"48 apsurdnih susreta Tuđmana i Miloševića" (3/3)

Činjenica je da je na temelju tih inicijativa i spomenutih prijedloga predsjednika Tuđmana došlo, tijekom ožujka 1994., do Washingtonskih pregovora i sporazuma. To su prijedlozi koji su u prosincu 1993. i siječnju 1994. nuđeni Bošnjacima, a ne Miloševiću, kao "dogovor o Bosni". Ti prijedlozi jesu inicijativa hrvatske strane, na koju Bošnjaci tek trebaju pristati. Prešućujući taj dio napora hrvatske politike za postizanje mira u Bosni i Hercegovini čini Mesića krivokletnikom pred MesićHaaškim sudom. Jer on to ne čini iz neznanja, nego iz osobnih političkih interesa.

4. "Predsjedniče, ja neću biti nikada protiv politike HDZ-a i protiv tvoga vodstva"

Ono što Mesić prešućuje u svome svjedočenju pred Haaškim tribunalom jest svoje sudjelovanje u pokušaju rušenja predsjednika Tuđmana potkraj 1993. i početkom 1994. U tome pokušaju HDZ-ova frakcija Manolić-Mesić imala je glavnu riječ. Mesić je u tome bio jedan od glavnih aktera i njegovi razgovori s predsjednikom Tuđmanom u prosincu 1993. i siječnju 1994. imali su sasvim druge motive i razloge nego što ih on prikazuje, a svakako nisu imali nikakve veze s Miloševićem i "dogovorom o Bosni". Ti su razgovori bili zadnji pokušaj predsjednika Tuđmana da očuva jedinstvo HDZ-a kako ne bi došlo do raskola u HDZ-u ni do otvoranja parlamentarne krize.

Izazivanje parlamentarne krize u proljeće 1994. nije uspjelo. Do većih potresa i raskola u HDZ-u nije došlo. Pokušaj rušenja predsjednika Tuđmana završio je potpunim neuspjehom po Mesića i Manolića te njihovim konačnim razlazom s HDZ-om. To se utvrđuje i u poruci Predsjedništva HDZ-a upućenoj 24. travnja 1994. članstvu Hrvatske demokratske zajednice i hrvatskoj javnosti o "pokušaju izazivanja raskola u HDZ-u":

"Inicijativa g. J. Manolića i S. Mesića za osnivanje nove političke stranke, koju su nazvali Hrvatski nezavisni demokrati, označava kraj njihova udaljavanja od Programa i politike HDZ. Proces njihova odvajanja od središnje politike HDZ traje već više od godinu dana, a ubrzao se nakon Drugog općeg sabora HDZ-a, koji je održan 15.-16. listopada prošle godine"[15].

Predsjedništvo HDZ-a utvrđuje da proces razlaza gospode Josipa Manolića i Stjepana Mesića traje više od godinu dana i da je posebno intenzivan poslije Drugog sabora HDZ-a, u listopadu 1993. S obzirom na dinamiku zbivanja i metode političke borbe te na parole koje su se koristile, akademik Aralica opisuje četiri faze u vremenu izazivanja raskola u HDZ i parlamentarne krize u Saboru[16], Manolićkojima je jedan od izravnih, iako u početku prikriveni akter bio i Stjepan Mesić.

U prvoj fazi Manolić i Mesić rade na pripremi javnosti na krizu, uz pomoć dijela tiska, najčešće tabloida sklonih senzacionalizmu – "da se Tuđmanu i HDZ može uzeti vlast i prije izbora tako da se HDZ rascijepi na 'lijeve' i 'desne', da 'lijevi' povuku sa sobom tehnokrate[17]" i da se tako kriza prenese u Sabor, gdje bi se uz prebjege iz HDZ-a i oporbe, formirala saborska većina.

