Čije su ljudske glave na Jurjevoj katedrali u Šibeniku?

Pitamo li se ikada: zašto nas umišljena Zapadna Europa i dan-današnji prezire kao barbare na barbarskom Balkanu? Ili je sve to, samo po sebi, svima kristalno jasno pa zapravo o tome ne bi trebalo ni govoriti ni pisati?  Ovaj narod izmislio je izvorno hrvatsko pismo, on je prvi među narodima preveo Sveto pismo na svoj jezik (Borgo Illirico iz 1361 – 1387., 465 pergamentskih listova veličine A4), on je dao Buvinu, Radovana, Klovića, Vrančića… Boškovića (+1787.) – koji iz Beča piše bratu u Dubrovnik »o mojim Hrvatima«, dok  Juraj iz Slavonije (+1416.), svećenik i profesor Pariškog sveučilišta (Sorbonne), piše o Istri kao dijelu svoje hrvatske domovine (Istria eadem patria Chravati...). A danas o Jurju iz Šibenika (+1475.), Hrvatu slavnom po šibenskoj katedrali Sv. Jakova, naša inteligencija na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu piše znanstvene radove »utemeljene na povijesnim saznanjima o boravku slavenskog umjetnika na venecijanskim lagunama i njegovim ostvarenjima u domovini.« Nedavno je uzvišeni haaški kolonijalni menađžer Serge Brammertz, odigravši ulogu Broza ili Bakarića, oštro kritizirao Hrvatsku zbog oživljavanja nacionalizma/domoljublja, i zatim otputovao u London na kraljevsko vjenčanje engleskog kraljevića Wiliama.

C. L. Clérisseau  »Pogled na Šibenik u Dalmaciji« (1764),  muzej Ermitaž, Sankt Peterburg

Kada je Šibenik 1. svibnja 1298. godine bulom pape Bonifacija VIII dobio vlastitu biskupiju, i naslov grada, stara romanička crkva Sv. Jakova na glavnom gradskom trgu promovirana je u katedralnu crkvu. Za prvog biskupa izabran je fra Martin Rabljanin 28. lipnja 1298. godine. Nova, veća i ljepša »Jurjeva katedrala« izgrađena je unutar utvrđene biskupske palače, na mjestu stare katedrale Sv. Jakova oštećene u napadu Mlečana na Šibenik 1398. godine.

Šibenska katedrala je trobrodna bazilika, stolna crkva Šibenske biskupije  i današnjeg biskupa mons. Ante Ivasa

Grad Šibenik - izdaleka jasno vidljiva utvrda (castrum) Sv. Mihovila i kupola »Kristove tvrđave«, katedrale Sv. Jakova

Juraj Matejev Dalmatinac (Zadar, oko 1400. –  Šibenik 1473.), hrvatski majstor-arhitekt i kipar, do 1441. živi u Veneciji, ali se ne zna kod koga je stekao graditeljsko i kiparsko znanje. Po pozivu Šibenskog biskupa Šižgorića i kneza Pesara da preuzme nastavak gradnje šibenske katedrale, na kojoj će raditi sve do svoje smrti 1473. godine, dolazi 1441. godine u Šibenik sa ženom Elizabetom i tri kćeri. Od tada je bio poznat i kao Juraj iz Šibenika.

Nakon Jurjeve smrti gradnju nastavlja majstor Nikola Ivanov Firentinac, od 1477. do 1505. On je, slijedeći izvorni projekt i konstrucijski postupak Jurja Dalmatinca, izgradio krov i kupolu, te izradio niz reljefa u unutrašnjosti katedrale i slobodno stojeće kamene skulpture apostola oko kupole. Gornjem dijelu zapadnog pročelja dao je renesansni trolisni zabat.

Katedrala je dovršena 95 godina nakon početka gradnje, 1536. g., i posvećena 1555. godine. Temeljito je obnovljena u XIX stoljeću (1843-1860.) i ponovo posvećena 1860., a 2000. godine UNESCO je  katedralu Sv. Jakova uvrstio na svoj popis svjetskih kulturnih i spomeničkih baština.

Renesansna kupola

U kronološkom povijesnom slijedu Jurjeva je renesansna kupola, koju je izradio Nikola Firentinac, odmah iza Brunelleschijeve kupole (1420 - 1434.) dograđene gotičkoj katedrali Firentinske nadbiskupije, nakon kojih slijedi najglasovitija, Michelangelova kupola (1547-1561.) iznad bazilike sv. Petra u Rimu.

