Saborski zastupnik prof. dr. Miroslav Tuđman uputio je dva zastupnička pitanja predsjedniku Vlade RH Zoranu Milanoviću, a koja se tiču arhivske građe, uključujući one za koju je potrebna prethodna pismena suglasnost SDP-a", a istraživač da bi dobio takvu suglasnost mora potpisati izjavu „da neće zloupotrijebiti podatke i dokumente koji mu budu odobreni na korištenje". U tom sklopu posebno zanimljivo je Tuđmanovo obrazloženje tih dvaju zastupničkih pitanja u kojem se iznose pojedinosti o skrivanju arhivske građe, kao  i stavovi o stvarnim namjerama vladajuće koalicije glede Lex-a Perković, promjeni Ustava i odnosu prema komunističkim zločinima.(mm)

ZASTUPNIČKA PITANJA

Miroslav Tuđman1. Što će Vlada poduzeti da se utvrdi gdje se nalazi gradivo Republičkog komiteta za općenarodnu obranu i društvenu samozaštiti? Odnosno, zašto se ta građa ne nalazi u Hrvatskom državnom arhivu kako bi bila dostupna javnosti, te tko je za to odgovoran?

2. Što će Vlada poduzeti da bez ograničenja učini dostupnim istraživačima i javnosti gradivo Komisije za općenarodnu obranu i društvenu samozaštiti (Komisije za ONO i DSZ) nastalo u vremenskom razdoblju od 1962. do 1989., budući da je to gradivo klasificirano te se čuva u fondu CK SKH, i nije ga moguće koristiti bez „prethodne pismene suglasnosti SDP-a", a istraživač da bi dobio takvu suglasnost mora potpisati izjavu „da neće zloupotrijebiti podatke i dokumente koji mu budu odobreni na korištenje"?

Obrazloženje

Hrvatski sabor usvojio je koncem lipnja 2013. tzv. „Lex Perković", kojim RH pristaje na primjenu europskog uhidbenog naloga (EUN) za djela počinjena nakon 2002. godine. Hrvatski saborSabor je izmjenama toga zakona u jesen 2013., omogućio primjenu EUN za kaznena djela počinjena i prije 2002. godine. Istodobno, vladajuća koalicija pokrenula je postupak za izmjenu Ustava RH, kako bi u Ustav unijela odredbu o nezastarijevanju „teških ubojstava". Inicijativa za izmjenu Ustava obrazlagala se stavom da EUN nije moguće primijeniti bez promjene Ustava. Do promjene Ustava nije došlo. Unatoč tome, kada je u siječnju 2014. stupio na snagu tzv. „Lex Perković", Županijski i Vrhovni sud RH su odlučili o izručenju gospodina Josipa Perkovića Njemačkoj temeljem „starih" a važećih zakona.

Na hrvatskoj javnoj, političkoj, zakonodavnoj i pravosudnoj sceni već su mjesecima sukobljene političke i pravne argumentacije o ustavnim i zakonskim osnovama po kojima se (ne)može suditi za likvidacije koje su počinile jugoslavenske tajne službe od 1945. do 1990-te. Vladajuća koalicija 2013. postavlja pitanje odgovornosti pojedinaca i institucija što nisu već 1990-ih u samostalnoj Hrvatskoj istražile i procesuirale likvidacije počinjene od strane jugoslavenskog režima. Konkretno, kako to da je Josip Perković početkom 1990-ih mogao biti sudionikom sigurnosno-obavještajnog sustava RH, budući da je presudom Višeg zemaljskog suda u Münchenu od 28. srpnja 2008. godine (!) doveden u vezu s ubojstvom Stjepana Đurekovića, ubojstvom za koje je Krunoslav Prates osuđen na doživotnu kaznu zatvora.

