Baš dan prije izborne šutnje, državni tajnik Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta Nevij Šetić, u ime investitora, i direktor građevinske tvrtke Osijek Koteks Drago Tadić, u ime izvođača, potpisali su ugovor o gradnji rukometne dvorane u Osijeku. Cijena? Prava sitnica - naspram one od 843 milijuna kuna po kojoj je prvobitno bila zamišljena gradnja po modelu javno-privatnog partnerstva. Dakle, potpisani ugovor težak je 163,5 milijuna kuna, a dvorana će imati 3600 sjedećih mjesta, što je zasigurno dovoljno za osječke potrebe. No, prilagodbama projekta osigurano ja da dvorana može ugostiti i 5000 gledatelja, koliko je potrebno za svjetsko rukometno prvenstvo. Možemo sada samo čestitati čelnicima HDSSB-a koji su svojim sugrađanima, ali i ostalim građanima Republike Hrvatske, uštedjeli stotine milijuna kuna. A činjenica da je HDZ-ovo ministarstvo dalo podršku ideji HDSSB-a neposredno pred izbore ukazuje i na moguće dogovore koji bi uključivali i razdoblje iza izbora. Da bi pružili potpunu računicu, spominjemo kako uz cijenu od 163,5 milijuna kuna jedna sjedalica u osječkoj dvorani košta 6200/4460 eura, ovisno da li priređena primiti 3600 ili 5000 gledatelja. Usporedbe radi, za dvoranu na Laništu od 15000 mjesta dogovoreno je plaćanje 87 milijuna eura, ili 5800 eura po sjedalici.(mm)

 

 

Kratka analiza izbornih rezultata vrlo jasno pokazuje kako je HDZ neosporno relativni pobjednik ovogodišnjih parlamentarnih izbora i kako svoju izbornu pobjedu može zahvaliti više činjenici da je hrvatski narod birao po logici – od dva zla izaberi ono manje, nego što je to svojom politikom u proteklom mandatu zaista i zaslužio. S druge strane, koliko je SDP profitirao dovodeći uvjetno rečeno novo lice i «svježu krv» na političku scenu u Hrvata, toliko je taj potez ustvari sam po sebi bio i dvosjekli mač. Jer upravo je politička nedoraslost i nedostatak takta te zaletavanje «grlom u jagode» njihovog novog predsjednika Milanovića, tu stranku najvjerojatnije koštalo izborne pobjede. No, čini se kako je trenutno pravo pitanje – da li je itko od njih zapravo dorastao osobi kojoj ovakav tijesni izborni rezultat omogućuje da donese konačnu odluku o tome koja će od spomenutih stranaka i što nije manje važno – s kime sastaviti novu vladu. Jer, iako je HDZ u ovom trenutku relativan pobjednik izbora, predsjednik Mesić niti u jednom trenutku još nije potvrdio da će upravo Sanaderu povjeriti mandat. Stječe se dojam da će predsjednik, nastavljajući sa programom podrške oporbi kojeg je svesrdno provodio u predizborno vrijeme čekati do posljednjeg trenutka i posljednje mogućnosti da upravo njima povjeri mandat za sastavljanje vlade. Ta opcija postaje tim realnija ako uzmemo u obzir općenitost i nedorečenost odredbe Ustava koja se odnosi na predsjednikove dužnosti i ovlasti u smislu povjeravanja mandata za sastavljanje Vlade, a u kojoj se pojam relativnog pobjednika izbora uopće ne spominje.(mmb)

 

 

