ŠpanovićDanašnji Jutarnji list nadugo i naširoko raspravlja odluku engleskog suda o neizručenju Španovića Hrvatskoj. Pri tome se ovaj dnevnik nije zadovoljio samo biti odvjetnikom britanske politike prema Hrvatskoj, već je uložio i nemali napor u obranu Španovića i državnog odvjetnika Mladena Bajića. Ne treba biti posebno pronicljiv da bi se zaključilo tko je po Jutarnjem listu kriv za neizručenje Španovića Hrvatskoj. Naravno, odgovor je hrvatska strana (ne i Bajić). Jutarnji list pri tome nije pružio ni jedan jedini argument koji bi objasnio zašto se na ponovljenom suđenju Španoviću, do kojeg bi neophodno došlo da je on izručen Hrvatskoj, ne bi mogla utvrditi njegova moguća krivica, odnosno nedužnost. S takvim odvjetnicima u vodećim hrvatskim medijima nije ni čudo da britanska politika bez problema, nama naočigled, vodi dvije politike prema pitanju ratnih zločina, jednu kada su i pitanju Srbi, i potpuno suprotnu kada su u pitanju Hrvati.

 

 

Članak iz Jutarnjeg lista: Zašto nije izručen Španović?
 

Milan Španović, kojega su britanska pravosudna tijela odbila izručiti Hrvatskoj, osuđen je u odsutnosti za ratni zločin protiv civilnog stanovništva na maksimalnu zatvorsku kaznu u trajanju od 20 godina bez ikakvih dokaza i praktički bez obrane.

Takvu, sramotnu presudu Ministarstvo pravosuđa je upakiralo i poslalo u Veliku Britaniju kao argument na temelju kojega je tražilo Španovićevo izručenje. Prešućujući o kakvoj je presudi riječ, ili pak ne znajući što u njoj piše, ministrica pravosuđa Ana Lovrin prije nekoliko je dana žustro kritizirala odluku suda Opće nadležnosti u Westminsteru najavljujući žalbu.

Lovrin se pritom osvrnula na britansku politiku koja inzistira na progonu ratnih zločina, a sami zločince ne izručuju. Novinari su je pitali nismo li možda lošom argumentacijom sami pridonijeli tome što nam se teško izručuju osobe optužene za ratni zločin, no Lovrin je to odlučno odbila.

Presuda protiv Španovića, na temelju koje je zatraženo njegovo izručenje, zajedno s obrazloženjem ima svega pet stranica od kojih jednu i pol popunjavaju imena osuđenika. Naime, osim Španovića, Županijski je sud u Sisku 1993. godine osudio još osamnaest osoba. Svakome osuđenom određena je maksimalna zatvorska kazna od 20 godina. Presuda je bila donesena na temelju zapisnika vojne policije i iskaza jednog svjedoka koji čak nije neposredno vidio zločin, već je izjavio da je o njemu čuo od izbjeglica. Španović i ostali osuđeni su kao pripadnici “četničko-terorističkih formacija tzv. SAO Krajina” za otvaranje minobacačke i puščane vatre po selima Maja i Svračici pokraj Gline, za uništavanje kuća, gospodarskih zgrada, sakralnih objekata i pljačku imovine, te nanošenje tjelesnih ozljeda jednome civilu.

Svjedok koji je bio saslušan tijekom postupka rekao je da zna optuženike te pobrojao nekoliko njih rekavši kako ih se boji, no Španovića nije spomenuo ni riječju. U postupku je formalno bila zadovoljena obaveza da optuženici imaju branitelja, pa im je bio određen odvjetnik po službenoj dužnosti. No, svoj devetnaestorici određen je bio zajednički branitelj, odvjetnik Josip Sladić iz Siska, koji je tijekom postupka stao na stranu optužbe i ustvrdio da im je dokazan zločin. Jedino u što je branitelj malo posumnjao, bila je visina kazne, pa je sudu predložio da ipak ne presudi svima po 20 godina, no prijedlog nije bio prihvaćen.

