Nakon cirkusa s anketama PULS-a koju ova agencija provodila za državni HRT i privatni Jutarnji list, a po kojima je SDP vodio cijeli prošli tjedan i dva sata nakon izbora, na osnovu sada poznatih neslužbenih rezultata može se sa velikom sigurnošću tvrditi kako je HDZ pobijedio na izborima za Sabor 2007. godine. To je već drugi puta za redom da u Hrvatskoj u svezi izbora za Sabor gotovo svi mediji daju jedna predviđanja izbornih pobjednika, a da onda brojanje glasova pokaže drugačije. Valjda po onoj - što se babi htilo to se babi snilo.(mm)

 

 

Prenosimo iz Večernjeg lista razgovor što ga je s generalom Zagorcem u Beču vodio Davor Ivanković. U njemu Zagorac vrlo koncizno i konzistentno s do sada poznatim činjenicama opisuje kako je od svjedoka protiv otmičara svoga sina postao najtraženija osoba u Hrvatskoj, spominjući podrobnije veze između Petrača i predsjednika Mesića. Ukazao je također na nama dosta očiglednu činjenicu kako se ne bi smjelo poigravati s imenima onih pojedinaca i država koje su bili uključene u naoružavanje Hrvatske suprotno embargu UN-a. Tako na pitanje zašto kupnja oružja mora ostati državna tajna Zagorec odgovara: "Zato da se zaštite države i osobe koje su nam omogućile da dođemo do oružja u vrijeme međunarodnog embarga. Da li su to, primjerice, Austrija, Argentina, Vatikan, Njemačka, Švicarska, Rusija, to je potpuno nebitno. Činjenica je da Mesić, otac i sin Perković, Nobilo i cijela ta ekipa žele kriminalizirati sve što je Hrvatska, Tuđman i što smo svi mi skupa s njima tada radili. Eto, izgleda da je taj rat bio samo naš, a ne i njihov.". U svakom slučaju, radi se o dugačkom razgovoru u kojem ozbiljnost argumentacije znatno nadmašuje bilo što što se moglo čuti od predsjednika Mesića. No, isto tako, treba imati na umu kako to u današnjoj Hrvatskoj ništa ne znači.

 

 

U srijedu u nekim tamo novinama, neki tamo diplomat izjavio je da bi u nekoj tamo zemlji mogao izbiti ponovo rat. Ništa novog, reklo bi se. No, kada su neke tamo novine Sueddeutsche Zeitung, neki tamo diplomat je Richard Holbrooke, a neke tamo zemlja je Bosna i Hercegovina, onda bi stvari nama u Hrvatskoj trebale biti posebno zanimljive: "Tvorac Daytonskog mirovnog sporazuma, američki diplomat Richard Holbrooke izjavio je za njemački list Sudeutsche Zeitung da bi, ako Kosovo proglasi nezavisnost, Republika Srpska mogla krenuti istim putem. Holbrooke smatra kako je velika greška što su Europljani zamijenili snage NATO-a i što se SAD povukao." Ali, valjda da se građani demokracije u kojoj cvjeta tisuću cvjetova ne bi zabrinuli zbog stanja u susjednoj zemlji, gotovo svi hrvatski mediji ignorirali su Holbrookova upozorenja. Kao da se to nas ništa ne tiče. A tiče nas se itekako. Problem je u tome što ovakve vijesti nisu u skladu s lažnom slikom koju hrvatski političari i mediji stvaraju o regionalnim integracijama, kao nečemu što Hrvatska ne smije propustiti jednako kao i članstvo u EU. Ipak, kako je večeras kada dovršavamo ovu vijest Hina prenijela Holbrookova upozorenja koja je danas objavio Washington Post, nadamo se da će se o ovoj ozbiljnoj temi ipak više govoriti slijedećih dana.(mm)

 

 

Iz tjednika Fokus donosimo članak u kojem se autor Božo Čubelić osvrnuo na dan 24. studenoga kada Ukrajina obilježava Dan sjećanja na žrtve genocida 1932-1933. godine. Naime,  1932-1933. godine Staljinov komunistički režim poslužio se oružjem izgladnjivanja, kojim je usmrtio sedam do deset milijuna Ukrajinaca. Ukrajina i danas uporno traži da se ti zločini iz tridesetih godina prošlog stoljeća u današnje vrijeme počnu nazivati svojim pravim imenom. U svom članku, Čubelić također objašnjava uzroke počinjenja spomenutih zločina:  "Zašto su Staljinovi krvnici (palači) upravo Ukrajince izabrali za objekt masovnog zločina? Probuđena u nacionalnoj revoluciji 1917-21. Ukrajina je, čak i u luđačkoj košulji sovjetske državnosti, bila opasna za Kremlj. Imala je veliko iskustvo nacionalnooslobodilačke borbe, a po ljudskim i gospodarskim potencijalima bila je ravna svim drugim saveznim državama zajedno i - graničila je s Europom. S tisućljetnom tradicijom i bogatim kulturnim nasljeđem, nastojanjem da stvori neovisnu državu, iskustvom u borbi za svoju slobodu, nastavljala je započeti preporod. Ukrajinski komunisti počeli su tražiti više autonomije u odnosu na Moskvu i krajem 1920-ih Staljin je osjetio da će politika ukrajinizacije probiti okvire koje joj je Kremlj zadao i za ugroziti režim. Ukrajina je ozbiljno prijetila integritetu Sovjetskoga carstva i njegovim geopolitičkim aspiracijama. Ugrožavala je Staljinovu despotsku vlast, a USSR-u prijetila raspadom".

