U nastavku donosimo pismo koje je bivši rektor mostarskoga sveučilišta, akademik HAZU BiH Frano Ljubić, prof. emeritus, uputio visokom predstavniku za BiH Christianu Schmidtu 25. ožujka 2022. godine. Kopija pisma upućena je Veleposlanstvima SAD-a, Kine, Njemačke, Velike Britanije i Sjeverne Irske, Belgije, Nizozemske, Svete Stolice i Hrvatske, predstavnicima EU-a, Vijeća EU-a i OSCE-a u BiH, predsjedniku države, vlade i ministru vanjskih polova RH te europarlamentarcima iz RH (Tonino Picula, Karlo Ressler, Tomislav Sokol, Željana Zovko, Sunčana Glavak, Biljana Borzan, Predrag Matić, Romana Jerković, Mislav Kolakušić, Ivan Vilibor Sinčić, Valter Flego, Ruža Tomašić)

Imate mogućnost brzo i lako riješiti probleme oko provedbe odluke suda za ljudska prava, izmjena izbornog zakona i ubrzati proces pristupanja u EU

Poštovani gospodine Schmidt!

Siguran sam da Vam je i prije preuzimanjem dužnosti Visokog predstavnika bilo poznato što su problemi u BiH i kada je počeo proces njenog pristupanja BiH u EU, da je status potencijalnog kandidata dobila 2003., Sporazum o pristupanju potpisala 2008. i da je stupio na snagu  2015., da je službeni zahtjev za pristupanje podnijela 15. veljače 2016. i da su odluku o tome jednoglasno usvojili predstavnici sva tri konstitutivna naroda jer im je to odgovaralo, a znali su da to želi i većina građana, njihovih birača.

S obzirom na postignute rezultate na tom planu očito je da su se neki od njih samo formalno izjasnili za pristupanje, a stvarno to ne žele i pokušavaju ga izbjeći ili što više odgoditi. Nekima pristupanje ne odgovara zbog osobnih razloga (ako su počinili neka djela za koja misle da bi mogli odgovarati) ili ga opstruiraju u interesu nekih drugih država,  a nekima što žele zadržati postojeće stanje, ne mijenjati ga i ne izgubiti pozicije koje su stekli u ratu ili poslijeratnom razdoblju (odlukama OHR-a).

Tako predstavnici srpskog naroda zagovaraju zadržavanje postojećeg stanja u RS u kojem su diskriminirani bošnjački i hrvatski narod i maksimalno moguću samostalnost (neovisnost) u labavoj federaciji na razini BiH, a bošnjačkog naroda još veću dominaciju u F BiH u kojoj su diskriminirani hrvatski i srpski narod  i maksimalni prijenos ovlasti s entiteta na državnu razinu te njen građanski ustroj kako bi (kao većinski narod) imali dominantni položaj u BiH što ne odgovara ni srpskom ni hrvatskom narodu. Takva stajališta zagovaraju i promoviraju u cijelom poslijeratnom razdoblju i ne mijenjaju ih pa zato ni u RS ni u F BiH ne postoji ni jedan političar i ni jedna stranka (među vladajućim i oporbenim) koji  bi se odrekli tih stajališta jer vjeruju da ne bi imali šanse na izborima, smatrali bi ih izdajnicima nacionalnih interesa.

U takvim okolnostima nemoguće je postići dogovor među predstavnicima tri naroda. Srbi se ne žele odreći autonomije u RS (da sami mogu odlučivati o svojoj sudbini) u njihovom dijelu BiH za račun jedinstvene BiH u kojoj bi mogli biti nadglasani zbog dominacije većinskog (bošnjačkog) naroda, jednako tako ni Bošnjaci dominacije u F BiH, da im Hrvati mogu osporavati usvajanje odluka koje njima odgovaraju. I jedni i drugi ponašaju se kao da im više odgovara imati pola (BiH) u kojoj će imati  apsolutnu ili većinsku vlast, nego imati je cijelu u kojoj će sva tri naroda biti jednakopravna. Zato im predstavnici hrvatskog naroda nikako ne mogu pomoći pri usuglašavanju tih suprotstavljenih stajališta,  osim ako ne bi odustali od jednakopravnosti, a to ne mogu, neće i ne smiju jer BiH nikad nije bila više ni srpskog ni bošnjačkog nego i hrvatskog naroda i neće nikada biti, pripadala je jednako svima i takva će i ostati. 

Zbog toga se nisu učinili pozitivni pomaci u proteklih četvrt stoljeća ni nakon svih dosadašnjih izbora, a nerealno je očekivati bitne promjene i nakon sljedećih. Teško je vjerovati da bi i građani mogli mijenjati političare koji ih propagandnim i drugim sredstvima totalitarnih režima indoktriniraju da su im pripadnici drugih naroda potencijalna opasnost i prezentiraju im zločine koji su počinjeni nad pripadnicima njihova naroda više radi naglašavanja moguće opasnosti od drugih i sijanja straha nego radi spomena na te žrtve, a oni (nažalost) imaju puno negativnih iskustava iz prošlih ratova pa im vjeruju i glasuju za njih, pored ostalog i zato što im nitko i ne nudi neka druga, bolja i prihvatljivija rješenja.

