Istarski istržci (3)

Utorak 23. srpnja 2013

Sjećanje na narodne čitaonice i zbrinjavanje djece istarskih Hrvata u Moslavini 1917.-1923.

Ljetujem u jednome istarskom selu. U devetnaestom stoljeću prednjačilo je u čitaoničkom pokretu. Naime, kao brana talijanizaciji Hrvati su osnivali svoje narodne čitaonice. O tome je pisao prof. dr. Zvonimir Crljenko, umirovljeni profesor univerziteta „Juraj Dobrila“ u Puli. Do lani je na zgradi u kojoj se nalazila Hrvatska narodna čitaonica stajala spomen-ploča. Ove je godine više nema. To je jasna i nedvosmislena poruka Hrvatima. Zbog toga ne želim kazati ime tog sela, a još manje ime obitelji čiji sam gost. Zbog štetnih posljedica koje bi takvo otkrivanje moglo donijeti mojim domaćinima. Tužan sam zbog toga, jer time ustupamo pred borcima protiv hrvatstva. Istarskim Hrvatima koji su sačuvali historijsku svijest preostaje da tu svijest iskazuju u obiteljskim prostorima, a «vani» se moraju predstavljati kao Istrani/Istrijani, ili kao Talijani. Kome bih uopće mogao saopćiti da smo ove godine u Kutini objavili historiografsko djelo „Nemiri i stranački bbb001život u Moslavini 1917.-1923. (Kutina, travanj, 2013.), čiji su autori eminentni znanstvenici dr. sc. Franko Mirošević i dr. sc. Dražen Kovačević, u kojem je jedno poglavlje posvećeno zbrinjavanju djece istarskih Hrvata tijekom Prvoga svjetskog rata. Iako i sami osiromašeni i bez muških članova koji su pozvani u vojsku, Hrvati Moslavci su rado primali male Istrane i skrbili o njima kao o svojoj djeci. Što je bilo dalje s tom djecom kada su odrasla, kao i s njihovim potomstvom, nije istraženo. Zbog čega nitko od njih ne podsjeti ovdje ove lokalne drmatore u današnjoj Istri na ovu plemenitu gestu, koja je, nota bene, bila ne samo znak čovjekoljublja i kršćanske sućutnosti, već, i veliki znak unutarhrvatske solidarnosti i snažnog identifikacijskog koda? Umjesto toga u Istri ne smiješ javno isticati svoj etnicitet! A Albanci, Srbi, Crnogorci, Talijani što više, i ostali to mogu i to se smatra normalnim! Sramota za naš demokratski ustroj, znak unutarnje slabosti ove zemlje.

Predsjednik Društva hrvatskih književnika», Božidar Petrač je s pravom ustvrdio:

«Nažalost, komunistički mentalitet još vlada hrvatskom politikom, štoviše, određuje njezin smjer, duh i način vladanja».

Istra i njezina stvarnost zanimljiva je i poticajna. Pored svega navedenog, volim ovaj poluotok, njegov krajolik, sela, gradiće, mjesta uz more, njegove crkve, legende i povijest. Istra je neraskidivi dio hrvatske samobitnosti. Istarski razvod je to nadasve. Uživao sam slušati kolegu književnika Rudija Ujčića kako čita izvatke iz ovoga primarnog dokumenta hrvatske duhovne samosvojnosti. Istra me izaziva i nadahnjuje. Sudaraju se u meni njezina prošlost i njezina sadašnjost, njezin hrvatski ponos i uništavanje hrvatstva. Stoga ne mogu samo «plandovati». Hvatam se računala i zapisujem, prepisujem i opisujem djeliće onoga što vidim, čujem i pročitam. I to kronološki. To su moji istarski istržci.

