Danas se saznaje iz Večernjeg lista da će Hrvatsku neuspjeh u arbitraži s MOL-om koštati čak 30 milijunaImage_rdolara. Naravno, odgovornost za ovaj promašaj nitko ne spominje. Slično je i s jednim još puno većim promašajem iz naftnog posla, zbog kojeg je Hrvatska pretrpjela štetu epskih razmjera, a radi se o prodaji naftnih polja „Bijele noći“.

U nastavku zato donosimo mali podsjetnik na prodaju sibirskih „Bijelih noći“ u vlasništvu Ine 2002. godine i osobama koje su donosile ključne odluke. Prvi članak je onaj iz Nacionala objavljen 13. kolovoza 2002. gdje se slavodobitno hvali veliki uspjeh s nadnaslovom „Sretan kraj Inine sibirske avanture“. Drugi je objavljen 12 godina kasnije u 7Dnevno, i u njemu Ivica Šola osim prodaje Bijelih noći podrobnije opisuje svu štetu koju su osobe, čija se imena i prezimena dobro znaju, nanijele u naftnom poslu Hrvatskoj. Radi se o milijardama dolara!(hhv)

Ina je porazila ruske mafijaše u prodaji Bijelih noći

Velika naftna polja Bijele noći, koja je Ina kupila krajem 1998. u Sibiru, napokon su prodana, a cijena koju je Inin pregovarački postigao više je nego zadovoljavajuća, smatraju u Upravi najveće hrvatske naftne kompanije. Kupac je tvrtka PBSSA., registrirana u Švicarskoj, iza koje, prema onome što je do sad objavljeno u medijima, stoji ruska tvrtka Rosneftegas. Kako je objavljeno, postignuta je cijena od 74 milijuna američkih dolara, s tim da se iznos dijeli na tri dijela: oko 15,6 milijuna dolara bit će plaćeno vjerovnicima kojima je Ina dugovala u Rusiji, 20 milijuna dolara ostalo je položeno na posebnom računu u Londonu, koji zajednički kontroliraju britanski odvjetnici kupca i prodavatelja, a namijenjeni su za podmirivanje eventualnih Ininih obveza koje su nastale do prodaje Bijelih noći, a na koje prodavatelj nije ukazao kupcu, dok je na Inin račun došlo preostalih 38,4 milijuna dolara. Potpisivanjem kupoprodajnog ugovora između Ine i PBS-a te uplatom novca završena je skoro četverogodišnja odiseja u koju se upustila bivša Inina uprava na čelu s Davorom Šternom, u stvari poslovna ekshibicija koja je prijetila Ini nepovoljnim završetkom.

Do zadnjeg trenutka prodaje Bijelih noći u Ini nisu bili sigurni hoće li prodati svoja sibirska naftna nalazišta, po kojoj cijeni i kako. Uspjeh prodaje nije ovisio o sposobnostima Ininih pregovarača – da jest, sve bi odavno bilo gotovo, vjerojatno i po mnogo povoljnijim uvjetima i za veću cijenu negoli je postignuta. Iako u Ini nevoljko o tome govore, nepobitno je da su na prodaju Bijelih noći ponajviše utjecali ruski lobiji, naftni, politički i bankarski zajedno, ali i nesređena situacija u Rusiji, gdje je tumačenje zakona povezano isključivo s osobnim utjecajem onoga s kim pregovarate. Pa ako je ujutro nešto i dogovoreno, nitko ne jamči da će taj dogovor vrijediti i navečer. Nafta je danas – uz izuzeće oružja –najprofitabilniji biznis, ali baviti se njime u takvom okružju nije nimalo poticajno.

Kupovina i korištenje Bijelih noći vjerojatno nikada neće biti do kraja razjašnjeno ni u Hrvatskoj. Naime, brojne su nedoumice koje prate Ininu “ekskurziju” u Sibir, počevši od same odluke o kupovini Bijelih noći. Nesumnjivo je da je u toj transakciji veliku ulogu igrala politika, a mnogi su mediji spominjali i kriminal, iako konkretnih dokaza, barem trenutačno, nema. Štoviše, danas u Ini tvrde da je postojao njen opravdan interes za širenje i na druga tržišta, a dolazak na rusko, nestabilno ali jedno od najvećih, bila je logična odluka. Uostalom, tržište nafte vjerojatno je najglobaliziranije tržište, i poremećaji na državnim razinama samo će u iznimnim slučajevima, kad se taj poremećaj događa u državama koje opskrbljuju znatan dio svjetskog tržišta ili kad se radi o supersilama, imati utjecaja na cijene nafte.

