Pazin – "Krasna zemljo, Istro mila"    1/2

Pazin i Stari Pazin (naselje oko crkve u lijevom gornjem dijelu fotografije)

Oton II (+983.), car Svetog Rimskog Carstva, razmrvio je teritorij Bavarske na manja vojvodstva unutar kojih je osnovao "marke" od kojih je jedna i Istarska marka (976.). Veronskom poveljom iz 983. potvrdio je pazinskom biskupu prijašnju darovnicu Castruma Pisinuma iz 931. te je to ujedno i prvo spominjanje grada Pazina, čija etimologija naziva je nepoznata. Crkve u Pazinu i Starom Pazinu spominju se u povlastici pape Aleksandra III iz 1178. godine.   

 

 Državni arhiv u Pazinu – Spomen ploča prvoj hrvatskoj gimnaziji u Istri

Carsko-kraljevska velika državna gimnazija u Pazinu utemeljena je 1899. godine. Bila je to prva srednja škola u Istri na hrvatskom jeziku, koja je umnogome pridonijela hrvatskoj kulturnoj i nacionalnoj svijesti. Važan udio u osnivanju hrvatske gimnazije imala je i Družba sv. Ćirila i Metoda za Istru kao svojevrsna protuteža talijansko-talijanaškom pokretu što je posebno radio na talijanizaciji Istre otvaranjem škola na talijanskom jeziku. Danas se u zgradi prve hrvatske gimnazije u Istri nalazi Državni arhiv.

Nasuprot zgradi bivše gimnazije, na drugom kraju trga, je franjevački samostan Pohođenja Blažene djevice Marije utemeljen 1481. (mala samostanska zgrada s knjižnicom, ljekarnom, bolnicom i kirurgom), proširen 1717. godine, a od 1781. u njemu djeluje osnovna škola, i zatim od 1836. i gimnazija.

U blizini se nalazi neorenesansna zgrada bivšeg sjemeništa u Pazinu (1913.), koja nakon talijanske okupacije nije zaživjela kao đački dom Prve hrvatske gimnazije. Ovdje su 1993. godine, prigodom 50. obljetnice pazinskih odluka o priključenju Istre matici zemlji, predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman i porečko-pulski biskup Antun Bogetić prisustvovali svečanom otvorenju Pazinskog kolegija, prve hrvatske katoličke mješovite klasične gimnazije s đačkim domom.

 

  Kanjon Pazinčice – Pazinska jama

Castrum Pisinum izgrađen je na 130 metara strmoj litici kanjona Pazinčice, točno iznad Pazinske jame u koju ponire rijeka Pazinčica, vodotok dužine 16,5 km nastao spajanjem triju manjih potoka: Lipe, Rakova potoka i Borutskog potoka. Pazinska jama predstavlja jedinstvenu hidrogeološku i speleološku pojavu u Istri i dinarskom kršu: nalazi se na kraju petsto metara dugačkog kanjona, na dodiru vodonepropusne podloge sliva Pazinčice i vodopropusnih vapnenaca. Ovdje Pazinčica postaje ponornica, a njezine vode ponovno izbijaju iz podzemlja u moru na sve tri strane našeg najvećeg poluotoka – i na istoku i na jugu i na zapadu.

U kanjonu se nakon jakih kiša stvara jezero zbog slabe propusnosti sifona (tunela) u podzemlju, i u više je navrata jezero dosegnulo visinu mosta s kojeg je snimljena gornja fotografija, te bilo dugačko nekoliko kilometara.

Kanjon i ponor Pazinčice je zakonom zaštićen krajobraz. 

  Dno kanjona Pazinčice

Do dna kanjona i ulaza u grotlo jame dolazi se vijugavom i uređenom šumskom stazom. Nekad je Pazinčica tekla površinom pokraj Berma, Kringe i Dvigrada sve do mora, formirajući Limsku dragu.

"Danteovo predvorje" – grotlo Pazinske jame

Pazinčica završava svoj nadzemni tok ponorom u "Danteovom predvorju" - navodno je Dante Alighieri na trodnevnom putovanju kroz zagrobni život u "Božanstvenoj komediji" ovdje vidio ulaz u Pakao, dok Jules Verne kroz Danteovo predvorje vodi podzemljem jame, sve do Limskog kanala, svoje junake iz romana Mathias Sandorf.

