Bešćutnost: Pusić pozvala silovane Vukovarke na gay pride
- Detalji
- Objavljeno Ponedjeljak, 04 lipnja 2012 15:38
Bešćutnost: Pusić pozvala silovane Vukovarke na gay pride
V
esna Pusić odgovorila je na navode iz pisma Udruge Žene u Domovinskom ratu, a čije su članice zamjerile ministrici što ih nije primila na sastanak kako bi joj iznijele problem ratnog zločina nad ženama Vukovara, u vrijeme okupacije 1991. godine, dok istovremeno podupire prava gay populacije.
- Nije mi poznato da žele sa mnom razgovarati. Kažu da su poslale zahtjev za sastanak u siječnju, u to vrijeme je glavna tema bio referendum o pristupanju Hrvatske Europskoj uniji, ali njihov zahtjev nije došao do mene ...
Međutim, očekivala bih da one, kao žrtve nasilja, imaju solidarnost sa svim drugim žrtvama ili potencijalnim žrtvama nasilja te očekujem da budu u prvim redovima na Split Prideu – kazala je za t-portal ministrica Pusić.
Slobodna Dalmacija
Na STAROM SUSTAVU KOMENTIRANJA VIŠE NIJE MOGUĆE POSTAVLJANJE NOVIH KOMENTARA
Zato molimo sve one koji se još nisu prebacili na novi sustav da to što prije učine, a mi ćemo s naše strane vrlo rado pomoći u slučaju problema. Za pomoć samo se treba javiti na admin@hkv.hr.
Za komentiranje u novom sustavu Disqus potrebno je biti registriran na jednoj od tri socijalne mreže, Facebook, Twitter ili g+ (Google), odnosno imati korisnički račun na samom Disqusu. S takvim korisničkim računom svatko se može prijaviti u sučelju za komentiranje Disqus i postavljati svoje komentare.
Komentirajte
Radio i TV
Poveznice
Snalaženje
Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".
Posjetitelji
Imamo 121 gostiju i nema članova online
Prijava
Preporučite članak
'+1' na Googleu
Kolumne
Lijepa Naša
HEADER
Nedostojno ljudskoga bića.
Ovako što povijest ne pamti.
Ta je izjava ruganje žrtvama četničkog zločina i poziv na nove zločine nad tim jadnim ženama.
Takvo što može izjaviti samo Sotonina kći.
Ostane li V. Pusić ministricom još samo jedan dan, bit će to znak da se Milanovićeva vlada slaže s njome i da su svi pali ispod najniže razine ljudskosti.
Vidjet ćemo hoće li se sada javiti razne udruge za „ljudska prava“ i plaćene zaštitnice spolova, rodova, orijentacija i sl.
Samo luđakinja može uputiti ovakvu pozivnicu.
I OSOBI (SPODOBI), KOJA ZASTUPA OVU NAŠU DOMOVINU,LOBIRA - PROTIV HRVATSKOGA NARODA!
E, MOJ NARODE!!!
Svi smo, osim Delića, znali tko je i kamo spada Pusička. Svi, osim Delića, znamo da je Pusička nevjerojatno drska i bahata, čak i vrlo nepristojna kad nema tv kamera.
Što njoj u životu znače tamo nekakve silovane Hrvatice? Važan joj je nekakav marš pedera jer to iritira Hrvate. Upravo zato i jest postavljena na vlast.
Hrvatskom vladaju tri klana: Puhovski, Pusić i Goldstein, a Pusička je najekstremnija od svih njih.