U godini kad je Ina kupila Bijele noći ni Rusija ni Hrvatska nisu imale velik ugled u svijetu. Velika financijska kriza koja je ljeti 1998. pogodila Rusiju poklopila se s padom cijena nafte na svjetskom tržištu, a strane kompanije koje su do tada poslovale u Rusiji i crpile nalazišta nafte odlučile su se povući. Dijelom, kako su svjedočili stranci do tada zaposleni u Rusiji, to je povlačenje bilo i zbog ruske netrpeljivosti prema zapadnjacima, od koji su ih neki, prije svega Amerikanci, tretirali kao slabu radnu snagu s lošim menedžmentom i korumpiranim političarima. Rusi su uzvratili, nisu više krili svoju netrpeljivost. A konačno je presudio pad cijene barela nafte na svjetskom tržištu da se i inokompanije počnu povlačiti iz Rusije, ne vjerujući da će tako skoro doći do oporavka na svjetskom tržištu.

Gledajući s te strane, Inina odluka da u takvoj situaciji povoljno kupi nalazišta nafte Bijele noći, danas izgleda vizionarski. Plaćena cijena bila je relativno niska – 18,5 milijuna dolara, a zalihe su bile procjenjivane za sljedećih dvadeset ili trideset godina, s tim da je Ina dobila koncesiju do 2016. godine. Tržište se u međuvremenu oporavilo, cijena barela ponovo je porasla, i naftna polja Bijele noći ponovo su postala atraktivna. Osim toga, i politički je urodilo plodom: samo nekoliko tjedana nakon realizirane kupovine Bijelih noći, u Moskvi, dotada politički tradicionalno sklonijoj Srbiji negoli Hrvatskoj, zatekao se i tadašnji hrvatski predsjednik, pokojni Franjo Tuđman. Djelomično stabiliziranje političkih prilika u Rusiji na kraju je dovelo i do labavijih odnosa sa Srbijom, nakon čega je došlo i do pada dvanaestogodišnjeg režima Slobodana Miloševića. Hrvatska je, dakle, ulaganje svoje najveće kompanije i politički kapitalizirala.

No stabiliziranje i oporavak svjetskog tržišta nafte otkrili su i neke nove ruske apetite. Shvativši da nafta ponovo donosi velik profit, u Rusiji je započeo proces okrupnjavanja naftnih kompanija. Velike ruske kompanije preko noći su gutale manje, a sredstva se u toj bitki nisu birala. Bio je i ostao važan jedino profit, pa čak i one inozemne kompanije koje su i tijekom krize ostale u Rusiji tada su morale otići s tog tržišta, kao što se to dogodilo kanadskoj tvrtki Norex Petroleum. U Ini kažu da je njihova izdržljivost, uz djelomično rusko simpatiziranje hrvatskog socijalističkog nasljeđa i slavenske tradicije, presudila što su ostali na tom tržištu u vrijeme kada su i mnogo veće tvrtke, iz neusporedivo snažnijih i utjecajnijih zemalja, napuštale Rusiju posramljene i financijski nagrižene. Svakako, valja spomenuti i činjenicu da su Inini stručnjaci u Rusiji radili i mnogo godina prije nego što je Ina kupila Bijele noći, pa je i njihovo znanje i poznavanje ruskih običaja u ovakvoj situaciji bilo iznimno značajno.

Na velikom ruskom tržištu čak i dobri rezultati poslovanja Bijelih noći osiguravali su iznimno mali postotak učešća na tržištu, manji od jedan posto. Ina i njene Bijele noći samo su jedna od mnoštva takvih malih tvrtki, a suočavanje s neusporedivo većim konkurentima koji ih žele uništiti rezultiralo je osnivanjem udruženja malih naftnih kompanija. No kako su strane velike kompanije kupovale jednu po jednu malu, tako je kopnio i utjecaj tog udruženja. Konačno, na udaru se našla i Ina. Pritisak poreznih ustanova, ali i lokalnih moćnika, povećavao se, pa su se, unatoč obećavajućoj perspektivi i dobrim poslovnim rezultatima, Bijele noći našle na tržištu. Početkom veljače prošle godine Ina je odlučila pronaći strateškog partnera ili prodati Bijele noći, ali ni ta odluka Rusima nije bila dovoljna – trebalo je maksimalno spustiti cijenu nalazišta.

Pritisci su dosegli vrhunac 18. ožujka, kad je zatvoren pristup magistralnom naftovodu. Pod izlikom da priključak nalazišta, odnosno rezervoari za naftovod, tehnički ne zadovoljavaju, Bijelim noćima je onemogućeno da izvađenu naftu transportiraju izvan područja nalazišta. Nakon tri dana svi su Inini rezervoari u Rusiji bili popunjeni. Daljnje bušenje nije imalo nikakva smisla, Bijele noći su zatvorene, a dnevni gubitak iznosio je 200.000 dolara. Osim tih gubitaka, na svakom nalazištu javili bi se i dodatni problemi kad bi se konzervirane bušotine ponovno pokrenule, a sibirska je zima ostala jednako opasna i za ljude i za posao.