Ideja prolaska kroz čovjeku nedostupna mjesta je vrlo uzbudljiva, ali silazak do ponora i ulaz u Pazinsku jamu se nikako ne preporuča bez pratnje i opreme speleologa!  

 "Martelovo jezero"

Stotinjak metara iza zastrašujučeg ždrijela ponora proširuje se sifon (tunel) u prvu podzemnu dvoranu, špilju s Martelovim jezerom (80 x 20 m) nazvanim po prvom istraživaču Pazinske jame, i otcem suvremene speleologije, Francuzu E. A. Martelu (1893.). Njegov prarođak Karlo Martel, franački vojskovođa, zaustavio je u bitki kod Poitiersa 732. pobjednički prodor Saracena iz Španjolske u zapadnu Europu. Do sljedećeg podzemnog jezera (Mitrovo jezero) mogu doći samo ronioci (prvi ga je vidio Mitar Marinović).

 Pazinski kaštel (Castrum Pisinum) današnji izgled dobiva dogradnjom 1537-1540., i pripada najbolje očuvanim istarskim ali i hrvatskim utvrdama. Radi se o pravom zamku, burgu ili gradu, utvrdi uz koju se razvilo naselje.

  Dvorište Kaštela

Kaštel je simbol Pazina, nekad dom upravitelja Pazinske knežije, a danas Etnografski muzej Istre i Muzej Grada Pazina. Već u vrijeme svoga prvog spominjanja bio je jednostavna utvrda u obliku izduženog pravokutnika s prizemljem i dva kata, s prislonjenom kvadratnom kulom i zidinama.

Kaštel je od 1374. u vlasništvu dinastije Habsburg koja ga daje u feud raznim obiteljima, sve do ukidanja feudalnih odnosa 1848. godine. Pazin i njegova šira okolica od svih naših krajeva najduže su bili u vlasništvu i pod vlašću Habsburgovaca - gotovo 650 godina.

Obrambena polukružna kula i pogled na zvonik crkve Svetog Nikole

Crkva svetoga Nikole

Sveti Nikola je rođen u Patari, na južnoj obali Turske, u trećem stoljeću. Bio je nadbiskup u drevnom gradu Myre (nedaleko Patare). Na koncilu u Niceji (325.po.Kr.) napao je Arija, biskupa s heretičkim idejama. Umro je 6. prosinca 340. po.Kr. i pokopan je u crkvi u Myri. Dan njegove smrti slavi se u katoličkom svijetu kao Dan Sv. Nikole.

Iz Myre potječe veći dio legendi o Sv.Nikoli. Na nagovor trgovaca mornari iz Barija (Italija) otplovili su do Myre i iz crkve su ukrali kosti Sv.Nikole, jer imati relikviju značilo je gospodarsku dobit za trgovce i društvo u Bariju (Venecija je imala Sv. Marka). Jedna od posljedica krađe skeleta je da je priča o Sv.Nikoli došla do zapadnog Sredozemlja, sjeverne Europe i ostatka svijeta. U XII stoljeću francuske opatice bile su inspirirane legendom o Sv.Nikoli koji siromašnom ocu krišom daje novac za udaju tri kčeri. Na dan smrti Sv.Nikole krišom su ostavljale čarape s voćem i lješnjacima kraj vrata siromašnih. Ubrzo je taj običaj postao poznat i imitirali su ga širom Europe, a Sv.Nikola postao je najomiljenija osoba u Zapadnom svijetu.

Sve do pojave Martina Luthera i protestanata koji su zabranili proslavu Dana Sv.Nikole. U XIX st. u Americi je njegov lik zamijenio lik sličan patuljku iz germanske mitologije, "Djed Mraz", koji je kompanija Coca-Cola uz pomoć dugotrajnog oglašavanja pretvorila u međunarodnu ikonu.  

