Gračišće i Božje polje – "Krasna zemljo, Istro mila" (1/5)

U dalekoj prošlosti Gračišće je bilo jedno od naselja Histra, zatim rimska utvrda Gallinianum, a do danas je očuvan dio srednjevjekovnog grada, koji je imao čak sedam crkava, i u koji se ulazilo kroz troja gradska vrata ugrađena u obrambene kule: južna, zapadna i istočna.

Gračišće – plan grada: 4 - Župna crkva Sv. Vida, Modesta i Krescencije, XVIII st.; 5 - Gradski trg sa crkvom Sv. Marije Djevice iz 1425. i palačom Salomon iz XV st.; 6 - Crkva Sv. Antuna Padovanskog iz 1381.; 8 - Crkva Sv. Eufemije (Fumije) podignuta 1383.; 9 – Uličica „Pod Fumiju“ s kućama iz XV st.; 10 – Južna polukružna obrambena kula, početak XVI st.

Južna polukružna obrambena kula, oko 1500. godine

Palača Salomon iz XV st., izgrađena u maniri venecijanske gotike

Glavni gradski trg (plac): crkvica Sv. Marije Djevice (Sv. Marija na Placu) i uz lopicu izvorna kamena mjera kamenica iz 1425.

Ulazna vrata crkvice Sv. Marije Djevice

Desno od ulaznih vrata je kamena ploča s latinskim natpisom (u prijevodu): «Ljeta gospodnjega 1425. dana 5. augusta posvećena je ova crkva svete Marije Djevice od gospodara Grgura, biskupa Pićanskog. Petar Beračić je utemeljitelj, a Dento tvorac djela».

Unutrašnjost crkvice Sv. Marije Djevice

Istočni zid krasi velika slika Poklonstvo kraljeva (1428.), otkrivena 1978.(!), a posvetni križevi bočne zidove.

Dio slike Poklonstvo kraljeva

Zavjetni čavli nerotkinja

Čavli u vanjskim zidovima crkvice – predaja kaže da su ih na Veliku Gospu zabijale nerotkinje u uvjerenju da će nakon toga milošću Božjom zanijeti, pa je crkvica u ono doba postala hodočasničko mjesto žena iz cijele Istre.

Sv. Marija Djevica; u pozadini desno kapela Sv. Antuna Padovanskog

Od ljetne rezidencije pićanskih biskupa sačuvana je kapela Sv. Antuna Padovanskog, koju je 1381. godine izgradio majstor Almerigo, a 1486. godine obnovio pićanski biskup Paskazije, rodom iz Gračišća.

Posvetni križevi (različitog oblika!) i glagoljaški grafiti iz XV i XVI st. na južnom unutrašnjem zidu kapele Sv. Antuna

Kapela Sv. Antun Padovanski (lijevo), i crkva Sv. Eufemije na kraju uličice

Crkva Sv. Eufemije (Fumije) podignuta 1383. godine; temeljito obnovljena 1864.

Zaključana crkva Sv. Eufemije čuva romaničko raspelo iz XIII stoljeća i obnovljen oltar Bogorodice Zaštitnice iz crkve Sv. Marije Djevice na Placu.

Gračaško raspelo iz XIII st. često "putuje“ na izložbe sakralne umjetnosti. (snimio David Ivić)

Svjetski poznato gračaško rezbareno drveno raspelo iz XIII stoljeća, te tri gračaške crkve i dio bivše tvrđave, restaurirala je austrougarska Centralna komisija za istraživanje i zaštitu kulturnih spomenika pod vodstvom Antona Gnirsa od 1910. do 1913. godine.

Lik gotovo kontemplativnog Krista okrunjenog trnovom krunom (snimio David Ivić)

Kad se pojavila prva slika Isusa Krista u povijesti kršćanstva? Ne znamo, no lice Krista koje poznajemo i prikazi novozavjetnih prizora nastaju sredinom III st. u rimskim katakombama.

