Pazin – "Krasna zemljo, Istro mila"   2/2

  Slikarstvo svetišta– ciklus fresaka

Na zidovima i mrežasto-romboidnome svodu dubokoga poligonalnog svetišta monumentalne su freske visoke umjetničke kvalitete. Izveo ih je oko 1470. godine anonimni majstor koji, prema F. Steleu, pripada u krug Jakoba Suntera (Leonarda iz Brixena).

Stil pazinskoga majstora polazi od zaostataka srednjoeuropskoga gotičkog mekanog stila na koji se nacjepljuju i s kojima se križaju suvremene plastično-realističke prinove iz 15. stoljeća; točnije, nizozemske stilske inovacije koje su prvenstveno posredovane grafikom. Na formiranje majstora djelovalo je češko slikarstvo, zatim burgundska dvorska minijatura i talijanska renesansa. Pazinske freske osjetno su utjecale na rad istarskih slikarskih radionica. Ova slikarska cjelina snažne dramatske izražajnosti likovnom se kakvoćom izdvaja iz cjeline istarskoga pučki interpretiranoga zidnog slikarstva.

Opći koloristički dojam u velikoj mjeri određen je neodređenim dijelovima žute, narančaste, ružičaste i zelenkaste boje, kojima su za vrijeme restauracije ispunjene velike uništene površine. Među bojama na izvornim, nerestauriranim dijelovima prevladavaju crvena, smeđa, zelena i zlatnožuta.

U doba barokizacije crkve, freske su premazane vapnom. Otkrio ih je g. 1927. pazinski prepozit mons. Karlo Gregorović tijekom obnove crkve. Od 1927. do 1933. godine očistio ih je i restaurirao Konzervatorski zavod iz Trsta. Prigodom restauracije dosta toga je dodano, odnosno izmijenjeno na pojedinim scenama. Na svodu su rekonstruirani veći ili manji dijelovi. Jedna od posljedica prilično korjenite restauracije jest i to što je jakost nekih boja u oštroj suprotnosti s dijelovima koji nisu restaurirani.

Vrlo složen ikonografski program sadrži nekoliko tematskih cjelina.

Na svodu, u središnjemu rombu, lik je sv. Mihovila. Glavni vijenac polja oko njega, u obliku izduženih rombova, posvećen je prizorima Postanka svijeta (Geneze). Drugi vijenac, koji čine susvodnice, predstavlja borbu dobrih i palih anđela. Dobre predvodi sv. Mihovil.

Rombovi i trokutna polja obrubljeni su dvostrukim nizom stiliziranih čipkastih kruništa, a likovi i scene ove izvorne teološke vizije borbe dobra i zla naglašeni su narančastim, ljubičastim i zelenim bojama. Likovi unutar svodnih polja prilagođeni su arhitektonskoj konstrukciji – pa se skraćuju ili izdužuju udovi, šire ili sužavaju draperije; to izobličenje pridonosi inače znatnoj izražajnosti ovih prizora, što seže čak do scenske patetike.

Raspored prizora po svodu i zidovima:

1. Drugi dan Geneze (?) 2. Prvi dan Geneze (?) 3. Treći dan Geneze. Lučenje kopna od mora. 4. Četvrti dan Geneze. Stvaranje Sunca i Mjeseca. 5. Peti dan Geneze. Stvaranje ptica i riba. 6. Šesti dan Geneze. Stvaranje Adama. 7. Sedmi dan Geneze. 8. Bog daje Adamu vlast nad zemaljskim stvorovima. 9. Stvaranje Eve. 10. Drvo spoznanja dobra i zla. 11. Arkanđeo Mihovil. 12 -19. Anđeoski korovi i borba dobrih i zlih anđela. 20. Obredno čišćenje Židovke poslije poroda. 21. Proroci. 22. Samuela dovode svećeniku Heliju. 23. Navještenje. 24. Gedeonovo runo. 25. Prorok. 26. Prorok. 27. Raspeće. 28. Gorući grm. 29. Prorok. 30. Prorok. 31. Aronov štap. 32. Prorok. 33. Prorok. 34. Isusovo rođenje. 35. Poklonstvo Abnerovih poslanika Davidu. 36. Poklonstvo Kraljice od Sabe kralju Salamonu. 37. Proroci.  