Poziv na rušenje predsjednika Tuđmana i HDZ-ove vlasti, prema ovome scenariju, artikuliran je u "pismu šestorice", tj. otvorenom pismu predsjedniku Republike Hrvatske dr. Franji Tuđmanu, koje je objavljeno uoči Drugog općeg sabora HDZ[18]. Šest potpisnika od predsjednika Tuđmana traže da podnese ostavku. Manolić i Mesić nisu potpisnici ovoga pisma, ali su njegovi naručitelji: "može se sa stopostotnom vjerojatnoću tvrditi da je Manolić među inicijatorima 'pisma šestorice', među onima koji su ga naručili i aranžirali njegovo objavljivanje pred opći Sabor HDZ, kad je vladalo rašireno uvjerenje da će u stranci doći do sukoba"[19].

U drugoj fazi, na Drugom općem saboru HDZ, nije došlo do sukoba i nije pobijedila ni 'lijeva' a ni 'desna' opcija u HDZ-u, nego središnja politika predsjednika Tuđmana. On je u svome govoru pozvao i lijevu i desnu opciju da istaknu svoga kandidata za predsjednika HDZ-a: "ja bih bio zato neka se kandidira na desnici Šeks, .. neka se kandidira na ljevici Manolić ili Mesić .. pa da vidimo koliko nam je jaka i ljevica i desnica".

Na Drugom saboru HDZ istaknut je "21 kandidat za pet članova potpredsjednika, 31 za pet članova Predsjedništva 6 članova za glavnog tajnika". Predsjednik Tuđman se založio da "u užem vodstvu ne budu ljudi koji su eksponirani zbog međusobnih sukoba, .. i s kojima su računali i u zemlji, oporba, i ne samo oni, nego kojekakvi scenaristi vani, da mogu odvesti jedan dio, ili lijevo, ili desno, da mogu dovesti do raskola". Zato se založio za "svoje" kandidate među predloženima, kako bi se izabralo vodstvo "kome neće moći biti zamjerke", a bit će prihvatljivo "narodu i svijetu". Međutim, "u užem vodstvu .. ne moraju biti .. niti Mesić, niti Šeks"[20].

Inicijatori raskola u HDZ-u Josip Manolić i Stjepan Mesić nisu ostvarili svoje ciljeve na Drugom općem saboru HDZ u listopadu 1993. Štoviše, oni postaju politički gubitnici, jer nisu izabrani u uže vodstvo stranke na Saboru stranke. To znači da je njihova stranačka karijera u HDZ-u na zalazu, iako još uvijek obavljaju visoke službene dužnosti: Josip Manolić je predsjednik Županijskoga doma Sabora, a Stjepan Mesić je predsjednik Zastupničkoga doma Sabora.

U trećoj fazi, nakon neuspjeha na Saboru HDZ-a, Manolić i Mesić provode secesiju i iz stranke krizu prenose u Sabor RH. Unatoč obećanjima oporbi i javnosti, oni nisu uspjeli ni u jednom domu Sabora oduzeti HDZ-u većinu. Štoviše, postalo je očito da ono nekoliko zastupnika HDZ koje su izvukli "iz HDZ nije ni 'ljevica' ni 'desnica', najmanje tehnokrati, već je to bezidejna, hdzpo vlastitom priznanju, grupa ljudi koje međusobno povezuje samo nezadovoljstvo svojim statusom u hadezeovskoj vlasti"[21].

Čak i u takvim okolnostima, prije konačnog razlaza Manolića i Mesića s HDZ-om, predsjednik Tuđman pokušao je održati jedinstvo HDZ-a, iako je znao da će Manolić i Mesić za sobom povući tek nekoliko zastupnika HDZ-a u oba doma Sabora. Na zajedničkoj sjednici Predsjedništva HDZ-a i Kluba zastupnika HDZ-a, održanoj 25. siječnja 1994. u zgradi Sabora RH, predsjednik HDZ-a i predjednik Republike Hrvatske govorio je o "izazivanju ustavne krize" i "raskolu" HDZ-a. U svom je govoru rekao i ovo:

"Usput sa zadovoljstvom mogu reći: kada sam razgovarao sa Stipom Mesićem objasnivši mu da im je dao i povoda da s njim računaju kao s predsjednikom Sabora i svi domaći i svi strani protivnici pravog HDZ-a koji ne žele ovu, nego neku drugu Hrvatsku, i koji ga žele iskoristiti pa mu upućuju pozive i za Sarajevo i za Kuala Lumpur. Mesić je rekao: 'Predsjedniče, ja neću biti nikada protiv politike HDZ-a i protiv tvoga vodstva'"[22].