Kršćani su prije slike rabili za Krista razne motive ili simbole, osobito za vrijeme progonstva tijekom prva tri stoljeća. Skrivajući se pred državnim vlastima istovremeno su simbolima skrivali Krista pred nekršćanima. Simbole Krista znali su samo oni koji su bili uvedeni u kršćanstvo. Prikazivali su stvari, životinje i znakove.

U simboličnom smislu rabili su i grčka slova Alfa i Omega, prvo i posljednje slovo grčke abecede: „Ja sam Alfa i Omega, govori Gospodin Bog – Onaj koji jest i koji bijaše i koji dolazi, Svevladar“ ili grčku riječi za ribu- Icthys - koja u akrostihu glasi: Iesous Christos Theou Yios Soter tj. Isus, Krist, Božji Sin, Spasitelj. Tako je znak ribe uskoro dobio kristološko značenje, sažetak onoga što su kršćani o Isusu vjerovali.

Zvonik župne crkve

Izvorne kamene kuće obrtnika iz XV st. protežu se duž uličice Pod Fumiju, koja sjeverno od crkve Sv. Eufemije vodi do zvonika župne crkve Sv. Vida, Modesta i Krescencije, a prema jugu do nekadašnjih južnih gradskih vrata.

Župna crkva Sv. Vida, Modesta i Krescencije, XVIII st., najveća crkva u Gračišću

Crkveno dvorište je i vidikovac s pogledom na Učku pa sve do otoka Cresa

Nadgrobni spomenici i spomen-ploče iz XVII i XVIII stoljeća

Od nekadašnjeg groblja kod crkve Sv. Vida, Modesta i Krescencije, ostalo je nekoliko nadgrobnih spomenika naslonjenih na kameni zid crkvenog dvorišta. Tu se nalaze i spomen-ploče skinute s pročelja crkve prigodom njezine obnove.

Nadgrobni spomenici i grobna arhitektura sa svojom simbolikom, epigrafikom i umjetnošću mogu biti izvrstan izvor podataka o društvenim prilikama, kvaliteti življenja, statusa, zanimanja, vjerskog opredjeljenja pa čak i nacionalnosti pokojnika. To su otvorene knjige slojevitog sadržaja čije razumijevanje i iščitavanje nizova slika (simbola) i njihovih poruka ovisi samo o znanju promatrača.

Jesu li repožder (zmija koja grize vlastiti rep), lubanja s prekriženim kostima, trokut, maslina ili leptir tek životinjski, biljni i geometrijski „sakralni“ ukrasni motivi ili je pak riječ o slikama višestrukog simboličkog značenja, odnosno idejama i svjetonazorima koji su nevidljivi ovdje pretvoreni u vidljivu sliku?

Pri pokušaju pronicanja u genezu i moguća religiozna, filozofska i politička značenja znakova (simbola), pa tako i na gračaškim spomenicima, izloženi smo opasnosti da dobiveno tumačenje ponekad bude iskrivljeno današnjim mentalitetom i načinom poimanja svijeta.

Što možemo pročitati u slikama na gračaškim spomenicima? Spomenut ćemo neka od mogućih tumačenja, a znalci bi zasigurno mogli napisati i više i opširnije (možda to i napišu u komentaru na kraju reportaže).

"Lubanja i kost" - zašto su različito prikazane?

Znak mrtvačke lubanje s prekriženim kostima izabrani je znak upozorenja koji danas stavljamo na predmete, tvari i mjesta opasna po život. Stoga možemo pretpostaviti da će um današnjeg naraštaja biti zbunjen prikazom tog simbola na nadgrobnom spomeniku.