1. Bivši visoki predstavnici nisu radili na demokratizaciji BiH i njenom približavanju u EU  

Bivši visoki predstavnici nisu, zbog neznanja, nesposobnosti ili nekih drugih razloga, radili na rješavanju problema loših međunacionalnih odnosa već ih svojim odlukama još više pogoršavali i usložnjavali jer su bile pristrane, u korist jednog naroda i na štetu drugih, a po onome što su i kako su radili moglo bi se zaključiti da su više radili u korist političara koji su opstruirali proces pristupanja nego u korist građana  kojima je stalo do toga.

Razumljiva su im bila nastojanja, da se o svim pitanjima trebaju dogovoriti političari, predstavnici tri naroda, opravdana stajališta da će podržati sve o čemu se dogovore i ispravna  što su takvim pristupom odgovornost prebacivali na  političare, ali i nekorektna što nisu poduzimali ništa protiv onih koji su opstruirali proces dogovaranja ili su se dogovarali s ciljem da se ne dogovore kako bi  zadržali postojeće pozicije (ili ih poboljšali) i odgodili uvođenje europskih demokratskih standarda. Tako su, zapravo podržavali političare koji su bili protiv pristupanja, pravdali se za svoju neučinkovitost, ''prali ruke'' od neuspjeha i nisu pomagali građanima u rješavanju problema približavanja EU.

Zbog toga im je i pristup rješavanju problema kojeg su primjenjivali  (''kako se dogovore predstavnici tri naroda'') bio samo formalno i načelno bio dobar, a u biti sasvim pogrešan. Takvim pristupom (prešutno) su potvrđivali i priznavali postojeće stanje, dominantni položaj i status srpskom i bošnjačkom narodu, nisu im osporavali taj položaj i davali im suglasnost da ga mogu zadržati, nagradili ih što nisu pristajali na mirovna rješenja koja su nudili predstavnici međunarodne zajednice (jedni dobili cijeli entitet, drugi  dominaciju u drugom), a hrvatskom narodu ''zamrznuli'' ne jednakopravnost i diskriminaciju u oba entiteta, kaznili ih  što su prihvaćali mirovna rješenja   (ni jedan nisu odbili potpisati ni provoditi). 

Izjašnjavali su se da Dejtonski sporazum nije dobar (neki ga nazivali i luđačkom košuljom) i znali da postojeći ustroj s dva entiteta nisu dogovorili predstavnici tri konstitutivna naroda iz BiH, već oni koji su ih predstavljali na međunarodnim mirovnim pregovorima (među njima bilo je i onih koji su kasnije optuženi za ratne zločine, a možda bi ih bilo i više da neki od njih nisu umrli), da su to uradili po nalogu predstavnika međunarodne zajednice s ciljem prestanka rata i da se predstavnici sva tri naroda u BiH mogu (u miru) dogovoriti o budućem uređenju međusobnih odnosa i ustroju.

Nikada ni jedan od njih nije ni spomenuo da taj ustroj nije zajamčen ako se o tome ne dogovore predstavnici tri naroda, ako ga ne potvrde, što je išlo u prilog  predstavnicima srpskog i bošnjačkog naroda koji su se ponašali i izjašnjavali kao da su ta prava stekli i da su im zajamčena i da se o njima ne trebaju dogovarati  (i postići dogovor). Zato  izbjegavaju razgovore o tome više od 25 godina, a na razgovor (i dogovor o tim pitanjima) nisu ih poticali ni visoki ni drugi predstavnici međunarodne zajednice. 

Opravdano su se izjašnjavali protiv secesije koju su najavljivali  predstavnici srpskog naroda (ako ne budu mogli postići dogovor s predstavnicima bošnjačkog i hrvatskog naroda) i antidejtonskog ponašanja i djelovanja političara i stranaka u RS, a neopravdano nisu protiv unitarizma i građanskog ustroja kojeg zagovaraju svi političari i stranke iz reda bošnjačkog naroda ili nisu mislili da to nije  jednako antidejtonsko, a jeste jer se o BiH nikada i ni na jednim međunarodnim pregovorima nije govorilo kao o jednonacionalnoj već višenacionalnoj državi.  

Ne može im se zamjeriti da nisu poticali na razgovore, ali može njihovim izjavama i stajalištima da u tim pregovorima ''nitko ne može dobiti sve što traži,'' odnosno rješenja po kojima ''nitko neće biti sasvim zadovoljan,'' što bi se sa stajališta hrvatskog naroda moglo ocijeniti i kao cinično i licemjerno jer se njima u pregovorima ''mogu dati neki ustupci'' ako odustanu od ''maksimalističkih''  zahtjeva, odnosno da će predstavnici drugih naroda (srpskog i bošnjačkog) odustati od veće dominacije ako Hrvati odustanu tražiti jednaka prava kao što ih imaju oni.  