S 81 glasom „za" vladajuća je koalicija u Hrvatskome saboru usvojila Odluku o osnivanju istražnog povjerenstva za utvrđivanje činjenica vezanih uz ubojstvo Stjepana Đurekovića (25. listopada 2013., NN 131/13). Prema toj odluci istražno je povjerenstvo dužno utvrditi:

- „okolnosti pod kojima je počinjeno ubojstvo Stjepana Đurekovića,

- zbog čega protiv osoba koje su osumnjičene za počinjenje toga i sličnih, politički motiviranih ubojstava od stjecanja samostalnosti Republike Hrvatske nisu pokretani odgovarajući postupci,

- jesu li počinitelji, organizatori i naručitelji toga i sličnih, politički motiviranih ubojstava od stjecanja samostalnosti Republike Hrvatske bili štićeni od progona, a ukoliko jesu tko ih je štitio, ..."

Problem je s ovom Odlukom, i aktualnom vladajućom politikom koja stoji iza nje, da se ne želi baviti meritumom stvari: likvidacijama što su ih činile jugoslavenske tajne službe. Činjenica je da je Udba (kolokvijalni naziv za jugoslavenske tajne službe) u razdoblju od 1960.-1990. u inozemstvu izvršila stotinjak likvidacija i otmica. Uloga politikePolitičke odluke o tome tko će biti likvidiran donosila su savezna i republička državna i partijska tijela koja su se zadnjih desetljeća SFRJ nazivali savjeti i/ili komiteti za općenarodnu obranu i društvenu samozaštitu (ONO i DSZ). Udba je bila izvršitelj odluka koje je donosio najuži partijski vrh na sjednicama komiteta i/ili komisija za ONO i DSZ; republičkim Komitetom za ONO i DSZ predsjedavao je po funkciji predsjednik SKH, što čini politički vrh kao nalogodavca i Udbu kao neposrednog izvršitelja podjednako odgovornima za počinjene zločineViše je od 60 potvrđenih Udbinih likvidacija samo Hrvata na području Zapadne Njemačke, u ostalim europskim zemljama, te u sjevernoj i južnoj Americi pa čak i u Australiji.

Tijekom hladnoga rata Udba je izvršila više likvidacija u inozemstvu nego KGB.

Građa koju skriva SDP

Političke odluke o tome tko će biti likvidiran donosila su savezna i republička državna i partijska tijela koja su se zadnjih desetljeća SFRJ nazivali savjeti i/ili komiteti za općenarodnu obranu i društvenu samozaštitu (ONO i DSZ). Udba je bila izvršitelj odluka koje je donosio najuži partijski vrh na sjednicama komiteta i/ili komisija za ONO i DSZ; republičkim Komitetom za ONO i DSZ predsjedavao je po funkciji predsjednik SKH, što čini politički vrh kao nalogodavca i Udbu kao neposrednog izvršitelja podjednako odgovornima za počinjene zločine.

Pretpostavka za utvrđivanje odgovornosti za likvidacije što ih je počinila Udba je otvaranje arhiva saveznih i republičkih tijela za ONO i DSZ. Prema ugovoru o uvjetima korištenja arhive SKH, što ga je SDP potpisao sa Hrvatskim državnim arhivom (HDA), istraživačima je onemogućen uvid u postojeću građu Komisije za ONO i DSZ, a upitno je jeli ta građa u cijelosti predana HDA. (Malobrojnim korisnicima koji su dobili suglasnost od SDP-a za pristup građi CK SKH, dodatni je uvjet da moraju potpisati kako neće negativno pisati o SKH).

Prema tome, prva je pretpostavka istrage o utvrđivanju činjenica o Udbinim političkim likvidacijama otvaranje arhiva komiteta i komisija za ONO i DSZ, što je sada praktički onemogućeno embargom SDP-a na korištenje arhivskih fondova.

Građa koju skriva Beograd

Kako su pak glavnu riječ u Udbinim likvidacijama imala savezna tijela za ONO i DSZ, to je nužno da hrvatska Vlada od Beograda traži otvaranje ne samo Udbinih arhiva (preciznije savezne Službe državne sigurnosti ali i SID-a SSIP) nego i arhiva JNA (zbog odgovornosti KOS-a i JNA na agresiju na Hrvatsku). Umjesto što unaprijed potpisuje bianco pristupnicu Srbiji za EU, hrvatska službena politika treba postaviti kao uvjet za ulazak Srbije u EU otvaranje arhiva jugoslavenskih tajnih službi i arhiva JNA.

