Prvi dio reportaže: Gračišće i Božje polje – "Krasna zemljo, Istro mila" (1/5).

Ezoterično učenje govori da samo mudrost i znanje spašava, a ne vjera, čim se ezoterizam izjednačava s gnozom. Glavno je spoznati istinu, a ne uzvjerovati u nju, po čemu se bitno razilaze s kršćanstvom.

Nadgrobni spomenik gračaškog nadžupnika Godenich de Godenberga (+1841.)

Među izloženim sakralnim spomenicima sadržajno je najbogatiji nadgrobni spomenik gračaškog nadžupnika. Zasigurno će mlađe žene prvo uočiti zmiju (zanimljivo je da strah od zmije nemaju starije žene!), neobičnu zmiju Repožder (Uroborus), kako su je nazvali drevni alkemičari iz egipatske Aleksandrije.

Smijemo pretpostaviti da geometrijski, životinjski i biljni motivi uklesani u ovaj nadgrobni spomenik iskazuju teološku, filozofsku i estetičku misao pokojnika. Likovi koje vidimo (zmija, trokut, Sunce…) govore ezoteričnim jezikom simbola.

Na prednjoj strani spomenika ističe se pravokutno natpisno polje (titulus) uokvireno s lijevim i desnim stiliziranim stupićima (ukupno ih je četiri). Dva stupića pri vrhu završavaju s dvije kružnice u kojima je ornament šestokrake zvijezde različito položen.

Iznad natpisnog polja nalazi se završetak u obliku polukružnog zabata i akroteriji u obliku četvrtine kruga (kugle), svaki s devet latica. Ispod natpisnog polja je lubanja s prekriženim kostima. Spomenik svojim cjelokupnim izgledom neodoljivo asocira na sliku Hrama koja se nosi na pregačama od janjeće kože.

U polukružnom zabatu, ili nebeskom svodu, vidimo pet „znakova“. Je li to katoličko, protestantsko, martinističko, ružokrižarsko, kabalističko ili alkemističko nebo?

ZMIJA

Alkemijska zmija Repožder – simbol kružnog poimanja protoka vremena, vječnog vraćanja (rođenje-smrt-rođenje: reinkarnacija) i seljenja duša suprotan je kršćanskom konceptu pravocrtnog/linearnog poimanja vremena (rođenje-smrt-vječnost: uskrsnuće).

Duhovni život čovjeka, u svom začetku, očitovao se pojavom simbolike, posmrtnim ritualima, ritualnim ukopima ili pak nekim drukčijim religijskim ili magijskim obredima. O njima danas možemo govoriti jedino na temelju materijalnih (arheoloških) dokaza, naravno, tamo gdje ne postoje pismeni tragovi.

Arheološki nalazi govore da je kult obožavanja zmije kao nadnaravnog bića bio raširen posvuda u svijetu animističkih kultura. U arhaičnim i paleoorijentalnim kozmogonijama, religijama i mitovima zmija je dobra ili zla, ponegdje muško, a ponegdje žensko božanstvo ili sveta životinja. A čime je to zaslužila?

Zmija (grč. Ophidia, lat. Serpens)

Zmija je bliski rođak guštera ("zmaj"). Ima glavu trokutastog oblika, oči prilagođene za gledanje u tami (okomita zjenica), a njezino "svevidjeće oko" dobro vidi noću i danju. Tijelo je prekriveno ljuskavom kožom koju, kad postane pretijesna, nekoliko puta godišnje skida. Prije "presvlačenja" – ili "ponovnog rođenja" – ulazi u svojevrstan šamanski trans: umrtvi se, prestane jesti, oči joj postanu mutne, a koža promijeni boju…

Kao što je poznato šamanska tehnika (potpomognuta alkaloidnim napitkom) se sastojala od "odlaska" u svijet mrtvih i "povratka" u svijet živih, tj. od donošenja poruka "s onoga svijeta".

Šamanizam je najstariji oblik religije uopće. Zatim slijedi astrologija, kao druga i alkemija kao treća najstarija pojava magično-religijske kulture u pretkršćanskom svijetu. To su tri glavna izvora ezoterizma i okultizma.

