnosnika i povećanje transparentnosti njihova odlučivanja). 2) Kaznena odgovornost i moralno diskreditiranje korumpiranih dužnosnika. 3) Sustavne reforme državnog sektora kroz povećanje konzistentnosti i smanjivanje opsega pravne regulative i izgradnja efikasnih kontrolnih mehanizama i institucija.Zanimljivo je da je u Hrvatskoj nakon početka procesa privatizacije, kad je korupcija počela jako rasti, prvo ukinuta SDK kao efikasna kontrolna (i ne samo kontrolna ) institucija koja je vrlo dobro pratila kolanje svih novčanih tokova. Nakon pobjede Koalicije na izborima 2000. ukinuta je i Financijska policija, kao zadnja preostala kontrolna institucija. To ilustrira teškoće s kojima se borba protiv korupcije susreće.

Osnivanje jedinstvene organizacije platnog prometa, gdje će se pratiti svi tokovi novca, nužni je uvjet početka efikasne borbe protiv korupcije. Bez ozbiljnog pristupa iskorijenjavanju korupcije u Hrvatskoj,ne može biti govora o njezinu dugoročnom održivom razvoju. Tek nakon ozbiljnog rješavanja korupcije i pravne nesigurnosti Hrvatska može krenuti u intenzivniji i stabilniji privredni razvoj. 2. Sadašnje stanje i temeljne odrednice Dugoročno gledano,hrvatska je privreda u vrlo teškom stanju. Sadašnje stanje hrvatske privrede karakterizira vrlo visoki stupanj korupcije,visoka nezaposlenost radne snage, velika unutarnja i vanjska zaduženost, vrlo loši demografski trendovi, raslojavanje društva, socijalne napetosti i rastući deficit u vanjskotrgovinskoj bilanci. Loši demografski trendovi pokazuju da se u Hrvatskoj nije vodila dobra demografska politika. Za okretanje tih trendova treba promijeniti demografsku politiku da bi se izbjegli negativni efekti demografske tranzicije,a koja će znatnije stimulirati natalitet.

Nezaposlenost je u Hrvatskoj vrlo visoka, bez obzira kako je mjerili administrativnom ili anketnom stopom. To znači da je gubitak potencijalnog domaćeg proizvoda (Okunov zakon), a zbog toga i mogućeg blagostanja vrlo velik.Višegodišnji deficiti u bilanci tekućih transakcija rezultirali su velikom vanjskom zaduženošću, koja iznosi skoro 30 mlrd eura i premašila je 80% BDP. Rezultat toga jesu veliki iznosi otplata dospjelog vanjskog duga i na taj način apsorbiranje nacionalne štednje za otplatu dospjelog duga umjesto u nove investicije i otvaranje novih radnih mjesta.Loša fiskalna politika rezultirala je velikom unutarnjom i vanjskom zaduženošću države, pogoršanjem socijalnog i ekonomskog položaja siromašnih i visokom poreznom presijom. U ovakovoj situaciji, nužno je što prije pokrenuti privredni mehanizam i usmjeriti ga na putanju dugoročnog stabilnog rasta. Da bi se to učinilo treba izraditi i prihvatiti konzistentan program održivog razvoja hrvatske privrede koji bi Hrvatskoj garantirao dugoročni brz, stabilan i uravnotežen razvoj.

3. Koncepcija privrednog razvoja Koncepcija privrednog razvoja Hrvatske mora se temeljiti na tržišnoj ali izvozno orijentiranoj privredi. Jedino izvozno orijentirana privreda male zemlje kao što je Hrvatska jamči njezin dugoročni uravnoteženi razvoj. A izvozno orijentirana privreda znači njezinu potpunu otvorenost i povećanje njezina domaćeg proizvoda procesom multiplikatora izvoza.. Budući da je Hrvatska mala zemlja, ona ne može utjecati na uvjete koji vladaju na svjetskom tržištu, nego im se mora prilagoditi. To uvjetuje potrebu maksimalne efikasnosti proizvodnje hrvatske privrede radi njezine konkurentnosti na svjetskom (prije svega europskom) tržištu. A maksimalna efikasnost privrede može se ostvariti samo u tržišnoj privredi, gdje prevladava tržište potpune konkurencije. Zbog toga su razvoj tržišne izvozno orijentirane hrvatske privrede conditio sine qua non njezina dugoročnog razvoja i stabilnosti, što znači dugoročnog povećanja proizvodnje i zaposlenosti uz očuvanje unutrašnje i vanjske ravnoteže. Ostvarivanje tih ciljeva u uvjetima sadašnje hrvatske privrede nije lako niti se može brzo ostvariti, jer pretpostavlja temeljitu promjenu njezine strukture, kako proizvodne i tehnološke, tako i organizacijske i upravljačke. Isto tako treba mijenjati ponašanje svih privrednih subjekata, institucija i organizacija. Svaki privredni subjekt, pojedinac, organizacija i institucija treba odgovarati za svoj posao. Kriterij odgovornosti trebaju biti rezultati rada.