Tri srpske granate probužale su kupolu katedrale 18. rujna 1991.

Dobijete li ponekad želju, dok pijete kavu kod nevinog srpskog susjeda, pitati ga što im je bilo toliko erotizirajuće u katoličkim crkvama, kakva je to viagra koja ih je natjerala da planski do temelja razruše 800 naših crkva u vojnoj agresiji na Hrvatsku od 1991. do 1995.?

*Još jedan grubi srpski nasrtaj na hrvatsku kulturu i identitet je najnovije (svibanj 2011., Matica srpska) prisvajanje Marina Držića, Ivana Gundulića i Ruđera Boškovića! Laž je omiljeno sredstvo zla, a ucjenjivač uvijek hoće nešto što nije njegovo. Rat se vraća!

Ili Vas taj razlog primitivne i drske agresije na Vašu kulturnu baštinu i identitet ne zanima jer Vas je susjed uvjerio da ste Vi agresor, a ne žrtva, pa se bojite i svoje sjene?

Figure nebeskih zaštitnika na krovu katedrale: lijevo - sv. Marko, sredina - sv. Jakov, desno - sv. Mihovil

Na križištu središnje i poprječne lađe (transept) kvadratna osnova nosi osmerokutni tambur (sa 16 prozora/oculusa) iznad kojeg se uzdiže blago zašiljena kupola, a razmještaj nebeskih zaštitnika, koje je izradio Nikola Firentinac, nije nimalo slučajan i sigurno je odgovarao promletački opredijeljenom plemenitaškom vodstvu Šibenika.

Sv. Marko, okrenut prema jugu i moru, nije samo simbol državnog zaštitnika i predstavnik Mletačke Republike (krilati lav, simbol evanđelista Marka), jamac očuvanja slobode i sigurnosti plovidbe na moru, nego i alegorijski prikaz Venecije koja se smatrala novim »autentičnim Rimom«, »braniteljicom Vjere« i »zaštitnicom crkve«, posebno nakon pada Carigrada 1453., u kojoj sv. Marko preuzima na sebe Isusovu ulogu Spasitelja.

*O malo poznatom ratu Venecije protiv Zapadne civilizacije može se pročitati u zanimljivoj knjizi Webster G. Tarpley: "PROTIV OLIGARHIJE, Venecija i Britanci", Marko M usluge d.o.o. Zagreb, 2008.,   ISBN 978-953-99715-1-7, ili na mrežnoj stranici Against Oligarchy -Essays and Speeches, 1970-1996

Sv. Jakov, okrenut prema istoku i nadolazećoj turskoj opasnosti, držao je u ruci mač, koji danas nedostaje. Zaštitnik Šibenske biskupije,  odnosno općenito zaštitnik kršćanske vojske i njezinih hrabrih vitezova, postavljen je na krovu nad glavnim oltarom kao jasan znak spremnosti i upozorenja.

Sv. Mihovil, okrenut je prema sjeveru, gradu i tvrđavi sv. Mihovila.

Sveti Mihovil

Nebeski ratnik arkanđel Mihovil, vojskovođa  »nebeske vojske« koja je porazila pobunjene anđele i samoga Sotonu, na krovu katedrale (vrhu sjevernoga zabata transepta) kopljem otmjeno probada đavla savijenog u dnu njegovih nogu. U povijesnom kontekstu neposredne turske opasnosti to je  izravna aluzija pobjede nad nadolazećim protivnicima vjere i križa.

Zapadno pročelje katedrale s trolisnim zabatom - »zaštitnim znakom« ranorenesansne sakralne arhitekture.

Krov središnje crkvene lađe i poprječnog broda tvori izvana i iznutra vidljiv svod polukružnog bačvastog oblika, a zabat zapadnog pročelja katedrale - kako ga je dovršio Nikola Firentinac - završava trodijelnim, trolisnim oblikom kao vjerna projekcija presjeka unutrašnjeg polukružnog bačvastog svoda centralne crkvene lađe i svodova dvaju pobočnih brodova koji na pročelju imaju oblik četvrtine kruga.

Prema tome, trolisno pročelje šibenske katedrale nije prigrađena kulisa trobrodnoj crkvi, nego u potpunosti odgovara poprečnom presjeku oblika unutrašnjeg prostora (postoje i trolisna pročelja pred jednobrodnom crkvom!), pa je ona s takvim pročeljem prva i jedina među svim europskim crkvama s trolisnim zabatom.

Šibenska katedrala je jedinstvena i po tome što je cijela rađena u jednom jedinom materijalu, u kamenu iz kamenoloma na otoku Braču, Rabu i Korčuli.