Iz Večernjeg lista donosimo komentar Milana Ivkošića u kojem se osvrnuo na nekoliko detalja vezano uz parlamentarne izbore održane ove nedjelje u Hrvatskoj. Tako Ivkošić smatra da apsolutnog izbornog pobjednika nema jer se Hrvati u ovom trenutku ne osjećaju pobjednički, a i zato jer je ponuđeni izbor bio prilično loš. «Izuzmemo li nekoliko novih lica, svi sudionici ovih izbora, i kao stranke i kao pojedinci, već su se iskušali. Iskušali su se i u obećanjima koja nisu ostvarili. Iskušali su se i u uveličavanju ostvarenoga. Iskušali su se i u međusobnim optužbama za silne grijehe koje se ni jedni ni drugi nisu usudili sankcionirati ili to nisu htjeli. Iskušali su se i u nedjelotvornu rješavanju i u vještini umanjivanja glavnih problema – nekonkurentna gospodarstva, mnoštva nezaposlenih i golema vanjskog duga. Nijedna od dvije velike stranke uoči ovih izbora nije bila dovoljno jaka za osobitu premoć niti previše slaba da bi doživjela teži poraz».

 

 

Nakon cirkusa s anketama PULS-a koju ova agencija provodila za državni HRT i privatni Jutarnji list, a po kojima je SDP vodio cijeli prošli tjedan i dva sata nakon izbora, na osnovu sada poznatih neslužbenih rezultata može se sa velikom sigurnošću tvrditi kako je HDZ pobijedio na izborima za Sabor 2007. godine. To je već drugi puta za redom da u Hrvatskoj u svezi izbora za Sabor gotovo svi mediji daju jedna predviđanja izbornih pobjednika, a da onda brojanje glasova pokaže drugačije. Valjda po onoj - što se babi htilo to se babi snilo.(mm)

 

 

Prenosimo iz Večernjeg lista razgovor što ga je s generalom Zagorcem u Beču vodio Davor Ivanković. U njemu Zagorac vrlo koncizno i konzistentno s do sada poznatim činjenicama opisuje kako je od svjedoka protiv otmičara svoga sina postao najtraženija osoba u Hrvatskoj, spominjući podrobnije veze između Petrača i predsjednika Mesića. Ukazao je također na nama dosta očiglednu činjenicu kako se ne bi smjelo poigravati s imenima onih pojedinaca i država koje su bili uključene u naoružavanje Hrvatske suprotno embargu UN-a. Tako na pitanje zašto kupnja oružja mora ostati državna tajna Zagorec odgovara: "Zato da se zaštite države i osobe koje su nam omogućile da dođemo do oružja u vrijeme međunarodnog embarga. Da li su to, primjerice, Austrija, Argentina, Vatikan, Njemačka, Švicarska, Rusija, to je potpuno nebitno. Činjenica je da Mesić, otac i sin Perković, Nobilo i cijela ta ekipa žele kriminalizirati sve što je Hrvatska, Tuđman i što smo svi mi skupa s njima tada radili. Eto, izgleda da je taj rat bio samo naš, a ne i njihov.". U svakom slučaju, radi se o dugačkom razgovoru u kojem ozbiljnost argumentacije znatno nadmašuje bilo što što se moglo čuti od predsjednika Mesića. No, isto tako, treba imati na umu kako to u današnjoj Hrvatskoj ništa ne znači.

 

 

U srijedu u nekim tamo novinama, neki tamo diplomat izjavio je da bi u nekoj tamo zemlji mogao izbiti ponovo rat. Ništa novog, reklo bi se. No, kada su neke tamo novine Sueddeutsche Zeitung, neki tamo diplomat je Richard Holbrooke, a neke tamo zemlja je Bosna i Hercegovina, onda bi stvari nama u Hrvatskoj trebale biti posebno zanimljive: "Tvorac Daytonskog mirovnog sporazuma, američki diplomat Richard Holbrooke izjavio je za njemački list Sudeutsche Zeitung da bi, ako Kosovo proglasi nezavisnost, Republika Srpska mogla krenuti istim putem. Holbrooke smatra kako je velika greška što su Europljani zamijenili snage NATO-a i što se SAD povukao." Ali, valjda da se građani demokracije u kojoj cvjeta tisuću cvjetova ne bi zabrinuli zbog stanja u susjednoj zemlji, gotovo svi hrvatski mediji ignorirali su Holbrookova upozorenja. Kao da se to nas ništa ne tiče. A tiče nas se itekako. Problem je u tome što ovakve vijesti nisu u skladu s lažnom slikom koju hrvatski političari i mediji stvaraju o regionalnim integracijama, kao nečemu što Hrvatska ne smije propustiti jednako kao i članstvo u EU. Ipak, kako je večeras kada dovršavamo ovu vijest Hina prenijela Holbrookova upozorenja koja je danas objavio Washington Post, nadamo se da će se o ovoj ozbiljnoj temi ipak više govoriti slijedećih dana.(mm)