Takvim pristupom  hrvatski narod  u BiH ne može biti jednakopravan ako mu to ne dopuste  predstavnici srpskog i bošnjačkog naroda ili može biti onoliko koliko to oni dopuste. I jedni i drugi ne bi imali ništa protiv da Hrvati imaju i svoj entitet u entitetu koji nije njihov, ali ne i da budu jednakopravni u entitetima u kojima imaju dominaciju i na razini države. Problem je što to nisu pokušali riješiti ni predstavnici međunarodne zajednice, što nisu poduzimali mjere (uvjeravanja ili ''prisile'') na predstavnike srpskog i bošnjačkog naroda, a oni su to trebali činiti ne samo zbog rješenja problema ne jednakopravnosti hrvatskog naroda, već zbog svih građana, zbog uvođenje europskih demokratskih standarda na cijelom području BiH i ubrzanja procesa pristupanja u EU.

O tome sam im i osobno pisao u pismima  ''Kako ubrzati proces pristupanja u EU I NATO i kako BiH političare učiniti odgovornim za ubrzanje toga procesa''  (od 22. veljače 2014.) i ''Zašto dužnosnici EU ne žele poduzeti mjere za ubrzanje procesa pristupanja BiH, a mogu i trebali bi zbog građana BiH i EU'' (27. srpnja 2014.) u kojima je navedeno da postoji više mogućnosti za ubrzanje procesa pristupanja BiH u EU i da Visoki predstavnik, može to učiniti ako mu je stalo i ako to želi,  da može nagovoriti (''prisiliti'') BH političare da potpišu izjave da će dati ostavke, ako do određenog roke (do kojeg oni sami odrede) neće ispuniti uvjet za početak pregovora i ispuniti uvjeta za punopravno članstvo EU (Knjiga 1., str. 526.-536.).

Imali su u mogućnosti to učiniti, a nisu pa se može nagađati da su bili nesposobni, (u što nitko neće povjerovati) ili nisu željeli, a to onda može podrazumijevati da ne žele pomoći građanima BiH i da nisu tu radi njih, da formalno prozivaju BiH političare, a zapravo s njima surađuju i da im je svima jednako stalo da što duže ostanu na postojećim pozicijama i sl.). Moglo bi ih se razumjeti da ''bonske ovlasti'' nisu mogli koristiti zbog ''ruskog veta,'' a ne može zbog čega nisu koristili ''briselske mjere'' jer bi to odgovaralo svima kojima ne odgovara postojeće neuređeno i konfliktno stanje, nedemokratski uređena država u kojoj ni jedan konstitutivni narod i ni jedan građanin nije nediskriminiran na njenom cijelom području, na europskom kontinentu (u kolijevci demokracije) zbog čega imaju velike probleme građani BiH i ako im se ne pomognu riješiti mogli bi ih imati i građani svih zemalja EU.

Bilo im je jasno da predstavnicima srpskog i bošnjačkog naroda nije stalo do jednakopravnosti svih naroda i građana u cijeloj BiH i da su se samo predstavnici hrvatskog naroda zalagali za  rješenja prema kojima će svi biti jednakopravni, neće biti privilegiranih i diskriminiranih. Zbog toga je nerazumljivo kako se i zašto nisu izjašnjavali o njihovim prijedlozima, uvođenju demokratskih načela kakva su europskim i drugim višenacionalnim državama (Švicarskoj, Belgiji, Kanadi i drugima) i što ih nisu podržavali, a skandalozno je što su im u cijelom poslijeratnom razdoblju umanjivali prava i diskriminirali ih.  

2. Odluke visokih predstavnika kojima su diskreditirali hrvatski narod i jezik

O tome koji su Vaši prethodnici (i drugi predstavnici međunarodne zajednice) i na koji način diskriminirali hrvatski narod (jedan od tri jednako konstitutivnih naroda) i hrvatski jezik (jedan od tri jednako službena jezika) te kako su neutemeljeno optuživali pojedince (da su nacionalisti) i institucije (Sveučilište – da je nacionalističko)  zato što nisu pristajali na integraciju s drugim sveučilištem u Mostaru, možete saznati i ocijeniti iz pisama  (službenih akata) koje sam im osobno upućivao (prosvjedovao protiv njihovih odluka), a nalaze se u dokumentaciji OHR-a i Europske uprave u Mostaru (EUAM). (1)  

Sudionik sam i svjedok tih događanja i nisam mogao shvatiti ni razumjeti razloge zbog kojih su se tako ponašali, osim ako ne postoji dogovor po kojem BiH treba ostati ovakva (dok može funkcionirati) ili se (u konačnici) podijeliti po entitetskoj liniji i na štetu hrvatskog naroda. O tome sam zagovarao s većim brojem visokih predstavnika i drugih dužnosnika međunarodne zajednice u BiH, pisao im pisma i prosvjedovao protiv njihovih odluka.  

Hans Koschnick upravitelj EUAM je svojom odlukom (06.02.1994.) suprotno odredbama Dejtonskog sporazuma (i da bi udovoljio zahtjevima predstavnika bošnjačkog naroda)  umjesto šest općina uveo sedmu, ''Središnju zonu'' što nije odgovaralo interesima hrvatskog naroda i nametnuo Statut grada s pravilima za izbor kakvi ne vrijede ni u jednom drugom gradu u BiH (da Hrvati ne bi mogli imati većinu). Zato su članovi Vijeća EUAM iz reda hrvatskog naroda  otkazali sudjelovanje u radu Vijeća, nakon toga uslijedili su prosvjedi (i na sreću prošli bez težih posljedica), a upravitelj je smijenjen (ili ''povučen'') s te dužnosti (Knjiga 1. str. 771.).