Ove riječi predsjednika Tuđmana pred zastupnicima u Saboru RH Mesić nikada nije opovrgnuo niti je izjavio da su kriva interpretacija njegova razgovora s Predsjednikom, sve dok nije pred Haaškim sudom taj razgovor prikazao u posve drugom kontekstu. A nije Haaškome sudu protumačio ni kontekst "poziva i za Sarajevo". Naime, 7. veljače u Sarajevu je osnovano "Hrvatsko narodno vijeće" osnovanoga "Sabora Hrvata Bosne i Hercegovine". To je vjeće, sa svojim programom o ustrojstvu BiH kao nedjeljive i decentralizirane države, najavilo sudjelovanje njegova izaslanstva na sljedećim ženevskim pregovorima o BiH[23].

Kako smo već naznačili, u veljači 1994. obrisi rješenja ustavnog ustrojstva BiH, koja će se precizirati Washingtonskim sporazumima, već su bili dogovoreni. Naknadno uključivanje izaslanstva HNV-a na međunarodnim pregovorima samo bi slabilo poziciju službene hrvatske politike. Pojava Stipe Mesića, tj. predsjednika Sabora RH, na utemeljiteljskoj skupštini HNV bila bi kriva poruka i domaćoj i međunarodnoj javnosti, jer je HNV nastupio kao oporba HDZ-u BiH[24]. Zato je predsjednik Republike od predsjednika Sabora tražio da se ne odazove pozivu u Sarajevo, da odstupi s mjesta predsjednika Sabora, jer njegova, Mesićeva, frakcija nema potporu u HDZ-a, te zato ne može vjerodostojno zastupati HDZ-ovu većinu u Saboru[25].

Kako predsjednik Tuđman nije nikada želio odbaciti ljude s kojima je surađivao, nego je težio zadržati sve državotovorne opcije unutar HDZ-a, to je Mesiću ponudio da sam izabere mjesto veleposlanika i da tako ostane unutar stranke i službene politike. Cijela Mesićeva priča o tome kako je Milošević tražio smjenu Mesića s čela Sabora, jer je smetnja postizanju konačnog "dogovora o Bosni", jest Mesićeva obmana kako bi, s jedne strane, prikrio svoju nelojalnost politici kojoj je pripadao, a koju je prikriveno i tajno opstruirao sa svrhom rušenja predsjednika Tuđmana i izazivanja parlamentarne krize, s druge strane, kako bi pred Sudom sebi dao na važnosti tvrdnjom da je on, Mesić, i početkom 1994. još uvijek ključna politička Hrvatski saborfigura koja smeta i predsjedniku Tuđmanu i Miloševiću.

Politička ponuda predsjednika Tuđmana i Josipu Manoliću i Stjepanu Mesiću postala je javna već 1994. O njoj je on osobno govorio i o tome je potanko pisano u medijima od 1994.nadalje. Unatoč tome što su izgubili na tajnom glasovanju na Saboru stranke, što nisu dobili značajnu potporu HDZ-ovih prebjega u Hrvatskom saboru, predsjednik Tuđman ponudio je Josipu Manoliću, tada predvodniku inicijative za njegovo rušenje i preuzimanje vlasti, "neka ostane u Stranci, neka ima svoju grupu i neka se unutar Stranke bori za svoje stavove". Predsjednik je Mesiću i Manoliću ponudio da mogu imati svoju frakciju unutar HDZ-a i da ostanu u Stranci[26]. Oni su tu ponudu odbili, upustili se u izazivanje parlamentarne krize i izgubili. Mesićeva priča u Haagu o tim zbivanjima jest neiskrena i neistinita, a politički krajnje prijetvorna.

Jedini politički kapital Stjepana Mesića početkom 1994. bilo je njegovo mjesto predsjednika Zastupničkoga doma hrvatskoga Sabora. Ali ni taj politički kapital nije bio njegov, nego stranke koja ga je postavila na to mjesto. Gubitak toga političkog kapitala, gubitak vlasti koji njemu vrlo teško pada, jer "kao visoki dužnosnik, nisam mogao naglo pasti"[27], on pokušava kapitalizirati lažnim iskazima i prešućivanjem istine kao svjedok optužbe Haaškoga tužiteljstva.

