Sveti Petar u Šumi – "Krasna zemljo, Istro mila"
Pristojan agnostik priznat će Katoličkim crkvenim redovima da su bili vrlo značajan čimbenik sveukupnog života Hrvatske, a posebice na područjima znanosti, kulture, umjetnosti, naobrazbe, pa čak i politike. Pavlini - Red Svetog Pavla Pustinjaka - obilježili su duhovnu povijest Hrvatske, a pavlinske su škole gotovo tri stoljeća (od 1503 - 1786. godine) bila mjesta naobrazbe i kulturnog djelovanja koji su ostavili neizbrisiv trag u temeljima Hrvatske kulturne baštine. Prvo marijansko svetište i samostan izgradili su u Remetama (Zagreb) 1250., zatim grade samostane u Senju (1364.), Lepoglavi (1400.), a 1459. nasljeđuju benediktinski samostan u današnjem istarskom mjestu Sveti Petar u Šumi.
Benediktinski samostan i crkva Sv. Petra i Pavla, oko kojeg je niknulo današnje naselje Svetog Petra u Šumi, se prvi put u dokumentima spominje 1134. Iz tog vremena ostala je sačuvana jedna latinska rukopisna knjiga, i ulomak kamene grede s glagoljskim slovima (Supetarski ulomak).
Pavlinski samostan i barokna župna crkva Sv. Petra i Pavla u Svetom Petru u Šumi
Godine 1459. pavlinima je darovan samostan i crkva koje su već ranije napustili benediktinci. General Pavlinskog reda i zagrebački biskup Šimun Bratulić (1550.-1613.) obnovio je samostan i proširio crkvu. U Uskočkom ratu (1616.) samostan je spaljen i srušen. Temeljito je obnovljen tek nakon 1731., a nova crkva sv. Petra i Pavla, na mjestu prijašnje, dovršena je i posvećena 1755. godine. Romanički zvonik (uz pročelje crkve) je obnovljen u XVI st.
Klaustar samostana
Pavlinski samostan Sv. Petra i Pavla je dvokatni samostan klaustralnog tipa. Klaustar, odnosno pravokutni otvoreno-zatvoreni prostor simbolično predstavlja srce i glavni životni prostor ovoga tipa samostana. U središnjemu, otvorenom dijelu nalazi se samostanska šterna ili cisterna za kišnicu koja se skuplja sa samostanskih krovova.
Pavlini su na jedinstveni način preoblikovali benediktinski klaustar: nove renesansne stupove pravokutnog presjeka, koji nose široke polukružne lukove, postavili su u podnožju, a stare romaničke okrugle stupiće s uskim arkadama premjestili su na kat te dobili šetnicu u prizemlju i na katu.
Grlo bunara cisterne
1786. godine prosvijetljeni apsolutistički austrijski car Josip II dozvoljava gradnju sinagoga, a ukida mnoge katoličke crkvene redove, otima im imovinu i "nacionalizira“ njihove samostane. Zabranio je djelovanje i Pavlinskom redu, koji se već od samog dolaska u Hrvatsku koristi podjednako latinskim i hrvatskim jezikom (u svim njegovim dijalektalnim varijantama - čakavštini, kajkavštini i štokavštini) u liturgiji, književnosti i školstvu. U Hrvatskom su se primorju i Istri koristili i glagoljicom. Širili su hrvatsku nacionalnu i političku svijest.Globalizatorima to oduvijek smeta.
Jozefinističku čistku preživjela su samo dva pavlinska samostana, i to u Poljskoj: Jasna Góra (danas grad Czestochowe) i Krakow. Pavlini iz Jasne Góre su se vratili u Sv. Petar u Šumi nakon punih 210 godina – 7. srpnja 1993., zaslugom našega pokojnog kardinala Franje Kuharića.
Unutrašnjost crkve Sv. Petra i Pavla
Crkva je jednobrodna, bačvasto-križnog svoda, sa po dvije uzidane prostrane bočne kapele s baroknim oltarima posvećenim Ružarici (1759), Sv. Križu (1763), Nevinoj dječici (1766), i Sv. Pavlu pustinjaku (1777).
Kapela i oltar Sv. Križa
Svi su oltari, kipovi svetaca i ornamenti rezbareni u drvetu (pavlinski majstor Pavao Riedl): u sredini je svakog oltara velika pala uokvirena drvenim, mramoriziranim stupovima i pilastrima (vješto obojeni da bi se postigao efekt pravog mramora). Slike je izradio pavlinski slikar Leopold Keckheisen. Restaurirane su prije nekoliko godina u Zagrebu.
Zidovi bočnih kapela Sv. Križa i Nevine dječice obloženi su oslikanim kožnim tapetama sa cvjetnim motivima (tema svojstvena za slikarstvo pavlina) iz razdoblja baroka.
