BiH ne može izdržati teret nepravde koji joj je u Daytonu stavljen na pleća i dušu 

 

KulinaS predsjednikom Komisije Justitia et pax Biskupske konferencije BiH, pomoćnim vrhbosanskim biskupom dr. Perom Sudarom, razgovarali smo o stanju ljudskih prava u BiH koje je izloženo u redovitom Izvješću Komisije za 2006. godinu, a prošlog je mjeseca predstavljeno javnosti. Također smo se osvrnuli na sadašnjost i budućnost države stvorene u Daytonu te na veliki skup sveučilišnih profesora i rektora "Novi humanizam za Europu - uloga sveučilišta» održanog koncem lipnja u Rimu na kojemu je sudjelovao i mons. Sudar.

"Jasno je da, bar za sada, daytonsko rješenje ne može biti promijenjeno nabolje bez političke volje onih koji su ga nametnuli. To je bolno, ali istinito saznanje. Teško je reći koliko dugo će trebati čekati da oni shvate da će s vremenom daytonske negativne posljedice 'pojesti' njegove zasluge. Slušajući i promatrajući domaće političare, bojim se da nam vrijeme nije saveznik. Jedno je posve jasno, Bosna i Hercegovina ne može izdržati teret nepravde koji joj je u Daytonu stavljen na pleća i dušu", kaže biskup Sudar.

Oče biskupe, čitajući proteklih godina Izvješća Komisije Justitia et pax BKBiH, uočava se kao bitna konstatacija da je BiH duboko podijeljeno društvo, a temelj tomu su nepravedna rješenja Daytonskog mirovnog sporazuma. Hoće li te podjele i dalje rasti?  

Nepravda je negacija ljudskoga dostojanstva jer dokida onu temeljnu jednakost među ljudima koja izvire iz toga dostojanstva i potvrđuje ga. Svi koji drže do svoga dostojanstva i dostojanstva drugih ljudi, imaju temeljnu ljudsku obvezu tražiti putove i načine vlastitoga, ali i zajedničkoga protivljenja nepravdi. Ali ostaje pitanje mogućnosti i načina opiranja nepravdi u društvu koje, ako i kada su mu su uskraćene pretpostavke pravde, gotovo nužno klizi prema sve dubljem ponoru nepravde? Kada se u jedno političko rješenje, na kojemu bi trebalo počivati jedno društvo i država, sistemski ugradi nepravda i njome, svjesno ili nesvjesno, opravdaju nasilje i zločini, kako je to urađeno u Daytonu, članove takva društva je vrlo teško motivirati da takvu državu svojim zalaganjem i spremnošću na žrtvu usmjere prema pozitivnim integracijskim ciljevima. Da Dayton kao rezultat tuđega cinizma i domaćega nacionalizma ne može ponuditi perspektivu integracije, bez koje nema budućnosti, pokazuje i činjenica da u dvanaest godina nije došlo tako potrebnoga smanjenja podjela i napetosti između Federacije i Republike Srpske, nego se, naprotiv, Federacija sve više pokazuje neprihvatljivom i neodrživom. To je u ovoj zemlji vidljivo na svakome koraku. Prava koja ste kao pripadnik manjinskoga naroda u Federaciji 1996. mogli dobiti, danas o njima možete samo sanjati. Sve godine poraća u bh. društvu viču tu bolnu istinu. Međutim, oni koji u ovoj zemlji odlučuju i protivnicima Daytona posve nediplomatski prijete, iz teško razumljivih razloga, uporno zatvaraju oči i uši pred tom tako očitom i dalekosežnom činjenicom. Bojati se da će nepravedna i neodrživa podjela iz Daytona, uz ovakvo ponašanje njegovih tvoraca i zaštitnika, sve jasnije pokazivati svoje lice i naličja.

Komisija Justitia et pax i ove godine je predočila svoje Izvješće o stanju ljudskih prava u daytonskoj tvorevini za 2006. godinu. Što biste izdvojili kao najznačajniji događaj u 2006. te njihove posljedice za bh. društvo?  

Izvješće je pobrojilo samo neke događaje koji su trebali dati privid normalizacije, a, ustvari, to nisu. Ako se pomnije prate pitanja čije rješavanje ultimativno zahtijevaju oni što u i o ovoj zemlji odlučuju, stječe se čvrst dojam da se ustrajava na ispravljanju samo onih anomalija daytonskoga rješenja (vojska, granice, policija …) koje bi svojim posljedicama mogle zadavati glavobolju i narušavati miran san nekim drugim svjetovima.