Pozdrav vaš zmijicamala
"Zagrebački časopis "Riječ", br. 98. 30. travnja 1921., donosi govor dr. Grge Budislava Angjelinovića u beogradskoj Skupštini od 26. travnja 1921. u kojem je oštrim tonom napao hrvatsku pravašku politiku, kojoj je donedavno sam pripadao, da nerado gleda na ujedinjenu Kraljevinu SHS i da pokušava isprovocirati nove nerede u Hrvatskoj.[2] "Ako bi Hrvatska jednog dana postala Irska, mi ćemo opet biti žandari", kazao je Angjelinović.[2 ] Na to glas iz publike: "Vi u tome imate prakse."[2] Na ovo je dr. Angjelinović progovorio o svojoj praksi u Zagrebu i pred skupštinskim poslanicima ponovio što je to učinio u Zagrebu: "Po svojoj dužnosti smatrao sam da treba prvi da počnem i ja se tim krvavim rukama ponosim",[2] kazao je dr. Grga Budislav Angjelinović nakon pokolja hrvatskih prosvjednika protiv uspostave Jugoslavije. Premda je znao da je riječ tek o manifestaciji, Angjelinović je svjesno želio proliti krv da bi se u Beogradu mogao hvaliti kako je on umirio Zagreb."
Postavlja se pitanje ima li ikakvog smisla pravom, zakonom, urediti, regulirati taj odnos ? Odgovor je posve samorazumljiv : nema. Ljubavni odnosi su izvan pravnog značaja. Prava se ne tiču ni početak simpatije među dvoje ljudi različitog spola, njihove ljubavi, trajanje ljubavi, njezine promjene, pa niti prestanak ljubavi odnosno prestanak bilo kakve međusbne veze.
Ako je to tako, a tako jest, tada ima još manje razloga da bi se takav emocionalni odnos između istospolnih parova, između dva ili više muškaraca ili između dvije ili više žena uredio zakonom. Postokje opći zakoni o slobodi i pravima čovjeka i građanina i nikakvi specijalni propisi o tomu nisu potrebni.
Međutim, kad dvoje stupe u međusobnoi odnos koji ima za posljedicu - rođenje djeteta, tada se je za to dvoje i za društvo i državu stvoren jedan problem: dijete se mora njegovati da ne umre i uzdignuti i odgojiti za samostalan život. Dakle, rođenje djeteta samo po sebi ima niz posljedica koje se mora pravom urediti. Iskustvo je pokazalo da je najbolje uspostaviti trajni odnos između troje osoba: obaju roditelja i djeteta. To je ono što je nazvano brakom i obitelju. Brak i obitelj čine onaj nukleus ljudskog društva u kojemu se ljudsko društvo najbolje reproducira. Ništa tu nema izmišljenog. To je sve viđeno i vidi se stalno u životinjskom svijetu, napose u sisavaca svih vrsta. Ali, čovjek se ne ravna samo po svojim instinktima, njemu svašta pada na pamet, pa je društvo uvidjelo da tu mušku i žensku pamet mora ograničiti propisima. I tako smo dobili propise o obitelji i braku.
Što imaju u tom sklopu odnosi simpatije, ljubavi i seksa između muškaraca međusobno ili između žena međusobno. Apsolutno ništa. Ma što radili, makoliko se trudili nikako im ne uspijeva i ne može im uspjeti zametnuti i roditi jedno jedino dijete.
Ima li potrebe da se društvo bavi takvim parovima kao činjenicama koje je neophodno urediti pravom ? Nema. Imaju slobode i prava koju im je suvremeno društvo ustavima zajamčilo. Pa neka se ljube, seksaju i maškaraju kako žele, ali neka ne traže od društva ono što im ne pripada: obitelj i potomstvo. To "pravo" im Bog još nije dao.
Nebi me iznenadilo da ove naše heroine koje su podnjele nevjerojatan teror četničkih nasilnika (silovanja pred vlastitom djecom i silovanja djece pred roditeljima-Bož e zar ima što strašnije?-budu proglašene lažljivicama i ratnim profiterkama.
Srećom, to nije tako. Žrtve su, poput onih bleiburških, ipak, u okvirima dopuštenog - samo Hrvati, Hrvatice i njihova djeca. I odgovornost za zločine je ponovo u okvirima dopuštenog - nesretna kombinacija zapovjedne odgovornosti, nespretnosti dobronamjerne nadnarodne međuzajednice i tamo nekog dobro skovanog plana o kojemu ne treba previše cjepidlačiti jer unosi nemir u mirnu suradnju u regionu. Pusićka je, baš jednako kao i Žika sileđija, samo dio širega plana kojega već čitavo stoljeće provode na svim razinama - svatko na svojemu radnome mjestu i po zadatku usmjerenom istome cilju.