Kožne zidne tapete
Nad bočnim su kapelama empore za redovnike, a crkvena unutrašnjost opremljena je 1755–1772. i predstavlja polaznu točku za proučavanje baroka u Istri. Razdoblje XVII i XVIII stoljeća predstavlja vrhunac pavlinske umjetničke djelatnosti.
Glavni žrtvenik posvećen apostolima Petru i Pavlu (1755.), zaštitnicima crkve i župe.
Mramorizirani drveni stupovi i kipovi četiri evanđelista okružuju oltarnu palu s velikom slikom na platnu -"Isus predaje ključeve Kraljevstva nebeskog Sv. Petru". Iznad tabernakula stoji kopija čudotvorne slike Crne Gospe (naslikana 1383.) iz najvećeg poljskog marijanskog svetišta Jasna Góra (Majka Božja Jasnogorska, zaštitnica Poljske, ) za koju je u crkvenim knjigama zapisano da je ovdje, u Sv. Petru u Šumi, proplakala na Badnjak godine 1721.
Izduženo svetište
Oltar Ružarica; na pjevalištu su prekrasne orgulje iz 1770. godine.
Dječji pjevački zbor župe Sv. Petra i Pavla, utemeljen 1998. godine, od početka vode supetarski laici Marija Hekić i Mauricio Zović.
Molitva prije večernje mise je poseban duhovni doživljaj u ovoj lijepoj crkvi neobično ugodne akustike. Pavlini u Sv. Petru u Šumi vode Centar za nerođeni život ("Molitvom i žrtvom spasi život nerođenom!"), i Dom za duhovne vježbe Betanija.
Poprsje Šimuna Bratulića (1550.- 1611.) ispred crkve u Svetom Petru u Šumi
Poprsje zagrebačkog biskupa i generala pavlinskog reda Šimuna Bratulića zajedno su otkrili kardinal Bozanić i general Izydor Matuszewski (glavni prior Reda svetoga Pavla Prvoga pustinjaka, u samostanu Jasna Góra) 29. lipnja 2008., prigodom svečane proslave 700. obljetnice službenog priznanja Pavlinskog reda od strane Svete Stolice. Spomenimo još da je posljednje pismo i dokument koje je papa Ivan Pavao II. potpisao dan prije preminuća – bilo upućeno Izydoru Matuszewskom.
Pročelje crkve Sv. Petra i Pavla
Romanički zvonik, obnovljen u XVI st., nije odvojen od crkve već je podignut uz njeno pročelje.
Pavlinski grb uljepšava vrh pročelja: lavovi, palma i gavran koji u kljunu drži kruh
Župnik o. Krzysztof Rodak objasnio nam je podrijetlo pavlinskog grba.
Cijeli grb povezan je sa svetim pustinjacima iz prvih kršćanskih vremena, na čelu s njihovim patrijarsima: sv. Pavlom i Antunom Pustinjakom, začetnicima kršćanskoga anahoretizma, prvog oblika duhovnog života.
Sveti Pavao Prvi pustinjak je za Pavlinski red patrijarh kao što je Abraham za Božji narod. Rođen u Egiptu, živio je u vremenu rimskih careva od Decija do Dioklecijana, i strašnih progona kršćana. Da se ne odrekne Isusa Krista ostavio je svoje veliko imanje šogoru i otišao je u pustinju gdje je do konca života živio isposnički, u samoći i kontemplaciji. Hranio se je plodovima palme, a gavran mu je donosio koricu kruha.
Sveti Antun opat, taj slavni Antun Pustinjak, zvan i Veliki, također je rođen u Egiptu, nadomak obala Crvenoga mora. I on je veći dio života živio isposnički, u samoći i kontemplaciji u pustinji, nastanjen u jednoj špilji. Kad je posjetio Pavla Pustinjaka tada je gavran, koji je svakoga dana dolijetao, podijelio porciju kruha. Pavao je umro u dubokoj starosti, a pokopao ga je Antun uz pomoć lavova koji su iskopali raku.
Spomenimo na kraju reportaže da je sv. Antun Pustinjak umro 356. po.Kr.(?), u dobi od 105 godina. Iste je godine umro i Ezana (300.–356. po.Kr.), kralj Aksumskog kraljevstva na jugu Egipta (današnja Eritreja), treće velesile svoga doba i prve države u svijetu koja 325. godine počinje kovati novac sa znakom križa - najizrazitijim simbolom kršćanstva, nove vjere kralja Ezana i njegovog kraljevstva.
Poprsje kralja Ezana je na aversu (prednja strana novca - lice), a križ dominira na reversu (naličju novca). Dvanaest godina kasnije, tj. 337. po. Kr., pojavio se i prvi rimski novčić na čijem reversu vidimo mali "Konstantinov znak", ali još uvijek u društvu simbola koji pripadaju krugu antičkih bogova: zmija-štap-zvijezda. Na aversu je glava Konstantina I.
Ljubomir Škrinjar