Zapad, Milošević i propast Jugoslavije

Knjiga Josipa Glaurdica 'The Hour of Europe: Western Powers and the Breakup of Yugoslavia' („Vrijeme Europe: Zapadne sile i raspad Jugoslavije") daje iznimno važan doprinos razumijevanju ne samo razdoblja na koje se odnosi, nego i općenitijega pitanja o tomu kako su se Sjedinjene Države i Europska unija ponašali spram Josip Glaurdicostatka svijeta.

Starim; stvari na kojima sam radio dok sam bio u CIA-i dogodile su se dovoljno davno da informacije koje su nekoć bile zaštićene tajnošću to više nisu. Prije dvije godine Centar Woodrow Wilson Smithsonijanskog instituta, u suradnji sa skupinom iz CIA-e koja proučava povijest obavještajnog posla, objavila je svezak skupina deklasificiranih dokumenata National Intelligence Estimates-a (NIEs) o Jugoslaviji koji su bili načinjeni između 1945. i 1990. Pa je sada Josip Glaurdic iskoristio Zakon o slobodi informiranja kako bi došao do dokumenata State Department-a i obavještajnih analiza i upotrijebio ih kao izvore u svome djelu 'The Hour of Europe: Western Powers and the Breakup of Yugoslavia' (Yale University Press, 2011). Ta se knjiga na tom krcatu polju ističe kao veoma važan doprinos razumijevanju ne samo razdoblja na koje se odnosi, nego i općenitijegaGlavne postavkeGlaurdic najprije iznosi svoje glavne postavke. Kao prvo, propast Jugoslavije ne može se valjano analizirati ako ju se ne promatra u kontekstu događaja koji su je okruživali – ne samo u kontekstu nestanka sovjetskoga imperija, nego i problematičnog procesa oblikovanja onoga što je sada Europska unija pitanja o tomu kako su se Sjedinjene Države i Europska unija ponašali spram ostatka svijeta.

Primarni izvori

Prva stvar koju se o toj knjizi mora reći – kao što je to isticano u svim prethodnim osvrtima što sam ih pročitao – jest to da ju uporaba tih primarnih izvora odvaja od svega ostaloga što je dosad tiskano. Postoji važna razdjelnica koju se mora načiniti između Glauriceva istraživačkog projekta i memoara sudionika ili promatrača koji su proživjeli kaskadu (ili joj dali doprinos) balkanskih užasa u 1980-ima i 1990-ima. Mnogi dužnosnici, NGO-i i akademski promatrači tih događaja stavili su svoja iskustva na papir. Kod najboljega od svega toga kombinirani su uvidi i čuvstva, no čak je i tu bila sadržana asimetrija koja se po naravi pridružuje čuvstvenu sadržaju frustracija, osobnih suparništava te učinaka užasa. Glaurdićev rad prvi je na tom polju koji nudi distancirano istraživanje primarnih izvora od profesionalna istraživača umjesto sasušenih osobnih sjećanja osobnih iskustava ili preveliku uporabu (i, često, slabašnu raščlambu) rezultata istraživanja javnoga mnijenja i drugih manje nego presudnih mjera značenja i putanja događaja.

Glaurdic najprije iznosi svoje glavne postavke. Kao prvo, propast Jugoslavije ne može se valjano analizirati ako ju se ne promatra u kontekstu događaja koji su je okruživali – ne samo u kontekstu nestanka sovjetskoga imperija, nego i Josip Glaurdicproblematičnog procesa oblikovanja onoga što je sada Europska unija. Maastricht je poprimao svoje obličje dok se Jugoslavija raspadala. „Europa" je bila mitsko iznašašće za koje se nije moglo zamisliti da ne bi uspjela na Balkanu. U međuvremenu, britanska i francuska stajališta spram te regije bila su u svojoj srži opečaćena njihovim strahom od obnovljene snage ponovno ujedinjene Njemačke.