Sve drugo ima za cilj mir, pa i pod cijenu one osnovne pravde, a to znači stanje od kojega će stanovnici ove zemlje kao i od rata bježati. Komu je to cilj?  

Teško je nešto izdvajati ali, ako bih morao, onda bi to bio propali pokušaj ustavnih promjena zbog njegovih dalekosežnih posljedica. Naime, daytonski ustav, koji to nije, ne otvara nikakve izglede ovoj zemlji. Ona s njim ne može ni početi, a kamoli okončati proces pridruživanja Europskoj uniji, bez čega je teško i zamisliti izgledniju budućnost ove zemlje. Zato bi svaki pokušaj da se daytonski dokument dovede u pitanje i u demokratskoj proceduri izmjeni, trebao biti znak nade. Viđene s te točke gledišta, šteta je što ustavne promjene nisu prošle u parlamentarnoj proceduri. Međutim, predložene promjene su, umjesto njegove promjene nabolje, daytonskome rješenju trebale dati privid parlamentarne potvrde nagore. I to tako da su daytonsku podjelu Bosne i Hercegovine na dva entiteta trebale pretvoriti u podjelu između dva narode, oko čega se, u ostalome, već dvanaest godina trude oni koji „implementiraju“ mir u ovoj zemlji. Ako se to ima na umu, onda je, ipak, za opstanak i normalizaciju Bosne i Hercegovina bolje što nisu prihvaćene jer se nekoj, vjerojatno varljivoj, nadi i ljudima koji od nje žive dalo još malo vremena i prilike.

Kako je uopće moguće da mnogi u ovoj državi niječu nacionalna prava, a pozivaju se na poštivanje ljudskih prava?

Suprotstavljanje nacionalnog i građanskog, pa time i ljudskih i nacionalnih prava, je, kao i sve u ovoj zemlji, poprimilo ideološke naboje. Ljudska i nacionalna prava se ne isključuju. Naprotiv, jednih bez drugih nema. Ne možete nekoga priznavati poštujući mu temeljna ljudska prava, ako mu, na bilo koji način, uskraćujete da bude ono što on misli da jest i to ostvaruje. A najgori oblik ideologije, koja na balkanskim prostorima ciklički žanje krvave žetve, jest nastojanje da se druge osvješćuje, tj. čini onima i onakvima kakvi oni nisu i ne žele biti. Podsjetili ste me na onu „velikodušnost“ travničkih ratnih vlasti koje su, nakon progona hrvatskoga puka iz Travnika, kardinalu Puljiću tvrdili kako u Travniku ima mjesta za katolike, ali ne i za Hrvate. Danas „učene“ glave ove svojim teorijama pokazuju da je to već, tada vidimo, bio dio plana.

Je li spominjanje stvaranja tzv. „bosanskog“ (unitarnog) društva, u posljednje vrijeme se to sve više odnosi samo na prostor FBiH, zapravo pokušaj preslika propalog jugoslavenskog modela?  

Bosna i Hercegovina se može uspoređivati, ali ne i poistovjećivati s bivšim Jugoslavijom. Narodi Bosne i Hercegovine su se stoljetnim zajedničkim življenjem i u bitnim komponentama vlastite narodnosti međusobno proželi da se površnomu promatraču, a napose onima kojima do čovjeka nije stalo, može učiniti da je riječ o jednome „narodu bosanskome“. Jasno, to je idealna prilika za promicanje najrazličitijih ideologija koje, na žalost, ti narodi prihvaćaju upravo jer u dubini svoga bića osjećaju, a i znaju da su različiti i da su cijenu te različitosti i nespremnosti ne biti to što nisu, skupo plaćali. Međutim, povijest bolno svjedoči da takav pokušaj ne može proći. Ako se nekada i moglo činiti da bi vrijeme i okolnosti mogli učiniti svoje, danas je, uvjeren sam, svima jasno da takvo nešto nije moguće. Ako se, ipak, tako nešto pokušava, nije riječ o afirmaciji, nego o nijekanju. Ja jesam uvjeren da bi višestruka prožetost i svojevrsna dubinska blizina i sraslost bh. naroda mogla i trebala biti podlogom za uspjelo multietničko društvo. Međutim, taj projekt je moguć uz priznavanje i promicanje različitosti u uvjetima pravednosti i jednakosti kao temelja ove države. Bojim se da će trebati puno vremena da to prihvate oni koji o ovoj zemlji odlučuju. Ja snagom nade vjerujem da treba manje vremena i dobra da ova zemlja postane normalno društvo, po mjeri njezinih građana i naroda, nego bi trebalo zla da ona nestane! Stoga je moralna obveza svih koji vjeruju u dobro i priželjkuju ga, dati svoj doprinos da svima čim prije bude bolje.