3.1. Ciljevi privrednog razvoja Hrvatske Ciljeve svake ekonomske politike (i tekuće i razvojne) određuju političari. Međutim,svaki cilj ekonomske politike treba biti i kvantificiran,dakle konkretiziran.Mi ćemo poći od općenito formuliranih ciljeva (koje smo već izrazili u prvom odsječku):izgradnja demokratskog društva blagostanja.Tome ćemo dodati i cilj ulaska Hrvatske u EU.To znači da nam cilj treba biti dosizanje prosječne razine BDP-a po stanovniku koje imaju sadašnje članice EU-a.To treba postići ne smanjivanjem broja stanovništva (nazivnika u pokazatelju razine BDP-a per capita),nego rastom BDP-a (brojnika našeg pokazatelja).U sadašnjoj situaciji u Hrvatskoj potrebno je da i brojnik i nazivnik u pokazatelju bruto domaćeg proizvoda po stanovniku(BDP/broj stanovnika) rastu,ali da BDP raste brže.Da bismo to postigli,stope rasta realnog BDP-a u Hrvatskoj moraju biti veće od stopa rasta u EU.Zato stopa rasta u Hrvatskoj u slijedećem srednjeročnom razdoblju treba biti barem 7%.Odmah se postavlja pitanje kako to u uvjetima prezaduženosti Hrvatske postići. Odgovor na to pitanje daje analiza izvora rasta.Zato pođimo od procjene doprinosa faktora rasta rada,kapitala i tehničkog napretka stopi rasta realnog domaćeg proizvoda (na temelju Cobb-Douglasove proizvodne funkcije). Znatniji porast kapitala,barem u prvim godinama,zbog ogromnog tereta otplate dospjelih vanjskih dugova,koje će apsorbirati veći dio nacionalne štednje, ne može biti značajniji izvor rasta BDP-a u Hrvatskoj.Na taj način investicije kao izvor veće stope rasta ne treba očekivati.Međutim,uz ovako veliku nezaposlenost proizvodnih faktora rada(visoka stopa nezaposlenosti) i kapitala(niska stopa korištenja kapaciteta) investicije i nisu nužne za povećanje stope rasta,jer se porast proizvodnje može postići boljim i učinkovitijim njihovim korištenjem. Ako pretpostavimo da je elastičnost BDP-a na kapital u Hrvatskoj oko 1/3,dakle 0.33 (u razvijenim zemljama ona iznosi od 0,25 do 0,40),tada bi povećanje proizvodnog kapitala za 5%,u Hrvatskoj utjecalo na porast BDP-a za 1,5%.

Isto tako,ako pretpostavimo da je elastičnost BDP-a na rad u Hrvatskoj 2/3,dakle 0.67 (u razvijenim zemljama ta elastičnost iznosi od 0,60 do 0,75),tada bi povećanje ulaganja rada za 3% rezultiralo povećanjem BDP-a za 2%.Sad se postavlja pitanje može li se ostvariti ovakvo povećanje rada u Hrvatskoj,kad znademo kakvi su sadašnji demografski trendovi i kakva je struktura(prije svega prema dužini nezaposlenosti)nezaposlenih.Postavlja se pitanje izvora rasta faktora rada u Hrvatskoj. Porast ulaganja rada mjeri se porastom broja radnih sati. A porast broja radnih sati u Hrvatskoj može se postići iz pet izvora: 1) Smanjivanjem rada na crno, oštrim kažnjavanjem poslodavaca za upošljavanje radnika „na crno“. 2) Porast broja radnih sati koje prosječni radnik radi godišnje (tu treba razmisliti i o smanjivanju broja državnih blagdana !) 3) Porast udjela zaposlenih u radnoj snazi (dekuraživanje rada na crno i programi prekvalifikacija nezaposlenih mogu pomoći) 4) Porast udjela radne snage u radno sposobnom stanovništvu. 5) Porast udjela radno sposobnog stanovništva u ukupnom stanovništvu (efekti dobre demografske pronatalitetne politike u dugom roku mogu pomoći.). Elastičnost proizvodnje na promjenu tehničkog progresa u teoriji je jednako jedan. To znači da je utjecaj porasta tehničkog napretka na BDP jednak zbroju utjecaja porasta rada i kapitala. Zbog toga je mogući porast tehničkog progresa, koji se zove ukupna faktorska produktivnost , glavni izvor rasta u modernim privredama. Glavni izvor rasta ukupne faktorske produktivnosti u Hrvatskoj treba biti poboljšanje upravljanja, uvođenjem direktne odgovornosti menadžmenta i nadzornih odbora za rezultate poslovanja,smanjenje stupnja monopolizacije na tržištu, porast radne discipline, porast motivacije radnika, poboljšanje organizacije itd.