Nažalost, vladajuća koalicija ne postavlja te uvjete Beogradu jer nije zainteresirana za povijesnu osudu i za istragu o počiniteljima političkih ubojstva počinjenih u vrijeme komunističkog režima. Ne želi da se utvrdi odgovornost i politike i izvršitelja „politički motiviranih ubojstava", jer se time postavlja pitanje odgovornosti Saveza komunista Jugoslavije, odnosno Saveza komunista Hrvatske za počinjene likvidacije. SDP kao politička i pravna slijednica SKH želi baštiniti samo materijalno i antifašističko nasljeđe komunističke partije, ali ne želi „reviziju povijesti" koja bi imala za posljedicu povijesnu i moralnu osudu zločina komunističkoga totalitarizma.

Lijeva politička opcija nema političke volje i snage istražiti činjenice o skoro pola stoljeća prakse likvidacije političkih protivnika, u čemu je Udba imala operativnu a partija nalogodavnu ulogu. Kako bi otklonili suočavanje s komunističkim nasljeđem, zastupnici lijeve opcije u sabornici i njezini zagovornici u medijima plasiraju dezinformacije da su se udbaši, ne samo infiltrirali u sve institucije hrvatske države već 1990-te, nego da je Udba čak stvorila (ili omogućila stvaranje) HDZ-a i njegova programa za samostalnu i suverenu hrvatsku državu.

Povijest koju nema Milanović

Eksplicitno i implicitno izrečena teza da su udbaši u svim hrvatskim strankama i institucijama samo ne u SDP-u sadržana je i u odluci o formiranju istražnog povjerenstva o ubojstvu Stjepana Đurekovića i DezinformacijeLijeva politička opcija nema političke volje i snage istražiti činjenice o skoro pola stoljeća prakse likvidacije političkih protivnika, u čemu je Udba imala operativnu a partija nalogodavnu ulogu. Kako bi otklonili suočavanje s komunističkim nasljeđem, zastupnici lijeve opcije u sabornici i njezini zagovornici u medijima plasiraju dezinformacije da su se udbaši, ne samo infiltrirali u sve institucije hrvatske države već 1990-te, nego da je Udba čak stvorila (ili omogućila stvaranje) HDZ-a i njegova programa za samostalnu i suverenu hrvatsku državu.postavljenom zadaćom: „jesu li počinitelji, organizatori i naručitelji ... politički motiviranih ubojstava od stjecanja samostalnosti Republike Hrvatske bili štićeni od progona, a ukoliko jesu tko ih je štitio...".
Štoviše, tijekom aktualnog sata u Hrvatskom saboru (22. siječnja 2014.) predsjednik Vlade RH gospodin Zoran Milanović s istih je pozicija u nekoliko navrata komentirao slučaj Josipa Perkovića:

„... zastrašujuću priču oko izručenja nekih ljudi koje mi uglavnom nismo nikad vidjeli u životu, a koji su bili bliski suradnici, rekao bih i prijatelji ljudi iz HDZ-a, to je jedno od najopskurnijih epizoda naše novije povijesti..."

„...javnost jako zanima taj slučaj tog gospodina kojeg ja u životu vidio nisam, za razliku od nekih od vas koji ste s njim bili prst i nokat i sada se iz nekog razloga želite osvetiti..."

„...Dakle to je sve vaša povijest koja vas proganja kao tamna sjena. Ja nemam tu povijest, moji kolege nemaju tu povijest, HNS i IDS. Srećom, nama je taj svijet potpuno nepoznat..."

(Z. Milanović, Fonogram 12. Sjednice Hrvatskoga sabora, 22. siječnja 2014.)