 

 

Iz tjednika Fokus donosimo članak u kojem se autor Božo Čubelić osvrnuo na dan 24. studenoga kada Ukrajina obilježava Dan sjećanja na žrtve genocida 1932-1933. godine. Naime,  1932-1933. godine Staljinov komunistički režim poslužio se oružjem izgladnjivanja, kojim je usmrtio sedam do deset milijuna Ukrajinaca. Ukrajina i danas uporno traži da se ti zločini iz tridesetih godina prošlog stoljeća u današnje vrijeme počnu nazivati svojim pravim imenom. U svom članku, Čubelić također objašnjava uzroke počinjenja spomenutih zločina:  "Zašto su Staljinovi krvnici (palači) upravo Ukrajince izabrali za objekt masovnog zločina? Probuđena u nacionalnoj revoluciji 1917-21. Ukrajina je, čak i u luđačkoj košulji sovjetske državnosti, bila opasna za Kremlj. Imala je veliko iskustvo nacionalnooslobodilačke borbe, a po ljudskim i gospodarskim potencijalima bila je ravna svim drugim saveznim državama zajedno i - graničila je s Europom. S tisućljetnom tradicijom i bogatim kulturnim nasljeđem, nastojanjem da stvori neovisnu državu, iskustvom u borbi za svoju slobodu, nastavljala je započeti preporod. Ukrajinski komunisti počeli su tražiti više autonomije u odnosu na Moskvu i krajem 1920-ih Staljin je osjetio da će politika ukrajinizacije probiti okvire koje joj je Kremlj zadao i za ugroziti režim. Ukrajina je ozbiljno prijetila integritetu Sovjetskoga carstva i njegovim geopolitičkim aspiracijama. Ugrožavala je Staljinovu despotsku vlast, a USSR-u prijetila raspadom".

 

 

Iz Večernjeg lista prenosimo kolumnu Milana Ivkošića, u kojoj autor komentira slučaj Veljka Kadijevića, kojeg ne samo da Haaški sud kazneno ne goni, već uljuljkan u sigurnosti svog toplog doma kojeg su mu tako velikodušno ponudili Rusi, arogantno i nadmoćno daje izjave i baca floskule srpskim, a i hrvatskim novinarima. Kako drugačije shvatiti Kadijevićevu izjavu «kako ga u Hrvatskoj smatraju zločincem zato što je branio Jugoslaviju, a za srpske je nacionaliste veleizdajnik jer nije uništio Hrvatsku a mogao je». U nastavku teksta, Ivkošić citira londonskog povjesničara Marka Attilu Hoare, koji je i sam bio u haaškom istražiteljskom timu, a za tu odluku Carle del Ponte da se Kadijeviću ne sudi, našao je ovu usporedbu: "Bilo bi to kao da je Hitler kažnjen, a da su Himmler, Göring, Goebbels, Keitel i Jodl pušteni da prođu nekažnjeno." Ovdje spominjemo kako se više o razmišljanjima Marka Attila Hoarea može pročitati iz razgovora koji smo u travnju prenijeli iz Slobodne Dalmacije - "Carla del Ponte zaustavila je optužnicu protiv jugo-vrhuške ".(mmb)