Carlos Westendorp je odlukom o pečatu u HNŽ  (12.07.99.) propisao ''da u uporabi trebaju biti oba jezika (hrvatski i bošnjački) ''radi njihove ravnopravnosti,'' takvu odluku nije  nametnuo za pečate Vlade F BiH (Knjiga 1. str. 144.-146.), a ''Odlukom o jezicima na novčanicama i prometnim dokumentima'' (01.11.1999.) izostavio je (diskriminirao) hrvatski jezik (jedan od dva službena jezika u F BiH), a uveo (Hrvatima nametnuo) srpski jezik i ćirilično pismo koji nije bio službeni jezik u F BiH, (Knjiga 1. str. 164.-168.). 

Wolfgang Petritsch (06.10.1999.) što nije poduzeo ništa (reagirao) na dokaze da bošnjački dužnosnici  u zajedničkim tijelima vlasti namjerno opstruiraju usvajanje zakonskih akata i utemeljenje županijskih pravosudnih tijela tako očito da su na sjednicama Skupštine njihovi zastupnici odbijali glasovati za prijedloge koji su usvojeni na Vladi po prijedlogu njihovih ministara. Radili su to u dužem vremenskom razdoblju kako bi mogli optuživati Hrvata, da se ne žele odreći (zločinačke) HRHB i da žele nastaviti primjenjivati njene propise, a zapravo su željeli primjenjivati Federalne propise i da se sudski procesi vode u sudovima Federacije jer im je to više odgovaralo, onemogućavali funkcioniranje županijske vlasti, provodili centralizaciju pa su za jednake zločine u ratu počiniteljima iz reda hrvatskog naroda sudili po propisima Federacije (predviđali više godina zatvora), a počiniteljima iz reda bošnjačkog naroda po propisima bivše države koji su bili puno blaži (manje godina zatvora). Hrvatski dužnosnici u županijskim tijelima vlasti nisu imali izbora, morali su pristajati na takva rješenja ili  čekati odluke OHR-a a one su uvijek bile pristrane, u korist bošnjačkog i na štetu hrvatskog naroda.  (Knjiga 1. str. 171.-175.).

Paddy Ashdown jer je donio odluku o ustroju Mostara, (02.02.2004.) koja je (kao i sve njegove i odluke drugih  visokih predstavnika) bila na štetu hrvatskog naroda, što su svojim odlukama učinili da su Hrvati i Bošnjaci narodi drugog reda u Republici Srpskoj, Hrvati i Srbi u Federaciji, a Hrvati u oba entiteta i da je zbog njih hrvatski narod manje konstitutivan i manje jednakopravan od srpskog i bošnjačkog. Nisu (zbog interesa jednog konstitutivnog naroda i na štetu interesa druga dva naroda) proveli (uveli) UN uprava u Sarajevu (što su trebali jer je bila dogovorena i planirana), a da jesu taj grad bio bi više multietnički i u tijelima vlasti  sudjelovali bi i izabrani predstavnici parlamentarnih stranaka iz reda srpskog i hrvatskog naroda (sada u gradskim i županijskim tijelima vlasti nema ni jedne parlamentarne stranke i ni jednog predstavnika tih stranaka). Tako nisu spriječili dominaciju Bošnjaka u Sarajevu, ali ni u Travniku, Varešu, Bugojnu i drugim mjestima niti Srba u Banjoj Luci i drugima gradovima RS, ali to nisu dopustili Hrvatima u Mostaru ( Knjiga 1. str. 241.242.) (2)

Hans Jochen Peter, Njemački veleposlanik  u BiH što je (6. rujna 2000.) u ime veleposlanika zemalja EU zastupljenih u BiH potpisao izjavu  (ultimatum)  prema kojoj su ''dešavanja u jesen 2000. oko smjene rektora sveučilišta u Mostaru (Zapad) izazvala veliku pažnju i političke posljedice,'' što je (2. siječnja 2001.) napisao ''da bi međunarodna suradnja sa sveučilištem mogla u budućnosti trpjeti štetu'' zato što nije postupilo po izjavi od 6. rujna 2000. jer je otkazalo povjerenje rektoru koji ga je namjeravao integrirati s drugim sveučilištem u Mostaru da na njemu službeni jezici budu bošnjački i hrvatski sto su zagovarali bošnjački političari i predstavnici međunarodne zajednice, da u bih ne bude ni jedno javno sveučilište na kojem je samo hrvatski jezik službeni, a bila su dva sa srpskim i četiri s bošnjačkim i sto je (29. listopada 2001.) dekanu medicinskog fakulteta u Heidelbergu napisao “da mu se ne sviđa sveučilište u Mostaru i da vjeruje da je novoizabrani rektor nacionalist” zbog čega je otkazan znanstveni skup na medicinskom fakultetu kojeg su zajedno bili organizirala ta dva fakulteta (Knjiga 2. str. 108.-110.). Tako je postupio, a u Izvješću procjeniteljskog tima rektorskog zbora europskih sveučilišta (EUA) u kojem je pisalo sasvim suprotno o sveučilištu: ''međunarodna zajednica bi mogla nametnuti proces integracije ove dvije institucije (sveučilišta u Mostaru i univerziteta Džemal Bijedić) …izričito preporučujemo da međunarodna zajednica ne nameće takav proces…mi smo zaista uvjereni da ove dvije institucije imaju pravo rukovodstvo''  i novom rektoru: ''Sveučilište ima predano i vješto rukovodstvo.., s ogromnim ambicijama za budućnost…, ovo je sveučilište sebi postavilo jedinstvenu misiju u BiH da se razvije u jedno otvoreno i tolerantno europsko sveučilište istovremeno razvijajući hrvatsku kulturu.., izražavamo duboko divljenje prema onomu što su rektor Ljubić i njegov tim uradili u ovim teškim vremenima'' (Knjiga 2 str.327. - 358.).