U četvrtoj fazi izazivanja parlamentarne krize HDZ-ovi prebjezi, koji su se s Manolićem i Mesićem pridružili oporbi, nisu mogli ugroziti HDZ-ovu većinu ni u jednom domu hrvatskoga Sabora; nisu mogli objediniti oporbu jer nisu ponudili temelj za zajedničku političku platformu; nisu se mogli dogovoriti o raspodjeli časničkih mjesta u Saboru ni o izradi novog poslovnika; Mesić i Manolić nisu mogli zadržati svoja mjesta predsjednika Zastupničkoga i Županijskoga doma Sabora, iako nisu dopuštali da se u dnevni red uvrsti izglasavanje nepovjerenja njima dvojici [28].

Dana 23. 5. 1994. Županijski dom Hrvatskoga sabora razriješio je dužnosti dotadašnjega predsjednika Josipa Manolića i izabrao novog predsjednika, dr. Katicu Ivanišević.

Dana 24. 5. 1994. Zastupnički dom Hrvatskoga sabora razriješio je dužnosti dotadašnjega predsjednika Stipu Mesića i izabrao novog predsjednika, dr. Nedjeljka Mihanovića[29].

HND – Hrvatski nezavisni demokrati, stranka koju su osnovali Josip Manolić i Stjepan Mesić, nije osvojila nijedan mandat na sljedećim izborima za Zastupnički dom Hrvatskoga sabora, 1995., a niti ijedan mandat za Županijski dom Hrvatskoga sabora, na izborima 1997. To je samo pokazatelj kako ta frakcija i njezini nositelji nisu imali potporu ni u HDZ-u a ni među hrvatskim biračima. To je samo potvrda da su onih nekoliko HDZ-ovih zastupnika koji su im 1994. pristupili bili primarno nezadovoljni svojim političkim statusom u stranci, a motivirani borbom za vlast i opstanak na vlasti.

Mesić o svim tim zbivanjima unutar HDZ-a i o svojoj ulozi u tome ne svjedoči pred Haaškim sudom kako bi svoje razgovore s predsjednikom Tuđmanom i politički razlaz koji je nakon toga uslijedio, mogao opisati kao sukob oko političkog programa, a ne kao puku borbu za vlast. Mesić ne Franjo Tuđmansvjedoči ni o tome da je u kritičnom razdoblju koje je sam apostrofirao – prosinac 1993. – napisana "strategija političkog djelovanja" najjače oporbene stranke, u kojoj se razrađuju planovi o tome kako izazvati krizu u Saboru i "izazvati raspis prijevremenih parlamentarnih izbora za Sabor, najkasnije u srpnju, odnosno u rujnu 1994.", sa svrhom oduzimanja vlasti HDZ-u. Mesić pred Sudom ne svjedoči o tome da je djelovanje frakcije Manolić-Mesić bilo usklađeno sa "strategijom političkog djelovanja" oporbe, koja se gradila na dvjema procjenama: jednoj o nastavku sukoba između Hrvata i Bošnjaka u BiH (tj. "da mirovni proces neće donijeti ništa posebno"), i drugoj, o postizanju dogovora s "razboritim dijelom HDZ-a o nužnosti prijevremenih parlamentarnih izbora"[30].

Mesić ne svjedoči ni o tome kako je u internom dokumentu ključne oporbene stranke predviđen vremenski plan za realizaciju "strategije političkog djelovanja":

" – siječanj i veljača: promovirati ideju o prijevremenim izborima; postići i promovirati dogovor oporbenih stranaka; promovirati potrebu promjene vlasti; promovirati očekivanje pobjede oporbe;

- ožujak i travanj: izabrati dvije do tri teme na kojima zaoštriti odnose s HDZ-om i medijski promovirati razlike i slabosti HDZ-a; posebnu pažnju posvetiti temama kao što su korupcija, kriminal, svi oblici zloupotreba vlasti, nebrige o raznim socijalnim kategorijama itd.;

- svibanj i lipanj: dovesti sukob do vrhunca koji će rezultirati napuštanjem Sabora od strane oporbe, pokretanjem (eventualno) odgovornosti Predsjednika. Cilj je simulirati krizu funkcioniranja vlasti. Poticati podjele u HDZ-u."