Lik arkanđela Mihovila (11)

U središnjemu rombu zvjezdasto-rebrastog svoda ističe se lik arkanđela Mihovila (11) s velikim krilima, u oklopu i svečanom liturgijskom plaštu žute boje, koji se širi u velikome slapu nabora zauzimajući gotovo cijelu površinu romba. Svetac u lijevoj ruci drži štit, a uzdignutom desnicom zamahuje mačem. Uz njegove noge vidljiva je đavlova šapa, dok se đavolov lik gubi u maglovitim dijelovima; tu su i zdjelice vage s dušama koje su prikazane kao mali, goli ljudski likovi, također i mali lik đavla koji vuče zdjelicu prokletnika, kako bi prevagnula.

U zagasitoljubičastim prostorima izduženih rombova, oko sv. Mihovila, prikazane su scene Geneze, u kojima se ponavlja lik Boga Oca s krunom na glavi i u bogatome kraljevskom ornatu.

Na križištima i tjemenim sjecištima rebara reljefno su izvedeni štitovi s grbovima plemićkih obitelji. Ta plastika djelo je domaćih klesara koji su bili vješti dlijetu i izvedbenoj tehnici, ali je unatoč tomu izraz njihovih figura pučki naivan. Na okruglim glatkim pločama zaglavnih kamenova izvedeno je 11 štitova, a na zapadnim krakovima rebara nataknuta su još dva, s grbovima plemićkih obitelji Pazina i Knežije, koje su pomogle podizanje svetišta. Jednostavni zašiljeni ili obli štitovi grbova ukrašeni su plitkim reljefnim detaljima.

Na glavnome zaglavnom kamenu, na spoju sedam rebara, izveden je grb obitelji Habsburg: crveno polje štita prepolovljeno širokom poprečnom bijelom gredom. Na drugome središnjemu zaglavnom kamenu, na kojem se sastaje šest rebara, grb je devinske gospode, raščetvoren dvjema bijelim vodoravnim polugredama koje se kutovima dodiruju u sredini štita.  

Drugi dan Geneze (1)

Ikonografija stvaranja svijeta oslanja se na dva različita izvještaja Geneze (Knjiga Postanka), stoga se nužno našla pred zadatkom da podatke iz oba izvještaja kompilira i stopi u jedinstven redoslijed pripovijedanja.

Drugi dan Geneze (1). Bog Otac izdužene figure, produhovljena lica, odlučna pogleda, duge bijele kose i brade s krunom na glavi kojoj pozadinu čini aureola, u lijevoj ruci drži žezlo, a desnom blagoslivlje. Bogati kraljevski crveno-smeđi ornat, serpentiniranih okrajaka što se gibaju u prostoru, zakopčan je na prsima i optočen draguljima. Ispod ornata je zelena tunika širokih nabora, dok polegli aranžman nabora na tlu proširuje bazu monumentalne plastične figure. Pozadina je vodoravnom crtom u razini njegove glave podijeljena na dva pojasa različitih nijansi plave boje, što bi trebalo predstavljati stvaranje nebeskog svoda.  