Kronična nesloga

Kao drugo, europske sile i SAD aktivno su surađivali sa svim političkim i vojnim figurama za koje su vjerovali da bi mogle održati Jugoslaviju na okupu – ništa zato što su se Slobodan Milošević i drugi štapovi od trske na koje se Zapad oslanjao ponašali na načine suprotne vrjednotama za koje su te iste sile svečano proklamirale da će ih se držati. Istodobno, standardna retorika zatamnila je činjenicu – koju je zorno pokazao Glaurdic – da su zapadne vlade bile kronično u međusobnoj neslozi glede Jugoslavije (i mnoštva drugih stvari). Razrožnost, a ne jedinstvo, više je uvriježeno stanje u Natou i EU-u.

Glaurdic nema strpljenja s predodžbama po kojima je propast Jugoslavije sadržavao niz tragičnih događaja u pogledu kojih Zapad nije mogao učiniti ništa, a ni s vjerovanjem da zapadni čelnici nisu imali unaprjednih upozorenja da se ta federacija raspada. On uvjerljivo dokazuje da je u pogledu i jednoga i drugoga istina bila obrnuta. Čelnici SAD-a i zapadne Europe prianjali su uz ideju da Jugoslavija mora ostati jedinstvena (a neki su govorili i: demokratska!), te su bili posve voljno omogućiti agresivno, destruktivno ponašanje Slobodana Miloševića ako bi ju ono održalo „stabilnom".

Kao treće, Slovenija i, u mnogo manjoj mjeri, Hrvatska išle su putem otvorenosti, liberalizacije i demokratizacije. Stoga, kao četvrto, zahtjev Njemačke koja se ujedinjavala da Zapad prizna Sloveniju i Hrvatsku (bez obzira što to značilo za ostatak Federacije) bio je konstruktivna i razumna alternativa pogrješnoj procjeni zasnovanoj na realpolitici i na oklijevanju u Washingtonu i u drugim zapadnoeuropskim metropolama. Glaurdic iznosi pred oči zanimljive dokaze da su politike koje su obično pripisivane Hansu Dietrichu Genscheru – ili za kojega ga se krivilo – zapravo potjecale iz oporbenih Socijaldemokrata. To se pojavljivalo u kontekstu nastojanja političara svih vrsta da shvate proces ponovnog ujedinjenja koji je erumpirao odozdol. Kao i u Poljskoj, Mađarskoj, u onomu što je tada bilo Čehoslovačka te drugdje u MiloševićIstočnoj Europi, njemački ljudi na objema stranama Zida, a ne njihovi vođe, prepoznali su ushićujuću činjenicu da su politike Mihaila Gorbačova označile kraj komunističke ere.

Ono čime se potkrjepljuju te ocjene jest detaljno navođenje uvelike kooperativnih odnosa između Miloševića i Zapada između 1987. i 1992., dok je Milošević na ciničan način potkopavao ruševnu posttitoističku Federaciju, ugađao srpskom nacionalizmu koji mu je koristio samo kao sredstvo kumuliranja osobne moći, i sklapao sporazume s Tuđmanom – ali i sa svetim Slovencima – koji su razorili Jugoslaviju. Glaurdic identificira neke određene loše karaktere, a isto tako i junake. Britanski ministar vanjskih poslova, Douglas Hurd, ispada tako svojevrstan umiritelj srodan Nevilleu Chamberlainu. Američki državni tajnik, James Baker, manje se zanimao za Jugoslaviju nego za to kako bi upotrijebio europski neuspjeh da svoj odlazak sa scene uredi tako da on izgleda kao sredstvo kresanja krila negdašnjim američkim saveznicima. Lawrence Eagleburger, zamjenik državnog tajnika i bivši američki veleposlanik u Jugoslaviji, uvelike precjenjuje svoju stručnost te djeluje tako kao da će Milošević donijeti stabilnost Federaciji koju ovaj razbija.