Mesić o svemu tome ne sjedoči niti može svjedočiti, jer bi onda morao priznati da se tada, 1994., još uvijek javno pozivao na vjernost politici HDZ-a i lojalnost predsjedniku Tuđmanu, dok je istodobno, zajedno s Manolićem, tajno bio u službi oporbe te da je, zajedno s Manolićem, najviše učinio na realizaciji "strategije političkog djelovanja". Njihovo je djelovanje u tom političkom komplotu bilo ključno. Činjenica je da je Manolić imao "ulogu 'povjerljiva izvora' o rascjepu u HDZ-u, čime je hranio senzacionalistički tisak - iniciranjem 'pisma šestorice', sotoniziranjem 'hercegovačkog lobija', izazivanjem sukoba oko demokršćanske orijentacije stranke i dizanjem bošnjasčko-hrvatskog sukoba na razinu magnum krimena koji se ne prašta[31]", i da je, zajedno s Mesićem, bio organizator i nositelj ključnih akcija kako bi se "simulirala kriza funkcioniranja vlasti" i tražila ostavka predsjednika Tuđmana.

Iako "strategija političkog djelovanja" sadrži "dosta elemenata legalne parlamentarne borbe", ona "u sebi sadrži i dosta nelegalnih oblika borbe ili oblika na samom rubu legalnosti, čija je etičnost dobrim dijelom upitna"[32].

Mesić je svojim svjedočenjem u Haagu 1998. ostao dosljedan ciljevima "strategije političkog djelovanja" iz 1994. No prešućivanjem bitnih činjenica o političkim zbivanjima u tome razdoblju, neistinitim prikazom svojih iskaza i iskaza predjednika Tuđmana Mesić je svojom "dvostrukom politikom" dokazao neutipnost svoje ne-etičnosti. Svjedočenjem pred Haaškim sudom svoju "skrivenu politiku" iz vremena o kojemu svjedoči pokušao je legalizirati na neistinama i lažima. U tome mu je pomoglo HaaškoHaagtužiteljstvo, a Haaški je sud, iako je bio upozoren, bio izmanipuliran.

5. P. S. Prevareni Sud

Haaško je tužiteljstvo zatražilo zatvorenu sjednicu na kojoj bi Stjepan Mesić svjedočio kao tajni, tj. zaštićeni svjedok. Tužitelj Harmon taj je zahtjev obrazložio sljedećim agrumentom: "On je uvjeren, gospodine predsjedniče, a Ured tužitelja ga podržava u tome, da su on i njegova obitelj u stanovitoj opasnosti ako svjedočenje dospije u javnost - i ako se njegov zahtjev za zatvorenom sjednicom odbije"[33].

Iz ove je izjave vidljivo da i Haaško tužiteljstvo i S. Mesić imaju isti strah od toga da svjedočenje ne dospije u javnost. Argumenti obrane daju nam pravo vjerovati da su motivi straha od javnosti različtiti: kod Mesića, odnosno, kod Haaškoga tužiteljstva. Jer obrana je, protiveći se zatvorenoj sjednici, upozorila Sud:

"Sve što je gospodin Mesić naveo u svojoj izjavi za tužitelja - već je ponovio u brojnim interviewima. Prikupio sam možda 200 tih intervijua. Ne postoji ni jedna tema iz izjave za Ured tužitelja o kojoj nije bilo riječi u bezbrojnim prilikama.[34]"

Izvor: Predmet IT-95-14-A, svjedočenje S. Mesića 16. - 19. 3. 1998.

I zato obrana s pravom upozorava: "Dakle, zabrinuti smo za očuvanje integriteta ovog Suda". Jer:

".. je naš strah da bi političari Sud mogli politički izmanipulirati tako da Sud postane instrument u političkim razmiricama između političkih stranaka u Hrvatskoj"[35].

