Prisjetimo se poznatih i manje poznatih, no svakako važnih govora velikana iz hrvatske prošlosti, onih koji su riječju i djelom ostavili trajan pečat u našem narodu. Njihove temeljne misli i poruke, premda izrečene u drukčijem političkom, kulturnom ili društvenom okružju, nisu izblijedjele u vremenu, nego ostaju kao nadahnuće, podsjetnik, opomena ili smjerokaz za sadašnjost i budućnost.
Josip Jelačić: Govor prigodom svečanoga ustoličenja u Saboru 5. lipnja 1848.
Ivan Zasche: Portret bana Josipa Jelačića
____________
Ponašao sam se uvěk, i radovao, što me je hèrvatska majka u hèrvatskoj domovini rodila, – nu zora slastih života moga tek onda mi svanu, kad me je mili glas naroda u sredinu svoju kao bana pozvao, i najmilostivnii vladar naš uz želju naroda odabrao za bana.
Nije mene usrèćilo odlikovanje, što mi je tako sjajna čast u dio pala, ne, ne mene je usrěčilo pověrenje naroda, mene je usrěćila slast ona, da je narodu narodni ban poděljen.
Evo sam mili narode ! dušom i tělom tvoj ban, primi me u bratinski naručaj tvoj, i budi uvěren, da ću jedino za domovinu i kralja živiti, i umrěti.
Poděljenje časti moje objavio sam jurve tebi narode ! sada molim da se takovo ovdi u skupštinu narodnoj proglasi, i da se ja ovdi, što jedva čekam, narodu i kralju zakunem. [Prekid govora i izricanje prisege.]
Ja Josip Jelačić Buzinski, ban kraljevinah Dalmacie, Hèrvatske i Slavonie prisižem na živoga Boga, blaženu bogorodicu dievu Mariu i sve svete i izabrate božje, te tvèrdu vieru zadajem i obećujem prejasome, premoćnome i nepredobitnome principu Ferdinandu I. Caru od Austrie, od Ungarie, Česke ovoga imena V. Dalmacie, Hèrvatske i Slavonie i t. d. kralju apostolskomu, nasliednome dèržave principu i gospodinu našemu premilostivomu: da ću njegovomu posvećenomu carsko- kraljevskomu veličanstvu vazda věran, poslušan, i odan biti, i njegovih baštinikah i naslednikah čast, dostojanstvo i korist vazda paziti i promicati nastojati, štetu pako po mogućnosti odvratjati. U ostalom za njegovim veličanstvom hoću po svetoj dužnosti mojoj kao iskreni domovine ove sin i kraljevinah Dalmacie, Hèrvatske i Slavonie Ban ove kraljevine i vas narod, koji u njih prebiva, u njegovoj slobodi i njegovih pravicah, zatim ustav zemaljah ovih, kao što i moram u svakoj priliki bez ikakvoga obzira proti svakom nasilju, nepravdi, i uvrědi i proti svakomu neprijatelju krěpko braniti, zaštititi, i čuvati.
Izvan toga ću zakone dèržavne obdèržavati i svim koji bi predamnom pravdu tražili, kao i u svakom poslu, koji će na moju dužnost spadati, negledeći na osobu bogata i siromaka, kao i na razliku stališa ili věre i zametnuvši molbe, mite (darove) nagnutje, strah, mèržnju, i ljubav i dopadnutje kako po bogu i pravdi njegovoj pronadjem da činiti moram, pravedan i istiniti sud i pravdu izreći i izvèršenje u svih stvarih po mogućnosti mojoj učiniti. I kako što sada nijednomu tajnomu družtvu ili pobratinstvu niti medju granicama dèržavah njegovoga carsko - kraljevskog apostolskog veličanstva niti izvan njih nepripadam, tako niti od sada u buduće u kakovo god takovo tajno družtvo pod kojomgod izlikom upustiti se neću. Tako mi Bog pomogo, blažena dieva Maria i svi sveti i izabrani božji.
U toj prisěgi izražena su sva odnošenja moja prama kralja i vami vrednim dičnog naroda zastupnikom, – i po vami pram čitavom narodu, – sveta su meni prisegom postala odnošenja ova, ali sveta su mi bila, i biti će mi uvěk po sladkom i věrnim ćutenju, koje neugasivo gojim za domovinu moju.
Sve obće blago novieg vrěmena: sloboda, pribava je i za našu takodjer domovinu.