Slom Jugoslavije

U tom kontekstu Glaurdic ponovno navodi izgrede i odluke koje su vodile k slomu Jugoslavije. On tu i tamo primjećuje da je postojao Ante Marković, ali mu nigdje ne daje ni približno onakvo značenje kao što su to činili neki drugi promatrači – Glaurdic njegove reforme naziva „iluzornima" (str. 109) te ga kori zbog toga što se pridružio Miloševiću u osudi slovenskog i hrvatskog pokreta prema neovisnosti nakon katastrofalnog kongresa Saveza komunista Jugoslavije u siječnju 1990. Glaurdic doslovce ignorira Markovićevu popularnost (o kojoj su govorila istraživanja javnoga mnijenja), što je ovaj i zaslužio s obzirom na svoju nesposobnost da izvrši mobilizaciju koja bi imalo sličila na narodne pokrete koji su bili toliko presudni drugdje u istočnoj Europi u godinama 1989. i 1990.

Jedna stvar koja nedostaje Glaurdicevoj analizi odnosi se na to zašto se sve moguće snage – bilo vojne, bilo liberalne Jugoslavijaili ideološki „jugoslavenske" – nisu uspjele stopiti u jedno dok su se događaji kotrljali. Je li Milošević bio tako pametan? Jesu li drugi čelnici bili tako glupi (ili slabi)? Titova Jugoslavija ponosila se je intelektualnom i kulturalnom fermentacijom i svojim statusom vodeće snage Trećega svijeta. A onda, dok se sustav urušavao, javnih intelektualaca, umjetnika, studenata i drugih navodnih heroja nestalo je s poprišta – neki su sebe prepakirali u heroje ili žrtve nakon što je šteta već bila učinjena.

Glaurdic daje stanovitu naznaku problema s kojima se suočila Jugoslavenska narodna armija (JNA), koju su neki smatrali korporativnim tijelom kadrim održati stvari na okupu (pa makar i na „kinetički". On portretira Miloševića kada ovaj potiče vojne čelnike na to, ali ne kao onaj koji za njih ima neku posebnu strategiju za kojom bi ovi išli – osim uporabe vlastite borbene moći da ubijaju, iskorjenjuju ili zlostavljaju ne-Srbe koji žive na područjima identificiranima kao dio bilo od Miloševića kontrolirane Jugoslavije, bilo velike Srbije.

Razvidno je iz Glaurdiceva kazivanja da će Milošević uporabiti vojsku kao polugu, ali će ju tada potkresati čineći postranične paktove sa Slovencima (da bi šutke pristao na njihovu neovisnost), s Tuđmanom (u pogledu krajina u Hrvatskoj i Bosni i navodne, totalne podjele Bosne) i sa zapadnim sugovornicima. Ne jednom on je zbunjene generale ostavio bez ikakve ideje o tomu što bi ovi trebali činiti – bez njegova vođenja oni nisu imali pojma što činiti. Unatoč stanovitim zapadnim nadama ili očekivanjima da će JNA održati Jugoslaviju na okupu, njezinim zapovjednicima nedostajalo je političke oštroumnosti, sposobnosti za strategijsko mišljenje pa čak i ambicija da preuzmu vlast. U tom pogledu vodstvo JNA podsjećalo je na ono Crvene armije; nitko od njih nije nastojao dočepati se pozicije političkog Titovrha, ma koliko lošima stvari postajale (još jednom recimo: unatoč povremenom zapadnjačkom precjenjivanju političke snage sovjetskih generala).

Tri problema

Koliko god ova knjiga bila dobra, postoje po mojem mišljenjuTitova JugoslavijaTitova Jugoslavija ponosila se je intelektualnom i kulturalnom fermentacijom i svojim statusom vodeće snage Trećega svijeta. A onda, dok se sustav urušavao, javnih intelektualaca, umjetnika, studenata i drugih navodnih heroja nestalo je s poprišta – neki su sebe prepakirali u heroje ili žrtve nakon što je šteta već bila učinjena tri problema u svezi s Glaurdicevim pristupom. Prvi je taj da je njegov vidokrug preuzak. On ne objašnjava zašto je svoju analizu ograničio na godine između 1987. 1992., osim da bi nagovijestio kako je Miloševićev uspon na vlast označio početak procesa raspada. On tako ne dopire do onih autora koji su imali što reći u pogledu strukturnih, personalnih i kontekstualnih opasnosti za koje je svatko u Federaciji znao da postoje još dok se Titova vlast bližila kraju.