Nije sporno da gospodin Zoran Milanović osobno „nema tu povijest" i vjerojatno je njemu osobno „taj svijet potpuno nepoznat". Međutim, netočna je formulacija „nama je taj svijet potpuno nepoznat...". I danas među zastupnicima vladajuće koalicije u sabornici sjede evidentirani suradnici jugoslavenskih službi, a još je veći broj i danas aktivnih urednika i novinara evidentiranih suradnika Udbe koji nikada nisu pozitivno pisali o HDZ-u, a 23 godine daju potporu SDP-u. Zato SDP „ima tu povijest". SDP kao slijednik SKH ne može zanijekati svoje povijesno nasljeđe, niti ga se osloboditi, a da se ne odredi prema Udbi koja je bila, djelovala i vršila likvidacije kao „mač i štit Partije" (slogan kojim je partija opisivala zadaću Udbe). Negirati to, može biti samo 'najopskurnija interpretacija naše novije povijesti'.

Hrvatska je stvorena na filozofiji pomirbe svih političkih opcija koje su bile za samostalnu i suverenu hrvatsku državu. Na poziv predsjednika dr. F. Tuđmana, programu samostalne i suverene Hrvatske odazvao se i dio Hrvata, djelatnika u jugoslavenskim institucijama – od diplomacije, JNA, do obavještajnih službi. I oni su kao pojedinci dali svoj doprinos obrani i uspostavi hrvatske države, djelujući u novostvorenim demokratskim institucijama.

Demontaža politike pomirbe

Dolaskom šestorke i Stjepana Mesića na vlast 2000. godine počinje demontaža politike pomirbe i svojevrsna lustracija – HDZ-ovih članova i sljedbenika kao one političke snage na čijem je programu stvorena Hrvatska. Nakon desetak godina takve politike danas hrvatskom političkom scenom ponovo haraju stari ideološki frontovi - polarizacijom političkih opcija na „komunjare" i „ustaše".

Gospodarska kriza u kojoj se Hrvatska nalazi, odnosno činjenica da ta kriza traje već šestu godinu bez izgleda da će u dogledno vrijeme Hrvatska izaći iz recesije, posljedica je i tih starih ideoloških podjela koje nas vraćaju u prošlost, i onemogućavaju bilo kakav dogovor oko zajedničkih dugoročnih razvojnih programa i strategija.

Krivotvorenje prošlosti ima za posljedicu i neodržive medijske i političke falsifikate da je SDP nevin od svake povijesne veze s „udbašima i Udbom" iako se „mač i štit" partije, tj. Udba desetljećima bavila političkim likvidacijama kako bi partiju održala na vlasti. Danas svjedočimo inverziji tih povijesnih činjenica: HDZ je premrežen „udbašima i Udbom" zato što je vodio politiku pomirbe, pa je primio u novostvorene institucije hrvatske države i dio starih kadrova. Aktualni predsjednik Vlade RH, tezu da SDP nema nikakve veze s Udbom i udbašima zorno potkrepljuje tvrdnjom da su udbaši „... bliski suradnici, rekao bih i prijatelji ljudi iz HDZ-a..", štoviše da su s njima kao „prst i nokat".

Unatoč tim krivotvorinama politička je realnost sasvim suprotna. „Bliski suradnici" udbaša i njihovi „prijatelji ... iz HDZ-a" sve vrijeme dosljedno inzistiraju na primjeni EUN i u slučaju Josipa Perkovića. Predsjednik SDP-a, odnosno koalicijska Vlada koja tvrdi da nema nikakve veze s Udbom i kojoj je „taj svijet potpuno nepoznat" učinila je sve da ne dođe do izručenja Josipa Perkovića i Zdravka Mustača njemačkom pravosuđu! Paradoksi i kontradikcije tu ne završavaju nego se nastavljaju s objedama koje polaze od krivih premisa i vode krivim zaključcima.

„Dakle, vi ćete morati objasniti kad-tad hrvatskoj javnosti zašto ste protiv povjerenstva koje treba utvrditi istinu...."