Prvi dan Geneze (2)

Prvi dan Geneze (2). Lik Boga Oca okružen je malenim likovima anđela oko grane drveta u obliku mandorle. Pod nogama Boga Oca, ispod grane i na vrhu iznad grane, nalaze se po dvije male glavice. Pretpostavljam da je to prikaz stvaranja anđela i dijeljenje dobrih anđela od zlih koji su smješteni izvan mandorle. Ispod Stvoriteljeva plašta, dekorirana dragim kamenjem, zelena je tunika s patroniranim ornamentima, tj. uzorcima ukrasa na tkanini, što ih je majstor najprije izveo na papiru, a zatim poput soboslikara kistom otisnuo na podlogu. Banderole (svici) su bijele boje i ispisane goticom - citati i tipološki komentari starozavjetnih tekstova koje prizori ilustriraju.  

Treći (3) i Četvrti (4) dan Geneze; Anđeoski korovi i borba dobrih i zlih anđela (12); Navještenje (23)

Treći dan Geneze. Lučenje kopna od mora (3). Na ovom prikazu vidljiv je polulik Boga Oca okružen dvama anđelima. Ispred njega su oblaci, a u donjemu dijelu vide se pećine.

Četvrti dan Geneze. Stvaranje Sunca i Mjeseca (4). Bog Otac sjedi u stjenovitom krajoliku, a na nebu su prikazana dva kruga, jedan veći i svjetliji (Sunce), drugi manji i tamniji (Mjesec).

Na gornjemu dijelu sjevernoga zida svetišta naslikan je motiv Navještenja (23), gdje u interijeru sobe, među bogatim zastorima i mrtvom prirodom, teče intiman dijalog suptilnih gesta: Djevica Marija kleči na klecalu, okrenuta od krilatog Gabrijela spuštenog na koljena, a među njima je ugrađen vijugav svitak s tekstom anđeoskog pozdrava.

Anđeoski korovi i borba dobrih i zlih anđela (12-19). Na izduženim plohama susvodnica, u osam trokutnih polja svoda, vodi se borba između dobrih, koje predvodi arkanđeo Mihovil, i zlih anđela. Svako polje prikazuje po dva prizora. S desne strane prikazani su anđeli u molitvi, a s lijeve scene borbe anđela. Anđeli imaju velika pernata krila, odjeveni su u duge košulje, koje su kod nekih vezane u pojasu, a poneki imaju i plašteve.  

Anđeli

U dramatskoj borbi zamah dobrih anđela otiskuje se od arhitektonskih crta, a zli padaju ili se poraženi i poružnjeli strmoglavljuju. Motiv pada anđela simbolički se može povezati s padom prvih ljudi, odnosno s istočnim grijehom. Budući da na freskama nema prikaza Prvoga grijeha i Izgona iz raja, pad zlih anđela može simbolički predstavljati posljedice istočnoga grijeha. Na taj se način ciklus Stvaranja svijeta može povezati s borbom dobrih i zlih anđela.

U prizorima najdramatičnijih borbi anđela, u primjeni tzv. scorcia (perspektivna skraćenja), akademik Branko Fučić nalazi utjecaje talijanske renesanse i to u slikarstvu Andree Mantegne, ali ne u izvornome nego u posrednome prijenosu. Naime, scorci se primjenjuju za najdramatičnije prizore, u scenama pada poraženih anđela, ali s nordijskim tonom ekspresivno ružnoga što upućuje na mantegnizme u izražajnim sredstvima austrijskoga slikara Friedricha Pachera, iz druge polovine 15. stoljeća.  

Stvaranje Eve (9).

Stvaranje Eve (9). Prizor stvaranja Eve zbiva se usred zemaljskog raja (Edena), označenog gotičkim burgom ispred kojeg Bog Otac, neizmjernom nježnošću, lijevom rukom prihvaća za ruku prekrasnu Evu, čiji lik izlazi iz Adamove slabine, dok on spava. U pozadini, lijevo od visoke kule, naslikana je jednobrodna crkva s visokim prezbiterijem, možda crkva Sv. Nikole iz 15. stoljeća?  

Stablo spoznanja dobra i zla (10).