Juraj Dalmatinac prvi je upotrijebio, tada jedinstvenu, metodu montažne gradnje: precizno isklesani brid jedne velike kamene ploče ulazi u žlijeb susjedne, pa se kameni dijelovi slažu u cjelinu poput Lego kockica i nisu međusobno povezani žbukom.

Portal Posljednjeg suda na zapadnom pročelju

U donjem, gotičkom dijelu zapadnog pročelja dominira portal Posljednjeg suda, autora Bonina iz Milana, nastao u prvoj fazi gradnje (1431-1441.). Primjer je »konfekcijskog«  lombardskovenecijanskog graditeljstva svoga vremena.

Dvostruki pojas šiljastih lukova od ukrašenih tordiranih stupova (u obliku uzvojnice), između kojih su likovi 12 apostola (sv. Jakova izradio je naš Juraj), čini unutarnji okvir portala. Reljef lunete s temom Posljednjeg suda, kao i 12 apostola, konzervatori i restauratori danas pokušavaju spasiti od raspadanja.

Vanjski okvir glavnog ulaza u crkvu, tordirani stupići sa po dva velika baldahina (četverokutna streha kao zaštita kipova od kiše u gotičkoj arhitekturi), naknadno je dogradio Juraj Dalmatinac.

U gornjem, renesansnom dijelu pročelja veliku rozetu izradio je Bartolomej iz Mestre (1531.), a malu rozetu na polukružnom zabatu Ivan Mestičević iz Zadra (1536.).

 Kristovo poprsje u vrhu gotičkog luka na glavnom portalu

Pozorniji gledatelj uočit će da na vrhu trolisnog zabata glavnog pročelja nedostaje četvrti »nebeski zaštitnik« katedrale, koji nikada nije izrađen! Zašto, ne znamo. Je li možda tu trebala stajati figura Krista?

Pogled na sjeveroistočnu stranu katedrale

Do Jurjeva dolaska bili su djelomice podignuti južni i sjeverni zid, te gotički dio zapadnog pročelja i oba portala crkve, zapadni i sjeverni.

Sjeverni zid je konfekcijski uradak majstora iz prve faze gradnje: »stupovi« (pilastri)  između kojih su gotički prozori, a iznad njih proteže se cijelom dužinom zida vijenac malih slijepih gotičkih lukova na konzolicama s ljudskim i životinjskim glavama, zapravo preslikom glava na kapitelima trijema Duždeve palače u Veneciji.

Najčešća meta fotoobjektiva na ovom dijelu sjevernog zida je portal Lavlja vrata s nešto malo frigidne erotike Adama i Eve.

Gotički vijenac od ljudskih i životinjskih glava s neprirodnim, frontalnim (buljećim) pogledom.

Sjeverni, bočni portal šibenske katedrale - »Lavlja vrata« (Bonino iz Milana)

Lav i lavica, simboli kolonijalne mletačke vlasti, poput stražara sjede ispred bočnog ulaza u katedralu. Svaki nosi urešen oktogonalni stup na čijim kapitelima stoje nage figure Adama i Eve. Iznad njih su dograđeni gotički baldahini s ranorenesansnim samostojećim skulpturama svetog Petra i Jakova što ih je izradio Juraj Dalmatinac oko 1445. godine.

Gotički lukovi od tordiranih stupova uokviruju lunetu i drvena vrata s brončanim reljefom biblijskog sadržaja.

Eva (Bonino iz Milana, o. 1431.)

Goli likovi Adama i Eve su ukočeni, priljubljeni uz polustubove, a ono malo svoje sirotinje pokrili su sa dva smokvina listića. Evino lice je muškobanjasto, slično licu Carle del Ponte. Zanimljiv je položaj desnog dlana: Eva ga drži na rebrima, a Adam na srcu.

U ono vrijeme portretiranje gologa ženskog i muškog tijela, zbog kršćanskog tabua iz Srednjeg vijeka, nije bilo dozvoljeno. Jedino su likovi Adama i Eve (najčešće s jabukom i zmijom) bili povremeno izuzeti od tog pravila.

*Donatellov brončani David  (1425 - 1430.) je prva naga trodimenzionalna skulptura poslije antičkog perioda.