Upravo se to dogovdilo. Stjepan Mesić, u vrijeme svojih iskaza haaškim istražiteljima i svjedočenja pred Haaškim sudom, 1997. i 1998., nije imao političke težine ni ugleda u hrvatskoj javnosti. On je želio kapitalizirati činjenicu što se pojavio kao ključni svjedok optužbe, ne toliko protiv generala Blaškića koliko protiv hrvatske službene politike i politike predsjednika Tuđmana. On je u tome uspio, jer se na njegovu svjedočenju temelje nove optužnice o zločinačkoj organizaciji i zločinačkom pothvatu, na čijemu je čelu, po Haaškome tužiteljstvu, predsjednik Tuđman.

Dakle, Stjepan Mesić svjesno ide svjedočiti kako bi se politički honoriralo njegovo svjedočenje i od protivnika HDZ-ove politike te politike predsjednika Tuđmana u Hrvatskoj, ali i od onih ne tako malobrojnih, a vjerojatno još utjecajnijih, u inozemstvu.

Motiv njegova svjedočenja nije prikaz političkih i povijesnih događaja, iznošenje činjenica i podataka, ukazivanje na nove dokumente i spoznaje o zločinima u nadležnosti Haaškoga suda[36]. Motiv njegova svjedočenja jest biti politički honoriran za činjenicu što je svjedočio, a ne za ono što je ili o čemu je svjedočio. Činjenicu da je svjedočio kao svjedok optužbe protiv hrvatske službene politike Mesić će politički kapitalizirati do maksimuma. Istodobno će uložiti i maksimum napora kako bi prikrio sadžaj svoga svjedočenja. Jer i on je svjestan da nije govorio istinu. Ali on tu činjenicu, da nije govorio istinu, kao i cijelisudsadržaj svoga svjedočenja, prikriva kako se ne bi razotkrilo sredstvo pomoću kojega je ostvario svoj cilj.

Stjepanu Mesiću nije stalo ni do istine, a ni do laži kojima se služi, nego do cilja. Kao politički pragmatik, bez vlastitih političkih uvjerenja, ciničan prema vrijednostima ljudi koji ga okružuju, on se otvoreno izruguje i Haaškom tužiteljstvu i Haaškome sudu u trenutku kada je suočen s dokazima da ne govori istinu i da mijenja svoje iskaze i stajališta ovisno o svojim političkim ambicijama.

Pitanje: Možemo li zaključiti da niste uvijek govorili istinu — ovisno o političkim stavovima stranke kojoj ste pripadali?

Odgovor: Jedino mi moja žena vjeruje da uvijek govorim istinu.

Izvor: Predmet IT-95-14-A, svjedočenje S. Mesića 16. - 19. 3. 1998.

Mesić je odigrao kartu koja ga ponovno vraća u političku arenu s političkim kapitalom glavnog tajnog svjedoka optužbe protiv službene hrvatske politike, kapitalom koji još uvijek nije jamstvo za njegov potpun uspjeh i povratak na domaću političku scenu, ali je velik politički kredit koji je dobio od stranih igrača. U vrijeme kada je Tuđmanova politika trn u oku određenim međunarodnim političkim čimbenicim, u vrijeme kada je zdravstvena dijagnoza predsjednika Tuđmana loša, u vrijeme kada je najjača stranka, stranka na vlasti, HDZ, pred unutarstranačkim borbama i obračunima za liderske pozicije, Mesićeva politička zvijezda ponovno se pali uz potporu Haaškoga tužiteljstva i pod zaštitom Haaškoga suda. Sretan i zadovoljan što je odigrao najjaču kartu koja ga vodi do najvećih visina njegove političke karijere, Mesić se otvoreno izruguje i Tužiteljstvu i Sudu kada na pitanje je li govorio istinu odgovara: 'Jedino mi moja žena vjeruje da uvijek govorim istinu'.

www.slobodanpraljak.com

[15] Pod naslovom "S državom se nitko ne može igrati", poruku Predsjedništva HDZ-a vidi u: Dr. F. Tuđman. Zna se. HDZ u borbi za učvršćivanje hrvatske državne suverenosti. Zagreb: Glavno tajništvo središnjice HDZ, 1995., str. 113.

