Priopćenje vezano uz novu ”javnu raspravu“ ministra Jovanovića – o Nacrtu prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi

Malo je nedostajalo da zainteresirana javnost koja se broji u stotinama tisuća, uključujući učenike osnovnih i srednjih škola, njihove roditelje i skrbnike te učitelje i profesore, bude još jedanput zaobiđena najnovijim manevrom ministra znanosti, obrazovanja i športa. Nakon proizvoljnog i pogrešnog tumačenja odluke Ustavnog suda s očitom željom da je ignorira, ministar Jovanović najprije je 31. svibnja po treći put donio istu spornu odluku, koju je Ustavni sud ukinuo, dajući time do znanja da je svaka javna rasprava o tome izlišna. No to nije sve! Nakon što je školska godina završila, a mnogi su se već uputili na godišnje odmore, ministar je 17. lipnja otvorio još jednu javnu raspravu, ovoga puta o Nacrtu prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi.

U nadi da će taj poziv proći nezapaženo, uskoro tu vijest na mrežnoj stranici MZOS-a prekrivaju ostale, tako da ju nije moguće vidjeti na naslovnici niti s naslovnice postoji izravna poveznica na javnu raspravu kao što je to slučaj kod nekih drugih ministarstava koji očito više drže do zakonski propisane procedure i do mišljenja zainteresirane javnosti, a niti je o tome javnost informirana.

Hitna procedura

Prijedlog zakona upućuje se u hitnu proceduru obrazlažući to usklađivanjem s propisima Europske unije, točnije s Direktivom 2008/115/EZ Europskoga parlamenta i Vijeća od 16. prosinca 2008. o zajedničkim standardima ProzirnoU nadi da će proći nezapaženo poziv na javnu raspravu o Nacrtu prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj škol, uskoro tu vijest na mrežnoj stranici MZOS-a prekrivaju ostale, tako da ju nije moguće vidjeti na naslovnici niti s naslovnice postoji izravna poveznica na javnu raspravu kao što je to slučaj kod nekih drugih ministarstava koji očito više drže do zakonski propisane procedure i do mišljenja zainteresirane javnosti, a niti je o tome javnost informiranai postupanjima država članica u vezi s obrazovanjem djece osoba trećih zemalja čiji je boravak u Hrvatskoj nezakonit. Međutim, indikativno je da se u izmjenama i dopunama puno toga mijenja upravo po pitanju kurikuluma: od 6 članaka koji se mijenjaju, tek se 1 odnosi na djecu stranaca, a preostalih 5 na razne kurikulume i školske programe.

Umjesto sadašnja tri dokumenta (nacionalni kurikulum, nastavni plan i program te školski kurikulum), prijedlogom promjena Zakona o odgoju i obrazovanju uvodi se čak 12 (dvanaest) razina obrazovnih planova: nacionalni okvirni kurikulum, nacionalni kurikulum, kurikulum programa obrazovanja, predmetni kurikulum, međupredmetne teme, međupredmetni moduli, interdisciplinarne teme, interdisciplinarni moduli, međupredmetni sadržaji, interdisciplinarni sadržaji, školski kurikulum, nastavni plan i program. Je li ikomu jasno sadržajna razlika između tih 12 razina? Od tih 12 vrsta obrazovnika novim se Prijedlogom propisuje da ministar obrazovanja donosi 10 (deset) vrsta kurikulumskih dokumenata, čime sam sebe stavlja iznad zakona kojima su jasno propisane ovlasti i vrste pravnih propisa koje je jedan ministar ovlašten donijeti! Predlagatelji novoga zakona o odgoju i obrazovanju nisu propisali rok do kada superministar treba donijeti sve te nove propise.

Iz svega gore rečenog, kao i iz predviđenog vremena trajanja rasprave (17. – 24. lipnja), razvidna je prava namjera ministra Jovanovića, koji pošto-poto pokušava stvoriti materijalnu pravnu osnovu za četvrto donošenje Kurikuluma zdravstvenog odgoja. Osim što jednotjednim rokom javne rasprave krši zakonski propisane rokove, javnu raspravu organizira dok još uvijek traje rasprava o Kurikulumu zdravstvenog odgoja. Stoga se s pravom postavlja pitanje: kako je moguće istovremeno raspravljati o spornom kurikulumu i promjenama zakona koji definiraju pitanja kurikuluma?

Shvaćamo je da je ministru, kao i njegovu učitelju, jako zasmetalo što se „suci moraju držati zakona kao pijan plota“, ali je velik problem što se nimalo ne vidi njegov trud da pokuša shvatiti da se u demokraciji zakoni ne donose kao jednostrane „depeše“, kao u „sistemima“ čiji je on mentalni obrazac poprimio.

Ova predstava nesposobnosti koja se od farse sve više pretvara u fijasko, postaje sve nepodnošljivija. Nije više riječ o kapi koja je prelila čašu strpljenja, već je to čitava rijeka nezadovoljstva koje bi takvu netolerantnu osobu trebala otplaviti s političke scene jednom za sva vremena.

Udruga Vigilare