Svi pokušaji Ininog pregovaračkog tima da što prije i uspješnije prodaju Bijele noći činili su se uzaludnima. Pregovarali su s državnim i privatnim tvrtkama u državnim, i sve su obećavale da će se naftovod otvoriti u najkraćem roku. Ali niti je naftovod otvoren, niti su ponuđene cijene bile prihvatljive, a kamoli odgovarajuće. Severneft, Slavnjeft, TNK, Rosnjeft, Alfa Grupa..., samo su neka od tvrtki s kojima se pregovaralo, a mnoštvo je onih koje su bile zainteresirane, a nikad nisu dale konkretnu ponudu. Prvi pregovori su započeli sa Severneftom, a prekinuti su zbog vrlo niske ponuđene cijene. Sa Slavnjeftom, sljedećom kompanijom, s kojom je bio čak parafiran ugovor, pregovaralo se sedam mjeseci, a ništa se na kraju nije realiziralo. Kao potencijalni kupac pojavila se i tvrtka TNK, Tjumenska naftna kompanija, u kojoj je u Moskvi radio Davor Štern, Inin direktor u vrijeme kupovine Bijelih noći. Iako se u svojim intervjuima zaklinjao kako nema ništa s ponudom TNK za kupovinu Bijelih noći, pa čak da nije ni angažiran na pregovorima, val sumnje u njegove interese (i posredno tko zna čije) do danas nije otklonjen, kako pri Ininoj kupnji Bijelih noći tako i pri ponudi TNK da ih kupi od Ine. Osim toga, kako je poznato, Štern je svojedobno radio za američku tvrtku od koje je Ina kupila Bijele noći, što je dodatno pojačalo sumnju u cijeli aranžman, a i spomenuti kanadski Norex Petroleum nakon odlaska iz Rusije svoju je opremu prodao Šternovu TNK-u.

Unatoč raznim obećanjima, s Bijelim noćima ništa se nije događalo, pregovori su propadali kako su i započinjali, a gubici su se gomilali. Bez ruskog odgovora ostali su i svi Inini prijedlozi da se dodatnim ulaganjima otklone rizici i započne s daljnjim crpljenjem nafte. Rezultiralo je sve drastičnijim smanjenjem vrijednosti Inine tvrtke SEIL, Siberian Energy Investment Limited, koja je na britanskom otoku Guersneyu registrirana kao jedi vlasnika Bijelih noći. SEIL-ove financijske teškoće postajale su sve veće. Inini predstavnici često su putovali u Moskvu ne bi li postigli bilo kakav koristan dogovor.

Tijekom procesa prodaje Bijelih noći otkrivena su i četiri aneksa kupoprodajnog ugovora koja su cijelu prodaju Bijelih noći dovela u skoro bezizlaznu situaciju. A Nacional je početkom travnja ove godine objavio da su prilikom Inine kupovine Bijelih noći potpisana četiri aneksa ugovora – jedan o plaćanju posredničkih usluga, drugi kojim je predviđeno da Ina ruskim partnerima isplaćuje 0,2 dolara po prodanom barelu nafte iz Bijelih noći za usluge osiguranja transporta, prodaje i naplate, što se nije ispunjavalo pa je Inin dug dosegao tri milijuna dolara. Trećim aneksom je predviđeno osnivanje zajedničke kompanije u kojoj bi Ina imala 90 posto, a tvrtka OFIL (iako nije registrirana u Rusiji, ipak je u ruskom vlasništvu) 10 posto vlasništva, zbog čega bi se dijelila i dobit iz Bijelih noći. Zadnji, četvrti aneks ugovora, bio je i najgori – u njemu je stajalo da će Ina prodati OFIL-u polovicu Bijelih noći po “dogovorenoj cijeni”, i na njega prenijeti pravo korištenja koncesije, dok će još 26 posto dionica prodati ruskoj tvrtki Tagrinskneft, po čemu bi Ini ostalo tek 24 posto vlasništva nad Bijelim noćima. Za te anekse je Davor Štern u jednom od rijetkih intervjua ustvrdio da su rukovodeći kadrovi u Ini znali za njih, da nisu protuzakoniti, i da ne vidi razloga tolikom iščuđavanju nad njima. Ipak, Ininim pregovaračima trebalo je mnogo umijeća da te anekse anuliraju i Bijele noći prodaju bez, uza sve ostale, i ovih otežavajućih okolnosti.

