Donosimo prvi dio prosvjedne predstavke kardinala Alojzija Stepinca upućenu predsjedniku Vlade Republike Hrvatske dr. Vladimiru Bakariću 21. srpnja 1945. Radi se o još jednom svjedočanstvu vremena kada zagrebački nadbiskup nije bio u stanju zaštiti od progona i ubijanja ni pripadnike vlastitog svećenstva unatoč svim svojim nastojanjima. Također, kardinalovo pismo otkriva podrobno načine na koji je «oslobodilačka» vlast nastupala na terenu i na što su ličila suđenja «narodnim neprijateljima».(hkv)

Dokumenti: Prosvjedna predstavka kardinala Alojzija Stepinca (1/3)

Predsjedništvo Biskupske konferencije

Zagreb, 21. srpnja 1945. Br. 64/BK

Gospodine Predsjedniče:

Imao sam do sada nekoliko puta priliku da Vam pišem u pogledu stanovitih pitanja, koja su potrebna za pravilnu primjenu odnosa između Crkve i države. Iako nisam primio odgovora na ta pisma, ja to smatram najžurnijim te Vam ponovno pišem o istim stvarima.

U prvom redu radi se o pitanju smrtne kazne izrečene mojim svećenicima, koji sada čekaju na njeno izvršenje. U vezi s tom činjenicom, želim objasniti Vama, koji ste odgovoran nosilac vlasti u Hrvatskoj, niz stvari, koje su zapreka smirenju naše sadašnje situacije i Vladimir Bakarićzadovoljstvu naroda, koje se očekivalo kao posljedica završetka rata. Osjećam, da je moja dužnost prema Vama, da Vam otvoreno protumačim te stvari tako, da biste Vi mogli otkloniti na vrijeme uzroke nezadovoljstvu, koje svakodnevno vidim u svojim dodirima s velikim brojem svojih vjernika, koji moj dvor doslovce opsjedaju tražeći pomoć. Čineći to, ja se nadam, da ću na Vašoj strani naći iskreno i puno razumijevanje, jer sve što ću iznijeti, u interesu je naroda uopće i čitave narodne zajednice.

I.

Kada se 2. lipnja ove godine sastao visoki kler u Zagrebu s Maršalom i predsjednikom Federalne vlade, Maršal je svečano izjavio na pritužbe, da su neki državni rukovodioci postupali na svoju ruku i zatvarali svećenike, da će svi svećenici, koji se nalaze po zatvorima i koncentracionim logorima, biti bez odlaganja preslušani, i ukoliko se nijesu krvlju okaljali, da će odmah biti oslobođeni i pušteni na slobodu. Ta izjava dana je u jednom svečanom času, te je imala biti temelj dobrim odnosima između državnih i crkvenih vlasti.

Istina je, da su u zadnja dva mjeseca neki sjemeništarci kao i svećenici bili pušteni iz logora i zatvora. No zagrebački sjemeništarci bili su odmah pozvani u vojsku. Isto je tako istina, da je stanoviti broj mojih svećenika bio izveden pred vojnički sud i osuđen na smrt. To su: profesor Kerubin Segvić i profesor Stjepan Kramar, osuđeni po Prijekom sudu Zapovjedništva u Zagrebu 29. lipnja. Osim ove dvojice, isti je sud osudio na smrtnu kaznu redovnice Blandu Stipetić i Paniku Splajt; sestra Beata Nemec osuđena je na tri godine prisilnog rada. Vojni sud u Karlovcu osudio je na smrt strijeljanjem dra. Matiju Kranjčića, župnika u Ozlju; Alojzije StepinacO. Rikarda Ribića, franjevačkog gvardijana, i O. dra Beata Bukinca, profesora na visokoj školi u Karlovcu. Saznao sam, iako vijest nije još potvrđena u cijelosti, da je Prijeki sud u Križevcima osudio na smrt Stjepana Pavunića, župnika iz Koprivnice, Mihajla Kanotija, župnika iz Varaždina, Josipa Kalajdžića, župnika iz Biskupovca, i Petra Kovačića župnika iz Zagreba. Ova četvorica čekaju, da njihove osude potvrdi Ratni sud Zapovjedništva Druge Armije u Zagrebu. Osim toga, dr. Ivo Guberina, svećenik šibenske biskupije, već je osuđen na smrt.