U Mezopotamiji, u gradu-državi Uruk, oko 2700. pr. Kr., Sumeri su zmiju uzdigli u nebo - zviježđe Zmija (Ophicius/ Serpentarius) ili 13. suncopas (zodijak), i to nakon što je ukrala travu vječne mladosti – dar bogova namijenjen Gilgamešu.

U egipatskom je svijetu egipatska kobra bila sveta životinja i simbol božice Wadjet (božica-majka zaštitnica delte Nila i Donjeg Egipta prije 3100. pr. Kr.), zatim u razdoblju velikih piramida (2686 – 2134. pr. Kr.) kobra postaje simbol božanskog podrijetla, vrhovne vlasti i kraljevskog statusa faraonske „krune“ na kojoj sjedi sklupčana s uspravljenim i raširenim vratom, svetom položaju nazvanim Uraeus. U vrijeme faraona Amenophisa II (1427 – 1400. pr. Kr.) Uraeus već na glavi nosi sunčani disk (bog Ra), da bi pri kraju razdoblja najslavnije egipatske povijesti nazvanim Nova država (negdje oko 1100. pr. Kr., doba izlaska Židova iz Egipta) kobra dogmizala do vrha egipatskog panteona, do identifikacije s močnim bogom Horusom -Uraeus je omotan oko Sunca u kruni boga Horusa. Vjerovalo se da Uraeusovo "vatreno oko Ra" riga vatru kojom ubija neprijatelje boga i faraona.

Odakle onda Uroborus, omotan kao Uraeus oko Sunca, na nadgrobnom spomeniku gračaškog nadžupnika?!

Faraon je, prema starozavjetnoj priči, Židovima dao dozvolu za izlazak iz Egipta tek nakon što ga je Mojsije prestrašio, pretvorivši pred njim svoj štap u zmiju koja je pojela egipatsku kobru, te tim činom pokazao da je njegov Bog iznad egipatskog.

Po izlasku iz Egipta Hebreji su iz Mojsijeve mjedene zmije razvili kult štovanja Nehuštan, a nakon 600 godina pokušao ga je suzbiti jedan od posljednjih judejskih kraljeva, Ezekije. «On je srušio stupove i razbio zmiju od mjedi koju bijaše načinio Mojsije. Izraelci su joj sve do tada prinosili žrtve. Zvali su je Nehuštan…Šeste godine Ezekijine vladavine pala je Samarija. Asirski je kralj odveo Izraelce u sužanjstvo u Asiriju. Bijaše to stoga što nisu poslušali glas Jahve, Boga svoga, i što su prekršili njegov Savez i sve što im je naredio Mojsije. Nisu ništa slušali niti vršili.» (2 Kraljevi 18:4-12)

*Zmija u hebrejskoj teologiji je snažno sredstvo liječenja, pa ne iznenađuje da Leo R. Schwartz 1973. godine dizajnira novi amblem za vozila Hitne pomoći (šesterokraka plava zvijezda sa zmijom – je zamijenila križ).

U grčkom svijetu sveto lijevo (carstvo sjene) je povezano sa slikom zmije i utjelovljuje lik boga Dioniza. Prva učenja dionizijskih misterija dolaze iz minojske Krete (prije 1500. pr. Kr.), a vrhunac dionizijskog kulta u Grčkoj je zmijska terapeutika. To je povratak skladu kroz ekscese («Ordo ab chaos»), povratak ravnoteži kroz prolazno ludilo (trans, opsjednutost i orgije). Za Grke je najveći Dionizov dar bio osjećaj posvemašnje slobode („Veliki osloboditelj“).

Alkemijski Repožder u De signatura rerum, Dresden 1624. (lijevo) i Selecta hieroglyphica, 1597. Zurich (desno)

Alkemija je grana ezoterično-okultne religioznost koja je u Aleksandriji (prije 200. pr.Kr.) izrasla iz sinkretizma egipatskih i grčkih misterija (tekstovi Hermesa Trismegistosa, pitagorejska sveta geometrija, kult Ofita, Dioniza i dr.). Znanje o alkemiji prenosilo se u strogoj tajnosti odabranim i tajnim jezikom simbola, posve nerazumljivim neupućenima. Jedan od tih simbola bila je i zmija koja grize svoj rep, Repožder.