U razvijenim zemljama u drugoj polovici 1990-tih godina rast ukupne faktorske produktivnosti bio je oko 3%. Ako pretpostavimo da porast ukupne faktorske produktivnosti u Hrvatskoj iznosi oko 3,5%, a s obzirom na loše upravljanje javnim poduzećima,visoki stupanj nesavršenosti tržišta, neodgovornost uprave, visoki stupanj korupcije, relativno razvijenu temeljnu infrastrukturu (ceste), to ne će biti teško postići,došli smo do željene stope rasta. Na taj smo način sumirajući doprinose rasta pojedinih varijabli iz proizvodne funkcije došli do stope rasta od 7% (Podrobnijom ekonometrijskom analizom moguće je preciznije odrediti te doprinose). Za stabilan privredni rast važnija je dobra ekonomska politika od povećanja ulaganja proizvodnih faktora .Dobra ekonomska politika može i iz manjih ulaganja (investicija) izvući veće stope rasta,dok loša ekonomska politika može učiniti da i relativno velike investicije rezultiraju u niskim stopama rasta.A dobra ekonomska politika temelji se na dobroj analitičkoj podlozi. Ako uzmemo privremene podatke (a svi su statistički podatci privremeni) za 2006. godinu, moguće je napraviti projekcije BDP-a Hrvatske za nekoliko sljedećih godina. Kod toga treba uzeti u obzir da će se potrošna struktura BDP-a znatno mijenjati. Smanjit će se javne investicije (ali će to dijelom biti kompenzirano porastom privatnih investicija), relativni udio rasta tekuće potrošnje (osobne plus opće) se ne će bitno mijenjati,s tim da se struktura javne potršnje treba bitno mijenjati tako da se državn administracija bitnije smanji pa da država bude manja i efikasnija,ali se udio izvoza treba znatno povećati, što je u skladu s koncepcijom razvoja.

4. Strukturne promjene Privredna struktura koja se izgrađivala dugo vremena ne može se brzo i lako mijenjati jer se ponašanje privrednih subjekata teško mijenja. Za takvu promjenu treba vremena, jer se radi o promjeni cjelokupnog ekonomskog sustava, a ne o promjeni ekonomske politike u okviru istog sistema. Nepotpuna, parcijalna promjena privredne strukture može biti gora od nikakve promjene.Odgađanje početka ozbiljnih strukturnih promjena ne rješava,nego samo povećava te probleme.Zato je događanje nužnih strukturnih promjena hrvatske privrede nakon oslobođenja rezultiralo u sve većim strukturnim problemima(strukturni deficit budžeta,strukturni deficit vanjskotrgovinske bilance i bilance plaćanja su najbolji pokazatelji). Budući da su strukturne reforme po svojoj naravi dugoročne,a političari(ne samo u Hrvatskoj)žele pokazati kratkoročne rezultate prije izbora,kako bi pridobili što više birača,strukturne se reforme odgađaju.Odgađanje provođenja nužnih strukturnih raformi ima svoju cijenu.Povećanje međunarodnog zaduživanja pomagalo je hrvatskim vladama da odgađaju nužne strukturne reforme (prije svega uvođenje fiskalne discipline) i da rješavanje strukturnih problema prebace na buduće vlade.Međutim,razvojna se politika mora koncentrirati na rješevanje temeljnih strukturnih problema privrede. Zbog toga je temeljna zadaća programa razvoja hrvatske privrede prijelaz od loše upravljane, tehnološki zaostale, visoko monopolizirane(oligopolizirane), ratom razrušene privrede u tržišnu (potpune konkurencije) otvorenu, modernu privredu temeljenu na modernoj organizaciji i upravljanju. To je vrlo složena zadaća, jer zahtijeva vrlo velike promjene u strukturi privrede, a to znači promjene ponašanja uvođenjem direktne odgovornosti svakog sudionika za rezultate njegova rada, promjene institucuja i promjene organizacije.Te promjene moraju činiti srž razvojne politike hrvatske privrede.