Još bitnije za poruku ove knjige jest Glaurdicevo propuštanje da razmotri širi spektar dokaza o nejedinstvu Zapada spram Jugoslavije i drugoga. Glaurdiceva uporaba termina realpolitika s ciljem terminološkog određenja zapadnoga pristupa netočna je. Bismarck, realpolitičar sa dna kace, projektirao je silne promjene u europskoj sigurnosti i kreativno izgradio sustav koji se, neko vrijeme, vrtio oko njega. Nitko na suvremenom Zapadu ne zaslužuje da ga se nazove takvim vođom. Zapad je postupao – a postupa i dalje – uvelike upregnut u kola inercije. Klišeizirana retorika, posložena oko ritualnih teleologija demokracije, multikulturalizma i vladavine prava kao stožine, maska je za izostanak strategijske vizije. Vlasti u Washingtonu postupno troše bogatstvo i snagu akumuliranu tijekom prethodnih naraštaja, dok Europljani sebi dopuštaju govoriti drugima neka se podvrgavaju idejama mudrosti i ljudskosti uz koje prianjaju, sada kada više nemaju snage prisiliti ljude da čine to što oni od njih zahtijevaju.

Čitanje obavještajnog zapisa u deklasificiranim NIE-ima pokazuje da su vladini analitičari mislili o opasnostima u Jugoslaviji znatno prije godine 1987. Tako je susret Stalnih predstavnika u Natou 21. siječnja 1980. postavio temeljno Tuđmanusmjerenje politike toga saveza spram Jugoslavije [1]. Saveznici su izrazili svoju vjeru u sposobnost Jugoslavije „da održi nacionalno jedinstvo i teritorijalnu cjelovitost u srednjoročnom razdoblju poslijetitovske tranzicije" te su rekli da će tu zemlju politički podupirati. Istodobno su izrazili „tomu primjerenu opomenu o izbjegavanju kompliciranja napora Jugoslavije da učvrsti svoju neovisnost". Iako je Nato bio g. 1980. uvelike zaokupljen time hoće li Jugoslavija održati svoju neovisnost od Sovjetskog saveza nakon što je Tito umro, u središtu pozornosti Zapada već je bilo očuvanje stabilnosti te zemlje, te će to – kao što Glaurdic pokazuje – ostati na djelu čak i kada su destruktivni političari preuzeli vodstvo, a stvari se počele raspadati. To inzistiranje na očuvanju stvari mirnima, na sprječavanju, a ne na vođenju promjena, uvjetovat će zapadne čelnike u tomu da izbjegavaju rad što ga je trebalo poduzimati kako bi se uhvatilo korak s događajima za koje su im njihove obavještajne agencije govorile da su na pomolu.

Glaurdic isto tako nije trebao stati prije razdoblja bosanskog rata. Njegova prodorna raščlamba neuspjeha Zapada nadaje kontekst za ono što se god. 1995. dogodilo u Daytonu. Milošević je još jednom učinio mađioničarski potez, što Glaurdic često dokumentira, nasamarivši zapadne partnere na račun svih ostalih. Daytonski sporazum bio je deal između Miloševića i američkog izaslanika Richarda Holbrookea – Tuđman je i mogao zatražiti Banju Luku, no već je bio dobio ono što je stvarno želio time što je izagnao krajinske Srbe (tipično: uz Miloševićevo prešutno odobravanje) i učinio sigurnim to da bošnjačke snage ne će biti u stanju izboriti se za kontinuiran teritorij za svoju zajednicu. Deal je bio nametnut Bošnjacima.