Alkemija svoj procvat ponovno doživljava u srednjem vijeku, a renesansni okultizam – sa svojom alkemijom, astrologijom, ceremonijalnom magijom i okultnom medicinom, zasićen je iz hermetičkih knjiga. Zajedno s s Gnosticima i Neoplatonistima predstavlja izvor svih glavnih Zapadnih okultnih struja. Prava eksplozija ezoterizma i okultizma događa se u XIX i XX stoljeću. Slika Repoždera nalazila se i naslovnicama slobodnozidarskih publikacija, osobito u XVIII stoljeću.

Ako se u kršćanskoj Europi srednjovjekovni alkemičar bavio samo kemijskim postupcima, tj. "znanstvenim radom", zašto ih onda prikazuje mitološkim poganskim simbolima?

Brzopleti i zavedeni različitim dogmama, pa i ateističkom dogmom, objasnit će to strahom od Vatikana koji se plašio znanja. Takvi će nerado progutati velikog znanstvenika, našeg isusovca Ruđer Boškovića (+1787.), koji je, iako katolički svećenik, javno podržao heliocentričan, Kopernikov sustav kretanja nebeskih tijela. I nije rabio mitološke poganske simbole.

Pandora, 1588., Zurich

Gore: Repožder u krugu, kao polazna tvar u alkemijskom procesu, sa tri crveno-bijele ruže (cvijet mudraca) Dolje: združenje (konjunkcija, koitus) Mjeseca i Sunca (jedno oko zatvoreno!), a u sredini kamen mudraca kao sin (šestokraka zvijezda). Prepoznatljiva analogija?

Opisivanje začarana kruga prastaro je magijsko sredstvo kojim se služe svi oni što imaju neku posebnu i tajnu nakanu.

Repožder, kao veliki obnovitelj i posvetitelj, gospodar utrobe svijeta, simbol je samooplodnje (u usta utaknuti rep nudi i neke druge aluzije) – tragove takvih ideja nalazimo u mitovima o partenogenezi mediteranskih božica (npr. Geja) koje su oplođene bez pomoći bogova.

U tom smislu mogao bi neki šaljivđija zaključiti da glasni prosvjedi protiv Zakona o potpomognutoj oplodnji dolaze od Repoždera. Jer od svih životinja spomenutih u Bibliji (Stari i Novi zavjet) dar govora imaju jedino zmija i magarac (koji razgovara sa zapadnosemitskim božanstvom u obliku bika, bog Baal).

Sveti Ivan nam o Zmiji (ili kozmičkom Zmaju) govori: "Zbačen je Zmaj veliki, Stara zmija imenom Đavao i Sotona, zavodnik svega svijeta, bijaše zbačen na zemlju i bijahu zbačeni s njime anđeli njegovi."

Prepoznajete li zmiju i njezino vatreno oko?

Koja sadržajna slikovnica!

Zmije omotane oko ofitskih jaja, stilizirani istostranični trokut s vrhom okrenut prema Zemlji, znak pobjede ili „Churchillovi rogovi“, pa onda desno gore bijela petolatična ruža kao da je došla iz Shakespearevog „Rata ruža“ u kojem crvena i bijela vode bitku za dinastički tron, a taj „zlatni cvijet“ alkemije, kao rodno mjesto sina mudraca (filius philosophorum), zgodimice je i plavi cvijet – safirski cvijet hermafrodita Hermesa (fergist nicht - ne zaboravi me!).

TROKUT

Enciklopedija slobodnog zidarstva potvrđuje da je „puno njezinih stupnjeva utemeljeno na posuđenim egipatskim ritualima, koji su vrlo blizu oponašanju drevnih inicijacija.“

Uče nas od prvih razreda osnovne škole, ne bez razloga, da je Pitagora (+495. pr.Kr.) otkrio Poučak o trokutu (kvadrat nad hipotenuzom…), što je naravno netočno - jer bez znanja poučka o trokutu ne bi bila moguća gradnja velikih piramida (2686 – 2134. pr. Kr.).

Za neopitagorejce Pitagora je reinkarnirani Bog, mitski učitelj… Više od deset godina bio je svećenik Isidina hrama u Diospolisu (Egipat). Tri točke („sveto trojstvo“) u njegovom ezoteričnom učenju imaju stvoriteljsku moć ( „Veliki Arhitekt“) kojom oblikuju sve geometrijske likove i čitav svemir.