Gospodine Predsjedniče! Ne mogu se suzdržati, a da ne učinim nekoliko zapažanja na procedure ovih vojničkih sudova.

1. Svaki čovjek zdrave pameti i poštenog srca znade, da optuženi ima neotuđivo pravo braniti sebe i tražiti u svoju obranu preslušavanje svjedoka pred bilo kojim sudom, koji zaslužuje takvo ime i namjerava izvršavati svoje funkcije u ime pravde. Bez preslušavanja svjedoka, koji osobno sudjeluju u najvažnijem dijelu rasprave, naime suđenja, ne može biti pravedne osude. Tvrdim, da vojnički sudovi ne pripuštaju svjedoke u njihovim raspravama. Ako je konačno dozvoljeno optuženima - koji doznaju za optužbe protiv sebe po prvi puta na suđenju - donijeti u svoju pomoć neka svjedočanstva između svojih suradnika u njihovu korist, to ne zadovoljava temeljni zahtjev ljudske pravde za vlastitom obranom sa svjedocima, jer se ova svjedočanstva ne uzimlju u obzir prigodom proglašenja osude, kao što iskustvo pokazuje. Takva svjedočanstva, u svakom slučaju, Isključena javnostVojnički sudovi funkcioniraju s potpunim isključenjem javnosti. I imena vojničkih sudaca nisu poznata, barem ne javno. To je moguće i razumljivo u režimu, koji se ne zove demokratskim i narodnim, već otvoreno priznaje, da je autoritativan. Ali nije moguće razumjeti, da se takvo suđenje vrši u režimu, koji ističe demokratičnost i potpunu narodnu kontrolune mogu zamijeniti usmeno preslušavanje svjedoka iz prostog razloga, što ni optuženi, niti njegovi suradnici nisu znali prirodu optužbe. Konačno, takvo svjedočanstvo ne može biti od rem. Radi toga također nema utjecaja na presudu.

Vojnički sudovi funkcioniraju s potpunim isključenjem javnosti. I imena vojničkih sudaca nisu poznata, barem ne javno. To je moguće i razumljivo u režimu, koji se ne zove demokratskim i narodnim, već otvoreno priznaje, da je autoritativan. Ali nije moguće razumjeti, da se takvo suđenje vrši u režimu, koji ističe demokratičnost i potpunu narodnu kontrolu. Držim, g. predsjedniče, da se i Vi kao i svaki pošten čovjek slažete s time, da se ne može zvati narodnom kontrolom praksa, koju svakodnevno pratimo u zagrebačkom novinstvu, kad ono uoči kojeg procesa donese inspirirane članke protiv stanovitog okrivljenika i sutradan sazna za njegovu osudu. Još manje se može zvati narodnom kontrolom ono saopćenje, što službeni izvještaji donose nakon izrečene presude vojnih i građanskih sudova. Takva su saopćenja više cinička poruga osuđenika i po tome pljuska u lice pravde nego opravdanje najtežih krvavih kazna.

2. Primjer smrtne osude, izrečene profesoru Kerubinu Segviću, mogao bi biti predočen kao dokaz za ovo, što je upravo navedeno. Iako je Maršal jasno izjavio, da će svećenicima, koji nisu okrvavili svoje ruke, nego su bili samo nerazboriti, biti oprošteno, starac od 79 godina, K. Segvić, bijaše osuđen na smrt, iako nije naveden dokaz o njegovu zločinačkom ponašanju.Josip Broz Tito MaršalOn bijaše osuđen kao pristaša gotske teorije o porijeklu hrvatskog naroda. To je donekle bezumna znanstvena teorija, koja jedva može biti dokazana, i on bi mogao prije biti osuđen radi slaboumnosti. Prihvaćanje ove znanstvene teorije prema zdravom razumu ne opravdava osudu na smrt. Ne može se dokazati, da je profesor Segvić poticao ljude na zločine na račun svoje teorije. Takvo tumačenje za smrtnu osudu, izrečenu nad starim profesorom Šegvićem, »izazvala je u pravničkim krugovima zaprepaštenje radi pomanjkanja pravnog osjećaja, a u širokim narodnim krugovima sućut nad krvavom sudbinom nemoćnog starca«. Ovo su, g. predsjedniče, najprirodniji ljudski osjećaji, a ni teorija niti propaganda ne mogu ih osuditi, da su »lažno humani«.

