Predstavljen pretisak rječnika "Blago jezika slovinskoga" Jakova Mikalje

Pretisak, transkripcija i leksikografska interpretacija trojezičnoga rječnika hrvatsko-talijansko-latinskoga "Blago jezika slovinskoga (1649./51.)" Jakova Mikalje te studija o Mikalji priređivačice Darije Gabrić-Bagarić predstavljeni su danas u Palači Matice hrvatske u Zagrebu.

O Mikalji i njegovu jezikoslovnom radu te danas predstavljenim knjigama govorili su akademik Radovan Katičić, profesor Filozofskog fakulteta u Zagrebu Marko Samardžija, profesorica riječkoga Filozofskog fakulteta Diana Stolac, urednica niza pretisaka Marija Znika, u ime nakladnika Dunja Brozović Rončević i autorica koncepcije i studije Darija Gabrić-Bagarić.

Katičić je podsjetio kako je Mikaljino "Blago jezika slovinskoga" prvi ozbiljni rječnik hrvatskoga jezika, koji nije nastao usputno i na brzinu. Rječnik je Mikaljino životno djelo, rekao je ocijenivši kako je autorica napravila vrlo temeljitu, zapravo fundamentalnu studiju o Mikalji kao leksikografu.

Napomenuo je kako se prije mislilo da je Mikalja, zbog rođenja u južnoj Italiji, Talijan te dodao kako se tek nedavno otkrilo da je Mikalja iz hrvatske dijaspore, čiji ostatci i danas žive u Molisama.

Katičić je podsjetio kako su hrvatski vukovci, uz političku pomoć bana Khuena Hedervarija, odbacili hrvatsku jezičnu tradiciju, a posebno onu čakavsku i kajkavsku pa je zahvaljujući Franji Ivekoviću čak i u katoličkim crkvama čitan prijevod Vukovih evanđelja. Podsjetio je i kako je vukovski autoritet Tomo Maretić u dva mandata kao madžaron bio zastupnik u Hrvatskom saboru te da je biran u kotarevima gdje su živjeli Srbi.

Napomenuvši kako u cjelokupnoj hrvatskoj književnost od početaka postoji međusobno prožimanje čakavštine, štokavštine i kajkavštine, ocijenio je kako je vukovski štokavski purizam pogubno djelovao na hrvatski jezik. Dodao je kako do pojave Josipa Silića nema razdvajanja između čakavaca, kajkavaca i štokavaca te podsjetio kako su vukovci u rječnike svrstavali i nehrvatske dijalektalizme, a riječi kajkavskih ili čakavskih govora proglašavali tuđicama.

Određeno hrvatsko etničko područje

One koji ne znaju tko su Hrvati definiciju mogu pronaći u Mikaljinu rječiniku, istaknuo je Katičić dodavši kako je Mikalja u 17. stoljeću jasno odredio značenje Hrvata, koji su živjeli u sklopu tadašnje banske Hrvatske, a istoznačnica za sve Hrvate, uključivši i one izvan banskoga područja jest ilirsko ime.

Profesor Samardžija je istaknuo kako je Mikalja u 17. stoljeću, odnosno u razdoblju kad je Hrvatska svedena na "Reliquiae reliquiarum" jasno leksikografski obradio hrvatsko jezično područje.

Ocijenio je kako u leksiku nije bilo stihije te dodao kako je unatoč svemu bila riječ o organskom razvoju jezika.

"Blago jezika slovinskoga" ima približno 30 tisuća hrvatskih riječi. Ishodište je svih mlađih dopreporodnih leksikografskih ostvarenja i ugrađeno je u sve rječnike do 19. stoljeća. U njem su hrvatske riječi obrađene kao u jednojezičnom rječniku, tj. popraćene su definicijama, sinonimima i kolokacijama. Sadržajno je zanimljiv zbog raznodijelektne građe i obilja specifičnoga jezika.

Jakov Mikalja rođen je u Peschici (Pještica) na poluotoku Garganu u Italiji, 31. ožujka 1601., a umro u Loretu, 1. prosinca 1654. Hrvatski je jezikoslovac, leksikograf, isusovac. Sastavio je "Blago jezika slovinskoga illi slovnik u komu izgovarajuse rjeci slovinske Latinski i Diacki" čije je slaganje i tiskanje počelo u Loretu 1649. a nakon potrage za boljim tiskarom dotiskano u Anconi 1651. To je prvi hrvatski rječnik u kojemu je hrvatski polazni jezik.

Autorica koncepcije pretiska i studije o Jakovu Mikalji je Darija Gabrić-Bagarić, a suradnice su joj bile Marijana Horvat, Sanja Perić-Gavrančić te Ivane Lovrić Jović.

Pretisak je objavio Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje iz Zagreba.

(hkv/Hina)