***Admin
Kad bi u Hrvatskoj bilo demokratcie, onda bi ona zasigurno brzinom svietlosti zauviek nestala sa političke scene!
Više je nego razvidno da je ona jedna duboko nezadovoljna i izkompleksirana žena koja liječi svoje komplekse na čitavom hrvatskom narodu, na stradalnicima največega agresorskoga rata na tlu Europe nakon Drugoga svj. rata, a navlastito na stravičnom zločinu nad majkama, ženama i djeci, sa kojima ona očigledno ne osječa nikakvu pripadnost - niti rasnu, niti spolnu, a niti ženskom rodu u cielosti. Zato se moramo zapitati, da li je ona uobće ikako sposobna biti nečija MAJKA ili ŽENA ...
..ne mora biti Hrvatica..ali to je žena-nakaza , koju ako ne osude žene u Saboru, zbog ponižavanje ŽENE..ne mora biti Hrvatica-iste su, paćenice i mučki silovane od srbočetničkih terorista na čelo bolesne kolone..makar što!!..u Litvu čak udana..bez duše, emocija, svijesti i savjesti..uz debelo bezbožništvo, pa sjetite se u Saboru Sv.domovinski rat naziva tzv. ili RH-a izvršila agresiju na BiH-a..eto, već zbog te spodobe i prispodobe moram na Sv.ispovjed, a nisam kanio do Sv. Mihovila..fujjj MFP!
Četvrtak, 08 Prosinac 2011
Nakon što je krajem prošle godine sudac Ustavnoga suda u mirovini Vice Vukojević dao intervju Večernjem listu u kojem je optužbe protiv sebe za silovanje neidentifi-cira ne muslimanke proglasio izmišljenima i u kojemu je progovorio i o nekim člano-vima obitelji Vesne Pusić, predsjednica HNS-a je dan poslije reagiala izjavom da Vice Vukojevićc nije dostojan izreći ni ime njezine obitelji. Vukojević je poslao Večernjem listu odgovor na tvrdnje Vesne Pusić, ali kako do danas nije objavljen, ustupio ga je Hrvalskom listu te ga objavljujemo.
U Večernjem listu od 30. prosinca 2007. objavljen je članak „Nedostojan izreći i ime moje obitelji", u kojem su prenesene izjave Vesne Pusić koje sadrže razne neistinite i klevetničke tvrdnje na moj račun. Sukladno Zakonu o informiranju, molim vas da objavite moj sljedeći odgovor: Vesna Pusić ponavlja laži da se protiv mene vodi nekakav postupak zbog silovanja premda je u međuvremenu hrvatska javnost obaviještena da se takav postupak ne vodi niti se je ikada vodio, a izmišljena nije samo priča o silovanju već i svjedokinja kojoj je ta izjava pripisana. Usprkos tome, Vesna Pusić izjavljuje da ja „trebam položiti račune". S takvim zahtjevima da trebam dokazivati nedužnost uslijed izmišljenih optužaba bio sam više puta suočen u komunističkoj Jugoslaviji prilikom ispitivanja u Udbi. Mislio sam da su ta vremena prošla, ali ovaj slučaj govori da i dalje trebam biti vrlo oprezan.