U Pitagorinoj „svetoj geometriji“ istostranični trokut (tri jednaka dijela povezana u jedno), koji čini gornji dio piramide, predstavlja Nebo, dok četiri točke kvadrata (baza piramide) označuju trodimenzionalni prostor, fizičku pojavnost svemira (4 elementa: vatra, voda, zrak, zemlja), odraz stvaranja iz viših sfera… Duša se u sinergiji trokuta i svevidjećeg oka brže okreće, pročišćava i reinkarnira dok ne dođe do potpunog očišćenja… Do nirvane kroz Buddhino (400 pr.Kr.) treće oko indijske kobre?

Maslinska gora i grobnica proroka Izaije (+701. pr.Kr.)

Piramida ima ukupno četiri trokuta (3 X 4 = 12), dvanaest bogova koji se na Nebu prikazuju u konstelaciji suncopasa (astrološki politeizam)… 3 + 4, trokut + kvadrat, Nebo + Zemlja = 7 = Mjesec, Sunce, Venera, Merkur, Mars, Jupiter i Saturn = ljestvica alkemijskih operacija = Kamen Mudraca = Duh zatočen u svijetu elemenata = logos = gnoza = peti element …

Peti element (The Fifth Element), filmski megahit iz 1997. s Bruce Willisom u glavnoj ulozi, snimljen je po „Pitagorinom ezoteričnom scenariju“ (naravno da to nigdje ne piše!): radnja filma započinje u Egiptu 1914. kada iz jednog hrama vanzemaljci odnesu četiri sveta kamena (4 elementa), a zajedno s njima treba tu biti i peti element - vrhovno biće koje je u stanju da se suprotstavi nezaustavljivom Zlu… koje se materijalizira kad se tri planeta nalaze u eklipsi… oružje protiv tog zla nalazi se u egipatskom hramu, a funkcionira tako da se četiri svemirska elementa, voda, vatra, zrak i zemlja, utjelovljeni u obliku malog trokutasto-prizmatičnog kamenja, postave oko petog, vrhovnog bića utjelovljenog u obliku ženske osobe… Zar Spasitelj u obliku ženske osobe iz Egipta?! A nezaustavljivo Zlo najavljeno s tri… možda u Betlehemu?!

Nije li i ovaj film primjer medijske reklame okultizma? Sjetite se toga idući put kada čujete "smiješno zabavnu" TV-reklamu za mobitele: „Ti siii zmija, zmija, ja sam žaba, žaba…“ u turbofolk izvedbi.

Govore nam da je renesansa doslovno bila ponovno buđenje grčke kulture. To mislimo, ali činjenice nisu tako jednostavne. Poglavlje iz europske povijesti priča potpuno drukčiju priču koja je uvelike zaboravljena.

Ezoterično-okultna religioznosti krenula je iz maurskog Toleda i Cordobe (IX – XI st), te nešto kasnije iz normanskog Palerma na Siciliji (XII st.), u novi pohod na Europu. Širenju njezina nauka pomogli su i Križarski („templarski“) ratovi, a zbog nje je utemeljena Inkvizicija.

Ogledni primjer utjecaja ezoterično-okultne religioznosti na renesansu mogu biti svima poznat Danteov ep Komedija (1318.) i Botticellieve slike Proljeće (1482.) i Rođenje Venere (1486.), naslikane za firentinsku banku i prvu multinacionalnu kompaniju Medici, obitelj sefardskih Židova koja je prihvatila katoličku vjeru.

Godine 1300. Dante je krenuo na alegorično putovanje kroz tri različita krajolika zagrobnog života (pakao, čistilište i raj). Njegov neobičan izlet trajao je šest dana tijekom kojih je devet krugova (plus predvorje), znači deset sfera u svakom od krajolika obilazio dva dana i usput pjevao 33 puta.

Stihovi iz devetog kruga Raja:

„Moj praoče, što visok si toliko
da, ko što ljudska pamet zna da neće
s dva tupa kuta trokut naći nitko,
vidiš kud stvarnost slučajna se kreće,
dok se još ne zbi, motreć Točku onu,
gdje sva vremena sadašnjost su veće…“

Trokut u aureoli, trokut sa „svevidjećim okom“, piramida… su neki od znakova koji od XVII – XVIII stoljeća postaju prepoznatljiv logotip tajnih društva i Slobodnih zidara.