Neke od tvrtki koje su se javljale kao potencijalni kupci Bijelih noći bile su registrirane tek nekoliko dana ranije, s očitom namjerom da posluže tek za kupnju profitabilnih naftnih polja. Ina ih je sve odbila, a na kraju je izabrala sadašnjeg kupca, registriranog u Švicarskoj, dok je cijela transakcija obavljena u Londonu po britanskim zakonima. Ina je namjeravala ostati u Rusiji, ali su je događaji oko Bijelih noći prisilili na promjenu strategije. Pritisci kojima su bili izloženi uvjetovali su da se prodaju cijele Bijele noći, iako je početna ideja bila da se uzme strateški partner kojemu bi se prodalo 50 posto Bijelih noći. Sve ideje, osim prodaje kompletne tvrtke, na kraju su napuštene.

Na kraju, Ina je od cijelog posla ipak profitirala, i neće se poremetiti opskrba naftom u Hrvatskoj. Što će pak prodaja Bijelih noći značiti za cijenu koju će investitori ponuditi Vladi RH koja prodaje četvrtinu Ine – ne žele spekulirati ni u samoj Ini. S jedne strane, ostali su bez naftonosnog polja, a s druge su se riješili potencijalne bombe gubitaka. Za dobru cijenu, i uz profit, ali koji sada treba hitno investirati u nekom drugom dijelu svijeta.

Milivoj Đilas
Nacional, 13. kolovoza 2002.

Sanader nije (jedini) veleizdajnik u slučaju ‘Ina’, već žrtveno janje naslijeđenog sustava

Slučaj sustavne pljačke najveće hrvatske naftne kompanije “Ine” već je dobrano zagnjavio hrvatsku javnost, pri čemu su suđenje i presuda Sanaderu izgledali kao kraj ove sapunice, bolje reći gordijskog čvora. Eto, imamo “veleizdajnika” u liku Ive Sanadera, i pravda je zadovoljena. No nakon predaje Josipa Perkovića Njemačkoj sudac Manfred Dauster detektirao je upravo pljačku u “Ini” kao glavni razlog Đurekovićeva ubojstva. Prema prošlotjednom pisanju kolege Dražene Boroša, hrvatske vlasti odbijaju dati dokumente njemačkom pravosuđu za taj slučaj u kojem se spominju očevi i djeca bivših komunističkih vlastodržaca.

Tako sudac Dauster piše mjerodavnim hrvatskim pravosudnim i državnim tijelima: “Postoji sumnja da je motiv za ubojstvo Stjepana Đurekovića 1983. godine bio da ga se makne kao važnog svjedoka u okviru istrage zbog korupcije, prijevare, pronevjere ili nevjerstva protiv suradnika tadašnjeg hrvatskog naftnog poduzeća ‘Ina’. Ove istrage su se navodno vodile 1980-ih godina na području jugoslavenskih i hrvatskih sigurnosnih vlasti, između ostalog pod nazivom ‘operacija Lugano’, i odnosile su se na sumnju da su se suradnici bivšeg naftnog poduzeća ‘Ina’ u vezi poslova s inozemstvom osobno obogatili.”

Pokušajmo stoga rekapitulirati slučaj “Ina” u svjetlu onoga što je njemački sudac na suđenju Perkoviću i Mustaču naznačio.

U komunizmu “Inom” upravljale “časne sestre”

Hrvati su majstori praznih riječi s bombastičnim zvukom, gdje se gola ekonomska logika i nesposobnost često trpaju pod patetične domoljubne fraze. Jedna od takvih praznozvučnica je i riječ veleizdajnik, titula koju je predsjednik Josipović, preuzimajući retoriku desnice, dodijelio Ivi Sanaderu. Ako bismo i prihvatili te patetične nacionalne praznozvučnice i Sanadera kao veleizdajnika, onda je on samo jedan od “veleizdajnika” u nizu. Cijeli problem “Ine” i “veleizdaje” ima toliko faza da je Sanader zapravo najmanji problem, koji dolazi na kraju, kad je bilo upropašteno sve što se dalo upropastiti. Da ne duljimo, hajdemo prihvatiti metaforu “veleizdaje” i na stol staviti sve faze rastakanja “Ine”, ne nužno kronološkim redom, ne preskačući podmetanje kako je sva pljačka nastupila tek sa samostalnom Hrvatskom, dok su u komunizmu “Inom” upravljale časne sestre. Dapače, radi se o kontinuitetu “starih struktura” u čerupanju “Ine”.