Pomanjkanje objašnjenja danoga nad smrtnom osudom profesora K. Segvića također je pokazana u članku pod naslovom »Narodni sud je neumoljiv«, u listu »Omladinski borac« od 5. srpnja ov. g. Taj članak iznosi u predmetu Segvića, da je on »stari svećenik, koji naliči na majmuna«, »začetnik tako zvane Gotske hipoteze o porijeklu Hrvata«. U tom članku izričito priznaje, da »Herrenvolk« (Nijemci) nikad nisu htjeli priznati, da su Hrvati, s rasnog stanovišta, isto što i oni sami, i stoga ta monstruoznost nije nikada službeno odobrena. U tom »objašnjenju« bijaše nekoliko drugih očitih kontradikcija. Segvić je prosvjedovao protiv ustaških prestupaka, koji su iskorištavali njegovu teoriju, da opravdaju svoje zločine protiv Srba. Blanda StipetićZar prirodni osjećaj hrvatskoga naroda može prihvatiti objašnjenje smrtne osude izrečene Sestri Blandi Stipetić? Po prvi put u povijesti hrvatskoga naroda jedna časna sestra bijaše osuđena najvišom kaznom, kojom se kažnjavaju najokorjeliji zločinci. A kako je Sestra Blanda okrvavila svoje ruke? Sakrivajući jednog ustašu, ubojicu Stjepana Hripku, pod imenom Barić. U tome joj je pomogla Anka Zbornik i Sestra Beata Nemec. Predpostavimo, da je Stjepan Hripka bio dokazani »zločinac«. Ostaje otvoreno pitanje, da li je Sestra Blanda Stipetić to znala. Hripka bijaše uhićen. Do danas on nije izveden ni pred koji sud, njegovi zločini nisu bili sudski utvrđeni. Koliko je meni poznato, pred deset dana on se nalazio u sabirnom logoru u Maksimiru. Prema kojem zakonu, po kojoj logici mogu biti izrečene dvije smrtne osude radi pomoći pružene jednom čovjeku, koji ni sam nije još suđen i čija krivnja još nije sudski dokazana?Štoviše, bilo je opće poznato, da Segvić nije odobravao pokolj Srba, dapače da je on osuđivao takav postupak u nekoliko prilika u mojoj nazočnosti. Za sva ostala djela, za koja je bio optužen, Segvić je prije trebao biti izveden pred sud nacionalne časti, a ne pred prijeki sud, koji ga je osudio na smrt zbog razloga, koji nijedan sudac pri zdravom razumu ne bi mogao prihvatiti.

Zar prirodni osjećaj hrvatskoga naroda može prihvatiti objašnjenje smrtne osude izrečene Sestri Blandi Stipetić? Po prvi put u povijesti hrvatskoga naroda jedna časna sestra bijaše osuđena najvišom kaznom, kojom se kažnjavaju najokorjeliji zločinci. A kako je Sestra Blanda okrvavila svoje ruke? Sakrivajući jednog ustašu, ubojicu Stjepana Hripku, pod imenom Barić. Rad medijaNiži državni službenici postupaju bez ikakve pravne dozvole te dijele crkvena dobra i rješavaju agrarni problem s crkvenom imovinom po svom vlastitom nahođenju. Stalni napadaji novina na pojedine svećenike, trpanja klera u »reakciju«, napadaj na moju osobu, podvale i karikature u novinama, kao da ja zaštićujem one, koji kliču podvale i karikature u novinama, kao da ja zaštićujem one, koji kliču Paveliću, izvrtanje jasnog smisla mojih okružnica u javnoj štampi, a bez i najmanje mogućnosti, da se pogođeni javno ili na istom mjestu braneU tome joj je pomogla Anka Zbornik i Sestra Beata Nemec. Predpostavimo, da je Stjepan Hripka bio dokazani »zločinac«. Ostaje otvoreno pitanje, da li je Sestra Blanda Stipetić to znala. Ta činjenica nije iznesena u donošenju osude. Naprotiv, Sestra Blanda Stipetić je tvrdila (usporedi »Omladinski borac«, 5. srpnja), da ona nije znala ni što je on bio, niti da li je bio ustaša. Zato, tako dugo, dok nije dokazana subjektivna krivnja za jedan objektivni čin, nikada osuda ne može biti izrečena prema bilo kojem ljudskom pravu ili prema ijednom razumu; a najmanje od svega mogla je optužena biti osuđena na smrt. Taj Hripka živio je daleko od S. Blande Stipetić i Anke Zbornik. Nije dokazano, da li je ijedna od njih dvije poznavala njegovo prijašnje djelovanje. Ovaj je čovjek pomagao obadvjema sestrama, Blandi Stipetić i Anki Zbornik, donositi hranu u Zagreb za bolnicu i za dobrotvornu kuhinju za siromahe. Ako su one njega skrivale, ne znajući što je on bio, zar je taj čin zaslužio smrtnu kaznu? Tom osudom Sestra Blanda Stipetić i Anka Zbornik su kažnjene na isti način kao priznati ubojice Juco Rukavina i Majstorović-Filipović. Da li postoji ikakva stvarna podloga, da se osudi njihova krivnja? Ova je djela počinila jedna Sestra, koja je često viđala, kako su partizani i njihove obitelji bili skrivani u Bolnici čč. sestara, i koje su znale šutjeti, da ničim ne otežaju njihovu tešku situaciju. Zar se ovo nije moglo uzeti u obzir, kad se sudilo o njihovoj krivici?