O Mileni Dravić, gazda Radi i srbijanskom kancerogenom otpadu bačenom u Jadran

«Glas Istre», vodeće pokrajinsko glasilo, na naslovnici današnjeg broja donosi obavijest koja me osupnula: «U Areni su nam kidali odjeću kao Stonesima, str. 35», s nadnaslovom: «Milena Dravić, glumačka legenda i gošća 60. Pule». Uz navedenu obavijest otisnuta je i fotografija navedene glumice. Osupnula me činjenica što je riječ o dami koja je, bez uvrjede, starija od mene, dakle u dobrim godinama za nonu. Mora da je urednik ovakav tekst podvalio uvaženoj gošći? Jer znam da nikada nešto slično nisam pročitao o Elizabet Taylor, premda je bila svjetsko ime i veoma lijepa žena. Pisali su o njoj kao o najljepšoj baki na svijetu, ali nikada o nečemu sličnom ovome čime se, kako se može shvatiti iz naslovnice «Glasa Istre», pohvalila srbijanska glumica. Zamišljam sebe u gledalištu pulske Arene kako prolazim pored Milene Dravić i pitam se zbog čega bih toj vremešnoj gospođi «kidao odjeću»? A sumnjam da bi mladići to željeli učiniti kada imaju toliko svojih vršnjakinja koje čekaju njihove signale. Čime bi to Milena Dravić zasjenila djevojke od sebe mlađe 50 godina i raspalila seksualnu maštu pulskih tinejđera, kako nam sugeriraju u naslovu? Nisam mogao pronaći odgovor na ovo teško pitanje. Opet, znam skupljaju se tijekom turističke sezone kod nas i razni seksualni manijaci, psihički labilne osobe,uključujući i gerontofile. No, sumnjam kako se toliko gerontofila skupilo u pulskoj Areni, da se čedna srbijanska nona Milena osjećala tako ugroženo. Sumnjam isto tako da se u Areni našlo toliko njezinih uspaljenih vršnjaka kojima je nekada bila seks simbol. Što bi, konačno, osim istine ponukalo umirovljenu glumicu na takvu skandaloznu izjavu? Branim lik iz moje mladosti od bezobrazluka istarskih novinara-supozitorija. Oklevetaše Milenu! Ona je nevina.

Ostaje mi kao posljednje utočište politika, odnosno politikanstvo koje provodi «Glas Istre» kao odjek srbijansko-talijanskih relacija u kontekstu Mesićevog «regiona». Jer kako drukčije shvatiti najezdu srbijanskih «umetnika» na Istru. U Puli filmskim festivalom «predsedava» Neda Arnerić, također jedna od umirovljenih bbb002srbijanskih filmskih diva. Sada je odjednom otkrila kako ima obiteljske «korene» na Korčuli. Neš ti «korena» rekli bi u Dalmaciji. Uz Nedicu, tu je eto Milenica, uz njih neizbježni gazda Rade iz JUL-a sa svojom srbijanskom bulumentom, pa Tadić, Pantić i tko bi ih sve nabrojao. Nedostaju Olivera Katarina, Lepa Brena i Ceca Ražnjatović. Logično je pitanje, zbog čega nisu pozvani dok su bili živi, naravno, Miodrag Petrović Čkalja, Mija Aleksić, Radivoje Lola Đukić i njihovome svjetonazoru bliski ljudi koji su još živi? Nisu pozivani jer nisu bili sljedbenici Miloševićeve velikosrpske politike i odobravatelji agresije na Hrvatsku! Ovi koje sada pozivaju to su bili otvoreno, prikriveno, ili šutke, mišlju, riječju, djelom i propustom! Nitko od njih nije digao glas kada su gorjela hrvatska sela i gradovi. Slijedom ove logike očekujemo iduće godine Vuka Draškovića, Dobricu Čosića, Matiju Bečkovića, Vuka Draškovića, a budući će najvjerojatnije biti oslobođen u Haagu krivnje za rat u BiH i «velikog pesnika Radovana Karadžića». A svi ovi koje istrijanski politikanti i balkanofili pozivaju nisu turisti, koji u Hrvatskoj ljetuju pošteno na svoj vlastiti trošak, već su to «poznata jugoslavenska» lica (ipak izbjegavaju napisati srbijanski umjetnici, što je eklatantan oblik političke manipulacije!) iz «sveta umetnosti» kojima je plaćen put, osigurani luksuzni hoteli i debele devizne dnevnice, a sve na račun hrvatskih poreznih obveznika, kako bi ovdje neke jugobolesnike vratili u vrijeme Jugoslavije i vršili propagandu kako je onda bilo «sve lepo i dobro». Moglo bi i opet! Ko nas bre zavadi! Naravno, Tuđman, tko bre drugi!