LUBANJA

U kršćanskoj ikonografiji i simbolici lubanja „podsjeća na prolaznost zemaljskog života i ispraznost zemaljskih stvari. Katkad se uzima kao svetačka oznaka pojedinih pokornika, kao što su Sv. Marija Magdalena, Sv. Pavao, Sv. Jeronim i Sv. Franjo Asiški. I pustinjaci se prikazuju s lubanjom, što označuje njihovo razmišljanje o smrti. Kad se nađu zajedno lubanja i raspelo, to je znak razmišljanja o vječnom životu nakon smrti. “(Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva, Zagreb, 1979.)

KOSTI

Prekrižene kosti su starožidovska alegorijska slika obnove izraelskog naroda, a u kršćanstvu prefiguracija (navještenje) uskrsnuća mrtvih. Ova simbolika ima izvor u starozavjetnom proroku Ezekijelu (+571. pr.Kr.) koji je u jednoj od brojnih vizija Božje slave vidio „ sasušene kosti koje se na Božji dah spajaju i oživljuju“.

Lubanja s prekriženim kostima (ali i Božje oko prikazano u obliku lijevog ljudskog oka u trokutu) prodire u katoličku ikonografiju tek u XVII i XVIII st., tj. u doba baroka „kada je nastao novi odnos prema transcendenciji“.

KULT LUBANJE

Paleoantropološki i arheološki nalazi iz srednjeg paleolitika (razdoblje neandertalaca, ledenodobnog čovjeka) govore o postojanju tzv. kulta lubanje, prvim tragovima začetka simbolike i duhovnog života, a možda i vjerovanja u zagrobni život. Sirovi mozak je vjerojatno ritualno konzumiran kako bi se nasljedila moć, snaga odnosno duh pokojnika. Neka kanibalska plemena u Indiji, na Borneu i Novoj Guineji prakticirala su kult lubanje sve donedavno.

Za Kelte u Britaniji je odsječena ljudska glava bila središte moći, koju treba uzeti nakon bitke tako da moć žrtve prijeđe na pobjednika. Bio je to simbol ugleda koji su vješali na dovratku koliba.

Lubanja i kosti u masonskoj ikonografiji i simbolici ima važnu ulogu u scenariju obreda inicijacije novih članova. Simbol su tzv.„alkemijske Smrti“ (koju pokreće Saturn, vladar vremena), povratka u bezobličnost i prapovijesni Kaos, razgradnje starih svjetonazora i preobrazbe (simboličkim izlaskom iz „inicijacijskog groba“) u novo, a ne fizičke smrti.

Masonski klasik Albert Pike (+1891.) u Morali i dogma kaže: „Poneki od simbola predstavljaju se iniciranom, ali ga se namjerno zavodi krivim interpretacijama. Nije cilj da ih razumije, nego je intencija da on umišlja kako i razumije… i da će svi pokušaji da ih objasni ostati uzaludni…“

Prvo javno utemeljeno masonsko udruženje, pod nazivom Velika loža Engleske (ona je „majka“ - bez čijeg „blagoslova“ nije moguće utemeljiti ni jednu novu slobodnozidarsku ložu u svijetu), osvijetljeno je 1717. u Londonu, a već 1725. godine engleski plemeniti masoni utemeljili su ložu u Parizu… Godine 1738. papa Klement XII zabranjuje, pod kaznom izopćenja, svim katolicima ulazak u tajna društva Slobodnih zidara, no već 1893. u palači pape Pavla V instaliran je Veliki meštar talijanskog Velikog Orijenta Ernest Nathan.

Slobodnozidarski Red Lubanje i kostiju (Skull and Bones 322), nekad poznat i kao Bratstvo Smrti, studentsko tajno društvo utemeljeno 1832. na sveučilištu Yale u New Heavenu (Novo Nebo) u Conneticatu u SAD-u, poznatom kao rasadnik američke političke elite. Danas je često spominjan u javnim medijima, no oni istovremeno šute i nigdje ne spominju „majku svih loža“.