Jednako su s tim Izvješćem bili upoznati i autori koji su u Izvješću State Department o ljudskim pravima (lažno i tendenciozno) naveli da je “Univerzitet u Mostaru ostao podijeljen na istočni i zapadni ogranak sto odražava nastavak etničke podjele i da je to posljedica postojanja nacionalističke linije i nacionalista na sveučilištu u zapadnom Mostaru”, a američki i drugi veleposlanici i dužnosnici znali su da nakon prestanka rata u Mostaru na Sveučilištu (zapad) radili svi profesori i suradnici iz reda bošnjačkog naroda, da je velik broj studenata bio iz reda toga naroda i da su mnogi od njih prešli raditi na univerzitet u istočnom Mostaru nakon sto je utemeljeno to sveučilište (s istim nazivom kakvo je postojalo i prije rata) s bošnjačkim jezikom (Knjiga 2. str 117.-128.). 

Wolfgang Perisch što je (15. ožujka 2001.) nametnuo odluke kojima se hrvatski narod dovodi u neravnopravan položaj kojima omogućuje da hrvatske  predstavnike u tijelima predstavljaju oni koje su izabrali Bošnjaci i drugi, a ne kojima je hrvatski narod na izborima dao najviše glasova, da dužnost člana Predsjedništva ne može  obavljati  nitko osim onoga tko ima većinski broj glasova hrvatskoga biračkog tijela,'' da zbog toga ''smatramo potrebnim i opravdanim stajati uz Hrvatski narodni sabor i njegove  odluke'' (Knjiga 2. str. 106.-108.).

Paddy Ashdown (15. travnja 2003.) što su njegovi revizori u svom izvješću naveli ''da su uplate javnih poduzeća Sveučilištu ''donacije (i nezakonite), a ne uplate za izvršene intelektualne usluge po komercijalnim ugovorima  i što je preporučio (naredio) direktorima poduzeća da otkažu te ugovore i prekinu suradnju sa sveučilištem, a oni to i učinili (Knjiga 2. str 135.-140.).

Navedenih, pristranih (u korist drugog ili drugih naroda) i nepravednih (na štetu hrvatskog naroda) odluka  visokih predstavnika  bilo je puno više. Valentin Inzko mijenjao je zakone matematike da bi nakon izbora mogao u tijela vlasti instalirati dužnosnike iz reda hrvatskog naroda koji su izgubili na izborima (onemogućio obnašanje dužnosti onima koji su pobijedili na izborima), a  Wolfgang Perisch tenkovima SFOR-a mijenjao zakone ekonomije (6. travnja 2001.) i uveo prinudnu upravu u privatnu banku (Hercegovačku) čime je oštetio hrvatske gospodarstvenike, institucije i građani koji su ostali bez novca i nikad im nije vraćen.

Nema razloga vjerovati da su mrzili hrvatski narod i da su imali razloga za to, a teško je i  razumjeti zašto su bili pristrani i diskriminirali i narod i jezik u odnosu na srpski i bošnjački narod i njihove jezike i zašto su to činili, zašto su svojim odlukama umanjivali prava hrvatskom narodu i sankcionirali njihove dužnosnike koji se nisu slagali s takvim ponašanjem, proglašavali ih antidejtonskim elementima, separatistima, razbijačima BiH i sl,, a nerazumljivo (i nekorektno) se ponašali i prema institucijama (Sveučilištu i dr.), javnim poduzećima i ustanovama i bankama.

Nedvojbeno su ih na to poticali političari  i mediji jer su uvijek i neprestano tumačili, objašnjavali i zaključivali da su svi prijedlozi hrvatskih dužnosnika za rješavanje problema nejednakopravnog položaja i diskriminacije usmjereni stvaranju trećeg entiteta i podjeli BiH s ciljem odcjepljenja i pripajanja Hrvatskoj  (kao da bi ga Hrvatska kao članica EU pripojila i kad bi se želio odvojiti) što je manje vjerojatno nego da bi se dijelovi BiH (koji su uvjetno srpski i bošnjački) pripojili Srbiji, Turskoj ili nekoj drugoj muslimanskoj zemlji i da su usmjereni oživljavanju zločinačke HRHB.