Župna crkva Sv. Nikole spominje se 1266.; 1441. dobiva veliku kasnogotičku poligonalnu apsidu (prezbiterij); 1659. dograđene su kapele; 1764. je barokizirana i proširena. U prošlosti je bila okružena kamenim zidom, a crkvi se prilazilo kroz prolaz u zvoniku. Na zidovima i svodu svetišta su zidne slike iz 1470. godine. Sedam današnjih oltara potječu iz XVII i XVIII stoljeća. Sve je u toj crkvi svrhovito i u duhu poslijetridentskih kanona.

Predsjednik ogranka Matice hrvatske u Pazinu gospodin David Ivić poklonio nam je monografiju Crkva svetoga Nikole u Pazinu / Josip Šiklić. – Pula: Istarski ogranak Društva hrvatskih književnika, 2006., ISBN 953–6858–14–2 /. Lijepa monografija ima 158 stranica i tiskana je u samo 500 primjeraka, i zato smo za zahtjevnije čitatelje odlučili tekstom iz monografije prof. Josipa Šiklića popratiti fotografije u nastavku ove reportaže iz Pazina. Napominjemo da je tekst skraćen i da ne slijedi izvorni redoslijed iz monografije.  

  Župna crkva Sv. Nikole

Kakva je bila srednjovjekovna crkva Sv. Nikole? Ako je suditi prema tipiziranome crtežu Pazina u naivnoslikarskoj maniri Prospera Petronija iz 1681. te prema Valvasorovoj manirističkoj grafici Pazina iz 1689. godine, tada je to bila malena, jednobrodna romanička crkva sa zvonikom u desnom pročelnom uglu lađe, prekrivena dvoslivnim drvenim krovištem i škriljama, a obuhvaćala je prostor današnje srednje lađe.

Pogled na srednju lađu i glavni žrtvenik (oltar) Sv. Nikole

U unutrašnjosti crkve masivni stupci, koji su zadržali debljinu zidova, dijele lađu od bočnih kapela koje su spojene trima interkolumnijima u jedinstven prostor. Uz stupce postavljeni su pilastri podignuti na visoke postamente. Iznad obrata nad nadglavcima pilastara počinju pojasnice koje dijele svod lađe na tri jarma grebenastih svodova. Susvodnice se stječu u tjemenu svoda, a u njihovim lukovima termalni su prozori u obliku polumjeseca.

Bočne kapele nadsvođene su bačvastim svodom s plitkim susvodnicama. Pod tih kapela prekriven je kamenim pločama uz koje su mjestimice postavljene nadgrobne ploče, dok u lađi one čine glavninu poda.

Svetište je šiljastim trijumfalnim lukom trostranoga profila odvojeno od lađe. Impost luka profiliran je kao okapnica, a istaknuta kvadratična baza prelazi kosim trokutima u trostrani profil pilastra.

Osnovni ugođaj ambijenta stvaraju unutrašnja oprema, oltari i crkveni namještaj.

Oltar sv. Nikole

U dubokom poligonalnom svetištu ističe se raskošan mramorni oltar sv. Nikole

Ova tipična konstrukcija gotičke arhitekture prenesena je u Istru preko sjevernih i sjeverozapadnih krajeva, a Pazin je postao uzorom i ishodišnim mjestom širenja takvoga tipa svetišta u Istri i na Kvarneru tijekom 15. i 16. stoljeća.

Svetište u tlocrtu ima unutarnje dimenzije 7,73 x 10 m, a definirano je s dva jarma dugim zvjezdasto-rebrastim svodom. Snažna rebra, konkavno uvučenih stranica s užim trostranim završetkom, oslonjena su na šest polustupova i uprta na dvije konzole uz trijumfalni luk. Srednji polustupovi na sjevernome i južnome zidu u 18. su stoljeću odrezani zbog naslona korskih sjedala.  

  Glavni žrtvenik, kamen i raznobojni mramor, prije 1745.

Supedanej je podignut na tri stube od kamena i šarenoga mramora sivkastih tonova. One su na kutovima podrezane, a pri vrhu zaobljene. Ploča supedaneja ukrašena je višebojnom mramornom inkrustacijom unutar pravokutnika. U sredini je osmerokutna rozeta ispunjena mrljama, a sa strane bijeli krugovi i crni polukrugovi.