Ironično je to da je Holbrooke napisao predgovor za povijest Mirovne konferencije iz g. 1919. Margaret MacMillan – time što nije prisilio Srbe da priznaju vojni poraz načinio je istu grješku kao i pobjednici u Prvom svjetskom ratu što se tiče Njemačke (maršal Foch i drugi to su odmah prepoznali). Još gore, Holbrookeov deal ne samo što je bez prijeke potrebe zadržao podjelu 51-49 između bošnjačko-hrvatske Federacije i Republike Srpske koju su trebali obeskrijepiti događaji na vojnom planu, nego je tako postupio ponovno uvodeći Srbe u zonu zapadnog „nakovnja", čime je osnažio Tuđmanov cilj sprječavanja kontinuirana bošnjačkog areala za naseljavanje/kolonizaciju [area of settlement]. Šteta je što Glaurdic u svoju knjigu nije uvrstio ocjenu diplomatskog i obavještajnog milieua koja je dovela do Daytona i njegove neodržive bosanske zgrade. Da je nastavio svoju raščlambu i tijekom 1995., to bi osnažilo Glaurdicevu ocjenu euda je Milošević rutinski izigravao dobrohotne zapadne partnere. Kao kod drugih diktatora prije i poslije toga, Miloševićeva jedina pogrješka bila je zadovoljstvo sobom – lakoća s kojom se poigravao sa susljednim zapadnim partnerima dovela ga je do toga da misli kako će zauvijek moći svakim manipulirati.

Taj problem vremenskog raspona [kojim se bavi knjiga – prev.] tiče se drugoga problema, Glaurdiceva veličanja Slovenaca. On ocjenjuje bez ikakva dokaza (što je suprotno njegovu pomnjivu navođenju izvora za raspravu o Miloševiću i Zapadu) da se Slovenija svojski trudila na putu prema liberalnoj demokraciji te da se nadala kako će Jugoslaviju reformirati u konfederaciju. Započevši tek s godinom 1987., Glaurdic je propustio razmotriti činjenicu da je Slovenija već bila počela davati svoj doprinos ubijanju Federacije umorivši se od subvencioniranja nje. Godine 1984. – dugo prije no što je Milošević uopće postao i najmanjom noćnom morom – Ljubljana je već zaprijetila stabilnosti Federacije time što je odbila odobriti državni proračun. Milka Planinc i većina članova njezine vlade odletjela je u slovenski glavni grad te ih uvjeravala da se predomisle, no Slovenci su jasno pokazali što žele.

I dvije druge skupine Slovenaca slabile su jugoslavensku ideju, što je – kao što su mnogi isticali – imaju stanovitu javnu rezonancu. Kao prvo, slovenski tehnokrati bliski sa Saveznim izvršnim vijećem (SIV-om) – saveznom vladom – govorili su svojim američkim i europskim kontaktima da Jugoslaviji čini materijalni napredak i da je na putu prema modernom, europskom gospodarstvu. Pa kada su Eagleburger, sljedeći američki veleposlanik u Jugoslaviji i drugi prionuli uz zamisao da će se ona održati na okupu već dugo nakon što je postalo razvidno da ne će, mogli su citirati lokalne „stručnjake" za koje bi rekli da su bolje verzirani što se tiče izgleda njihove zemlje nego što su to analitičari koji sjede u Washingtonu. Unatoč Glaurdicevu pro-slovenskom osjećaju, Ljubljana je imala najviše koristi od toga kada je Badinterova komisija proglasila da je Jugoslavija u stanju raspada.