Tako su osim podsjećanja na izrečene presude hrvatskim dužnosnicima (i na broj godina na koje su osuđeni) pojačavali nesklonost prema Hrvatima (''ne može im se vjerovati'') umanjivali, negirali i prikrivali ''njihove'' zločine jer HRHB nije bila više zločinačka nego i dio BiH koji je bio pod kontrolom A BiH bez obzira što su Haškom presudom osuđeni (po zapovjednoj odgovornosti) hrvatski dužnosnici, a nisu  bošnjački jer se tom presudom nisu, neće i ne mogu poništiti (i izbrisati) zločini koje su počinili pripadnici A BiH nad Hrvatima i broj godina zatvora koliko je izrečeno dužnosnicima HRHB mogao bi biti zanemariv u odnosu na broj godina koliko bi dobili ''po zapovijedanoj odgovornosti'' (da su jednako tretirani svi zločini po istim kriterijima) oni koji su potpisali Cutilierov plan (18.03.1992.) pa ga odbili (28.03.1992.) za sve poginule, ranjene i sva razaranja od tada do kraja  rata 1995. (mogao se  zaustaviti započeti rat sa Srbima, a s Hrvatima nije trebao ni počinjati).

Podrazumijeva se da samo visoki predstavnici znaju jesu li takve izjave političara i medijska kampanja utjecali na njihove odluke kojima su diskriminirali hrvatski narod i jezik, a najmanje prihvatljivi razlozi za hrvatski narod u BiH (i državu Hrvatsku) bio bi ako su te odluke donosili (i tako se ponašali) radi provođenja sporazuma (Krajišnik – Izetbegović od 16. rujna 1993.)  o podjeli BiH i ''discipliniranja'' hrvatskog naroda da ne mogu osporiti njegovu provedbu, onemogućiti ih da mogu odlučivati o tome.

Među razlozima za nekorektan i diskriminatoran odnos i ponašanje visokih i drugih predstavnika međunarodne zajednice prema hrvatskom narodu u BiH mogli bi biti i što su najmalobrojniji i s najmanje utjecaja, što iza njihovih demokratskih zahtjeva za jednakopravnim položajem nisu uvijek ''stajali'' ni najviši dužnosnici Hrvatske, a ni  zemlje članice EU kao što iza  zadržavanja postojećeg stanja i dominacije  srpskog i bošnjačkog naroda (u postojećim entitetima) ''stajale'' Rusija, odnosno Turska i druge muslimanske zemlje.

3. Što se od Vas očekuje i što biste mogli i trebali učiniti

Ne mogu utjecati na Vaše odluke, ali mogu apelirati da ne činite propuste i pogreške koje su činili Vaši prethodnici, da ih ne ponavljate, da ispraviti nepravdu koja je nanesena hrvatskom narodu, a da pri tom ne nanosite štetu drugima i da to ne radite samo radi hrvatskog naroda već radi svih građana BiH.

Vjerovao sam, želio vjerovati i još uvijek vjerujem da niste došli samo radi Vaših osobnih interesa i  da Vam je iskrena namjera pomoći građanima BiH  da što prije postanu dio europske zajednice, a Vašom izjavom da će izbori biti  (ako podrazumijeva ''i bez promjene izbornog zakona'') izazvali ste i sumnje i dvojbe i  svih koji su vjerovali da nećete nastaviti praksu vaših prethodnika i da ćete promijeniti pristup rješavanju  problema u BiH i njenom približavanja EU.

Tom izjavom ''išli ste u prilog'' predstavnicima bošnjačkog naroda jer im (prešutno) ''potvrđujete'' (oni to tako tumače) da će moći i ubuduće birati ''svoje Hrvate'' i nastaviti ukidati konstitutivnost hrvatskog naroda, a neće Vam biti zahvalni za to jer su tako postupali i do sada (bez Vas) i očekuju da im to nećete onemogućiti. Zato će opstruirat svaki pokušaj promjene postojećeg stanja i bit će protiv Vas  ako im to osporite, a podrazumijeva se da im nikako nećete biti po volji ako ne ''sankcionirate srpske separatiste'' (vjerojatno pod tim podrazumijevaju i ukidanje RS).

Dužnosnicima iz reda srpskog naroda niste po volji i zna se (bar formalno) zbog čega, a mogli bi Vas i slaviti, podizati Vam spomenike ako im ne osporite ostvariti njihove planirane ciljeve, a do tada (i bez toga) niste im dobrodošli.     

Ako dopustite održavanje izbora prije promjene izbornog zakona nećete biti po volji ni hrvatskom narodu jer ćete omogućiti nastavak njihove diskriminacije, da im drugi mogu birati ''njihovog'' člana Predsjedništva i da im taj član (kao što to čini gosp. Komšić) zagovara ukidanje konstitutivnosti, ovlasti doma naroda i građanski ustroj, da radi u korist bošnjačkih i srpskih nacionalista koji bi (ako se ne promijeni izborni zakon) mogli (glasovima ''svojih Hrvata''), verificirati nametnuta rješenja (Dejtonski ustroj i odluke OHR-a) i u krajnjoj liniji i dogovoriti se podjeli BiH na štetu hrvatskog naroda.   

