Održana Sveta misa zadušnica za ratnog ministra obrane Republike Hrvatske

Gojka Šuška  (1945. – 1998.)

Podsjetimo se. Gojko Šušak rođen je 16. travnja 1945. u Širokom Brijegu (BiH). Poput mnogih hercegovačkih Hrvata pred pozivom za služenje vojnog roka u JNA bježi preko granice sve do Kanade. U Hrvatsku se vraća 1989. na poziv Franje Tuđmana; ministrom iseljeništva postaje 1991., a  u rujnu iste godine imenovan je ratnim ministrom obrane Republike Hrvatske, te na toj dužnosti ostaje sve do svoje smrti 1998. godine.

Spomenik Gojku Šušku u središtu Širokog Brijega izradio je akademski kipar Kuzma Kovačić, a postavljen je u povodu desete obljetnice njegove smrti, 2008. godine. Smješten je u neposrednoj blizini spomenika Prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana ispred zgrade općine Široki Brijeg, podignutog u povodu četvrte obljetnice predsjednikove smrti, 2003. godine. Spomenik je djelo akademskog kipara Kažimira Hraste.

Spomenik Franji Tuđmanu, Široki Brijeg

Gojko Šušak je nakon duge i teške bolesti umro 3. svibnja 1998. u 21:30 h u Kliničkoj bolnici Dubrava u Zagrebu. Pokopan je 7. svibnja na zagrebačkom groblju Mirogoj u Aleji hrvatskih branitelja, a navečer je služena sveta misa zadušnica u crkvi Bezgrešnog Začeća blažene Djevice Marije, Franjevačkog samostana u Dubravi, ni tristo metara od bolnice u kojoj je naš Šušak umro. Posmrtno je promaknut u čin stožernog generala Hrvatske vojske.

Crkva Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije Franjevačkog samostana u Aveniji Gojka Šuška u zagrebačkoj Dubravi.

Poštovana obitelji Šušak, draga braćo i sestre u Kristu!

Draga braćo i sestre,

Početkom mjeseca svibnja svake godine s osjećajem ponosa i zahvalnosti hrvatski čovjek se vraća u bližu prošlost svoje mlade, slobodne i samostalne Države. U subotu je dostojanstveno obilježena redarstveno-vojna akcija Bljesak koja je najavila potpuno oslobađanje okupirane zemlje, a u nedjelju smo se sjetili dvanaest mučki ubijenih redarstvenika i više civilnih žrtava bezumnoga raketiranja Zagreba.

Uz državne i vojne svečanosti, za sve žrtve teško stečene slobode slavljena je i sveta misa, čime je jasno istaknuto da je hrvatska sloboda prvenstveno Božji dar po hrabrim i nesebičnim ljudima koji nisu štedjeli ni svoga života u obrani svoga naroda. Danas se s istim osjećajima zahvalnosti sjećamo prerane smrti čovjeka koji je u tim sudbonosnim danima obnašao odgovornu dužnost ministra obrane i tako svoj život nesebično ugradio u temelje hrvatske države. To je povijest koja nas obvezuje i koja nikad ne smije postati prošlost.

Kad je sv. Pavao čuo kako neki član njegove kršćanske zajednice u Korintu tvrdi da „nema uskrsnuća mrtvih" (1 Kor 15,12), ne upušta se s njim u nekakve filozofsko-teološke rasprave kako bi obeskrijepio njegovu tvrdnju, već podsjeća na temelj na kojemu počiva ta zajednica i njezina vjera, a to je Kristovo uskrsnuće: „Predao sam vam najprije ono što sam i primio: da je Krist, sukladno Pismima, umro za naše grijehe, da je pokopan, da je treći dan, sukladno Pismima, uskrsnuo" (15,3-5).

Tek nakon toga Apostol izražava svoje čuđenje kako netko tko vjeruje da je Krist uskrsnuo može sumnjati da će i oni koji u nj vjeruju također uskrsnuti. Iako nije riječ o posve istim stvarnostima - jer uskrsnuće i sloboda to doista nisu - kao kršćani ipak imamo razloga na sličan način razmišljati o temeljima na kojima počiva naša sloboda i o potrebi uvijek iznova se vraćati tim temeljima kako bismo je na pravi način branili i štili od zlonamjernih napada.

Mnogi i u svijetu i ovdje među nama, koji ne samo da nisu vjerovali u uskrsnuće hrvatske slobode, već su sve činili da se ono nikad ne dogodi, neće se nikad pomiriti s time što se ono doista dogodilo. I kad im već ne uspijeva sve to prekriti velom zaborava, oni svim silama pokušavaju krivotvoriti činjenice, omalovažavati ili štoviše proglašavati zločinačkim uloge pojedinaca i tako krivotvoriti povijest. Njima ćemo najbolje odgovoriti trajnim vraćanjem temeljima hrvatske slobode i čuvanjem prave uspomene na događaje i ljude koji su ugrađeni u te temelje.

Zato neka nam bude dopuštena još jedna opet ne posve adekvatna, a ipak znakovita usporedba s riječima današnjeg evanđelja koje nije posebno birano za ovu misu, već se čita na današnji blagdan sv. apostola Filipa i Jakova. Na riječ svoga zbunjenog učenika Tome: „Ne znamo kamo ideš. Kako bismo mogli poznavati put?", Isus odgovara vrlo odlučno i jezgrovito: „Ja sam put, istina i život" (Iv 14,5s).