Ali ima ovdje i nešto još važnije. Hripka bijaše uhićen. Do danas on nije izveden ni pred koji sud, njegovi zločini nisu bili sudski utvrđeni. Koliko je meni poznato, pred deset dana on se nalazio u sabirnom logoru u Maksimiru. Prema kojem zakonu, po kojoj logici mogu biti izrečene dvije smrtne osude radi pomoći pružene jednom čovjeku, koji ni sam nije još suđen i čija krivnja još nije sudski dokazana? G. predsjedniče, ovo je doista jedan primjer »pravde« i zakona, jedinstven u analima naših sudova.

Sada navodim drugi slučaj. Župnik župe Svete Obitelji na području Kanal u Zagrebu, Petar Kovačić, bijaše kažnjen radi toga, što je primio odlikovanje od ustaškog režima, odličje koje mu je bilo podijeljeno protiv njegove volje. On bijaše optužen i radi opominjanja roditelja s propovjedaonice, da nastoje, da njihova djeca ne ostaju na ulicama do rane zore u miješanom društvu. Za takav »prestupak« od strane katoličkog svećenika, koji vrši svoju dužnost, izrečena je osuda od 18 mjeseci prisilnog rada. U vezi s tim mi zapažamo jedinstveni značaj našeg pravnog postupka. Na prijedlog javnog tužioca, sam sudac optužuje okrivljenog, da je pred nekoliko godina prisilio jednog od svojih pravoslavnih rođaka, da prijeđe na katolicizam;Stepinac na suduna osnovu toga osuđen je na 6 godina prisilnog rada. »Kadija tuži, kadija sudi«, rekao je narod za turske sudove pred tri stoljeća. A eto napredni hrvatski narodni sud u Zagrebu g. 1945. radi kao da živimo u 16. i 17. stoljeću. Stradanje župnika Kovačića nije time dovršeno. On je doveden u Zagreb i vojni sud komande grada osudio ga je na smrt! Tu staje pamet i srce.

Još nisam bio u stanju ovjeriti najnovije vijesti o koprivničkom župniku, Stjepanu Pavuniću, koji je bio osuđen na smrt u Križevcima. Ja poznam Pavunića kao izvanredno savjesnog čovjeka, koji ne bi naškodio ni muhi i ne bi bio u stanju poticati bilo koga, da čini zlo. On se izjavljivao u korist Nezavisne Države Hrvatske za vrijeme dok je NDH imala stvarnu vlast. Ako je on bio član Sabora, to nije bilo dobrovoljno, nego, kao što svatko zna, po odredbi vlasti tada na snazi. Dobro je poznato da oni koji nisu došli na poziv u Sabor, da su bili zatvoreni. Da li čovjek moralnih vrlina jednoga Stjepana Pavunića zaslužuje smrtnu kaznu?