Pitam se kako bi to izgledalo kada bi srbijanskim filmskim festivalom u Vrnjačkoj banji predsjedavao Tonči Vrdoljak, Boris Buzančić, Pere Martinović, Martin Sagner, Relja Bašić, Marija Kon, Milka Podrug Kokotović, Veronika Durbešić, ili neko drugo veliko ime hrvatskoga glumišta, generacijski blisko noni Mileni? Sve dok se ostvari ovakav reciprocitet, sve dok srbijanski glumci i ostali kulturni djelatnici ne priznaju činjenicu da je Srbija izvršila agresiju na Hrvatsku, pri čemu su učinjeni strašni zločini prema ljudima, naseljima, kulturnoj baštini i ekosistemima, sve dotle će njihove posjete Hrvatskoj biti u funkciji miješanja u unutrašnje poslove njima susjedne nezavisne države. To što ih pozivaju neki lokalni moćnici i političari jugofilske orijentacije samo povećava njihovu političku ulogu. Ukoliko bi željeli istinsku normalizaciju hrvatsko-srpskih odnosa, tada ovo ne bi činili. A ovakav ulazak u tuđu zemlju, u kojoj su tvoji sunarodnjaci učinili nebrojeno mnogo zla, doista spada, ne samo u pomanjkanje kućnog odgoja, već u provokaciju. A ovakve provokacije udaljavaju nas od mogućeg pomirenja. Neda, Milena, Ljubiša, Štimac, Rade i ostali srbijanski glumci, ne mogu više ugroziti Hrvatsku, pa makar to i htjeli, ali mogu izazvati neraspoloženje u narodu, one tihe većine koja razlikuje dobro od zla. To što podsjećaju na tobože sretne jugoslavenske dane također je provokacija. Njima su ti dani doista bili sretni: snimali su filmove koliko su htjeli, bili obasuti novcem, imali u Hrvatskoj vile i vikendice i osjećali se na Jadranu kao na svome moru. Za osjećaje hrvatskog naroda nije ih bilo briga. A kako su se osjećali u to isto vrijeme ljudi poput pisca ovih redaka i milijun njemu sličnih Hrvata, to ove «zvezde» i njihove podrepaše nije briga. Konačno, podrepaši iz orjunaških, SDP-ovskih i IDS-ovskih krugova djeca su komunističkih kadrova, odnosno pripadnika ondašnjeg političkog privilegiranog staleža u svim vidovima. Naravno, da oni i njihovi roditelji žale za Titom i vremenom kada im je sve bilo na raspolaganju. Podrepaša je bilo kod nas i ranije. Podsjećam na neke od njih koji supula film festival paradigme: Viktor Novak, Đuro Vilović, Grga Anđelinović, Miloš Žanko, Milka Planinc, Vladimir Bakarić, Ivo Andrić, Goran Babić, Miljenko Smoje, Miljenko Jergović, etc.

Bilo bi smiješno, da sve ovo s pulskim festivalom i srbijanskim glumcima nije vulgarno i k tome skupo. Iako smo već 23 dana u EU, ovdašnji se politički i kulturnjački drmatori ponašaju kao da se to nije desilo. Sinjori, sinjore, drugovi i drugarice Istrijani Titoisti, gospoda orjunaši i gospođe orjunašice, još su u Jugi, još vrludaju po «šumama i gorama naše zemlje ponosne» i njezinog «brdovitog Balkana» i pjevaju svoje mladenačke borbene pjesme, kao što su «Druže Tito mi ti se kunemo da sa tvoga puta ne skrenemo». Zgodno je taj teatar apsurda promatrati in vivo, boraveći, ovdje, u dijelu Republike Hrvatske koji se naziva Istra.