Povrh toga, studenti i komični šaljivčine iz Mladine i drugih "cool'' slovenskih medija i rock-bandova koje Glaurdic hvali zapravo su imali korozivan učinak na svakoga oko njih. Viceve o Miloševiću i Jugoslaviji bilo je lako smišljati, no njihov je učinak bio potkopavanje javnog pouzdanja u već krhki politički i sigurnosni poredak. Taj fenomen bio je u ponečemu sličan onomu što je Simon Schama identificirao kao učinak što ga je to da gornja klasa nije poštovala tradicionalne Kučannavade i dvorske rituale u 18. stoljeću imao na ancien regime u Francuskoj koja se već bila počela kretati prema svome nasilnom preokretu. Mladinina bespoštedna kritika hranila je atmosferu u kojoj su se Milan Kučan i drugi liberali mogli poslužiti Miloševićevom ad hoc destruktivnošću kako bi dovršili odvajanje kojim je Ljubljana već prije bila zaprijetila. Ja nisam fan Ante Markovića, no njegova osuda Slovenije i Hrvatske imala je više smisla nego što mu to Glaurdić uračunava u zasluge.

Ponašanje Slovenije

Glaurdicevi analitički naočnjaci što se tiče Slovenije vraćaju me natrag k njegovoj tezi da su Kučan i slovenski liberali željeli sačuvati Jugoslaviju kao Konfederaciju. Ponašanje Slovenije pokazuje naprotiv da je njihova glavna briga bila ta da zaustave slanje svojih novaca u središnje državne riznice. A ako bi se oni mogli toga otarasiti, isto bi mogle Hrvatska i Vojvodina, koje su imale slične interese (Hrvatska bi se osim toga mogla tada riješiti znatna dijela saveznoga duga što si ga je bila nakopala na glavu tijekom 1960-ih i 1970-ih). Nema nijednog dokaza da su Slovenci ili bilo tko drugi doista razmatrali to kako bi takva konstrukcija uopće mogla funkcionirati; „konfederacija" je bila slogan, a Milošević nije bio jedini čimbenik koji je u stanju nasamariti Zapadnjake.

Stoga je Glaurdicevo hvaljenje njemačkih zahtijevanja da Zapad prizna Sloveniju i Hrvatsku ne misleći na posljedice Genscherkoje će to imati za ostatak Jugoslavije promašeno. Genscher je napregnuo njemačke mišice, u mjeri u kojoj su se Britanci i Francuzi toga bojali (Milošević i Karadžić iskorištavali su taj strah kada su imali posla s britanskim i francuskim vojnicima i diplomatima). Ustvari, po tomu kako su se stvari posložile, Nijemcima se ostvarila želja. Slovenija i Hrvatska u EU-u su; ostatak u njemu ne će biti još godinama, u najboljem slučaju. Rezultat su tinjajuće napetosti te – južno od Save – razočaranost i nostalgija za Titom.

Pa tako, Glaurdiceva knjiga nije konačna riječ – koliko je uopće takvih? No ona je važan rad, i znači točku preokreta u proučavanju tragičnih događaja koji se još uvijek doigravaju. Zapadne politike i nesporazumi danas nemaju više strategijskog značenja nego što su ga imali u razdoblju koje Glaurdic analizira, a, južno od Save, nikakvi se konačni statusi nisu pojavili koji bi nadomjestili ono što se nekoć nazivalo „Yugoslavia". Njegova raščlamba može imati više uporišnih točaka no što je čak i on sam svjestan; jedan nedavni članak [2] analizira politike EU-a spram Bliskog istoka na način veoma sličan Glaurdicevu radu o Balkanu.

David B. Kanin
Transconflict
(David B. Kanin vanjski je profesor međunarodnih odnosa na Sveučilištu Johnsa Hopkinsa i bivši visoki obavještajni analitičar Središnje obavještajne agencije (CIA-e)).

[1] Depeša iz misije SAD-a pri NATO-u poslana u Washington, 21. siječnja 1980., US Department of State Declassification Case # 200702763, Document #E332. Taj dijelak diplomatskog prometa dio je tranše materijala s kojega je skinuta oznaka tajnosti na moj zahtjev, a u pogledu istraživačkog projekta koji nije u svezi s raspadom Jugoslavije.

[2] Rosemary Hollis, "Europe's Role in the Arab Spring" [Uloga Europe u Arapskom proljeću], International Affairs (Chatham House, London), siječanj 2012.

 

Čet, 28-05-2020, 13:39:21

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.