Menza je u obliku sarkofaga sa sve tri strane ukrašena višebojnom inkrustacijom.

Na krajevima stipesa dvije su plitke lezene u čiji su profil ugrađene uklade od crvenoga mramora. Na uklade su, u visokome reljefu, postavljene anđeoske glavice, ukomponirane u krila. U sredini je kartuša s mesnatim akantom i zavojnicama.

Na stupovima i pilastrima počiva arhitrav. Donji profil arhitrava stupnjevito se izbočuje, friz je obložen šarenim mramorom, a vijenac je u dva sloja. Donji sloj konkavno-konveksno izlazi van, dok preklada, stupnjevito profilirana prema vrhu, čini obrate nad stupovima.

Atika je obrubljena dvjema snažnim konzolama poduprtim spuštenim volutama koje prenose težinu na izbočene obrate arhitrava. U središtu atičkoga zaključka, u ovalnome medaljonu koji naglašava njegovu trokutnu kompoziciju, smještena je polufigura Boga Oca, preuzeta iz ikonografskoga programa zlatnih oltara.

U sredini atike u ovalu smješteno je poprsje Boga Oca. Desnom uzdignutom rukom blagoslivlje, a u lijevoj drži zemaljsku kuglu. Duga brada i kosa izdužuju lik i daju mu prepoznatljive oznake.

Zabatni zid ima trokutast završetak. Na kosini zabata sjede krilati anđeli široko razmahanih pokreta; desni anđeo u ruci drži kalež, a lijevi ruke drži tako kao da je u njima već držao križ.

U donjemu dijelu oltar je proširen prolazima za ophod s lučnim završetkom. Okvir oko vrata ispunjen je geometrijskim ornamentima žute, crvene i crne boje. Nad tjemenima ophodnog luka, na visokim su podlošcima postavljeni kameni kipovi apostola: sv. Petra i sv. Pavla, koji se doimaju poput slobodne plastike. Ti su kipovi u stavu čvrsti, lica ozbiljna i bez patetike. Kompozicija je zatvorena, linija tijela ponešto izdužena, što je naglašeno plitkim naborima tunike, koji padaju mirno i prate obrise tijela. Kipovi su opisni, zanatski kvalitetno izvedeni i u skladu s ikonografskim zahtjevima.

  Okvir za palu ukrašen je geometrijskim inkrustacijama raznobojnoga mramora. Sa svake strane pale postavljena su po dva stupa – jedan obli od šarenoga mramora sivkastih tonova s neznatnim entazisom, a drugi svrdlasti od crnoga mramora obavijen stiliziranom lovorovom grančicom. Stupovi imaju bogate korintske kompozitne kapitele.

Oltarna pala: Sv. Nikola u slavi, ulje na platnu (153 x 126 cm), pripisano Leopoldu Kecheisenu, 1760.-1775. Na slici je prikazan sv. Nikola na tronu od oblaka, produhovljena lica, spuštena pogleda, tamne puti, sijede brade, u biskupskome ruhu; u pluvijalu je sa crvenom postavom nad bijelom albom i zlatnom mitrom ukrašenom nizom raznobojnog dragog kamenja. Desnom rukom blagoslivlje tri zlatne jabuke na knjizi, koje mu na jastučiću prinosi bucmasti anđeo svijetle puti, a u lijevoj ruci drži biskupski štap. Tri anđeoske glavice bijelih krila asimetrično su raspoređene oko sv. Nikole. Ornamenti od dragoga kamenja na mitri i plaštu, te vezivo na krajevima rukava i na donjem rubu albe, izvedeni su minuciozno, gotovo naturalistički.

Tabernakul u obliku tempieta, s tronom na vrhu, smješten je na sredini menze podno oltarne pale. U donjemu dijelu ružičasti je ormarić podrezanih kutova. Na pročelju ormarića vrata su lučnoga završetka od pozlaćena bakra, s raspelom u visokome reljefu. Gornji dio tabernakula u obliku je trijema sa stupićima od crvenoga mramora. Stupići s korintskim kapitelima nose uobičajene arhitektonske elemente: donji profil, friz i bogato profiliran vijenac. Na zidu trijema prikazane su dvije anđeoske glavice s krilima na stiliziranome oblaku ukrašenom zlatnim zrakama.