Ponajprije, ako je ono što Sud tvrdi da je Sanader učinio u svojoj fazi vladanja veleizdaja, je li prodaja Bijelih noći bila “veleizdaja”? Velika naftna polja Bijele noći “Ina” je kupila krajem 1998. u Sibiru. Vlada premijera Ivice Račana 2002. prodala ju je nepoznatoj švicarskoj tvrtki PBS, iza koje se krio tada malo poznati ruski Russnieft, i to bez natječaja, smatrajući da Bijele noći nemaju perspektivu. Odluku o prodaji Bijelih noći bez natječaja predložio je tadašnji predsjednik Nadzornog odbora “Ine” i potpredsjednik Vlade za gospodarstvo Slavko Linić, a Vlada ju je prihvatila.

Tuđman odmah pozdravio kupnju Bijelih noći

Svjetska financijska kriza 1998. godine posebno je pogodila Rusiju. Strane korporacije se povlače, cijene nafte padaju, a “Ina” radi obratno i kupuje Bijele noći. Plaćena cijena bila je niska, 18,5 milijuna dolara, a zalihe su procijenjene na sljedećih 30 godina, s tim da je “Ina” dobila koncesiju do 2016. godine. Samo dva tjedna nakon kupnje Bijelih noći u Moskvu, dotad politički skloniju Srbiji negoli Hrvatskoj, dolazi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman, dokazani strateg koji je znaoprepoznati važnost ove akvizicije. Kupnja Bijelih noći bila je s poslovne strane najuspješniji “Inin” potez u inozemstvu, a politički ga je podržao dr. Tuđman. Onda dolazi (hajdemo dalje s tom šupljom riječju) veleizdajnička Račanova vlada i prodaje Bijele noći. Na prvi pogled nije bilo loše, jer smo Bijele noći kupili za 18,5 milijuna dolara, a prodali ih za 74 milijuna, ali nakon plaćanja raznih davanja i sudskih troškova realno smo dobili oko 40 milijuna. Kikiriki, Bijele noći prodasmo u bescjenje. Naime, u vrijeme prodaje Bijelih noći barel nafte bio je 30 dolara, ali ubrzo se cijena nafte na tržištu udvostručila, a zadnjih godina stabilizirala na razinama iznad 100 dolara. Znači naznake rasta su postojale, ali u “Ini” i Račanovoj vladi to nisu željeli niti znali prepoznati. Uostalom Rusija se doslovno digla kao zemlja rastom cijena nafte koja joj je, uz plin, glavno vanjskopolitičko oružje. I evo Vam epiloga: Bijele noći su 2013. godine proizvele više od tri milijuna tona nafte, što je više od ukupne godišnje proizvodnje “Ine” i “Mola” zajedno, a ukupno su proizvele nafte u vrijednosti većoj od pet milijardi dolara. Je li to veleizdaja!?

Može se reći da se od “Ine” očekivalo daljnje ulaganje u Bijele noći, ali reformirani komunisti na vlasti i njihova djeca sustavno su je slabili (zlobnici bi rekli “pljačkali”), i dok su govorili da “Ina” nema novca za ulaganja, ti isti su gledali samo svoje sebične i partikularne interese, a to se vidi iz Linićevog svjedočenja dostupnog na Internetu pred Istražnim saborskim povjerenstvom 2010. godine.

Nesposobna Račanova vlada i prodaja državnih tvrtki

Obveze se nisu plaćale, likvidnost i upravljanje bili su loši, pa se Račanova vlada u strahu od upravljanja odlučila na prodaju, pa je Linić rekao kako je “nelikvidnost bila golema, financijsko stanje državnih financija nije omogućavalo izdvajanje sredstava za gospodarsku aktivnost, a država je morala prodavati tvrtke da bi konsolidirala probleme”.

Drugim riječima, Linić kaže da je Vlada bila nesposobna, i to je prvi razlog zašto se krenulo u prodaju i prvi štetni ugovor s “Molom”, godinu dana nakon katastrofalne prodaje Bijelih noći. Ovdje bih još dodao jednu bitnu činjenicu: dok sam mazohistički pomno iščitavao Izvješće saborskog povjerenstva o prvoj privatizaciji “Ine” iz 2010., na stranici 97. u točki 5 to povjerenstvo utvrđuje da su Slavko Linić i Ljubo Jurčić jedno pričali o stanju u “Ini” i gospodarstvu u vrijeme kada su 2003. prodavali 25 posto plus jednu dionicu “Molu”, a drugo pred njima tada, pred Istražnim povjerenstvom. Dakle, jedna od njihovih tvrdnji je lažna, to je utvrdilo Povjerenstvo.