Stablo spoznanja dobra i zla (10). Posljednja scena prikaza Geneze odvija se također ispred visoke kule. Bog Otac stroga pogleda pokazuje prstom stablo spoznanja dobra i zla i opominje Adama, kojeg drži za ruku, da ne jede sa stabla. Iza Adama, tužna lica i rezignirana, skriva se sramežljiva Eva. Likovi Adama i Eve goli su, a njihova tijela ružičasto-žutog inkarnata manirirano su izdužena.  

Sjeverni zid: Obredno čišćenje Židovke poslije poroda (20); Samuela dovode svećeniku Heliju (22); Proroci (21)

S lijeve strane polja starozavjetni je prizor: Obredno čišćenje Židovke poslije poroda (20). Vidljiv je visoki oltar, a ispred njega četiri stojeća ženska lika, od kojih jedan podržava odjeveni lik djeteta koje stoji na oltaru.

S desne strane polja je drugi starozavjetni prizor: Samuela dovode svećeniku Heliju (22). Vidljiv je također oltar na kojemu korača golo dijete. S desne strane oltara stoji Ana, koja svoga sina Samuela izručuje svećeniku Heliju, koji pak stoji s lijeve strane, za službu u hramu. Ovaj prizor predstavlja prefiguraciju Kristova prikazanja u hramu.

Na dnu ovih prizora dva su lika proroka (21) s neobičnim pokrivalima glave. Proroci imaju starozavjetnu odjeću, a ostali likovi suvremene kostime ili ratničke oklope.  

Akademik Branko Fučić utvrdio je da se pazinski majstor u slučaju dviju kompozicija na zidovima prezbiterija služio grafičkim predlošcima jednoga od mnogobrojnih nizozemskih izdanja Biblije pauperum (Biblija siromaha), iz sredine 15. stoljeća, u tzv. blockbuch izdanju, tj. knjigom u kojoj se cijela stranica otiskuje pomoću jednoga drvoreza, u jedinstvenome bloku, gdje su na površini drvene ploče izrezani crteži i tekstovi. Svaki otisnuti list Biblije pauperum zaokružena je idejna i likovno komponirana cjelina. Ta je cjelina sastavljena od nekoliko slika.

Freske nastale oslanjanjem na drvoreze Biblije pauperum nalaze se u prvome polju južnoga i sjevernoga zida svetišta.  

Južni zid: Isusovo rođenje (34).

U drugome polju južnog zida svetišta, u vrhu kompozicije naslikan je motiv Isusova rođenja (34) na kojem se idealizirana Bogorodica i lijepi anđeli skupljaju oko jaslica i klanjaju Djetetu.   

  Južni zid svetišta: Poklonstvo Abnerovih poslanika Davidu (35), Poklonstvo kraljice od Sabe kralju Salamonu (36), Proroci (37)

Na južnome zidu svetišta, zbog probijanja novih većih prozora u 18. stoljeću, veći je dio slikarija u dva polja uništen, ali su iznad baroknih prozora ostala dva prizora.

S lijeve je strane prozora prizor Poklonstvo Abnerovih poslanika Davidu (35), a s desne strane Poklonstvo kraljice od Sabe kralju Salamonu (36). Na prizoru lijevo David sjedi na prijestolju, a s desne strane pred njim kleči jedan od poslanika koji mu donosi Abnerovu poruku. Naime, nakon Davidove pobjede u borbi za prijestolje sa Saulovim sinom, koga je za kralja postavio Saulov vojskovođa Abner, Abner sklapa mir s Davidom šaljući mu svoje poslanike. Na prizoru desno kralj Salamon sjedi na prijestolju, a kraljica od Sabe klanja se, dok njezina posluga prinosi lonce i krčage pune darova. Oba prizora predstavljaju prefiguraciju poklonstva triju kraljeva.

Ispod tih prizora poprsja su proroka Izaije i Mojsija s ispisanim svicima. Na svicima su citati i tipološki komentari starozavjetnih tekstova koje prizori ilustriraju.