Promjene strukture hrvatske privrede trebaju početi od promjene funkcije cilja državnih (javnih) poduzeća. Naime, i u hrvatskoj privredi cilj poduzeća treba biti maksimiziranje dobiti( razlike između prihoda i rashoda) kao i u svim modernim tržišnim privredama. Tako precizno definiran cilj poslovanja poduzeća (bez obzira na oblik vlasništva) onda postaje kriterij ocjene uspješnosti njegove uprave i njegova poslovanja. Ostvarivanje tog cilja pretpostavlja određene karakteristike ambijenta u kome poduzeće posluje. Prije svega radi se o slobodi kretanja proizvodnih faktora u svaku proizvodnju, ali i iz nje čime se povećava supstitutivnost proizvodni faktora i olakšava optimiziranje njihova ulaganja. To implicira nepostojanje monopolskih sporazuma, ni na tržištu proizvoda ni na tržištu proizvodnih faktora, bilo javnih ili prešutnih, kako bi poduzetnici mogli organizirati proizvodnju tako da postignu maksimalnu efikasnost ulaganja proizvodnih faktora. Veći stupanj monopolizacije u privredi i manja mobilnost proizvodnih faktora čine prepreku procesu „kreativne destrukcije“(u Schumpeterovu smislu)kojom se umjesto starog onemoćalog poduzeća stvara novo,zdravije,jer likvidaciju lošeg poduzeća i kad je ono kronični gubitaš,čini vrlo teškom i ne otvara prostor za stvaranje zdravih,konkurentnijih poduzeća koja mogu biti nosioci bržeg privrednog rasta. Promjena funkcije cilja u hrvatskim poduzećima (bez obzira na oblik vlasništva) i njezino definiranje kao i u tržišnim privredama iziskuje promjenu ponašanja menadžmenta, promjenu ocjene njihove uspješnosti i punu odgovornost menadžmenta za rezultate poslovanja poduzeća. Na taj se način i hrvatskim menadžerima nameću ista pravila igre kao njihovim kolegama u razvijenim tržišnim privredama. To uvjetuje promjene strukture organizacije i upravljanja. Promjena strukture organizacije i upravljanja u procesu proizvodnje (i razmjene) zahtijeva i promjenu ponašanja iz koje će rezultirati i promjena odgovornosti svih privrednih subjekata za rezultate njihova poslovanja. Time bi se isključila neodgovornost privrednih rukovodilaca posebno u javnim poduzećima za poslovne neuspjehe i oduzela mogućnost vladajućoj stranci (strankama) da za privredne rukovodioce postavljaju politički podobne koji nisu i sposobni.

4.1. Nužnost promjene kadrovske politike Budući da je čovjek temeljni čimbenik svake djelatnosti, nije moguća radikalna promjena privredne strukture bez promjena kadrovske strukture. Ne može se voditi nova politika sa starim kadrovima koji nisu kadri misliti na novi način.Krist je to izrazio ovako: „Ne stavljajte novo vino u stare mješine“. Ako to učinimo, novo vino će poderati mješine i prolit će se. Isto tako, ako pokušamo novu politiku voditi sa starim kadrovima, koji misle na stari način, bez obzira na njihovu dob i nove fraze s kojima se služe, vrlo je vjerojatno da će od nove politike ostati samo njezina nova ambalaža. U socijalističkom sistemu kadrovsku politiku vodila je partija na vlasti. Nejasno definirana funkcija cilja i sustav vlasništva omogućavao je vladajućoj stranci da za rukovodioce postavlja politički podobne, koji nisu morali biti i sposobni. Ti su rukovodioci više odgovarali za političke nego za ekonomske promašaje. Uostalom, njihovi su ekonomski promašaji najčešće pripisivani „objektivnim teškoćama“, dok su uspjesi pripisivani sposobnosti postavljenog rukovodioca, njegove partije, ili vođe. Postavljanje mendžera u državnim i javnim poduzećima na temelju političke podobnosti, a ne isljučivo na temelju sposobnosti, nastavljeno je i nakon osamostaljenja Hrvatske. Zato se ni efikasnost privrede niti njezina konkuretnost na svjetskom tržištu nisu poboljšale.To pokazuju salda u tekućoj bilanci plaćanja i stanje vanjske zaduženosti Hrvatske.