Ali vratimo se noni Mileni i njezinom intervjuu. Cijela 35. stranica. Novinar Zoran Angeleski pretvorio se u otirač. Očito sunarodnjak. Evo kako pseudopoetski predstavlja nonu iz Srbije:

«Produhovljena. Prava dama. U očima joj sjaji djevojačka vitalnost i energija. U njenom prisustvu shvaćate o kakvoj je popularnosti riječ. Salijeću je kontinuirano novinari, obični ljudi, organizatori, nove mlade filmske ekipe. U Areni je na subotnjoj ceremoniji otvorenja dobila zajedno s Ljubišom Samardžićem najveće ovacije».

Bože moj, kako taj novinar može gospođi u godinama kazati da ima «djevojačku vitalnost i energiju»? Još da je napisao «mladenačku» nekako bi se moglo «svariti». Pa zar on nije svjestan da mi stariji ljudi nemamo djevojačku, ili momačku energiju! To bi bilo neprirodno. Ovakvo pretjerivanje zvuči nakaradno i ja mislim kako je Mileni Dravić bilo nelagodno dok je čitala ovako neiskreno sročeni kompliment.

Ono o «ovacijama» je tipičan jugofilski sindrom. Tu ne bi pomogla niti psihijatrica dr. Ostojić.

A onda nakon supozitorijskih bljezgarija slijedi intervju. Pitanja u istom duhu. No, ipak otkrivam kako je urednik «Glasa Istre» podmetnuo Mileni Dravić onaj tekst otisnut masnim slovima na naslovnoj stranici,a koji me je uzrujao. Naime, ona se prisjetila svog prvog nastupa u Puli daleke 1959., a to je bilo, bez uvrede, prije skoro 55 godina. Tada je Dravićka glumila u filmu «Vrata ostaju otvorena». Sjećajući se pulske publike na festivalu te godine, izjavila je: «Doživjeli smo kao ekipa ovacije publike. Nas su bukvalno nosili na rukama kroz Arenu. Kidali su nam za uspomenu djeliće odjeće, kao što to rade Rolling Stonesima!»

Sada sam odahnuo, jer je nestalo nelagodnosti pri pomisli kako su našoj gošći, današnjoj Mileni Dravić, uspaljeni gledatelji «kidali» odjeću. No, naljutila me i prinudila da se sjetim Dobrice Čosića, kada je u daljnjem dijelu intervjua odlučno otklanjala tvrdnju kako je bila Titova miljenica. To je doista «izbjegavanje istine».bbb003 Dobro se sjećam tih godina kada je Tito u stilu maharadže od Džaipura dolazio na festival i pozivao odabrane glumce na svoje Brijunsko otočje. Glumice je pri tome malo i «pošlatal». I neke operne pjevačice, također. Poput svoga prijatelja iz vodstva nesvrstanih, indonezijskog predsjednika Ahmeda Sukarna. Svi su se jatili oko njega kao ose oko boce s medom. Najradije bi mu se uvukli pod kožu kao gnjide. Sada se odriču Tita, a za života su u njega gledali kao u božanstvo. Dravićka je zajedno s Nikolićem pripadala skupini srpskih glumaca kojima je vođa bio Bata Živojinović zvani Životinja. On i njegova ekipa glumili su u svim dobro plaćenim tzv. jugoslovenskim filmovima. A gazda Bata je bio Titov miljenik, a kasnije i Slobin.

Ljutim se na urednika «Glasa Istre» koji je naredio lektoru da kroatizira govor Milene Dravić, bez napomene o tome. Ispada da nona Milena govori hrvatskim jezikom, što je obmana čitatelja i, konačno, nepošteno i prema njoj i prema čitateljima.