Vesna Pusić očigledno ima specifično poimanje prava prema kojemu optuženi treba dokazivati vlastitu nedužnost, a ne tužitelj njegovu krivnju. Može biti da je ona takvo poimanje prava, pravne države i pravnoga poretka baštinila od svoga oca uglednoga akademika Eugena Pusića koji je kao visoki jugoslavenski državni dužnosnik u godinama posllje Drugog svjetskog rata bio sudiomk komunstičke, titoističko-sta ljinističke pravničke prakse u Zagrebu i Hrvatskoj koja je iza sebe ostavila bilancu od nekoliko desetaka tisuća mrtvih i zatvoremh Hrvata. Potpuno se slažem s mišljenjem da je u načelu neprimjereno u javnoj polemici s jednom osobom u priču involvirati druge članove njezine obitelji osim ako se time ne želi dokazati svojevrsna obiteljska geneza u stajalištima suprotstavljene osobe s kojom se polemizira. A o tomu je u ovom slučaju riječ. Zato ću još jednom ne samo ponoviti, nego da čitateljima bude jasnije - dodatno pojasniti iz kakve 'časne obitelji' potječe Vesna Pusić.
Grga Budislav Anđelinović, brat djeda Vesne Pusić, naredio je gušenje pobune hrvatskih vojnika 5. prosinca 1918. u Zagrebu. Oni su se bili pobunili protiv odluke Narodnoga vijeća „da s danom 2. prosinca čitav naš narod slovensko-hrvat sko-srpski tvori jedinstvenu državu pod regencijom njegova kraljevskoga visočanstva 'prijestolonasl jednika Aleksandra Karađorđevića". Pobunjenim vojnicima pridružio se velik broj Zagrepčana na Trgu bana Jelačića te su zajednički uzvikivali; „Dolje srpska dinastija. Dolje kralj Petar! Dolje srpski militanzam'" Tadašnji šef policije u Zagrebu Grga Budislav Anđelinović naredio je da se na pobunjenike otvori vatra.
Ubijeno je devet vojnika i četiri civila te ranjeno deset vojnika i sedam civila. Kad su ga neki hrvatski zastupnici u beogradskoj Skupštini optužili zbog tog zločina, Grga Budislav Anđelinović 26. travnja 1921. ovako je objasnio svoj postupak: "Gospodo, ja sam po svojoj dužnosti smatrao da trebam prvi da počnem, smatrao sam da je to moja dužnost i ja se tim krvavim rukama, koje mi predbacuju gospoda od Hrvata. ponosim".
Za svoga djeda Danka Anđelinovića Vesna Pusić tvrdi da je bio „poznati hrvatski pjesnik". Ja to nisam osporavao niti se namjeravam baviti njegovim pjesničkim opusom. To prepuštam književnim kritičarima. Mene zanima politička djelatnost Danka Anđelinovića tijekom Drugog svjetskog rata, a o njoj se može dosta toga saznati iz „Zbornika dokumenata „Narodnooslobod ilačke borbe u Dalmaciji" (Split 1982.). Tamo se na više mjesta spominje ime Danka Anđelinovića kao bliskoga suradnika četničkoga vojvode Ilije Trifunovića Birčanina, kojega je osobno Draža Mihailović imenovao komandantom svih četničkih snaga u Lici, Dalmaciji, Hercegovini i Zapadnoj Bosni, odnosno na području talijanske okupacijske zone u NDH. Birčanin je, dakle, djelovao pod zaštitom talijanskih okupatora i imao je sjedište u Splitu (Solinska cesta 56). U navedenom zborniku također se govori o „Splitskom kvartetu": Danko Anđelinović, poznati orjunaši Milohnić i Šegvić i talijanska kvestura".
U isto vrijeme četničke jedinice pod komandom vojvode Birčanina, i pod zaštitom talijanskih fašističko iredentističkih okupatora, izvršile su niz pokolja hrvatskoga stanovništva u Dalmatinskoj zagori i Hercegovini. Sam Birčani,. primjerice, u izvješćima četničkoj komandi u Srbiji piše da su njegovi četnici pobili oko tisuću hrvatskih civila u Dugopolju kod Splita, u Srijanima i Gatima kod Omiša te u selima kod Vrgorca. VIadimir Dedijer i Antun Miletić u knjizi „Zločini nad Muslimanima" (Sarajevo 1990.) citiraju Birčaninovo izvješće Draži Mihailoviću o tim zločinima: „Na području Vrgorca oderali smo žive tri katolička sveštenika i pobili sve muškarce od 15 godina naviše". Iz popisa ubijenih u tom četničkom pohodu vidijivo je da su čenici ubijali žene i djecu.