U Izvješću je kazano da nije pošteno i prihvatljivo da je međunarodna zajednica nametnula nepravedno rješenja iz Daytona kojim je BiH onemogućen demokratski razvoj, ali da sada ne želi, čak ni u ime demokracije i pravednog rješenja, ništa nametati?  

To je onaj golemi okvir u koji je stao nevjerojatan broj nelogičnih i protuslovnih eksperimenata. Jasno je da, bar za sada, daytonsko rješenje ne može biti promijenjeno na bolje bez političke volje onih koji su ga nametnuli. To je bolno, ali istinito saznanje. Teško je reći koliko dugo će trebati čekati da oni shvate da će s vremenom daytonske negativne posljedice „pojesti“ njegove zasluge. Slušajući i promatrajući domaće političare, bojim se da nam vrijeme nije saveznik. Jedno je posve jasno, Bosna i Hercegovina ne može izdržati teret neprave koji joj je u Daytonu stavljen na pleća i dušu. Ostaje nada da to ne će biti razlogom da se ljudi ove zemlje, posebno Hrvati, odluče za posve krivi izbor mijenjanja svoga za tuđe i kukavičluka za hrabrost života. Nerealno je očekivati od stranaca da se za ovu zemlju založe više od nas samih!

Recite mi jeste li bili u prigodi da čujete pojedine reakcije na ovogodišnje Izvješće Komisije Justitia et pax? 

Neka mišljenja sam čuo. Istina, došla su od onih koji, kao i ja, ni o čemu ne odlučuju, pa ni činjenica da su izrazito pozitivna malo znači. Ali Komisija ne radi Izvješće zbog reakcija, nego iz potrebe i želje da dade svoj mali i, očito, „velikima“ beznačajni doprinos. Mi radimo iz uvjerenja da nisu bitni samo rezultati koji se postižu, nego motivi s kojima i ciljevi zbog koji se radi. Pravda i mir među ljudima i narodima nisu, nažalost, sami po sebi razumljivi, i stoga svijet tim vrijednostima nije nikada obilovao. I to nije ni pogubno koliko bi bilo pogubno odreći se želje i nastojanja da nepravda okrene pravdu i nasilje u slogu.

Svi u BiH već pomalo promišljaju o novom ustavu. Gledajući na sve pokazatelje od 1995. pa do danas, ima li nade da bi on mogao donijeti pozitivne pomake ili je realnija činjenica da će on biti bliži propalom prošlogodišnjem prijedlogu koji je najpogubniji bio upravo za hrvatski narod? Kakva je realnost, a kakve su nade?  

Već sam rekao da Bosni i Hercegovini, ako kani postati državom, treba ustav. I to onaj oko kojega će se, bez prisile i ucjenjivanja, složiti demokratski izabrani predstavnici sva tri naroda. Da bi živio, čovjeku je potrebna nada. Ljudima u Bosni i Hercegovini nada je potrebna da bi preživjeli. Sudbina hrvatskoga naroda, kao i svih drugih, je, unatoč svemu, u njegovim rukama. Ustav nije moguće nametnuti ni jednome narodu. Ako bi jednome od naroda bio nametnut, takav ustav taj narod ne bi obvezivao. Posve je drugo pitanje sposobnosti i spremnosti zakonitih predstavnika naroda da interes svoga naroda u okviru općeg interesa ove zemlje nađu i zastupaju. Jedno mi se čini sigurnim, interes sva tri naroda u ovoj zemlji, pa tako i Hrvata, je neraskidivo povezan s istinskim interesom ove zemlje i obrnuto. Ostaje živa nada i prijeka potreba da to oni koje smo izabirali shvate i prihvate. Čini mi se da to nije tako teško ni ostvariti! Onima koji se zdušno zalažu za pravdu, nitko ne može nametnuti nepravdu koja bi ih obvezivala. Ako ne tražite ništa što niste spremni dati, a to jest i mora ostati opcija i interes Hrvata u Bosni i Hercegovini, onda ni jedno rješenje koje vam daje, a i uzima što i drugima, nije tako pogubno da ne bi jamčilo prihvatljivu budućnost.

Mnogi će reći u neformalnim razgovorima da je prijedlog BK BiH o ustavno-pravnom uređenju BiH jedini pravedan prijedlog, ali će dodati da ga nitko od ključnih čimbenike ne želi poduprijeti. Zašto je to tako?  