U vrijeme račanovske privatizacije “Ine” i svih tih događanja predsjednik Uprave “Ine” bio je HNS-ovac Tomislav Dragičević, a Slavko Linić obnašao je dužnosti potpredsjednika Vlade za gospodarstvo i predsjednika Nadzornog odbora “Ine”. Na međunarodnom natječaju za 25 % + 1 dionicu “Ine” odlukom Vlade odabrano je pet ponuđača, među kojima su bili: OMV, MOL, Lukoil, Rosneft i Edison. U ožujku 2003. (Bijele noći prodane godinu dana ranije) Vlada osniva Savjet za privatizaciju INA-e – Industrije nafte d.d. kojeg čine: Ivica Račan, Goran Granić, Slavko Linić, Radimir Čačić, Ljubo Jurčić, Božo Kovačević i Željko Pecek.

Ponude su podnijeli MOL – 505 milijuna dolara ili 1300 kuna za dionicu, OMV 420 milijuna dolara, dok je Rosneft odustao. Izvješće u Saboru o prihvaćanju “Mola” predočio je Linić, te se prihvaća s 81 glasom “za”, bez nazočnosti zastupnika HDZ-a (uvijek ista priča).

Već tada je “Mol” s 25 postovlasništva imao pravo na dva člana Nadzornog odbora i odluke se nisu mogle donositi bez pristanka jednog člana Nadzornog odbora od strane strateškog ulagatelja, pa su de factos pravom veta “preuzeli” upravljanje “Inom” kao da su većinski vlasnici. Je li i tu na djelu veleizdaja?

Za razliku od Tuđmana, koji je odmah prepoznao kapacitet Bijelih noći i “Ine” općenito, oni, račanovci, nisu željeli razvijati “Inu” kao samostalnog čimbenika, što je Linić pred Povjerenstvom pravdao nesposobnošću “Ine” da sama sobom upravlja. Račanova politika tako je pilatovski oprala ruke i Društvo prodala Mađarima, s aneksom ugovora da se bez suglasnosti mađarskog člana u “Nadzornom” ne može donijeti nijedna odluka. Mađari su stekli pravo veta na temelju prve Račanove privatizacije i prije nego su kupili 47 posto dionica i famoznih upravljačkih prava, zbog kojeg su Sanaderu presudili kao da im je on to dao, iako su od te prve privatizacije do danas sve odluke donesene suglasno: 99,5 posto odluka su bile takve. Tko je tu “veleizdajnik”?

“InterIna” i malverzacije u Londonu

Posebna priča u toj “domoljubnoj” metafori “veleizdaje” i procesu uništavanja “Ine” je ” Inina” londonska tvrtka kći – “InterIna”, koja je bila zadužena za kupnju/nabavu nafte i svih derivata. Kao svjedok pred Istražnim saborskim povjerenstvom Linić je rekao da su najveći dobavljači u to vrijeme bili INA – Industrija nafte d.d. London (InterIna), koja se bavila transakcijama kupnje nafte i naftnih derivata. Naglasio je da “Inin” NO nije bio zadovoljan tim procesima s obzirom da su nabavke bile neredovite, zatim stihijske tzv. kupnje na “spot tržištu”, odnosno bez dugoročnih ugovora, dakle, skuplje.

To se, prema riječima njemačkog suca, radilo još u komunizmu, zbog čega je moguće, zbog raskrinkavanja lopovluka, Đureković i ubijen. Ako to sam Linić kaže (kupovina na “spot tržištu”), postavlja se pitanje zašto ih kao predsjednik Nadzornog odbora nije smijenio, budući da je na fin način implicitno rekao da, blago rečeno, muljaju ili kradu i uništavaju svoju matičnu tvrtku, pa su je uz pomoć “Mola”, eto, morali spasiti od sebe samih?

U “InterIni London” bili su Josip Jagušt, Željko Vrbanović, Jasminko Umićević, Milan Ujević (sin generala JNA, član NO-a Zagrebačke banke), Josip Petrović, te zanimljiv tip – Andrija Kojaković. Inače, Kojaković je bio i generalni direktor “Ine” od 1995. do 1997. godine. Poslan je kao veleposlanik u London 2000. godine (prije toga u Peking) u ključnom vremenu da pridobije Britance i lobira u vezi pritisaka na hrvatske generale i “Oluju”. Upućeni kažu da ništa nije radio niti učinio, osim privatnog businessa. Jedini uspjeh iz tog vremena opet je osobni: doveo je najveći britansko-američki investicijski fond Heitman, koji je kupio Trgovački centar Arena Zagreb u vlasništvu mađarskog developera Trigranita, a direktor Trigranita bio je njegov sin Vlaho Kojaković. Hrvatska je Kojakoviću dala sve, a zauzvrat nije dobila ništa. Može li se i tu govoriti metaforom “veleizdaje”?