  Nadsvođen prolaz za ophod s kipom Sv. Petra i kustodija (lijevo)

Svetac (Sv.Petar) je prikazan u tunici raskopčanoj na prsima. U desnoj ruci drži ključeve, a u lijevoj knjigu koju podupire o svoj pojas. Kompozicija je zatvorena, a linija tijela izdužena; dojam je pojačan širokim plitkim naborima tunike, koji padaju mirno i prate obrise tijela. Lice je mirno. Do nogu je anđelčić s natpisom: "Tu es petrus et super hanc petram aedificabo ecclesiam meam "(Ti si Petar – Stijena i na toj stijeni sagradit ću crkvu svoju). Ključevi, krila anđelčića i bočne strane knjige obojani su zlatnom bojom.

Na sjevernome zidu istočnoga kuta svetišta prizidana je reljefno bogato ukrašena kustodija od bijeloga mramora iz 1541. godine, vrijedan rad sjevernjačke renesanse, vjerojatno djelo iz kruga Osbalta Kitella ili njegovih nasljednika. Na visokom konzolnom postolju, ukrašenom reljefom na kojemu se zmija penje uz stablo života, postavljena su dva pilastra koji čine bočne strane četverokutne niše s metalnim rešetkastim vratima, ornamentiranima stiliziranim cvjetovima. Kustodija završava polukružnim zabatom s reljefom golubice raširenih krila, simbola Duha Svetoga, i velikim akroterijem u obliku češera.

 Kustodija s reljefima evanđelista, 1541.

Na prednjim stranama pilastara, ispod segmentnih arkada, u plitkome reljefu izvedeni su gotovo filigranski obrađeni, likovi evanđelista u suvremenome ruhu sa svojim simbolima. Na lijevoj strani su Ivan i Matej, a na desnoj Marko i Luka. Arhitrav je profiliran kao vijenac, a ukrašen je zupcima i palmetama. Na frizu je u plitkome reljefu izveden kantaros s bujnom viticom. Na pojedinim dijelovima vidljivi su tragovi izvorne polikromije.

Crkva Sv. Nikole imala je pet oltara. Jedan se nalazio u prezbiteriju, a ostala četiri u kapelama sagrađenima između 1635. i 1681. godine. Bili su to drveni, tzv. zlatni oltari podignuti, uglavnom, tijekom 17. stoljeća. Početkom 18. stoljeća drvene, rezbarene, oltare potiskuje moda mramornih oltara, tako da niti jedan drveni oltar nije sačuvan.

U crkvi se danas nalazi sedam baroknih oltara; raskošan glavni oltar sv. Nikole i šest pobočnih, plošno prislonjenih uza zidove bočnih kapela. Od njih su dva mramorna: Gospe od sv. Ružarija i Gospe Karmelske, a četiri zidana oltara: sv. Josipa, sv. Antuna Padovanskog (sv. Liberata), sv. Margarite (Rite) iz Kortone i sv. Križa – svi su marmorirani, tj. slikarskim sredstvima ukrašeni imitacijama mramora i njegovih šara. Ovaj se način dekoriranja razvio u doba baroka, kada se napušta drvo a prihvaća kamen. Došao je poglavito do izražaja u siromašnijim sredinama – takav je u ono vrijeme bio i Pazin – jer nije bilo novčanih mogućnosti za nabavljanje skupih mramornih oltara. 

  Figuralna konzola, lik uzdignutih ruku

Konzola, smještena u jugozapadnome kutu svetišta, izvedena kao izdužena obrnuta četverostrana piramida krnjega vrha, s prednje strane u visokome reljefu ima lik uzdignutih ruku u poluklečećem stavu, koji izgleda kao da se otiskuje skačući dolje u prostor.

