Djelovati, a ne strahovati

Devetnaesta obljetnica međunarodnoga diplomatskog priznanja Republike Hrvatske bila je znaku prosvjeda branitelja koji ne žele živjeti u strahu a koji im se sustavno nameće. Strah se, najvjerojatnije smišljeno, nameće i zaposlenima te se najavljuje da bi u prvoj polovici ove godine bez posla ostalo još oko 50 tisuća zaposlenih. Strah se opet, najvjerojatnije smišljeno, nameće i svim građanima prijetnjama o poskupljenju hrane, energije i novca. Strah se stvara i smišljenim proglašavanjem korupcije i kriminala koji vladaju među vladajućim političarima »zajedničkim zločinačkim pothvatom«. Mnogi se sve više boje zakulisnog projekta tzv. »jugosfere« koji se ostvaruje na javnoj sceni nevinim povezivanjima npr. sportaša, pjevača, književnika, filmaša, kulturnih radnika, poduzetnika i slično. Kad se samo to sumira, a to nije sve, nije li nužno konstatirati da netko moćan vrlo svjesno, uporno i sustavno baš strahovima želi oteti slobodu hrvatskom narodu i hrvatskim građanima?

Riječi srbijanske ministrice pravosuđa - kako je u naslovu prenio Jutarnji list u srijedu 12. siječnja - da će Srbija »hapsiti sve s popisa koji prijeđu granicu«, te da popisi »nažalost nisu potpuni« - doista moraju uznemiriti ne samo branitelje nego i sve čestite ljude, a osobito one koji su na odgovornim državnim funkcijama. Nitko častan ne može željeti da ikoji zločin (a što nužno uključuje i partizanske i komunističke zločine, a za što u Hrvatskoj smišljeno nema sluha) ostane neprocesuiran i nekažnjen, no ne samo na ovim prostorima bilo je previše, a nažalost i danas ima, osuda na temelju izmišljenih i lažnih optužaba pa takvo stanje, koje ne može biti nego promišljeno uspostavljeno, nužno uznemiruje i rada strah i kod potpuno nevinih. Poznajući postupanja srbijanske politike, može li se uopće zaključiti popis osumnjičenih ili je to politički instrument pogodan za destabilizaciju Hrvatske? Vide li hrvatski političari koju je kartu zaigrala srbijanska politika? Nije li i ta srbijanska politika zapravo u službi obnove zasada nejasne »jugosfere«?

U priopćenju »Inicijative - STOP progonu hrvatskih branitelja« navodi se doslovno: »Trenutačno u hrvatskim zatvorima čami preko tri stotine hrvatskih branitelja, a hrvatski sudovi su ih dosada procesuirali preko tri tisuće.« Istodobno u razgovoru za Jutarnji list srbijanska ministrica pravosuđa doslovno je rekla: »U srpnju prošle godine Srbija i Hrvatska razmijenile su popise osoba osuđenih, okrivljenih ili optuženih za ratne zločine. Tada su nadležni organi Republike Hrvatske predali popis s imenima 1.534 osobe protiv kojih se u Hrvatskoj vode kazneni postupci ili su već osuđeni pred hrvatskim sudovima.« Ako se usporede navedeni podaci o Hrvatima i Srbima koji su u Hrvatskoj na udaru istrage i suđenja, dakle više od 3.000 Hrvata a 1.534 Srba, nameće se pitanje: Tko je zapravo agresor? Nameće se također pitanje žele li to hrvatski organi gonjenja opet imputirati hrvatskom narodu - koji je uz blagoslov određenih faktora međunarodne politike brutalno bio napadnut da bude pokoren i uništen - da je zločinački ili da je barem za njih sumnjiv da je zločinački. Ne stvaraju li takav dojam i mediji u Hrvatskoj koji su prepuni priloga o zločinima ili »zločinima« koje su počinili Hrvati, a ignoriraju i minoriziraju sve strahote uništavanja, paljenja, silovanja, ubijanja čitavih obitelji i pojedinaca i progona Hrvata na područjima koje se u velikosrpskoj agresiji okupirali Srbi?

Kao rezultat zagrebačkih pregovora hrvatskog ministra pravosuđa i njegove srbijanske kolegice objavljeno je da će Srbija prepustiti slučaj sada objavljeno je da će Srbija prepustiti slučaj sada u Zenici zatočenoga vukovarskog branitelja Hrvatskoj. No, pritom je – kako prenose mediji - srbijanska ministrica dodala i svoje uvjete kako se mora voditi taj postupak te je rekla: »Vodio bi se u Hrvatskoj, pod pravnim nadzorom Srbije. Ako Srbija ne bude zadovoljna procesuiranjem tog predmeta, može ga aktivirati sa svoje strane.« Ne dovode li te ministričine riječi u pitanje sam suverenitet Republike Hrvatske? Ne dovodi li time u pitanje i dosada postignute sporazume između Hrvatske i Srbije? Postoji li igdje na svijetu da jedna nezavisna država tako javno ponižava drugu nezavisnu državu ili srbijanska ministrica smatra da je Hrvatska već pod nekim tajnim patronatom Srbije? Nije li velik problem ako takve riječi dolaze od tako visokopozicionirane članice vlade države Srbije čiji se predsjednik deklarativno ispričava Hrvatima za srbijanske i srpske zločine? Ostavljaju li te ministričine riječi imalo prostora za stvarnu dobrosusjedsku suradnju dviju država?

Ne otkrivaju li sva ta pitanja koja su se nametnula, a koja nipošto nisu obuhvatila svu upitnu stvarnost u Hrvatskoj i međunarodnim razmjerima, da stvarno ima razloga za strah u hrvatskom narodu? Pred političarima, koji su makar malo hrvatski i državotvorni, i pred svim dobrohotnim hrvatskim građanima očito su silno veliki izazovi. Hrvatski narod plebiscitarno se na referendumu 1991. godine izjasnio za samostalnu i suverenu hrvatsku državu i po međunarodnom pravu hrvatski narod ima pravo na samoodređenje, što znači da međunarodno priznata Republika Hrvatska ima pravo živjeti i razvijati se kao samostalna i suverena država, štoviše ima pravo i dužnost braniti i svoju samostalnost i svoj suverenitet. Umjesto popuštanju strahovima, koji ne mogu pridonijeti boljitku ni hrvatskoga društva ni hrvatske države, hrvatski političari i hrvatski građani, osobito građani katolički vjernici, pozvani su suočiti se sa svim postojećim izazovima, ponovno obraniti svoju slobodu i izgraditi državu koja će razvijati dobrosusjedske odnose i obogaćivati ukupnu ljudsku zajednicu.

Ivan Miklenić
Glas Koncila