[16] Prikaz izazivanja parlamentarne krize iscrpno je opisao akademik Ivan Aralica, koji je tada kao dopredsjednik Županijskoga doma Sabora, osoba koja je bila u žarištu svih zbivanja. Njegova analiza tih zbivanja objavljena je u Vjesniku potkraj rujna i početkom listopada 1994., u 18 nastavaka. Kako je on vjerodostojan svjedok tih zbivanja to se koristimo njegovom analizom i ocjenama, iako s nešto drukčijim prikazima periodizacije parlamentarne krize.

[17] I. Aralica, Vjesnik, rujan/listopad 1994.

[18] Pismo je objavljeno 20. rujna 1993., a potpisali su ga Ivo Banac, Krsto Cviić, Slavko Goldstein, Vlado Gotovac, Vesna Pusić, Ozren Žunec. (vidi: I. Aralica. Što sam rekao o Bosni. Zagreb: PIP Pavičić, 1995., str. 128. - 130.)

[19] I. Aralica, isto, Vjesnik, 1994.

[20] Dr. F. Tuđman. ZNA SE. HDZ u borbi za učvršćivanje hrvatske državne suverenosti. Zagreb: Glavno tajništvo središnjice HDZ, 1995., Govor na Drugom općem saboru HDZ u Koncertnoj dvorani "Vatroslav Lisinski", Zagreb, 15. 10. 1993., str. 35. - 39.

[21] I. Aralica, isto, Vjesnik, 1994.

[22] Dr. F. Tuđman. ZNA SE. HDZ u borbi za učvršćivanje hrvatske državne suverenosti. Zagreb: Glavno tajništvo središnjice HDZ, 1995., Govor na zajedničkoj sjednici Predsjedništva HDZ-a i Kluba zastupnika HDZ-a, održanoj 25. siječnja 1994. u zgradi Sabora RH, str. 84.

[23] HINA, Baza EVA, 7.2.1994.

[24] Članove Hrvatskog narodnog vijeća u Sarajevu, zagovornici politike HDZ BiH, nerijetko su i u medijima nazivali "Aliji Hrvati".

[25] O tome mogu svjedočiti iz prve ruke, jer mi je Predsjednik o tom razgovoru sa Stjepanom Mesićem osobno govorio.

[26] I. Aralica, isto, Vjesnik, 1994.

[27] S. Mesić, iskaz pred Haaškim sudom 1998.

[28] Vidi podrobnije I. Aralica, isto, Vjesnik, 1994.

[29] Spomen knjiga. Deset godina Hrvatske demokratske zajednice. (ur.) Anđelko Mijatović. Zagreb: Hrvatska demokratska zajednica, 1999., str. 180.

[30] "Strategija političkog djelovanja HSLS-a do lipnja, odnosno rujna 1994. godine", citirano prema I. Aralica, isto, Vjesnik, 1994.[31] I. Aralica, isto, Vjesnik, 1994.[32] I. Aralica, isto, Vjesnik, 1994.

[33] Svjedok Stjepan Mesić: Haag, 16. – 19. ožujka 1998.

[34] Prema uvodnoj riječi tužitelja G. Harmona, Mesić je u svojem svjedočenju trebao potvrditi sadržaj onoga što je već dao u pisanoj izjavi haaškim istražiteljima 1997. Osim toga obrana generala Blaškića je tvrdila: "Nakon objavljivanja izjave,... gospodin Mesić je još dva do tri puta dao više interviewa u kojima ju je koristio u svojoj političkoj borbi". (Predmet IT-95-14-A, svjedočenje S. Mesića 16. - 19. 3. 1998.)

[35] Isto.

[36] Već na temelju onoga što smo do sada upozorili, on ništa novog, istinitog ni presudnog nije iznio ni posvjedočio. Pozorno čitanje njegova svjedočenja može dokazati i posve oprečna stajališta. On tvrdi da o sastanku u Karađorđevu ništa ne zna, ali i da zna da se priča kako je tamo postignut dogvor "o podjeli Bosne". No potom će reći da je u siječnju 1994. predsjedniku Tuđmanu trebalo još nekoliko mjeseci kako bi postigao dogovor s Miloševićem o Bosni.











Ned, 8-12-2019, 23:11:41

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.