„... Izbjegavate sudjelovanje u povjerenstvu koje treba utvrditi činjenice. Dakle, činjenice ne policijskim sredstvima, nego svjedocima o jednom vrlo, vrlo mračnom događaju. Ovdje u vašim klupama sjede ljudi koji su bili najizravniji protagonisti, čuvari državnih tajni figurativno rečeno, ljudi koji to znaju, mi o tome nemamo pojma.

Prema tome za mene je pitanje bazičnog morala da gospoda kao što su Karamarko, gospodin Miroslav Tuđman u tome sudjeluju. Dakle, to je pitanje naprosto potrage za istinom u ovoj državi. Pa da vidimo ko koga ovdje šikanira, ko koga štiti i ko ima kakve motive. To je bit priče, o tome moramo razgovarati, podržite to povjerenstvo."

(Z. Milanović, Fonogram 12. Sjednice Hrvatskoga sabora, 22. siječnja 2014.)

Predsjednik Vlade tvrdi da o meritumu stvari nema pojma („mi o tome nemamo pojma"), ali to mu nije zapreka za niz neistinitih tvrdnji.

HDZ spreman sudjelovati u radu povjerenstva

Prvo. Klub HDZ-a spreman je sudjelovati u radu povjerenstva koje će se baviti istragama svih udbinih zločina, a ne samo o jednom „vrlo, vro mračnom događaju".

HDZ„Bliski suradnici" udbaša i njihovi „prijatelji ... iz HDZ-a" sve vrijeme dosljedno inzistiraju na primjeni EUN i u slučaju Josipa Perkovića. Predsjednik SDP-a, odnosno koalicijska Vlada koja tvrdi da nema nikakve veze s Udbom i kojoj je „taj svijet potpuno nepoznat" učinila je sve da ne dođe do izručenja Josipa Perkovića i Zdravka Mustača njemačkom pravosuđu! Paradoksi i kontradikcije tu ne završavaju nego se nastavljaju s objedama koje polaze od krivih premisa i vode krivim zaključcima.Drugo. Predsjednik Vlade perfidno pripisuje zastupnicima HDZ-a da su izravno povezani s tim 'vrlo, vrlo mračnim događajem' budući da su po njemu „najizravniji protagonisti, čuvari državnih tajni figurativno rečeno, ljudi koji to znaju". Sve što figurativni čuvari državnih tajni u demokratskoj hrvatskoj državi znaju o udbinim zločinima znaju na temelju dokumenata što su ih Savez komunista Hrvatske i Udba ostavili u svojim arhivima novoj vlasti.

Sve je to u svakom trenutku dostupno i predsjedniku Vlade RH, koji je primarni korisnik izvještajnog i sigurnosnog sustava RH; (dokumentacija o svim saznanjima i operacijama hrvatskih izvještajnih službi od 1990-te, uredno je vođena i nije uništavana ni selekcionirana, kao što je to bilo sa arhivom Udbe i građom komiteta za ONO i DSZ). Štoviše, gospodinu Zoranu Milanoviću kao predsjedniku SDP-a, stranke koja je pravni slijednik SKH, dostupna je i arhiva SKH koja je pod embargom u HDA. Prema tome, predsjednik i drugi dužnosnici SDP-a su aktualni „čuvari državnih tajni figurativno rečeno", jer prvenstveno oni mogu doći do arhive Komiteta i Komisije za ONO i DSZ, tijela koja su suodlučivala o likvidacijama što ih je Udba činila po svijetu a po nalogu partije.

Treće. Za predsjednika Vlade je „pitanje bazičnog morala" da Tomislav Karamarko i Miroslav Tuđman sudjeluju u saborskom istražnom povjerenstvu čija zadaća (prema Zoranu Milanoviću i SDP-u) nije utvrditi tko je od 1945. do 1990. počinio zločine i po čijem nalogu. Prema Z. Milanoviću je „pitanje bazičnog morala" utvrditi kako je Josip Perković mogao biti dužnosnikom u izvještajnim službama početkom 1990-ih, budući da je to „pitanje naprosto potrage za istinom u ovoj državi". Treba znači osuditi i one koji su prihvatili J. Perkovića i samog J. Perkovića zbog njegova sudjelovanja u stvaranju hrvatske države.