Povrh svega treba napomenuti da je za djela zbog kakvog je Španović osuđen, na preko 20.000 drugih Srba koji su sudjelovali u oružanoj pobuni primijenjen Zakon o oprostu. To pitanje oprosta koji se primjenjivao u takvim i sličnim slučajevima problematizirao je i sudac Tim Workman u Westminsteru koji je odbio zahtjev za izručenjem. U razgovoru o ovoj sramotnoj presudi ugledni sudac Vrhovnog suda rekao je da Španovićev slučaj nije izoliran, te da je masa presuda za ratne zločine koje su donesene u odsutnosti iznimno površna. Suci se nisu trudili jer su znali da će se postupci morati ponavljati ako se osuđenici pojave u Hrvatskoj, pojašnjavao je naš sugovornik. No, priznao je kako je Španovićev slučaj ekstreman, a potom zastao i upitao nas čemu se čudimo te jesmo li zaboravili da je pravosudnu politiku devedesetih provodio Milan Vuković koji je kao tadašnji predsjednik Vrhovnog suda tvrdio da je u obrambenom ratu nemoguće počiniti ratni zločin.

Na takvu primjedbu u potpunosti se nadovezuje činjenica da je član sudskog vijeća Županijskog suda u Sisku koje je na ovakav način presudilo Španoviću i ostalima bio sudac Josip Budinski (predsjednik vijeća je bio Željko Barać) koji je kasnije nagrađen funkcijom suca Vrhovnog suda. Sudac Budinski na Vrhovnom je sudu sudio sve do početka ove godine kada je otišao u mirovinu.

Presuda kojom se bez ikakvih dokaza podijelilo po dvadeset godina zatvora nije, međutim, pogubna samo za osuđenike, već omalovažava i žrtve kojima se također pristupilo površno. Naime, na pet stranica sudačkog uratka, s kojim se Hrvatska debelo osramotila tražeći da se na temelju njega izruči Španovića, sam zločin se opisuje tek na polovici jedne stranice.

“Krivi su što su 18. kolovoza 1991. godine u Maji i Svračici, naoružani došavši u ta sela, po njima otvorili minobacačku i puščanu vatru, a potom nenaoružane mještane hrvatske nacionalnosti započeli maltretirati na razne ponižavajuće načine, pretraživati njih i njihove kuće i gospodarske zgrade, oduzimati im novac, hranu, stvari iz kuća i gospodarskih zgrada, paliti i rušiti kuće i gospodarske zgrade, društvene i sakralne objekte” - započinje opis djela za koje je Španović osuđen. U presudi se dalje kaže da su od Katarine Bradarić iz džepa haljine silom oduzeli tadašnjih 600 dinara, a iz podruma motornu pilu i suhomesnate proizvode, te iz dvorišta kamion marke Merdcedes, vlasništvo njena sina Ive. U opisu zločina u presudi se kaže da su izudarali Ivu Matijevića nanijevši mu pritom tjelesne ozljede, ali se ne kaže kakve. Osuđeni su i za miniranje i rušenje seoskog doma i trgovine u Maji i Svračici, što su zapalili kuću i sjenik Mirka Brdarića, štalu Marijana Nogića, kuću Marka Lanze, kuću i traktor Matije Davidovića, štalu Slavka Davidovića, štalu i kuću Mije Tončija, traktor, prikolicu i štalu Steve Davidovića i dvorišnu zgradu Milana Lončarića.

U opisu djela u presudi još stoji da su od Marka Lanze uzeli berač kukuruza i ostale poljoprivredne strojeve, da su Mati Mladenoviću uzeli traktor i motornu pilu, a iz ostalih kuća su otimali tranzistore, televizore videorekordere i ostale stvari pogodne za odnošenje. Sud se nije potrudio pozvati nikog od žrtava kako bi svjedočili o tome što im se dogodilo i kako bi se barem pokušalo utvrditi tko je u skupini od 19 osoba koje su obuhvaćene presudom, što činio. Ovakvim nemarom sud nije samo jednom učinio nepravdu donoseći presudu bez dokaza, već je propustio prikupiti dokaze za eventualno ponovljeno suđenje.

Budući da se događaj dogodio prije 16 godina upitno je, ako Britanci na kraju i izruče Španovića, tko je od svjedoka još živ, i koliko se sjećaju samog događaja, osuđenika i toga što je tko od njih radio.

Na taj problem osvrnuo se i britanski sudac Workman u svojoj odluci o neizručenju. Odlučujući bi li bilo pravedno Španovića vratiti u Hrvatsku sudac je razmatrao da li bi postojale kakve ozbiljne zapreke za pravedno suđenje. Kaže da je pritom imao na umu da su djela zbog kojih je Španović osuđen počinjena u vrijeme rata, te smatra da će biti teško pronaći i rekonstruirati dokaze. “Sjećanja svjedoka nakon tako dugog vremenskog razdoblja, tijekom kojega su se dogodile radikalne promjene, izbljedjelo je ili je netočno. Neizbježno je također da su neki svjedoci nedostupni ili ih je nemoguće pronaći” - zaključio je britanski sudac.