Mislim da tu ima više razloga. Onaj temeljni je u uvjerenju da ovoj zemlji može biti sreće i napretka jednih na račun drugih. A to je ne samo neljudska, nego i nerealna računica. K tome, oni što odlučuju misle da samo oni imaju pravo na predlaganje i nametanje rješenja. Njima nije prihvatljivo da se Crkva „miješa u politiku“. Osim, ako i kada bi im povlađivala i pljeskala njihovim rješenjima.

Umoran od svih zbivanja u posljednjih 17 godina na ovim prostorima, može li čovjek, vjernik kazati da ga više ništa ne zanima i ostati po strani? Hoće li njega zbilja u kojoj živimo ostaviti na miru?

Nikada čovjek ne može biti i nije po strani. I kada bi odlučio ostati „po strani“, on je dionikom zbivanja koja ga se uvijek tiču. I kada šuti, čovjek na svoj način govori. Ako je graja takva da se njegov glas ne bi čuo ni kada bi govorio, pametan ne će govoriti jer jedino tako će ga „čuti“. Ako bi ga i samo sudjelovanje u nekim pothvatima kompromitiralo, a zna da promijeniti ne može, ni tada se ne će uključiti na način na koji bi to drugi željeli. Ali će tražiti svoj način suprotstavljanja nepravdi i zalaganja za istinu i pravdu.

Vjerniku je ostavljena i prilika više. On znanjem vjere zna da čovjek nije jedini protagonist tijeka ljudske povijesti i da ishodi međuljudskih odnosa nisu zatvoreni u samo ljudske i samo ovozemaljske relacije i okvire. Vjerniku ostaje moćno sredstvo molitve kojom ne samo uključuje djelovanje Božje milosti u društvena zbivanja i ljudske „sudbine“, nego crpi snagu za vlastito djelovanje s nadom i protiv nade. U toj perspektivi nema nikoga tko bi se mogao pravdati da ne može učiniti ništa.

Možete li nam reći i nekoliko riječi o susretu Novi humanizam za Europu i Vašem izlaganju?

Vikarijat Rimske biskupije i Vijeće biskupskih konferencija Europe, u suradnji s drugim crkvenim i znanstvenim ustanovama, su ovogodišnjim Europskim susretom sveučilišnih profesora željeli dati svoj doprinos traganju za novim etosom i humanizmom u Europi i tako se, na svoj način, uključiti u obilježavanje pedesetgodišnjice potpisivanja Rimskih ugovora.

Zajednička tema "Novi humanizam za Europu - Uloga sveučilišta", podijeljena u četiri podteme (Ljudska osoba, Grad čovjeka, Vizije znanosti, Stvaralaštvo i pamćenje) i tridesetak pod-podtema je obrađivana istovremeno na preko trideset različitih simpozija i okruglih stolova, koje su organizirala rimska sveučilišta u svojim sjedištima. Na susretu je sudjelovalo više tisuća sveučilišnih profesora.

Ja sam sudjelovao na simpoziju što ga je, u ime Rimskoga vikarijata, organiziralo sveučilište Urbanijana na temu "Višekulturalno društvo, drugotnost i novi etos". U izlaganju na temu "Višekulturalno i višereligijsko društvo - Jedno europsko iskustvo" iznio sam vlastito uvjerenje da različitosti među ljudima, narodima i kulturama nisu i ne mogu biti stvarni razlozi napetosti i sukoba među njima. To napose vrijedi za različitost i raznolikost njihovih vjerovanja. Naprotiv, nema izravnijega i opasnijega nijekanja Boga od prijezira ljudi zato što ih je on stvorio drugačijima, ili pak zbog toga što vjeruju u njega na način koji im on dopušta! Gledano iz ljudske i naslućivano iz Božje perspektive, različitosti, ako se prihvaćaju i poštuju, postaju neslućenim bogatstvom svijeta u kojemu živimo i kojega, očito, Bog takvim hoće ili ga barem dopušta. Ako ga on hoće ili dopušta, tko ga u njegovo ime može nijekati ili zabranjivati. U ime mira i budućnosti svijeta u kojemu žive, ali i Boga u kojega vjeruju vjernici i svi ljudi, kojima je stalo do čovjeka, imaju moralnu obvezu raditi na raskrinkavanju dobro maskiranih ideologija koje razlike među ljudima koriste za postizanje neljudskih ciljeva. Tko god želi biti vjerodostojan kao čovjek i vjernik, treba početi od sebe i od svoga doma i domovine.

Brane Vrbić
Katolički tjednik
(Hizbih.info)

{mxc} 

Čet, 1-10-2020, 14:30:10

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.