Socijalistički sistem koji se temeljio na državnom (ili društvenom) vlasništvu bio je neefikasniji od kapitalističkog prije svega zbog manje efikasnosti poslovanja poduzeća. Ta je neefikasnost proizlazila iz neefikasnosti upravljanja poduzećem. A neefikasnost upravljanja poduzeća bila je posljedica kadrovske politike partije na vlasti koja je za direktore poduzeća postavljala „podobne“ koji nisu morali biti i sposobni (čast iznimkama). Zato je nastala sintagma „država je loš gospodar“. Postavljanje menadžera u državnim i javnim poduzećima na temelju političke podobnosti, a ne isključivo na temelju sposobnosti nažalost nije prekinuto niti nakon osamostaljenja Hrvatske. Prekidanje te prakse i podvrgavanje menadžera javnih poduzeća istim pravilima igre koja moraju poštivati njihovi kolege u privatnim poduzećima u tržišnim privredama, temeljni je preduvjet povećanja efikasnosti hrvatske privrede. Umjesto da se za direktore javnih poduzeća postavljaju sposobni (bez obzira na njihovu političku podobnost) i da se oni ocjenjuju (nagrađuju ili kažnjavaju) prema rezultatima svog poslovanja, podleglo se iluziji da je državna poduzeća najbolje privatizirati pa će se efikasnost privrede povećati. To je u Hrvatskoj i učinjeno. Ali se efikasnost hrvatske privrede nije bitno povećala. Zašto? Zato jer se privatizacija provodila uglavnom tako da su dotadašnji upravitelji (insideri) postali vlasnici kupujući poduzeće tako da nisu preuzimali stvarne osobne financijske obveze. Često su poduzeća kupovali na kredit za koji su jamčili kupljenim poduzećem.Zatim bi vršili «restrukturiranje»kupljenih poduzeća koje se svodilo na otpuštanje radnika i prodali poduzeće,ili samo nekretninu a novac iznosili u inozemstvo umjesto da ga investiraju u zemlji. Tako su nesposobni direktori bivših državnih poduzeća nastavljali upravljati sada privatiziranim poduzećima. Rezultat je bio u skladu sa sposobnošću tih novih privatnika. Posljedica toga bila je i stvaranje mišljenja da stranci bolje upravljaju nego domaći ljudi. Zato se privatizacija često vršila tako da se poduzeće prodavalo stranom „strateškom partneru“(koje je često bilo i u državnom vlasništvu). Rezultati toga su već djelomično vidljivi (naročito kod banaka), ali će se vidjeti posebno kad (ako) Hrvatska bude pravila i htjela ostvariti dobar program privrednog razvoja. Da bi se ovaj problem riješio, nužno je, osim jasno definiranog cilja poslovanja poduzeća i ocjene menadžera isključivo prema rezultatima koje njegovo poduzeće ostvaruje, stvaranje većeg broja mladih stručnjaka u domeni upravljanja i organizacije njihovim školovanjem u zemlji i inozemstvu (ali ne nekakvim kratkim kursevima!). To se hrvatskoj privredi isplati, jer su to investicije u najoskudnije znanje koje u njezinoj privredi postoji. Uostalom, kod ulaganja u znanje ne djeluje zakon opadajućih prinosa, pa se investicije u znanje uvijek isplate. Zato je stvaranje društva znanja sastavnica dobre razvojne strategije.

Poduzetništvo je ključ razvoja. Njegov je smisao inicijativa i preuzimanje rizika.To mogu učiniti samo sposobni bez obzira jesu li ili nisu politički podobni. Da bi se poduzetnika stimuliralo, potrebno je menadžere poduzeća ocjenjivati prema njihovom uspjehu u ostvarivanju jasno definirane funkcije cilja poduzeća-maksimiziranje zarade po jedinici uloženog kapitala. Na temelju ostvarivanja tog cilja vlasnici upravitelje nagrađuju ili otpuštaju. (Sjetimo se načela upravljanja u Kristovoj priči o upraviteljima iz Svetoga Pisma). . Osim toga, država jasnom i stabilnom zakonskom regulativom i njezinom dosljednom provedbom, povećanjem efikasnosti državne uprave i dosljednom borbom protiv njezine korupcije (činovnike treba nagrađivati za učinkovit i savjestan rad, a kažnjavati za nerad i neznanje) treba smanjiti neizvjesnost u kojoj menadžeri donose odluke. To može znatno doprinijeti povećanju efikasnosti menadžerskog odlučivanja i stabilnosti poslovanja.

dr. Mate Babić

Dr. Mate Babić - Program privrednog razvoja Hrvatske - 2. dio

{mxc}


Pon, 13-07-2020, 04:19:31

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.