Trokut kao simbol Presvetog Trojstva, i prikaz Boga Oca u obliku ljudskog oka u trokutu ("Božje oko"), iz kojeg se na sve strane granaju zrake, prodire u katoličku ikonografiju tijekom XVII i XVIII stoljeća: "Božje oko svuda gleda, sakrit mu se ništa ne da."

Vjera u Trojstvo, koja priznaje množinu u Božjem jedinstvu, znači definitivno isključenje dualizma ("jing-jang").

Trokute moramo poštivati, zar ne?

SUNCE

Devet zraka iz aureole trokuta simboličan su prikaz Sunca.

Kršćani nikad nisu vjerovali ni govorili da je Sunce, promatrano kao zvijezda, nebesko tijelo – njihov Bog, kako neki uporno pokušavaju uvjeriti javnost i preoblikovat kršćansko vjerovanje. U Otkrivenju (Apokalipsi) jasno piše: "I gradu ne treba ni Sunca ni Mjeseca da mu svijetle. Ta Slava ga Božja obasjala i svjetiljka mu Jaganjac“.

Sunce je za Platona (+348. pr.Kr.) simbol našeg jedinstva s Božanskim, a misterijski kult nepobjedivog božanstva Sunca (Deus Sol Invictus Mitras) razmahao se u vrijeme rimskog cara Aurelija 275. po. Kr. i bio je sjeme preporodu paganizma u IV stoljeću poslije Krista.

MASLINA

Maslinova grančica je za kršćane – znak mira što ga Bog uspostavlja sa čovjekom;

Maslinova grančica simbolizira i raj izabranih;

Nekada se, osobito u srednjem vijeku i renesansi, u svakom detalju na sakralnom objektu tražio dublji duhovni smisao.

Pet plodova na maslinovoj grančici mogli su protumačiti i kao metaforu za:

– Tora, najsvetija od svetih knjiga u židovstvu, sastavljena je od pet Mojsijevih knjiga (Petoknjižje) spojenih u jednu, vjerojatno u VIII st. pr.Kr.;

– Nimrod kao peta generacija poslije potopa (obožavanje poganskih bogova i religija Noahida);

Zbrojimo masline na obje grančice i dobit ćemo deset plodova:

– Deset Božjih zapovijedi;

– „Deset rogova… će primiti vlast kao kraljevi i zajedno sa Zvijeri… ratovat će protiv Jaganjca, ali će ih pobijediti Jaganjac – i njegovi vjernici – jer on je Kralj kraljeva.“ (Otkrivenje/Apokalipsa)

A možda u maslinovim grančicama i njezinim plodovima moramo gledati samo biljni ornamentalni ukras nadgrobnog spomenika.

ALFA – XP – OMEGA

Grčka slova (Alfa, XP i Omega), koja su u ranom kršćanstvu simbolično prikazivala Isusa Krista, vidimo u prvom gornjem redu natpisnog polja. Naknadno će slova XP (Hi i Ro), kao skraćenicu Kristovog imena, položiti jedno preko drugoga i na taj način su dobili novi znak u obliku šesterokrake zvijezde koji su nazvali Kristov monogram. U tom će znaku pobijediti car Konstantin te 312. po. Kr. prihvatiti kršćanstvo kao jedinu vjeru u Rimskom Carstvu.

U ezoteričnom sustavu učenja i vjerovanja u Alfi i Omegi su dvije suprotnosti, dobro i zlo, jing i jang, ključ svijeta za cjelokupno znanje, prostor i vrijeme.

Kuća nepoznatog gračaškog zanatlije ili kuća Templara?

Na samo desetak metara od nadgrobnih spomenika nalazi se stara, neugledna i naoko po ničemu neobična kuća. Mještani govore da je to bila kuća nekog nepoznatog gračaškog zanatlije, no moguće je nekad bila i kuća srednjovjekovnih Templara. Njezina tajna skrivena je u reljefima na gotičkom okviru vrata (dovratniku ili štoku), a i on je skriven od znatiželjnih pogleda prolaznika-turista jer se nalazi na dvorišnom zidu kuće.

Kameni dovratnik s okultnim simbolima i neobičnim ukrasima.

Nastavak reportaže: Gračišće i Božje polje – "Krasna zemljo, Istro mila" (3/5).

Ljubomir Škrinjar