Jasno da sudjelovanje u Domovinskom ratu i stvaranju hrvatske države ne abolira nikoga, pa tako ni J. Perkovića, za kaznena djela počinjena za vrijeme komunističkog režima. Da izvještajni sustav J. Perkovića nije štitio govore i podaci da su izvještajne službe i policija odradile nekoliko anonimnih prijava protiv njega tijekom 1990-ih (čini mi se 1994., 1996. i 1997.), ali da su te prijave odbačene od strane državnog odvjetništva ili suda. Prema tome, pitanje odgovornosti za (ne)procesuiranje J. Perkovića predsjednik Vlade trebao bi adresirati na tužiteljstvo i pravosuđe.

Odnos prema slučaju Perković

Četvrto. Što se mene osobno tiče, pitanje mojega „bazičnog morala", pitanje koje implicira tezu da sam štitio J. Perkovića, postavlja ne samo predsjednik Vlade i predsjednik SDP-a nego i pojedinci s krajnje desnog političkog spektra. Dvije oprečne i nepomirljive političke opcije, poradi različitih motiva i ciljeva, zauzele su isto političko stajalište glede moga odnosa prema slučaju Josipa Perkovića. Iako te suprotstavljene političke opcije imaju različite motive i ciljeve, zajedničko im je to da odbijaju ideju pomirbe i politiku zajedništva svih političkih opcija u stvaranju hrvatske države.

Politiku tolerancije i jedinstva u krajnjim ciljevima, politiku koju je vodio predsjednik Tuđman, a koja nikada nikoga nije amnestirala za počinjene zločine ni za vrijeme Jugoslavije ni za vrijeme Domovinskog rata. Osobno sam slijedio tu politiku i u stvaranju Hrvatske izvještajne službe u kojoj nije bio zaposlen ni jedan djelatnik Službe državne sigurnosti SR Hrvatske, a J. Perković nije bio ni djelatnik ni savjetnik u HIS-u.

Vladajuća koalicija i predsjednik Vlade osobno žele iskoristiti tzv. „Lex Perković" kao povod za izmjenu Ustava na način da se otkloni svako spominjanje da su u vrijeme socijalističke Jugoslavije i vladavine jednostranačkog komunističkog režima počinjeni „komunistički zločini":

„Zašto ste protiv izmjena Ustava koje su pravedne? Hoće li se to nazivati komunistički zločini što je pravno potpuno nepismeno i neprovedivo ili teška ubojstva, to je sporedno pitanje.

Ali mislim da u Ustav ne možemo unositi psovke, sljedeće će bit da unesemo nekakvu sočnu psovku. Dakle Ustav mora držat određenu razinu decentnosti...."
(Z. Milanović, Fonogram 12. Sjednice Hrvatskoga sabora, 22. siječnja 2014.)

Za predsjednika SDP-a i predsjednika Vlade Zorana Milanovića termin „komunistički zločin" je termin koji je 'pravno potpuno nepismen i neprovediv', nešto nalik na „sočnu psovku" kojoj nije mjesto u Ustavu. Za SDP terminu „komunistički zločin" nema mjesta u Ustavu, ali nema mjesta ni istragama komunističkih zločina. Politiku aktualne vlade prema komunističkim zločinima vjerodostojno oslikava sljedeći primjer. Ministar unutarnjih poslova Ranko Ostojić na Odboru za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost podnio je godišnje izvješće o radu policije; na moje pitanje zašto policija nije istraživala komunističke zločine počinjene od 1945. do 1990., odgovorio je kratko: „Nema komunističkih zločina".