Vrata s brončanim reljefom biblijskog sadržaja

Umjetnički dojam reljefa pojačan je šrapnelima od srpskih granata iz 1991. godine

Jednoga dana osvanut će na katedrali Spomen ploća s natpisom na engleskom jeziku - »Ovo je, da se nikad ne zaboravi, bilo najveće divjaštvo najzadnjih divjaka na kraju 20. stolića u cilome svitu«

Sjeveroistočni dio katedrale - »Hoc opus cuvarum fecit magister Georgius Matthei Dalmaticus 29 XI 1443«

Svojim projektom istočnog dijela crkve Jure je katedrali dao impresivan izgled, dodavši joj poprečnu lađu (transept) i renesansnu kupolu nad križištem latinskog križa, tri polukružne apside (svetište) i krstionicu ispod njih, te četverokutnu sakristiju.

»Hoc opus cuvarum fecit magister Georgius Matthei Dalmaticus 29 XI 1443« (Ovo djelo apsida izradio je majstor Juraj Matejev Dalmatinac 29. XI 1443.) - njegova jedina poznata signatura, u kojoj on s ponosom dodaje Dalmatinac, uklesana je u natpis o izgradnji katedrale i tekstu pohvale tadašnjem biskupu Šižgoriću i šibenskom knezu Pesaru.

Natpis na zidu sjeverne apside, iznad vijenca s glavama, pridržavaju dva anđelića (putti). Pri vrhu, pod arhivoltom (s grbom mletačkog kneza Malipiera), Juraj je postavio reljef  Sv. Jerolim u pustinji.

Juraj Dalmatinac prvi je u Europi primijenio u arhitekturi slikarsku geometrijsku perspektivu (otkrivena dvadesetak godina ranije) - na monolitnim kamenim pločama poligonalnih apsida stvara na nišama s užljebljenom školjkom  iluziju da izgledaju dublje i zaobljenije nego što su stvarno (»podiže« dno niše i »spušta« gornji rub).

Na gornjoj fotografiji lijepo se vide četiri užljebljene niše sa školjkom na vrhu, isklesane na tri načina.

I možda najznačajniji detalj na katedrali, jedinstven u europskoj umjetnosti XV stoljeća - zagonetna galerija portreta  sedamdeset i jedne ljudske glave isklesane po vanjskom obodu apsida.

Vanjski zid apsida – Dalmatinčev niz od ljudskih glava, profani sadržaj na sakralnom objektu, humanistički duh rane renesanse.

Čije su ovo glave različite dobi, spola i rasa, isklesane izrazito životno u prirodnoj veličini?  Zašto su ovdje? Koju poruku prenose?

 Zašto je glava žene, opatice, prva (ili zadnja) glava u nizu? Tko je ona, i je li iz Šibenika? Jesu li to portreti samo običnih ljudi, Jurjevih sugrađana i prolaznika (Šibenik je tada, na granici »sukoba civilizacija«, imao 8.000 stanovnika), ili u tom zagonetnom nizu ima i povijesnih osoba iz protuturske koalicije kršćanskog Zapada (npr. papa Eugen IV, bizantski car Ivan VIII Paleolog,  kardinal Bessarion, venecijanski oligarsi …)? Do danas nije pronađen odgovor.

Svaka glava je unikatni portret iz XV stoljeća, individualiziranih crta lica i bez tiranije frontalnog pogleda. Je li naš Jure portretirao i sebe?

Kroz svoj život nije bio aktivan samo kao arhitekt i kipar, nego i svestrani samostalni poduzetnik Novog vijeka: izvozio je vino iz Šibenika u Veneciju (1441–42.), suvlasnik dućana mješovite robe i ljekarne (od 1447.), vlasnik nekoliko uljnih mlinica, maslinika i vinograda, vlasnik tri kuće u Šibeniku (1455.) i jedne u Veneciji, trgovao suknom i solju, kupovao i prodavao zemljišta, zakupljivao kamenolome na otocima, a kupnjom broda  (1449.) širio promet kamenom od Paga do Dubrovnika, Riminija i Ancone. Radio je u Dubrovniku (kula sv. Katarine i Minčeta, kip sv. Vlaha, Vrata od Ponte), Splitu, Zadru, Anconi  i  Rimu (balkonska ograda u Siktinskoj kapeli, 1475.? ), iako je prema ugovoru sa Šibenčanima iz 1446. bio obavezan da ne radi u struci osim na vlastitoj kući u Veneciji, i u kojoj je smio boraviti do tri mjeseca u dvije godine. Pisani dokumenti spominju ga i u Padovi (1458), Ravenni (1461.), Urbinu (1466.)… Imao je građanstvo (»državljanstvo«) Venecije, Ancone i Šibenika, ali ni danas se ne zna kad je točno rođen ni kad je umro (1473. ili 1475.), kao ni gdje mu je grob.