*Zanimljivo, a može biti i sasvim slučajno, da u Hrvatskoj neki političari, omiljeni u javnim medijima jer su gorljivi promicatelji „detuđmanizacije“, teze o „agresiji Hrvatske na BiH“, a i puna su im usta slave hrvatskih „antifašista“, imaju profesionalnu karijeru na neki način vezanu uz sveučilište Yale ili Oxford u Engleskoj. Činjenica je također da iz njihovog okruženja dolaze i najotrovniji napadi na Katoličku Crkvu u Hrvatskoj.

Crna zastava s bijelom lubanjom i prekriženim kostima svjetsku slavu zahvaljuje paravojnim brodovima Sir Francis Drakea (+1596.), znamenitog engleskog gusara koji po nalogu engleske kraljice Elizabete Prve (+1603.) napada španjolske luke u Novom svijetu i pljačka španjolske brodove s blagom, zapravo vodi neobjavljeni rat protiv katoličke Španjolske. Za usluge učinjene engleskoj kruni nagrađen je plemićkom titulom i činom admirala.

Nismo zaboravili iste crne zastave na zboru antifašista na Petrovoj gori (danas Zrinska gora) uoči prvih demokratskih izbora u Hrvatskoj 1990. (general JNA zaprijetio Hrvatima -„Uhapsit ćemo Tuđmana!“), u Vukovaru, Srebrenici, iračkoj pustinji…

Pustinjska lađa – „Veliki dobročinitelj“ rastavi i sastavi (poznatom formulom solve et coagula), pročisti i spoji u cjelinu.

CAPUT MORTUUM

Alkemičari iz Aleksandrije u Egiptu štovali su i kult „Crne glave“ (Ozirisove), a slijednici kulta u Grčkoj nazivali su se „djecom Zlatne glave“. Za srednjovjekovne alkemičare je Caput mortuum zapravo Ozirisova glava u stanju „nigredo“ (Sunce i Mjesec usmrćeni nakon sjedinjenja), i prvi put se spominje u Rozencreutzovoj raspravi…

LEPTIRI

Leptiri na nadgrobnom spomeniku iz Gračišća

Leptir nije poznat u kršćanskoj zoomorfnoj simbolici koja poznaje i kukce (skakavci, mravi, komarci, obadi, muhe i pčele).

„Sanjao sam da sam leptir koji leprša između cvjetova. U snu nisam bio svjestan sebe te sam bio samo leptir. Iznenada sam se probudio ponovo kao čovjek. Potom sam se zapitao: "Jesam li ja čovjek koji je sanjao da je leptir, ili sam leptir koji sanja da je čovjek?" (Chuang-Tseu, 399 - 295. prije Krista, suvremenik Platona na Dalekom istoku i jedan od taoističkih klasika).

Taoizam je u uskoj svezi sa šamanizmom i misticizmom – koji je u kinesku filozofiju-religiju donio pojam samopreobrazbe – a njegov jing-jang nalazimo u temeljima sinkretističke religije nazvane New Age (Novo doba). Jedno od glavnih vjerovanja taoizma je da svaka osoba treba slijediti vlastiti Tao ili Put.

Kršćanska vjera nas uči da se mudar čovjek obraća Bogu: "Ja sam put, istina i život. Nitko ne dolazi k Ocu osim po meni!"

Leptir je kod gnostika simbol preobrazbe (metamorfoze) ovozemaljske slike našeg onozemaljskog života, odnosno simbol duše.

*Gnostici su „kršćanska“ sekta iz drugoga i trećeg stoljeća poslije Krista koja je vjerovala u dualizam ("jing-jang") i da Bog stvoritelj nije pravi Bog.

Leptir je za Tolteke, mnogobožački narod koji je središnjim Meksikom dominirao prije Azteca (između VIII i XII st. po.Kr.), sakralni simbol na prsištu njihovoga vrhovnog božanstva Pernate zmije (Quetzalcoatl), a i lubanje su uklesane u zidove toltečkih hramova.

Ljubomir Škrinjar

Nastavak reportaže: Gračišće i Božje polje – "Krasna zemljo, Istro mila" (2/5).

{mxc}