Vlast nije spreman implemenitirati europske rezolucije

Ne samo na temelju izjava premijera i ministra nego i na temelju predložene formulacije za izmjenu Ustava, očito je da aktualna vlast ne želi implementirati rezolucije Vijeća Europe i Hrvatskoga sabora, RezolucijeRezolucija 1481 Parlamentarne skupštine Vijeća Europe od 25. siječnja 2006. o međunarodnoj osudi zločina totalitarističkih komunističkih poredaka (režima); „Deklaracija o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnoga komunističkoga poretka u Hrvatskoj 1945. – 1990." Hrvatskog Sabora od 30. lipnja 2006.; „Rezolucija o europskoj savjesti i totalitarizmu", Europskog parlamenta od 30. ožujka 2009.) postuliraju „moralnu obvezu" da se bez odlaganja osude zločini totalitarnoga komunističkoga režima, budući da je to pitanje „europske savjesti".rezolucije koje su osudile teška kršenja ljudskih prava za vrijeme totalitarnih komunističkih režima. Vijeće Europe u svojim rezolucijama traži od država članica da zauzmu „jasne pozicije prema zločinima počinjenima od strane totalitarnih komunističkih režima". Rezolucija Vijeća Europe očekuje da svaka zemlja članica preuzme „moralnu obavezu da to učini bez daljnjeg odlaganja".

Europske rezolucije i saborska deklaracija ( „Rezolucija 1096 o mjerama uklanjanja nasljeđa bivših komunističkih totalitarnih sustava" Parlamentarne skupština Vijeća Europe od 27. lipnja 1996.;

Rezolucija 1481 Parlamentarne skupštine Vijeća Europe od 25. siječnja 2006. o međunarodnoj osudi zločina totalitarističkih komunističkih poredaka (režima); „Deklaracija o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnoga komunističkoga poretka u Hrvatskoj 1945. – 1990." Hrvatskog Sabora od 30. lipnja 2006.; „Rezolucija o europskoj savjesti i totalitarizmu", Europskog parlamenta od 30. ožujka 2009.) postuliraju „moralnu obvezu" da se bez odlaganja osude zločini totalitarnoga komunističkoga režima, budući da je to pitanje „europske savjesti".

Od europske savjesti i morala u prijedlogu ustavnih promjena vladajuće koalicije nije ostalo ništa:
"Ne zastarijevaju kaznena djela ratnog profiterstva, kao ni kaznena djela iz procesa pretvorbe i privatizacije, počinjena u vrijeme Domovinskog rata i mirne reintegracije, ratnog stanja i neposredne ugroženosti neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti države, propisana zakonom, kaznena djela teških ubojstava propisana posebnim zakonom ili ona koja ne zastarijevaju prema međunarodnom pravu. Imovinska korist, ostvarena tim djelima ili povezana s njima, oduzet ce se."

(Članak 31., stavak 4. Ustava RH. Boldani tekst je prijedlog izmjene Ustava vladajuće koalicije.)
Tijekom rasprave o ustavnim promjenama zastupnici vladajuće koalicije odbili su mogućnost da se u ustavnim promjenama spomenu „komunistički zločini". Štoviše odbili su i amandman kluba HDZ-a na članak 31. stavak 4. s poopćenom formulacijom „Ne zastarijevaju kaznena djela teških ubojstava i ubojstava počinjena za vrijeme totalitarnih režima...".

Odbijanje svake mogućnosti osude komunističkih zločina

Tvrdnja zastupnika vladajuće koalicije, kao i predsjednika Vlade da formulacija „teška ubojstva" supsumira i komunističke zločine, odnosno zločine svih totalitarnih režima pravno je neutemeljena, jer svi zločini totalitarnih režima nisu nužno i teški zločini; osim toga predložena formulacija „teška ubojstva" abolira povijesno i pravno komunistički režim, te u slučajevima kada neposredni počinitelji nisu poznati, ili kada više nisu živi, oduzima pravo na pravnu i političku rehabilitaciju žrtava.