Dvanaest gotičkih stupova nose zidove srednje lađe i kameni bačvasti svod.

*Gotička arhitektura teži visini, svijetlu i »nedokučivom prostoru« (rozeta, vitraji, šiljasti luk, križno rebrasti svod).

*3D animacija unutarnjosti katedrale

Bočna lađa: gotički stil križno-rebrastog svoda  sa zaglavnim kamenom.

Dekorativne galerije (trifoniji – u ostalim crkvama skrivaju grede krova) iznad gotičkih arkada bočnih lađa postavio je Nikola Firentinac. Ovdje su trifoniji istovremeno i oznaka visine do koje je Juraj Dalmatinac za života podigao katedralu.

Kupola nad križištem (38 m od poda do vrha kupole)

Dalmatinac je podigao četiri velika stupa s kapitelima, prekrivenim reljefom kovrčavog lišća, na kojima će Firentinac kasnije podignuti osmerokutni tambur i kupolu.

Katedrala danas ima oltare iz razdoblja baroka (Svetog Križa, Sveta Tri kralja, Svetog Fabijana, Svetog Sebastijana i glavni oltar Majke od Suza)

U katedrali su grobnice šibenskih biskupa: Juraj Šižgorić, Ivan Stafilić, Callegari i Spingarola.

Juraj je uzdigao zatečeni pod katedrale za visinu šest polukružnih stuba (do razine vanjskog vijenca s glavama) koje vode u korski predoltarni prostor i prezbiterij (svetište odnosno oltarni prostor).

Zbog straha od požara u koru su kanoničke klupe isklesane od kamena (ništa od drva!), kao i biskupska stolica na lijevoj strani svetišta.

Glavni oltar Majke od Suza (1630. g.) s tebernakulom (svetohranište) od crvenoga mramora i slikom Gospe od plača

Pogled na južnu stranu svetišta i apsidu ispod koje je gotičko-renesansna Krstionica (1443. g.), remek je djelo Jurja Dalmatinca.

Krstionica šibenske katedrale

Krstionica šibenske katedrale, mala okrugla prostorija četverolisnog tlocrta ispod poda južne apside, je prvo djelo mješovitog gotičko-renesansnog stila u Dalmaciji.

U sredini prostora krstionice tri gola živahna dječačića s krilima (tzv. putti), koji osvjetljavaju put duši, nose krsni zdenac  za vodu krštenja. To je prva ranorenesansna (1430 - 1500., quattrocento) skulptura u Dalmaciji.

Razdoblju rane renesanse pripadaju i polukružne niše s morskim školjkama iznad kojih na svodu vidimo stiliziran gotički luk sa zaglavnim kamenom.

*Botticellijevo Rođenje Venere (1482  - 1486.), na kojoj Venera pluta na ogromnoj morskoj školjci – istu vidimo i u krstionici katedrale – je prva slika s golim ljudskim tijelom.

*Morska školjka je ambivalentni simbol: plodnost (voda), djevičanstvo, senzualni užitak, seksualnost...

»Renesansa je bez ljudske duše, sterilna, simetrična i monotona« – napisao je John Ruskin (+1900.)  – »a gotika, osobito "Plamena gotika",  je puna iznenađenja, sklad čovjeka i prirode, zadovoljstvo, puni život u svakom trenutku postojanja. Gotika i renesansa su kao sudar života i poluživota.«

Na blago zaobljenom svodu Krstionice, razdijeljenim gotičkim ukrasnim trakama (fijale) u četiri polja,  Juraj je u imitaciji zaglavnog kamena izradio reljefni lik Boga Oca i golubice Duha Svetoga, okružene renesansnim mladolikim (ark)anđelima i glavama kerubina. Glavu Boga Oca, sličnu Fidijinom Zeusu, uokviruje lovorov vijenac (tipično renesansni motiv) i presavijena traka s natpisom (tipično kasnogotički motiv).

U tisućljetnoj povijesti kršćanske sakralne umjetnosti, sve do pojave Jurja Dalmatinca, u krstionicama se Krštenje Kristovo prikazivalo s likom Krista i Ivana Krstitelja u rijeci Jordan.

»Samo Hrvat svom se Bogu nada« (A.G. Matoš)

Ljubomir Škrinjar

Datum prve objave: 12. svibnja 2011.

PREPORUČAMO

* Na Portalu HKV se može naći i reportaža:  Prva katedrala u Hrvata.