Hrvati su jedini prihvaćali sve prijedloge na međunarodnim mirovnim pregovorima i ni jedan nisu odbili (kao što su to činili predstavnici srpskog i bošnjačkog naroda) i nisu se izjašnjavali ni protiv ustroja s dva entiteta ako se u njima može osigurati jednakopravnost. Nisu insistirali ni na trećem entitetu, već ga spominjali kao jedno od mogućih rješenja, uvijek zagovarali  jednakopravan položaj sva tri konstitutivna naroda na cijelom prostoru BiH i ustroj kakav je u europskim višenacionalnim demokratskim državama, a nisu negirali ni Haške presude, već izražavali nezadovoljstvo što su selektivne i nepravedne, što po zapovjednoj odgovornosti nisu procesuirani i suđeni  jednako pripadnici  sva tri naroda. 

Među najstarijim su, ako nisu i najstariji narod u BiH, uvijek su se smatrali europskim narodom i gotovo su svi (bez izuzetka) opredijeljeni za pristupanje u EU, među pripadnicima srpskog i bošnjačkog naroda ima i onih kojima bi (zbog vjerskih ili drugih razloga) više odgovarali savezi s Rusijom i Turskom (muslimanskim zemljama). Oni su i najzaslužniji što je podnesen zahtjev za pristupanje u EU i da je upitno kada bi bio podnesen (i bi li uopće bio) da su glavnu riječ o tome vodila dvojica drugih članova Predsjedništva, da to nije pripremio i proveo hrvatski član Predsjedništva (kojeg su birali hrvatski građani) koji je obnašao dužnost predsjedavajućeg.

Nikada nisu tražili (niti traže)  da se rješava samo njihov problem, već   problemi pripadnika sva tri konstitutivna naroda i svih građana u BiH, a na njih se vršio (i vrši) najveći pritisak i smatra ih se jednako odgovornim (ako ne i više) za postojeće stanje i probleme od pripadnika druga dva naroda, pored ostalog i da su najodgovorniji što nije provedena presuda europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu (u predmetu ''Sejdić-Finci'') koja se po mišljenu predstavnika bošnjačkog naroda i njihovim medija ne može provesti bez građanskog ustroja, pogotovu ne s tri izborne jedince pa ispada da im je važniji način na koji će se provesti nego njeno provođenje.

Stanje oko provođenja te odluke, izmjena  izbornog zakona, ubrzanja procesa pristupanja u EU i drugih nije dobro i čini se nerješivim, a moglo bi se vrlo lako (jednostavno) i brzo popraviti i učiniti ga dobrim ako Vi osobno (kao visoki predstavnik), predstavnik zemalja EU i drugi predstavnici međunarodne zajednice učinite ono što možete i što bi trebali (morali) učiniti ako Vam je stalo do građana BiH i njenog demokratskog uređenja i ustroja kakvo je u europskim zemljama.

Možete predložiti i preporučiti (''obvezati'') predstavnike sva tri konstitutivna naroda i predstavnike svih parlamentarnih stranaka da potpišu Izjavu o ''Temeljnim demokratskim načelima'' kojom će se obvezati '' da će u postupku pristupanja BiH urediti kao višenacionalnu državu u kojoj će sva  tri konstitutivna naroda imati jednaka prava i mogućnosti na cijelom njenom području, jednako tako i  svi građani jednaka građanska prava, da u njoj neće biti privilegiranih ni diskriminiranih,  da će u svakoj ustrojbenoj jedinici na jednak način i po istim kriterijima budu regulirani odnosi većinskog i manjinskih naroda i da se iz nje ne mogu izdvojiti ni jedan narod i ni jedna ustrojbena jedinica ako se o tome neće na referendumu izjasniti više od dvije trećine pripadnika svakog od tri konstitutivna naroda.''

U Izjavi bi se trebali precizirati i rokovi do kojih će se usvojiti na državnom i entitetskim parlamentima (npr. do 01.05.22.), do kada  će sve tri strane u pregovorima (sukladno načelima iz izjave) dostaviti (svoje) pisane prijedloge  za uređenje međunacionalnih odnosa i ustroj (dostaviti ih jedni drugima i Visokom predstavniku) do dogovorenog roka (npr. 01.06.22.) i do kada će usuglašavati prijedloge i postići dogovor (npr. 01.09.22.). Isto tako treba navesti da će (ako tri strane ne usuglase stajališta i ne postignu dogovor) Visoki i predstavnik zemalja EU napravili kompromisni prijedlog od tri predložena prijedloga ili se opredijeliti za jedan od njih koji ocijene najboljim (npr. 01.09.22.) da će on biti obvezan za sve i vrijediti dok ga dogovorom ne promijene predstavnici sva tri naroda. Jednako tako trebali  bi biti usuglašeni i precizirani rokovi do kojih se planiraju ispuniti uvjeti za stjecanje statusa kandidata (npr. 01.01.23.), početak pregovora (npr. 01.06.23.) i njihov završetak (npr. 01.07.26.), a uz to, i obvezno navesti i da su potpisnici Izjave suglasni da Visoki predstavnik može (i treba) sankcionirati sve koji budu opstruirali proces usvajanja Izjava na Parlamentima, dogovaranja i provedbu dogovorenih načela i rokova preciziranih u Izjavi.  