 

 

Iz Večernjeg lista prenosimo kolumnu Milana Ivkošića, u kojoj autor komentira slučaj Veljka Kadijevića, kojeg ne samo da Haaški sud kazneno ne goni, već uljuljkan u sigurnosti svog toplog doma kojeg su mu tako velikodušno ponudili Rusi, arogantno i nadmoćno daje izjave i baca floskule srpskim, a i hrvatskim novinarima. Kako drugačije shvatiti Kadijevićevu izjavu «kako ga u Hrvatskoj smatraju zločincem zato što je branio Jugoslaviju, a za srpske je nacionaliste veleizdajnik jer nije uništio Hrvatsku a mogao je». U nastavku teksta, Ivkošić citira londonskog povjesničara Marka Attilu Hoare, koji je i sam bio u haaškom istražiteljskom timu, a za tu odluku Carle del Ponte da se Kadijeviću ne sudi, našao je ovu usporedbu: "Bilo bi to kao da je Hitler kažnjen, a da su Himmler, Göring, Goebbels, Keitel i Jodl pušteni da prođu nekažnjeno." Ovdje spominjemo kako se više o razmišljanjima Marka Attila Hoarea može pročitati iz razgovora koji smo u travnju prenijeli iz Slobodne Dalmacije - "Carla del Ponte zaustavila je optužnicu protiv jugo-vrhuške ".(mmb)

 

 

Nakon što je na suđenju generalima Ademiju i Norcu 26. rujna ove godine svjedok Stevo Jović - bivši milicajac iz Divosela - naveo kako mu je rečeno da su mu ženu živu nabili na kolac, te nakon što je umirovljena ravnateljica riječkog Zavoda za sudsku medicinu Renata Dobi-Babić tu izjavu opovrgnula izjavivši da u Medačkom džepu niti jedno tijelo na kojem se radila obdukcija nije imalo tragove masakriranja, u srijedu se na tom istom suđenju u tom smislu opet moglo svašta čuti. «Na leševima iz Medačkog džepa nije bilo tragova sakaćenja, mučenja ili seksualnog nasilja, ali je po položaju nekih tijela utvrđeno da su zapaljena živa» - rekao je svjedočeći na suđenju generalima Rahimu Ademiju i Mirku Norcu banjalučki patolog Željko Karan. Fascinantna je zapravo količina upornosti i ustrajnosti kojom se hrvatski branitelji sustavno prikazuju kao monstrumi koljači, silovatelji, a sad eto i spaljivači živih ljudi, a sve to bez igdje ikakvih dokaza. U stručnost (i dobronamjernost) banjalučkog patologa na ovom mjestu nema potrebe zadirati, no stječe se dojam da za optužbu bilo koje osobe da je bila u stanju počiniti takav strašan čin ipak nije i ne može biti dovoljno ustvrditi da su ta tijela – zaključujući po položaju ruku i nogu – eto spaljena živa i «logičnim» slijedom ustvrditi da su tako nešto, ako je to i istina, naravno počinili hrvatski vojnici i k tome još namjerno.(mmb)

 

 

Iz prošlog broja Hrvatskog slova donosimo komentar Zorana Vukmana o pozadini predizbornih aktivnosti predsjednika Mesića, posebice njegovo ponašanje i odnos prema Crkvi, koji bi se prije mogao nazvati kavanskim nego diplomatskim. Vukman smatra kako je prava intencija da se dođe do revizije međunarodnih sporazuma između Svete Stolice i Hrvatske, prvenstveno u smislu vjeronauka i vojnog ordinarijata. Kad bi se zagreblo još malo dublje ispod površine, lako bi se iščitale i Mesićeve «skrivene» namjere aktivnog sudjelovatelja u pred i post izbornim zbivanjima i kuhinjama: "Zapravo, njegova arbitraža i miješanje u izbore je po sebi već skandalozno, no on je i dalje nedodirljiv u domaćim medijima. Njegov stil sve više podsjeća na stil venezuelanskog predsjednika Chaveza. Posebno u odnosu prema katolicima i Crkvi podsjeća na Chavezovu rogobatnost, ali i po osebujnom šeretskom shvaćanju demokracije. S američkom politikom uvijek je tako: dok im je južnoamerički Chavez glavni neprijatelj, balkanski im je Chavez „na ovim prostorima“ najvažniji prijatelj".

 

 

Iz Hrvatskog slova prenosimo članak Mladena Pavkovića, u kojem se postavlja pitanje kako je moguće da pripadnici zločinačke Vojske Republike Srpske, ne samo da do današnjeg dana nisu osuđeni za svoja nedjela, nego ih se u Republici Srpskoj još uvijek slavi kao hrabru i pobjedničku vojsku. "Prije petnaest godina (1992.) osnovana je Vojska Republike Srpske (VRS), koja je naslijedila agresorsku JNA. Djelovala je sve do 2005. U tom razdoblju njezini su pripadnici počinili strašne zločine, od kojih je jedan od najtežih onaj u Srebrenici. U Republici Srpskoj i danas se njome ponose. Imala je čak 70 generala. Svi oni trebali bi biti optuženi i odgovarati za zlo koje su učinili muslimanskom i hrvatskom narodu. Zasad su optuženi i osuđeni tek neki. Ratko Mladić još je na slobodi. Tko su ratni generali VRS? Ne treba prepustiti zaboravu njihova imena, a još manje njihova zlodjela. Sve su to bivši aktivni pripadnici JNA koji su pristupili VRS – dragovoljno. Najznačajniji je Ratko Mladić koji je obavljao dužnost zapovjednika Glavnog štaba".