Čim da Vam javim veselje radost; da reknem razkoš sèrdca moga, što je baš meni srèča ta u dio pala, da Vam mogu kao zastupnikom naroda pèrvi navěstiti rěč od slobode. –
Domovina naša imala je junačkih i slavnih banovah, pripoznala je to dogodovština, – pripoznajem to isto i ja – nu da li je ikoj ban bio sretnii od mene ? o tome dvojim, jerbo sam ja u iskušenoj ljubavi naroda moga od najsrětniih – srětnii! –
Evo Bratjo! Sloboda postala je istinom, i da je već svojina naša, tko može sumnjati? – ta vi ste dokaz živi, vi znak čvèrsti ovog blaga božanskog. –
Slobode glas sakupi vas ovdje zastupnike naroda, ko što može biti nikad pradědovi Vaši sakupljeni bili nisu. –
Niste vi više ovdi zastupnici samo vaši, niste branitelji poveljenih stališah, ne, Vi ste slobodni muževi, slobodni zastupnici slobodnog i dičnog naroda.
Onaj isti glas od slobode pozva i vas za stupnike junačke krajine naše, – zdravi bili u kolu věrne bratje vaše: blagoslov vam bio od svemogućeg Boga, neka vas i nas vodi zajedno bratski skopčane, da zadaću našu srětno razrěšimo za domovinu našu.
Nesta vrěmenah onih, u kih ste nas vi sami branili desnicom vašom, – sad smo i mi branitelji, i mi čuvari, i neka dodje pogibelj, bit će sav narod jedna ruka, jedno sèrdce, i jedan golemi nepobjedivi junak, – u vrěme pako blagog mira slastit će mo se sa uživanjem jednakih dèržavljanskih pravah.
Zadača naša jest veličanstvena, ako ju umětno razrešimo, učinit ćemo narodu našemu čast i slavu. –
Stèrmenita staza vodi k cilju tomu, ali makar još tak gorka, i težka bila, mi moramo, da njom udarimo, za da čast i slavu naroda uzdignemo; jerbo upravo u tom stoji zavětak sviuh svojstvah, koja naznačuju glavne biljege sastojanja narodnoga. Zato ste ovdi sakupljeni, – světujte! – al pozorno, i svim serdca i uma snagom, jer budite uvěreni da od rěšenja sadašnih naših okolnostih zajedno budućnost naša zavisi.
Odnošenje naše pram milostivnom i dobrom kralju našem, i visokoj obitelji njegovoj. – Zatim razměrje medju Ugarskom i nami glavni su kano življi narodnog i političkog života našega.
Bratjo! Neporušiva věrnost pram kralju našemu krěpost je, koja je od věka narodu našemu prirodjena – krěpost vèrnosti ove i nas odušava, – pridajmo bratjo krasnoj poslovici sadašnosti »sloboda, jednakost, i bratinstvo« sa zlatom pisane i u sèrdce ukorenjene rěči, věrnost vladaocu našem!
Odnošenje naše pram Ugarskoj ima tri strane, najme: kako biaše prie, kako stoji sada, i kako da bude u buduće.
Kako biaše, to spada u dogodovštinu, kako da bude u buduće, posao je sabora našega, i zato niti nemogu, niti neću, da u tom obziru obširnie govorim, i da se smojim osobnim mnenjem predpostavljam pretresivanju saborskom, ali buduči da je u željah naroda, koje su i moje želje, savez sa krunom ugarskom izrečen, koja kruna i naše domovine je kruna, jer ukrašuje glave onih kraljevah, koji su vladali, i vladaju nad hèrvatskom, slavonskom, i dalmatinskom zemljom, – Zato dužan sam vas pozvati, i opomenuti, da glede naših odnošenjah napram magjarom takova si uzmemo načela, u sled kojih uzdèržat će savez s rečenom krunom ugarskom, tim vendar načinom, da jednakost pravah, i slobodno razvijanje narodnosti svim narodom, koji živu pod ugarskom krunom prosto, i nezaprečeno ostane.
Ali Bratjo! Nećemo mi màrtvomu samo zlatu od krune privezani biti, – on, koj krunu nosi, živi uvět saveza toga neka bude, – i zato hoćemo, da u buduće savez taj samo tako traje, da kruna ugarska skopčana ostane sa visokom dinastiom našom u smislu sankcie pragmatičke.
Ustanovljenje našeg razměrja pram ugarskoj opredělit će nam pravac za pretresivanja naša saborska, ne samo u smislu zakonotvornom, nego takodjer i u obzir unutarnjeg upravljana našeg. –
Bratjo! na temelju slobode, jednakosti, i bratnistva osnivajuse, i osnivati se imadu sva odnošenja medju vladom i narodom, medju dèržavom i dèržavom, medju narodom i narodom. – To zahtěva silni duh vrěmena, u kome čovećnost k savèršenosti teži.
Na ovaj isti temelj stavit ćemo i mi naše odnošenje pram Magjarom, jerbo nemožemo uvěk proti njima nepriatelski oboružani stati, – osamstogodičnji bratski i susedni savez jamči nam zato, da ćemo vladajuće medju nama razpre priatelskom rukom urediti moći.