Vesna Pusić navodi da je njezin stric (ujak) Vuk Anđelinović bio „ugledni antifašist i partizanski liječnik". Njegov antifašizam za mene uopće nije sporan, premda bi se mogli upitati zašto se je on partizanima priključio tek 3. rujna 1943., dakle svega nekoliko dana prije talijanske kapitulacije. Međutim, njegov antifašizam mogao je biti sporan njegovu ocu Danku koji je, kako piše u prije navedenom zborniku, surađivao s talijanskim fašističkim okupatorom i njegovim četničkim pomagačima.
Ja sam osobno uvjereni antifašist i smatram da bi to trebao biti svaki hrvatski domoljub i demokrat - već zbog činjenice da su talijanski fašisti izvršili brojne zločine nad hrvatskim narodom tijekom okupacije hrvatskih područja u Drugom svjetskom ratu, ail i prije toga u Istri i Hrvatskom primorju.
Što se tiće Vuka Anđelinovića, problematično može biti njegovo moguće pripadništvo zločinačkoj skupini unutar 11. partizanske dalmatinske brigade koja je 7. veljače 1945. izvršila pokolj širokobrijeških fratara.
U tom pohodu kojemu je krajnji cilj bio osvajanje Mostara, sudjelovao je akademik Adolf Dragičević, kolega Eugena Pusića. Štoviše, taj prisni prijatelj našega predsjednika Stipe Mesića. koji je svojedobno inspinrao Vesnu Pusić za objede na moj račun, ostao je bez potkoIjenice pred ulazom u Mostar. Prošle je godine Adolf Dragičević, uz podršku Eugena Pusića i istomišljenika, bio kandidat za predsjednika Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, ali je izgubio. Nakon toga je dao intervju tjedniku Globus (10. kolovoza 2007.) pod naslovom 'HAZU treba srušiti'.
Poslije „operacije Mostar" 11. dalmatinska brigada nastavila je ratni put prema zapadu: preko Dalmacije, Like i Slovenije - do Bleiburga, gdje je iz njezina sastava regrutirana jedinica masovnih ubojica koji su od jama na Kočevskom Rogu napravili jedno od najvećih poslijeramih stratišta u Europi. Vuk Anđelinović nije mogao biti partizanski liječnik kako tvrdi Vesna Pusić jer je rođen 3. travnja 1922. godine. Osim ako nije preko reda diplomirao kod svoga kolege, „partizanskog Mengelea'", danas također uglednoga člana HAZU-a Drage Ikića koji je, prema knjizi 'Jedanaesta dalmatinska udarna brigada' (Split 1987.), kao domobranski garnizonski liječnik u Vrgorcu, u dosluhu s OZNOM, neposredno prije partizanskoga napada na grad 12. listopada 1943. zatrovao vojnički kazan u namjeri da svoje 'pacijente', hrvatske domobranske vojnike pripremi za partizansku klaonicu.
Toliko, ukratko, o Pusičkinim optužbama protiv mene i o njezinoj 'časnoj obitelji'. Naravno, nije to sve i ako ju budu zanimale dodatne pojedinosti o spomenutim kao i nespomenutim članovmna njezine 'časne obitelji', može se ponovno javiti.
Zahvaljujem na uvrštenju i najsrdačnije Vas pozdravljam,
VICE VUKOJEVIC
Rana ,a kada im drugi gurnu prst u njihovu ranu pitaju se jeli to prst ili cvijet.
Za njih je Sv.Toma mala beba.
Pitam se do kada ce se odrasli drzavljani Republike Hrvatske cuditi potezima ,izjavama odnosno
Krace ,odredjenom svjetonazoru u kojem ne postoji narod Hrvatski pa onda ni potrebe za Drzavom
Za hrvatski narod ,Nezavisnom Republikom Hrvatskom.