 Grb na grobnici bez natpisa

Pred prezbiterijem, u podu više udesno, grobnica je od ružičasta mramora s grbom u sredini. Na ovalnome štitu isklesan je lik golog čovjeka koji u svakoj ruci drži ribu, a uz njega je raskriljen okrunjeni orao. Grobnica nema natpisa. Prema grboslovniku Carla Baxe (Blasonario Istriano), grb pripada plemićkoj obitelji Raunicher, podrijetlom iz Kranjske. Giacomo Raunicher bio je kapetan Pazinske knežije. Prema Andrei Benedettiju goli čovjek s ribama predstavlja grb obitelji Wassermann, a raskriljen okrunjeni orao grb obitelji Giuliani. Antonio Wassermann bio je 1586. Godine kapetan Pazinske knežije. Nakon što je postao udovac, oženio je tršćansku plemkinju Lauru Giuliani.

Pretpostavljam da je krajem 18. stoljeća donijeta zabrana o pokapanju u prostoru crkve. 

 Nadgrobne ploče na vanjskom južnom zidu crkve

Nadgrobne ploče izvađene iz poda prezbiterija, prigodom obnove crkve 1715. godine, i ugrađene na južni zid crkve. U sredini je ploča Mosconijevih, a sa strane su nadgrobne ploče dvojice pazinskih prepozita: Jakova Rampela (17. stoljeće) i Ivana Fatora (18. stoljeće).

Natpis na nadgrobnoj ploči Mosconijevih, izrađenoj od bijeloga vapnenca u pravilnoj klasičnoj kapitali, djelomice izlizan, teče okvirom nadgrobne ploče. Pločom prevladava lik anđela, izveden u plitkome reljefu, koji u rukama drži grbove obitelji Mosconi i Pramperg (Praunsperg). Anđeo je odjeven u dugu haljinu, preko koje je prsluk dugih rukava povezan u pasu, s kapuljačom skupljenom na ramenu. Rukavi haljine poprečno su nabrani, a krajnji dugi dio zavrnut i nareskan. Krila jednako duga kao i ruke prate obris glave i podignutih ramena. Kosa u uvojcima pada na ramena, a na čelu je povezana vrpcom. Uz duže strane okvira obli su polustupovi sa četverostranim bazama i jednostavnim kapitelima, među kojima je razapet plitki luk. U trokutnim poljima na vrhu, između okvira i luka, nazubljeni su trolisti uokvireni biserima.

Lijevo od ploče Mosconijevih nalazi se nadgrobna ploča Rampelijevih, jedne od najpoznatijih pazinskih plemićkih obitelji. Ova je obitelj podrijetlom s Liparskih otoka u Tirenskome moru. Najstariji poznati član ove obitelji, Leonard Rampel de Salina, bio je u drugoj polovini 15. stoljeća bilježnik i kancelar Pazinske knežije. Njegovi potomci dobili su posjed Kašćergu i titulu plemića. Kristofor, jedan od članova obitelji, doktorirao je pravo u Padovi, bio je carevim savjetnikom, zatim dvorskim knezom, vikarom i kapelanom za vrijeme Auersperga, a stekao je i titulu baruna Kašćerge. Jakov, njegov brat, postao je 1665. g. pazinskim prepozitom. Bio je slobodni barun Kašćerge (Kaisersfelt), mitronosni opat Svete Marije de Abraham, apostolski protonotar, vikar za dio porečke dijeceze koji je politički potpao pod Austriju. Umro je 1698. godine.

Desno od ploče Mosconijevih nalazi se nadgrobna ploča s natpisom i grbom pazinskoga prepozita Ivana Fatora koji je još za života (1716.) pripremio grobnicu za sebe i svoje nasljednike u sredini svetišta crkve. Bio je opat mitronosac Sv. Jakova na Dunavu, kapelan Njegova Veličanstva cara, apostolski protonotar, vikar porečkoga biskupa u dijelu dijeceze koji je bio na teritoriju austrijske Istre. Umro je g. 1729. u 74. godini.

Štit ovalna oblika isklesan u kartuši s volutama, razdijeljen je vodoravno: u gornjemu polju jedan je cvijet, a u donjem savinuta ruka koja drži guščje pero. Insignije: biskupska mitra i štap iznad kojih je prelatski šešir.

Za nastavak reportaže kliknite ovdje

Ljubomir Škrinjar