Desni prolaz za ophod, kip sv. Pavla i posvetni križ

Sv. Pavao u antiknome ruhu, bujne kose i duge brade, ljevicom se podupire o mač, a desnicom pridržava otvorenu knjigu. Cijeli je lik kompozicijski zatvoren, tijelo je izduženo, dok se halja u plitkim širokim naborima spušta niz tijelo. Lice je mirno, podređeno raspoloženju tihe pobožnosti. Uz noge mu je anđelčić s natpisom u obliku pergamene: VAS ELECTIONIS EST MIHI ISTE (Taj je meni posuda izabrana). Mač, krila anđelčića i bočne strane knjige obojeni su zlatnom bojom.

Na zidovima svetišta freske su naslikane na drugom sloju žbuke debljine 2-3 mm. Glagoljski grafit iz 1443. godine i posvetni križevi na prvome sloju, prije sloja s freskama, dokaz su da slikarije nisu bile izvedene odmah po završetku gradnje prezbiterija.  

U 16. stoljeću u donji pojas fresaka uparani su glagoljski grafiti. Na začelnome zidu svetišta akademik Fučić pročitao je četiri grafita, a na južnome zidu jedan. Ovi natpisi predstavljaju osebujna svjedočanstva o životu hrvatskoga naroda u unutrašnjosti Istre, koji se trajno služio hrvatskim jezikom i svojim pismom. 

ĔA P(O)P GRG(U)R ĔRKOVIĆ PEH MOJu MLAD(U) MAŠU NA LET GOSPODNIH Č.F.L.Ž. DAN. B. MAE MISECA I TADA BIŠE V PAZINI VELIKA MORIE (Ja pop Grgur Jerković peh moju mladu mašu na let Gospodnjih 1557. dan 2. maja miseca i tada biše v Pazini velika morija (morija = pomor od kužne bolesti)

ĔA JIVAN FRAŠĆIČIĆ PRIDOH U PAZIN I SE ZAPISAH DA SAM JEDNA BESTIA I JEDNA – FRASKA (Ja Jivan Frašćičić pridoh u Pazin i se zapisah da sam jedna bestija i jedna fraska). Frašćičić ili Fraščić je iz Lindara, cakavac, što se odrazuje i u izgovoru riječi bestija i fraska (fraska, prema mletačkome dijalektu frasca – nesmotren, nerazborit, nevrijedan; fraska je i naziv za granje i grančice što se vežu zelenim lišćem kao hrana za stoku i suho granje za paljenje vatre na ognjištima).  

Kristovo Raspeće (27).

Iza oltara, duž izduljenoga zida, uzdiže se velika kompozicija Kristova raspeća(27). Od svetišta prema šiljastom vrhu dominira raspeti Krist spuštene glave, zatvorenih očiju, savijena tijela s perizomom oko bokova, nogu pribijenih jednim čavlom.  

Kristovo Raspeće (27).

Sa strane, nešto niže uz Krista, vise dva razbojnika sasvim izvijena na običnu uspravljenom drvetu. U donjemu dijelu boje su uglavnom izblijedjele ili posve nestale, ali se Kristu zdesnanaziru Marija i Ivan, Marija Magdalena koja grli podnožje križa, te svete žene, priljubljene jedna uz drugu,tugujući u zajedničkoj boli s Bogorodicom. Na istoj strani vidi se i jahač na bijelome konju, koji Krista probada kopljem, a s lijeve vojnik koji mu pruža spužvu s octom i žuči. Na lijevoj su se strani nalazili vojnici i neprijatelji Kristovi, a pod križem skupina koja kocka za Kristovu odjeću.

Danas se jedino raspoznaju dva Židova, farizeji koji raspravljaju pod križem. Obilježava ih semitska fizionomija verističkih i karikaturalnih naglasaka. Slikarija je uglavnom restaurirana.  

Ljubomir Škrinjar

{mxc}