Štoviše, zašto bi varaždinski župnik, miroljubivi i trijezni čovjek, vrlo ugledan u svome gradu, kroz nekoliko godina učitelj varaždinske mladeži, bio strijeljan kao zločinac? Ne trebaju li ovdje biti primijenjene Maršalove riječi, kad je rekao, da će svi biti pušteni na slobodu, koji nisu okrvavili svoje ruke, nakon svih do danas pretrpljenih progona i patnja? Isto se treba primijeniti i na župnika iz Biskupeca, M. Kalajdžića, i župnika iz Ka-menskog, Kuzmanića, koji su, kako smo saznali, također osuđeni na smrt po prijekom sudu u Karlovcu. Zadržao sam se dulje kod ovih primjera, g. predsjedniče, da pokažem, na kakvim se temeljima osniva sudovanje vojnih sudova. Držim, da je jasnije od sunca, Stepinec - zatvorska ćelijada ovo sudovanje ne može ulijevati povjerenje u svoju objektivnost. Isto tako je jasno, da ovi sudovi ne služe pravdi, nego nečem drugome, da se prije može nazvati osveta i mržnja. A kako oni donose masovne smrtne osude, postali su organi masovnog terora. Nije zato čudo, da je predsjednik vojnog suda komande grada Zagreba dobio u narodnim masama ime drugoga Vidnjevića, zloglasnog predsjednika pokretnog prijekog suda u Zagrebu.

Iz ovoga slijedi opravdani zahtjev, da se što prije, upravo odmah, dokine sudovanje vojnih sudova u Hrvatskoj i prorade redovni građanski sudovi za građanska lica. U tim sudovima, ako se zovu narodni, neka sude po narodu neposredno izabrani i kvalificirani suci. Nijedan današnji član suda ni kotarskog ni okružnog u Zagrebu, a pogotovo ne vojničkog nije izabran od naroda, nego je imenovan odozgo.

3. Osim navedenih i osuđenih svećenika zagrebačke nadbiskupije, čitav niz drugih još danas sjede u zatvorima i logorima. U prilogu šaljem popis zatvorenih zagrebačkih svećenika. Sto se tiče drugih biskupija, nisam još bio u stanju dobiti točne informacije. Ali koliko sam doJosip Broz Titosada uspio saznati, njihov broj nadmašuje broj zatvorenih zagrebačkih svećenika.

4. Primam svaki dan sve više informacija o uhićenim svećenicima. I u isto vrijeme s vijestima o njihovu uhićenju, vijesti o nasilnom oduzimanju njihove imovine. Župni uredi su zatvoreni i duhovna pastva često je onemogućena. Niži državni službenici postupaju bez ikakve pravne dozvole te dijele crkvena dobra i rješavaju agrarni problem s crkvenom imovinom po svom vlastitom nahođenju. Stalni napadaji novina na pojedine svećenike, trpanja klera u »reakciju«, napadaj na moju osobu, podvale i karikature u novinama, kao da ja zaštićujem one, koji kliču podvale i karikature u novinama, kao da ja zaštićujem one, koji kliču Paveliću, izvrtanje jasnog smisla mojih okružnica u javnoj štampi, a bez i najmanje mogućnosti, da se pogođeni javno ili na istom mjestu brane, sve to daje sve jasniji dojam, sve jasnije izražava činjenicu, da je katolički kler u ovoj državi stavljen izvan zakona, da ga svatko može nekažnjeno napasti, oblatiti, a njemu preostaje jedino pravo, da šuti, da puni zatvore i obogaćuje imenima listu na smrt osuđenih. Sve to biva u isto vrijeme, kad predavači, i to gospoda javni tužioci, tumače širokim slojevima grada Zagreba deklaraciju vlade o slobodi savjesti i slobodi vjeroispovijedanja.

Dr. Alojzije Stepinac,
Zagrebački nadbiskup, predsjednik Biskupske konferencije

Objavljeno u Glasilu Vicepostulature postupka mučeništva «Stopama pobijenih» br. 1 (12)

Preuzeto iz knjige Lucijana Kordića Mučeništvo crkve u Hrvatskoj, ZIRAL, Chicago, 1988., str. 127. - 142.

Uto, 22-10-2019, 09:14:06

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.