Pored toga naveo je kako mu je prilikom donošenja odluke o izručenju Španovića dostavljena znatna količina materijala koji ukazuju da hrvatski pravosudni sustav primjenjuje diskriminacijske kriterije u progonu ratnih zločina. “Human Rights Watch je izrazio ozbiljnu zabrinutost u svezi etničke pristranosti u progonu, osobito u odnosu na hrvatske tužitelje koji progone srpske okrivljenike” - navodi sudac Workman. Naime, s problemom masovnih suđenja Srbima u odsutnosti s vrlo površnim optužnicama koje su obuhvaćale veliki broj okrivljenika, Hrvatska se zbog političkih problema i pritisaka izvana počela ozbiljnije suočavati tek prije nekoliko godina. Tada je najprije pokrenuta inicijativa da se prestanu voditi procesi protiv osoba koje su nedostupne pravosuđu. No, tada nije glavni argument bila pravednost takvih postupaka, već njihova ekonomičnost, budući da se svi ti procesi moraju ponavljati ako okrivljenik postane dostupan pravosuđu. Nakon tog poteza uslijedio je drugi koji još uvijek traje. Glavni državni odvjetnik Mladen Bajić naložio je svim županijskim tužilaštvima na područjima obuhvaćenim ratom da preispitaju optužnice koje su se protiv Srba pisale za vrijeme rata i neposredno nakon rata. Naime, u mnogo slučajeva zločina nad hrvatskim stanovništvom, optužnice su napisane površno, nekima je obuhvaćeno i četrdesetak osoba, ali mahom običnih pripadnika paravojnih formacija, kojima je teško dokazivati pojedinačnu krivnju.

Bajićeva je politika da se odustane od takvih optužbi te da se tužbama obuhvati viši, zapovjedni rang. Prema tom modelu prošle je godine podignuta optužnica za granatiranje Osijeka. Koliko je takvih predmeta revidirano, nismo mogli saznati, uz objašnjenje da je Državno odvjetništvo u postupku prikupljanja statističkih podataka. Podatke o tome koliko je osoba osuđeno za ratne zločine, koliko njih u odsutnosti, a na koliko je primijenjen Zakon o oprostu, nismo dobili ni u Ministarstvu pravosuđa.

Tamo su nam odgovorili da takve podatke nemaju, te nas uputili na Državno odvjetništvo. Slučaj Španović otkriva, međutim, još dimenzija traljavosti cijelog pravosudnog i represivnog sustava. Naime, westminsterski sudac Workman je, obrazlažući kako Španovića ne treba izručiti zbog protoka vremena (što je apsurdno u odnosu na ratni zločin koji ne zastarijeva) iznio kronologiju Španovićeva kretanja iz koje je vidljivo da su ga hrvatske vlasti daleko ranije mogle privesti pravdi. Navodi tako da je zločin počinjen 18. kolovoza 1991. godine, da je u odsutnosti osuđen 17. studenog 1993. godine, a da je nalog za njegovo uhićenje izdan 20. travnja 1995.

U kolovozu 1995. godine Španović je s obitelji pobjegao u Srbiju, a u Hrvatsku se vratio u siječnju 1996. Prema podacima koje je prikupio sudac Workman, a koje do zaključenja broja nismo uspjeli provjeriti u MUP-u, Španović je u Hrvatskoj boravio do siječnja 1998. godine, a 1997. mu je (dakle, u vrijeme kada je već bio na snazi nalog za njegovo uhićenje!) izdana hrvatska putovnica i vozačka dozvola.

Hrvatsko veleposlanstvo u Velikoj Britaniji Španovićevoj je djeci u dva navrata 2004. godine izdalo hrvatske putovnice. U Veliku Britaniju Španović je došao u studenom 1998. godine i od tada je surađivao s britanskim vlastima pokušavajući riješiti svoj imigrantski status. Pokušao je dobiti azil, no uskraćen mu je jer se smatralo da su djela za koja je optužen u Hrvatskoj obuhvaćena Zakonom o oprostu. “Uvjeren sam da okrivljenik nije pokušao sakriti svoje prebivalište, već da je bio otvoren prema vlastima, te da je hrvatska Vlada znala za njegovo prebivalište, barem od svibnja 1997. godine. Kašnjenje u ovome slučaju je gotovo 16 godina” - zaključio je sudac Workman.

Ivanka Toma 

{mxc} 

Sub, 4-04-2020, 20:46:36

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.