Na taj način potvrdili biste Vašu iskrenu namjeru i opredijeljenost za demokratsko uređenje i pokazali građanima da im želite pomoći, da o tome nećete samo govoriti već i poduzimati konkretne aktivnosti na tom planu, a možete to učiniti bez ikakvih problema, troškova i negativnih posljedica.

Nemate razloga  ni dvojiti  da bi bilo koji od dužnosnika (političara) odbio potpisati takvu Izjavu. Vlastoljubivi su i sigurni da bi to iskoristili njihovi konkurenti, poznato im je i kolike bi pogodnosti, privilegije i povlastice mogli izgubiti prestankom obnašanja dužnosti i funkcija na kojima se nalaze, a ako bi  je neki od njih i odbili potpisati znalo bi se tko su i zašto to neće učiniti, nemaju i ne mogu imati valjane razloge za to ako su demokrati. 

Takvim Vašim pristupom mogli bi se riješiti problemi oko provedbe odluke suda za ljudska prava i promjene izbornog zakona, ne bi bilo problema oko usuglašavanja odredbi prema kojima bi svaki narod mogao u zajednička tijela vlasti birati svoje predstavnike, odnosno da im ti predstavnici ne mogu biti osobe za koje nije glasovao najveći broj glasača iz reda naroda kojemu pripadaju, ako nisu pobijedili na izborima među  kandidatima iz reda svoga naroda, a stvorili bi se i uvjeti za ubrzanje procesa pristupanja u EU.

Gotovo identične prijedloge navodio sam i u pismima (Valentin Inzko) i drugim predstavnicima međunarodne zajednice  u dokumentima ''Kako ubrzati proces pristupanja u EU I NATO i kako BiH političare učiniti odgovornim za ubrzanje toga procesa'' (od 22. veljače 2014.), a slučajno (ili možda i zbog toga) na njemačko-britansku inicijativu politički lideri u Beču su (15. prosinca 2014.), potpisali ''Izjavu o opredijeljenosti institucija na svim razinama vlasti za provođenje potrebnih reformi unutar procesa pristupanja u EU, a tekst izjave usvojen je u Parlamentu BiH u veljači 2015. (Knjiga 1., str.318-326).

To je imalo velik i pozitivan učinak na ubrzanje aktivnosti oko podnošenja zahtjeva za članstvo u EU, a da su u cijelosti postupili po prijedlozima koji su im bili navedeni siguran sam da bi pregovori o pristupanju davno počeli, a možda bi se i završili. Zbog toga sam im (Valentin Inzko i drugim predstavnicima međunarodne zajednice) te prijedloge ponovo naveo u pismu ''Zašto dužnosnici EU ne žele poduzeti mjere za ubrzanje procesa pristupanja BiH'' (19 srpnja 2019.), a očito je da nisu postupiti po njima  (Knjiga 1., str. 526.-536.).

Nadam se da se Vi, predstavnik zemalja EU i drugi predstavnici međunarodne zajednice  nećete tako ponašati i da ćete postupiti po ovom ili nekom sličnom (Vašem) prijedlogu jer sam siguran da se jedino tako mogu brzo i lako riješiti problemi s provedbom odluke suda za ljudska prava, izmjenama izbornog zakona i ubrzanja procesa pristupanja. Vjerujem da će te to i  učiniti jer znate da je to u interesu ne samo građana BiH, već i svih građana EU  zbog  sigurnosnih, zdravstvenih i drugih razloga i želim Vam puno uspjeha na tom planu.   

 S poštovanjem!

 Frano Ljubić

(1) Objavljena su i u mojim knjigama: ''Za jednakopravnost hrvatskog naroda i nužnost pristupanja BiH u EU'' – prilozi za povijest i budućnost Hrvata u BiH (Knjiga 1.) i ''Za opstanak Sveučilišta i kvalitetnije obrazovanje'' (Knjiga 2.), Fram Ziral, Mostar i Web Knjižara ''Redak'', Split, 2021.

(2)Tekst objavljen u Večernjem listu 2. veljače 2004. pod naslovom ''Ashdown svojim odlukama sije mržnju među narodima''.

Autor je akademik Hrvatske akademije za znanost i umjetnost u BiH, bivši rektor mostarskoga sveučilišta i prof. emeritus. Obnašajući dužnosti u općini Mostar Jugozapad, Vladi HNŽ i Rektoratu Sveučilišta u Mostar susretao se često i komunicirao (izravno i pisanim aktima) s visokim predstavnicima u BiH (Carlos Westendorp, Wolfgang Petrisch, Paddy Ashdown, Christian Schwarz-Schilling i Valentin Inzko) i prosvjedovao protiv njihovih odluka kojima su diskreditirali hrvatski narod i jezik u odnosu na srpski i bošnjački narod i njihove jezike.