U nesrětnom ipak slučaju onom, ako bi se Magjari proti nami i našim suplemenikom u ugarskoj i nadalje ne kao bratja već kao potlačitelji ukazali, neka znadu, da smo pripravni njima s mačom u ruci dokazati, da je jur izteklo vrěme, da jedan narod nad drugim gospoduje, dèržeć se rěčiuh dičnog domovine naše bana Tome Erdöda: Regnum Regno non praescribit leges.
Na stran dakle sa samosiljem Magjarah. –Mi ga nismo priznali prie 15. Ožujka, – a posle Ožujskog prevrata slomili smo ga i uništili, – ter kroz to u sadašnji naš položaj proti Magjarom došli.
Proti njihovom gospodovanju znat ćemo se i nadalje osigurati, – i buduć da se mi možemo samo takovoj vladi podložiti, koja polag glavnih načelah starodavnog ustava našeg nas upravlja u suglasju kraljevske moći, – zato se nismo niti hoteli niti mogli sadašnjoj Magjarskoj vladi podčiniti, jer ova ne samo da nestoji u nikakvom zakonitom odnošenju s vlastju kraljevskom, već se je sasvime od kralja nezavisnu i što više istog kralja od sebe svojevolno zavisnog učinila, ter tako načelo monarhičko u temelju uzdèrmala.
Neču se ja u pretresivanje proti osobi mojoj, i meni pověrenih deržavnih oblastih nezakonito izaslane komisie obširno upuštati, – nehajem ja za ona sumnjičenja, ko da smo proti kralju, proti cělokupnosti po sankcii pragmatičkoj sjedinjenih dèržavah čitave monarhie, da nas i kralja sěvernom kolosu izdati naměravamo, – to su stare pěsme, – ja ih kao gole svetu poznate laži od nas odbijam, – naši čini će za nas govoriti; – toliko vendar za umirenje vaših kralju věrnih sèrdacah, vas uvěriti mogu, da sam u najuzkiem i najvěrniem savezu i sporazumljenju s milostivim vladarom našim.
Što se pako tiče sumnjičenja vèrhu panslavističkih naših težnjah, hoćemo očito izpovědati, da se sva sympathia i ljubav prama suplemenikom našim Slavjanskim proteže jedino na narode, nipošto pako na vlade njihove, – jerbo u toj sveobćoj uzajemnoj ljubavi nalazimo najjače jamstvo narodnog života našeg.
Zakone one, koje su stališi i redovi na minulom saboru ugarskom i pridruzenih kraljevinah učinili, i koje će bivši naši slave vrèdni poklisari predložiti, sakupljenih ovdje zastupnikah narodnih pretresivanju ostavljam.
Jedno je što sèrdcu mome bolest zadaje to, što bratju našu Dalmatince u sredini našoj nevidimo, nu nadam se u Rodoljubje njihovo ar ista kàrv i u njihovih žilah teče, da ću svu snagu svoju upotrěbiti, da se starodavni savez naš, koi sada samo po naslovu obstoji, u istinu pretvoriti.
Napominjem vam na pokon jošte i one naredbe moje, koje sam ja u miloj domovini našoj kao samoj sebi ostavljenoj za uzdèržavanje toli potrěbnog mira i reda privrěmeno učinio, – neću ih potanko razlagati, poznate su vam – prosudite ih duhom domoljublja vašeg, i izrečite verhu njih odluku vašu – ako budu zaslužile odobrenje naroda – věrujte mi, da ću time zadobiti naj slađu nagradu dělovanja moga, – věrujte i to, da se u meni prevarili niste, věrujte, da ću věk do věka za domovinu i kralja živiti i umrěti.
____________
(Prijepis: HKV)
Izvor: Saborske novine, br. 1. (6. lipnja 1848.), str. 4.; br. 2. (7. lipnja 1848.), str. 6.
____________
Josip Jelačić Bužimski (Petrovaradin, 16. listopada 1801. – Zagreb, 20. svibnja 1859.), grof, hrvatsko-slavonsko-dalmatinski ban, diplomat, političar i slavni vojskovođa
Bio je iz plemićke obitelji, ugledni časnik i jedan od pristaša hrvatskoga narodnoga preporoda. Dana 23. ožujka 1848. imenovan je hrvatsko-slavonsko-dalmatinskim banom, a 5. lipnja svečano je ustoličen u Zagrebu te je potom utemeljio prvi građanski Sabor. Proglasio je ukidanje kmetstva 25. travnja 1848. Jedan je od najistaknutijih hrvatskih političara i slavni vojskovođa. Borio se protiv Mađara i njihove hegemonije i zalagao za hrvatsku samostalnost.
(Priredio: HKV)