Moćni direktori i posredovanja Gorana Štroka

Inače, oko kontroverzne “InterIne” motalo se mnoštvo njih: Ivan Kliček, Bojan Milković, Tomislav Dragičević, Leo Dolezil, Vedran Perše, Ivan Đerek, kao i Dragutin Biondić (vlasnik Centar banke, koja je nedavno otišla u stečaj). Josip Jagušt je na čelu “InterIne” ukupno bio tri godine (od 30. ožujka 1995. do 19. travnja 1997., te od 1. ožujka 1999. do 31. ožujka 2000.). Prethodno je kratko bio direktor tvrtke Siberian Energy Investment Limited, preko koje je kasnije prodano Inino naftno nalazište u Sibiru – Bijele noći.

Inače Jagušt i Kojaković su bili direktori iz kasnih 70-ih i ranih 80-ih godina prošlog stoljeća u tadašnjoj INA-Petrokemiji Kutina, na vrlo odgovornim i najatraktivnijim mjestima, pa ih je zapala izgradnja i ugovaranje 2. faze tvornice mineralnih gnojiva, čiju upitnu tehnologiju je prodala britanska tvrtka, navodno posredstvom Gorana Štroka.

Tada u Jugoslaviji, a poslije u Republici Hrvatskoj, sav izvoz gnojiva proizvedenog u INA-Petrokemiji Kutina išao je preko “InterIne London”. U to vrijeme ubijen je Đureković.

Može se reći da je smisao karijere u “Ini” bio dokopati se pozicije u Londonu i prodavati naftu matičnom društvu po paprenoj cijeni, a s razlikom novca vjerojatno u humanitarne svrhe, a ne u svoj džep. Inače, postojala je “InterIna” i u nekoliko drugih većih gradova Europe, sve sinekure za sinove crvene buržoazije, od Titovog sina Aleksandra Miše do Vanje (Mika) Špiljka. Tako u intrevjuu Feralu od 22. 7. 2005., str 16 – 18, Pavle Gaži, ministar policije u vrijeme Đurekovićeva ubojstva tvrdi (preuzeto s Peratovićevog bloga 45lines): “Negdje u ljeto 1982. kad sam preuzeo dužnost šefa republičke policije, sekretar gradskog SUP-a Joža Šlibar donio mi je podeblji dosje o malverzacijama s naftom u INA-i. Nešto sam o tome ranije znao od svojih izvora iz savezne financijske inspekcije. U Šlibarovom dosjeu našlo se i ime Vanje Špiljka. Kako je bila sezona godišnjih odmora rekao sam Šlibaru da s tom istragom krećemo odmah nakon odmora kako ne bismo preko ljeta uzbuđivali ni sebe ni javnost. Trebalo mi je i vremena da sagledam čitavu dimenziju slučaja... Bila je riječ o tajnim, fiktivnim računima u inozemstvu, nabavci opreme i nafte koja nije dogovarana direktno, a plaćanje se vršilo preko tih računa. Recimo po Sredozemnom moru je plovilo pet, šest tankera pod liberijskim zastavama. I onda se čekalo da u zemlji nestane nafte, i najednom se nađu spasonosna rješenja preko Milana.”

Sve u svemu, luda kuća, a “Inu” se čerupa još od vremena Jugoslavije, i na sve to, dakle, dolazi konačno veleizdajnik Sanader i sva ova tragikomična sapunica po principu “žrtvenog jarca”, saga koju neću ponavljati jer se stalno vrti u medijima. Tek možemo dodati da je Sanaderova vlada 2005. dodijelila 7 posto dionica Fondu hrvatskih branitelja, koje je Jadranka Kosor prodala po 2800 kuna po dionici, što je bila i javna ponuda “Mola”.

Zlatna koka u Siriji i razorna uloga Vesne Pusić

Slijedi inicijalna javna ponuda “Ine” krajem 2006. po 1690 kuna za dionicu. U to se vrijeme na sličan način narodu prodaju i dionice TH-T-a. Putem IPO-a (Inicijalne javne ponude) prodano je 17 posto “Ine”. IPO je bio više nego uspješan, upisalo ju 45.000 Hrvatica i Hrvata, i svi ulagači su zaradili. Nema čovjeka koji nije zaradio na “Ini”. Ivo Sanader je tada bio heroj, a ne veleizdajnik, jer je desetinama tisuća “običnih” ljudi omogućio jako dobru zaradu.

Kasnije dolazi i četvrti, zadnji oblik privatizacije, dodjela 7 posto dionica po povlaštenim uvjetima zaposlenicima “Ine”, oni su višestruko zaradili, a vlasništvo RH palo je ispod 50 %.

“Mol” je pak nastavio kupnju na burzi da bi stekao vlasništvo iznad 50 posto, tako da je cijena narasla na više od 4000 kuna po dionici. Danas “Mol”, nakon Sanaderove “veleizdaje”, ima nešto više od 49 posto, a RH 44 posto udjela.