Braćo i sestre, u prijelomnim trenucima povijesti koji uvijek sa sobom nose velike i opasne izazove, kada su mase običnih ljudi u strahu i ne vide kako dalje, kada se teško nazire put koji vodi prema nekomu jasnom cilju, narod sigurnim instinktom prepoznaje ljude koji se ne boje tih izazova, već u njima vide pravi trenutak za ostvarenje ne samo svojih snova o slobodi, već i snova cijeloga naroda.

Pokojni Gojko Šušak bio je jedan od tih zanesenjaka i sanjara koji je desetljećima svoj san o slobodi sanjao u teškim uvjetima života u tuđini, da bi u uzburkanim vremenima početkom devedesetih prepoznao pravi trenutak, kairos, hrvatske slobode i samostalnosti. Bio je to dovoljan razlog da se vrati i uključi u obranu Domovine, a branitelji su u njemu prepoznali ministra na kojeg se može osloniti. Njemu nije bilo potrebno u svojim vojnicima buditi ljubav i zanos prema Domovini nekakvim žestokim i uvjerljivim govorima, koje uostalom nije znao ni držati niti ih je držao. Njemu su branitelji vjerovali zato što mu je život bio potvrda načela koje je dijelio s pokojnim predsjednikom Tuđmanom: „Sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što!".

Takvoga Gojka nosimo u srcu i želimo sačuvati u trajnome sjećanju. Zato i zbog njega i svih drugih koji su prednjačili u stvaranju Hrvatske potrebno je uvijek iznova podsjećati na početke hrvatske slobode, kako ti počeci ne bi nikad pali u zaborav ili postali žrtvom zlonamjernih tumača. Takvima treba trajno ponavljati da Hrvatska nije stvorena na zločinu, već na ljubavi i žrtvi svojih najboljih sinova koji će nekomu trajno biti krivi samo zato što su se drznuli ostvariti ono što je Bog namijenio svakomu narodu.

Neka Gospodin Gojkovo nesebično služenje Domovini, zajedno sa žrtvama svih branitelja, blagoslovi na dobrobit jedine nam Hrvatske i neka mu bude vječna nagrada u nebu. Amen!

Uz obitelji Šušak, Tuđman i branitelje na misnom slavlju moglo se vidjeti i neke ljude koji su 89. i 90-te godine prošloga stoljeća istinski sudjelovali u rušenju staroga totalitarnoga i zločinačkog sustava.

U Titovoj ''demokraciji" samo je Tito imao pravo na mišljenje. Ostali su mogli samo prihvatiti to mišljenje ili završiti u zatvoru. Neki se, uz svesrdnu podršku javnih medija, danas posebno trude u mlade usaditi simpatičnost Titove slike i razdoblja komunizma. U predstavljanju te povijesti programatski se događaju iskrivljavanja po diktatu novih silnika.

''Najveći zločinac Domovinskog rata je Gojko Šušak. To svi znaju, ali se boje reći. On je smeće i lažljivac koji je, osim zločina nad ljudima, naređivao i rušenje svih spomenika iz NOB-a, pa tako i onog u Jasenovcu, što, na sreću, pošteni ljudi nisu poslušali. Nema razloga da se Srbima ne vrati status konstitutivnog naroda u Hrvatskoj kojeg su imali do 1990. jer je od šest divizija NOV-a, najvećih ne samo u Jugoslaviji nego i u Europi njih pet imalo zapovjednike Srbe. I sada neki u Saboru nazivaju Tita zločincem. Ti bi, kada bih ja bio na vlasti bili u zatvoru. To što oni govore nije nikakva demokracija, to je zločin! - smatra Josip Boljkovac (20. travnja 2007.) „koji je radio, kao častan čovjek, po nalogu Partije koja je vodila zemlju. To je prava istina koju desničari koji ne znaju što je demokracija žele uništiti i skriti smišljanjem lažnih optužbi protiv nas."

Avenija Gojka Šuška u zagrebačkoj Dubravi

Jer, Skupštinski odbor za imenovanje ulica, trgova i naselja uskoro bi trebao raspravljati o zahtjevu za preimenovanje Avenije Gojka Šuška, odnosno da se vrati prijašnji naziv – Avenija izviđača. Potpisnici su zahtjeva nevladine organizacije (NGO): Građanski odbor za ljudska prava, Documenta, Centar za mirovne studije i Kuća ljudskih prava. Od kada su te nevladine organizacije (čija je opstojnost u svijetu ovisna od novca iz crnih fondova nekih država) predstavnici građana grada Zagreba?!

Za Zorana Pusića iz Građanskog odbora za ljudska prava (inicijator preimenovanja) Gojko Šušak je odgovoran za Ahmiće, koncentracijske logore, prikrivanje ratnih zločina...

– Ja sam za taj prijedlog jer kada se napravi Šuškova povijesna valorizacija, pokojni ministar obrane ne zaslužuje to što ima – rekao je Ivo Jelušić, v.d. predsjednika zagrebačkog SDP-a.

Šef gradskog HNS-a Dragan Kovačević također podržava inicijativu, a bilo bi šaljivo da nije istinito - Gradski HDZ još nije načisto oko Šuškove avenije (?!!!). „Ne želimo se o tome očitovati dok ne vidimo prijedlog i prije nego što dođe u Skupštinu".

Isti je zahtjev Odboru za imenovanje naselja, ulica i trgova prije nekoliko godina podnio je SDP-ovac Marijan Pilaš u ime Vijeće gradske četvrti Maksimir, no zahtjev je odbijen. Njegova „spontana inicijativa" javila se nakon Boljkovčeva intervjua, kao i današnja Pusićeva inicijativa dva dana nakon „poznatog" govora predsjednika Josipovića u BiH.

Ljubomir Škrinjar