Da se razumijemo, nemam ništa protiv da Milena Dravić i ostali iz njezinog stada ljetuju u Hrvatskoj, ali na svoj trošak, i ne u ime nekog novog bratstva-jedinstva, ne kao figure koje propagiraju jasan jugofilski kurs, a skrivaju se iza paravana filmske i ine umjetnosti. Neka pokušaju nešto slično uraditi u Prištini, ili Sofiji! Prihvaćanjem ovakvog angažmana i davanjem intervjua, Milena Dravića i ostali umiješali su se u unutarnju politiku Republike Hrvatske. Stoga ih treba podsjetiti: nema više Jugoslavije, pa lili oni gorke, pa čak i krvave suze zbog toga. To neka znadu i domaći sljedbenici Đure Vilovića.

Inter nos: Milena dobro podnosi svoje godine. Nakon riješenog nesporazuma oko «kidanja odeće» s Milene Dravić, bio sam se poplašio da u današnjem «Glasu Istre» nema ni slova o gazda Radi, velikom hrvatskom rodoljubu Radi Šerbedžiji. No, prijatelj me utješio: na 39. strani evo gazda Rade u koloru. Piše: «Šerbedžija i Tadić u kaštelu Grimani». O gazda Radi sve znademo. Srpski gitarist Miroslav Tadić je «najpoznatiji kao glazbeni sudrug Vlatka Stefanovskog». Sada u Istri zajedno s gazda Radom izvode makedonske, romske, «Dedićeve, Diklićeve i jednu pjesmu Zlaje Arslanagića». Još samo nedostaje splet partizanskih, četničkih pjesama i na kraju «Od Vardara pa do Triglava».

Ali, moramo i pohvaliti «Glas Istre». Na stranici 6. objavio je alarmantni članak: «Opasni otpad umjesto u Kini završio u Jadranu», s nadnaslovom: «Zagađenje: pokušava se ući u trag švercerima toksičnim tvarima iz srbijanskih pogona». Riječ je o ogromnim količinama toksičnih tvari koje izazivaju leukemiju. O deponiranjuistra grb ovog otpada u hrvatski dio Jadrana izvijestio je srbijanski list «Kurir». Njihov je novinar saznao kako iz Srbije «unazad godinu i pol dana oko 2.200 tona veoma toksičnog otpada koji izaziva leukemiju, i za kojeg se sumnja da je umjesto u jednoj kineskoj tvrtki za zbrinjavanje, završio negdje drugdje. (…) Ističe da se sumnja da se čak četiri šlepera ove materije prosulo na teritoriji između Srbije i Makedonije, ali da je određena količina završila u Jadranu». Tovar je trebao za Kinu krenuti iz luke Rijeka. Riječ je opasnim kemikalijama poput olova, arsena i kadmija. Je li ovakva suradnja s Hrvatskom slučajna, ili namjerna nadamo se da će pokazati istraga. Ako?

Šećer na kraju.

U selu L. poznao sam mladog studenta koji preko ljeta radi kao prometni policajac. Visok, stasit, pristojan i ugodan kao sugovornik. Uslužan. Bez krzmanja mi pokazuje kako mogu doći do mjesne ljekarne, a ona je umjesto da se nalazi u središtu naselja, dislocirana negdje tamo… Politički potpuno obrazovan čovjek. Pripada obitelji Hrvata protjeranih iz Bosne koja je svoje novo prognaničko gnijezdo svila ovdje u dalekom L. Kaže mi kako bi, usprkos svemu što se u zemlji dešava, išao braniti Hrvatsku kada bi ju netko napao. Vjeruje u poštenje i čast kao odlike koje bi trebale resiti hrvatske političare. Želi živjeti od svoga rada i bez mrlja na životopisu. Umjesto na plaži, on dane provodi na užarenome asfaltu, pazeći na promet. Za ne povjerovati! Član je jedne državotvorne hrvatske stranke. Kako nikome ne bih pravio promičbu, reći ću samo toliko: nije riječ o IDS-u.

Đuro Vidmarović

Uto, 23-10-2018, 23:36:43

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Copyright © 2018 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).