Kad smo već kod “veleizdaje” evo još jednog problema, analognog Bijelim noćima. “Ina” je u Siriji pronašla naftu vrijednu 23 milijarde USD, preko Hayan Petroleum, sestrinskog društva “Ine”, i do 2012. imala odlične poslovne rezultate. I onda dolazi Vesna Pusić te tijekom sirijske krize postaje najgovorljivija u napadu i kritikama na predsjednika Assada, (kao i na Janukoviča u Ukrajini). Priklonili smo se tada Europskoj uniji i 2012. napustili smo Siriju i zlatnu koku na kojoj su solidan novac zaradile i desetine tisuća “običnih ljudi” – malih dioničara, a mnogi nisu niti prodali dionice očekujući dividendu zbog odličnog poslovanja. U Siriji su, za razliku od nas, ostale velike tvrtke iz Kine, Rusije, Brazila, Indije, Južne Afrike i većine arapskih i afričkih zemalja. I Amerikanci se ponovno vraćaju. Možemo li ovdje o potpredsjednici Vlade Vesni Pusić govoriti kao veleizdajnici?

Naime, hipotetski govoreći, u to vrijeme nismo bili članica EU-a, zar se nije mogao naći model da ne napustimo milijarde u Siriji, ako već Francuzi najavljuju prodaju brodova Rusiji “pod sankcijama”, a Nijemci opet svoju robu dok “ratuju” s Rusima? (Teško, jer primarni i jedini cilj Vesne Pusić u svijetu je dokona zaštita seksualnih manjina).

Tako gledajući, može li se reći da su sve vlade RH, osim Tuđmanove, bile veleizdajničke jer nisu vidjele “Inu” kao strateškog čimbenika za Hrvatsku? Tu dolazimo do glupog i patetičnog pojma “veleizdaje” iz kojeg progovara samoupravna svijest upakirana u nacionalizam ili retoriku “nacionalnih interesa”. Kako poput papagaja ponavljaju neki domoljubni komentatori, nije kod “Ine” problem nedostatak “nacionalne svijesti”. Jer nikakva “veleizdaja” nije upropastila “Inu”, već dvije “banalne stvari”: strah od upravljanja i mentalitet iz socijalizma “svačije-ničije”, čega je onda ova hajdučija zvana “veleizdaja” samo logična posljedica.

Za razliku od država zrele demokracije, Ivica Račan i reformirani komunisti općenito su se godinama razvijali kao socijalni paraziti koji imaju strah od odlučivanja (odlučno možda!), nisu u stanju donijeti odluku, odgovornost su uvijek prebacivali na drugog, pa im je Sanader došao kao alibi, “na volej”, da sakriju taj desetljećima građeni socijalni parazitizam, i mogući kriminal. Tako se u novim uvjetima nakon pada komunizma razvio paralelno i strah od upravljanja, nekada su svi morali raditi za njih, danas su pametni i sposobni ljudi otišli u privatnike, pa guraj sve nekom drugom, “strancu”, a ti se omasti u tome koliko možeš dok prodaješ. Tome treba dodati i njihovu izopačenu svijest o tzv. društvenom vlasništvu kao svačijem i ničijem. Kada Hrvati lamentiraju kako im je bilo dobro u socijalizmu, to je u ovom smislu čak i razumljivo, naime u tzv. realsocijalizmu sve je bilo jasno – sve je bilo državno, jasan vlasnik i prava, a na tebi je samo – snađi se druže! Snađi se druže u tom limbu, međuprostoru, “Ina” je divan primjer za to. Tako se prema državnoj imovini ponašaju i danas, na istoj matrici, mentalitet društvenog samoupravljanja, čitaj: lošeg upravljanja. Samoupravljanje koje je izmijenilo osjećaj društvene svijesti i društvene (ne)odgovornosti i svakog u društvu učinilo lažno stručnim za svako pitanje, opći diletantizam! Tim više što kao neekonomist na temelju zdravog razuma iz javno dostupnih podataka te osobnog iskustva upravljanja, kao studentima u seminarskom radu, dadoh si zadatak iščitati zapravo banalnu, providnu priču, svima osim “stručnjacima” i “pravosuđu”. I tvrdim da “Ina” nije kraj, te da je glasoviti rojsovski aksiom – “tko je jamio...” neverifikabilan, pogrešan. No, umjesto da se ovaj problem i (samo)upravljačka matrica krene rješavati sustavno, mi se igramo mitovima i pjesničkim figurama poput “veleizdajništva”. A, dobro, Predsjednik je ipak umjetnik u duši.

 Ivica Šola
7Dnevno, 10.listopada 2014.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.