U predloženoj izmjeni članka 31. stavak 4. sadržana je još jedna podvala predlagatelja amandmana. Rečenica u postojećem članku 31. stavak 4. četiri precizira na početku da „Ne zastarijevaju kaznena djela ... počinjena u vrijeme Domovinskog rata i mirne reintegracije, ratnog stanja i neposredne ugroženosti neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti države ...", a završava sa 'kaznenim djelima teških ubojstava'. Što znači da ne zastarijevaju teška ubojstva počinjena u vrijeme Domovinskog rata i mirne reintegracije. Drugim riječima, kaznena djela od pretvorbe do teških ubojstava počinjena izvan toga vremena bila bi podložna zastari!

Koalicijski partneri, i predsjednik Vlade Zoran Milanović osobno, stalno se pozivaju na visoke političke i moralne standarde kojih se nastoje držati i prema kojima se navodno ponašaju. No, ti politički i moralni standardni ne uključuju osudu komunističkog totalitarnog režima i osudu zločina počinjenih u ime ideala komunističke stranke. Dosljedno tome, jedna je od prvih odluka aktualne vlasti 2012. godine bila ukidanje pokroviteljstva Hrvatskoga sabora nad komemoracijom u Bleiburgu.

Zagovornici visokih političkih i moralnih standarda odbijaju svaku mogućnost da osuda komunističkih zločina bude sastavni dio ustavnih promjena. Zato su ti i takviPreduvjetiBez osude svih totalitarnih režima i bez jasne i tvarne osude zločina komunističkog režima, Hrvatska se ne može osloboditi bremena svojega negativnoga povijesnoga nasljeđa. Suočavanje lijeve političke opcije sa svim posljedicama komunističkoga nasljeđa preduvjet je da se lijeva i desna politička opcija prestanu međusobno optuživati, kako bi se mogli usuglasiti oko vrijednosti i ciljeva koje hrvatsko društvo dugoročno želi ostvariti „politički i moralni standardi" u suprotnosti s vrijednostima usvojenim u rezolucijama Vijeća Europe o europskoj savjesti i s deklaracijom Hrvatskoga sabora (iz 2006.) o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnoga komunističkoga poretka u Hrvatskoj 1945. – 1990.

Osuditi sve totalitarne režime

Čelnici vladajuće lijeve koalicije odbijaju intencije i duh rezolucija o europskoj savjesti i osudu komunističkih zločina – tvrdnjom: to nije naša povijest, mi o tome ne znamo ništa. Posljedice su takvoga isključivoga i netolerantnoga ponašanja obnovljene duboke podjele u hrvatskom nacionalnom biću i sve veće nesuglasice o krajnjim ciljevima i vrijednostima kojima Hrvatska teži. Posljedica je također i sve veći odmak od proklamiranih vrijednosti, stremljenja i ciljeva zajednice europskih država, kojoj Hrvatska pripada.

Bez osude svih totalitarnih režima i bez jasne i tvarne osude zločina komunističkog režima, Hrvatska se ne može osloboditi bremena svojega negativnoga povijesnoga nasljeđa. Suočavanje lijeve političke opcije sa svim posljedicama komunističkoga nasljeđa preduvjet je da se lijeva i desna politička opcija prestanu međusobno optuživati, kako bi se mogli usuglasiti oko vrijednosti i ciljeva koje hrvatsko društvo dugoročno želi ostvariti.

Prvi je korak na tome putu odgovor na postavljena pitanja: je li vladajuća koalicija spremna otvoriti partijske i udbine arhive u Hrvatskoj, te odlučno tražiti od Beograda otvaranje saveznih arhiva Udbe i JNA – kako bi se doznala i utvrdila istina o nalogodavcima i izvršiteljima svih komunističkim zločinima?

Završni je korak na tome putu da se sve političke opcije, odnosno sve parlamentarne stranke, usuglase o pokroviteljstvu Hrvatskoga sabora te mjestu i vremenu komemoracije nevinim žrtvama komunističkog režima koje zaslužuju puno poštovanje i dignitet.

Prof. dr. sc. Miroslav Tuđman
Napomena: oprema obrazloženja je urednička

Pon, 9-12-2019, 17:11:32

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.