Ta zelja je ugusena izdajom 1918.god. ,zabranom stranke koja je u doba kraljevine Jugoslavije trazila
Nazavisnost za politicki narod hrvatski.
Isto se nastavilo za vrijeme ll svjet.rata , a u doba komunizma maskirano Ustasama,odnosn o njihovim
„zlocinima“,zaboravljajuci kako je cijela Europa bila u „crnom“,ratu i po tome (parafrazirajuc i Mesica)
Niti jedna drzava koja okruzuje Hrvatsku pa i dalje nebi imala pravo na postojanje ,jer pobogu
Nisu imali partizanski (komunisticki )pokret („antifasistick i)koji bi im dao legitimnost postanka.
Gdja Pusic nije nista drugo govorila ni 1993/94 kada je tumacila kako na pola metra od nase drzavne
Granice nesmijemo pomagati Hrvatima BiH jer to nije nas interes,ali zato druge drzave udaljene nekoliko tisuca kilometara imaju pravo ,interes i uplitanje u rat u BiH.
Nadam se kako ce to nista koristi cudjenje kod djelovanje Gdje Pusic i njoj slicnih prestati za jedno
„10-30“godina.
Javnosti
Ministričin poučak o diskriminaciji
Nije nam baš običaj komentirati izjave političara niti je praćenje dnevnopolitički h događaja naša primarna aktivnost, no gospođa Vesna Pusić i njen agresivno iritantan nastup u medijima nije mogao proći nezapaženo čak ni nama.
Posljednjih stotinjak dana od kad je preuzela kormilo Ministarstva vanjskih poslova, institucije koja bi trebala brinuti o ugledu Hrvatske u svijetu, gospođa Pusić sve manje se bavi poslom za koji je i više nego dobro plaćena.
Ono što nas je navelo na reakciju je posljednja njena izjava vezana uz incident koji se dogodio u Škabrnji, a odnosi se na „protjerivanje“ romske obitelji od strane mještana.
Izjava, (parafraziramo) , da takvu sramotu koju je Hrvatska doživjela činom diskriminacije Roma ne bi dopustila niti jedna normalna država zapadnog svijeta, pokazuje nam kako gospođa ministrica najblaže rečeno pojma nema o čemu govori.
Kad bi bila manje okrenuta samoljublju i koristoljublju možda bi se i sjetila francuskog predsjednika Sarkozya i njegove velikodušne geste, kupovanja karte u jednom smjeru svim Romima iz Francuske. Zašto tada nije digla svoj glas protiv diskriminacije Roma i poslala prosvjednu notu Francuskoj, zemlji s dugogodišnjom demokratskom tradicijom. Ne želimo nabrajati mnogobrojne slične slučajeve u drugim civiliziranim zemljama Europe.
Mi smo očito u zabludi kada smo kroz iskaze mještana i načelnika općine zaključili da nemaju ništa protiv Roma kao naroda, već da ne mogu prihvatiti njihov način života i pretvaranje zemljišta GUP-om predviđenog za stambene namjene, u smetlište. Zar je to nekome zabranjeno reći?
Zašto gospođa Pusić, kad je već toliko zabrinuta za sirote Rome, ne ustupi toj nesretnoj obitelji svoju vikendicu ili dvorište svoje kuće za njihovu poštenu djelatnost, pa nam vlastitim primjerom pokaže kako se trebamo brinuti o nacionalnim manjinama i cijeniti njihov drugačiji način života.
Da li je gospođa ministrica upoznata (a trebala bi biti), sa važećim zakonima RH po kojima između ostalog, stanari neke stambene jedinice imaju pravo tražiti iseljenje stanara koji im smetaju, čak i kad su ti stanari vlasnici nekretnine u kojoj žive?
Zašto je gospođa ministrica prešutjela divljačke napade na hrvatske navijače i više nego očite provokacije igrača prilikom gostovanja rukometne reprezentacije na Europskom prvenstvu u Srbiji? Nije li posao Ministarstva vanjskih poslova štititi sigurnost svih građana RH koji se nađu izvan Domovine? Da je Hrvatska normalna država o kakvoj gospođa ministrica govori kad spominje zapadne zemlje, istog trena nakon one sramotne utakmice u Novom Sadu, pozvala bi i navijače i reprezentaciju, a posebno državne predstavnike u veleposlanstvu, da odmah demonstrativno napuste teritorij Srbije.
Gospođa Pusić pridružila se svojim partnerima u vladi, zabranjujući dolazak u Zagreb legalnih i parlamentarnih stranaka zemalja Europske Unije, čiji je jedini grijeh to što su (oh, Bože grijeha li), desno i nacionalno orijentirane.
HČSP i njen predsjednik Josip Miljak proglašeni su fašistima jer su se u Zagreb usudili pozvati stranku koja navodno ima pretenzije prema hrvatskom teritoriju. S druge pak strane ni vlada ni predsjednik Hrvatske nemaju nikakvih problema s odlaskom u Srbiju, niti dolaskom srpskih političara u Hrvatsku.
Samo bi htjeli podsjetit gospođu Pusić i njene istomišljenike da ista ta Srbija, ne da ima pretenzija na teritorij RH, nego ih je prije dvadesetak godina i vrlo jasno pokazala vojno okupiravši jednu trećinu Hrvatske, pritom počinivši neviđene zločine nad „njenim“ narodom i pričinivši golemu materijalnu štetu.
Vidimo i to kako vlada velika zabrinutost gospođe ministrice i gospodina predsjednika za stanje ljudskih prava u Ukrajini, pa su ponašanjem Ukrajinaca zgroženi do tolike mjere da ne žele otputovati u Ukrajinu. Ali ne zabrinjava ih niti najmanje kakvo je stanje sa Hrvatima koji žive u Srbiji i BiH, i koliko su ugrožena njihova prava kao nacionalne manjine i konstitutivnog naroda.
Oni ne zamjeraju Srbiji zločine počinjene u Domovinskom ratu. Ne samo da ih ne zamjeraju, nego su spremni sve oprostiti, a da ih nitko čak i nije zatražio oprost.
Odlasci u Srbiju i pozivanje srpskih dužnosnika u Hrvatsku na takav udvornički i ponižavajući način na koji to spomenuti dvojac čini, doista prelazi granice dobrog ukusa. A sve se to radi u svrhu stapanja Hrvatske u neku novu balkansku zajednicu i obnove nekih starih ljubavi sa Srbijom.
Podsjetili bismo ministricu i na diskriminaciju koju su sami zahtijevali pripadnici srpske nacionalne manjine u Podunavlju kada su svoju djecu smjestili u posebne nastavne cjeline.
Njima je toj želji udovoljeno. Zar je to primjer pozitivne diskriminacije? Kako god bilo, taj će narod tu činjenicu u bliskoj povijesti iskoristiti protiv Hrvata kao dokaz diskriminacije nad njima, prešućujući pritom da su to sami zahtijevali.
Tako je jednostavno teoretizirati o nečemu što je daleko od tebe i što nimalo ne utječe na tvoj život. Tako je gospođa Pusić teoretizirala i o Domovinskom ratu, prozvavši „svoj“ narod agresorom u BiH. Sve to bez imalo osobnog rizika, iz udobnosti saborske fotelje.
Za kraj bismo podsjetili gospođu Pusić kako smo mi jedni od onih koji su svojim zdravljem i životima svojih suboraca platili najskuplju moguću cijenu „ljubavi“ Srbije prema Hrvatskoj, braneći ljudska prava hrvatskog naroda i boreći se za demokraciju o kojoj ona još očito ima puno učiti.
S poštovanjem,
Predsjedništvo Udruge HVIDR-a Črnomerec
Svaka vam je na mjestu. Potpisujem.
RSS