Reportaža: Roč – "Krasna zemljo, Istro mila“

Toponim Roč prvi puta pojavio se u ispravi iz 1064. godine, kojom kralj Henrik IV daruje markgrofu Ulriku neka sela u pokrajini Istri među kojima je i Roč (Ruz). U ranom srednjem vijeku prelazi iz ruku Ulrikovih nasljednika pod vlast Aquileje, vjerojatno oko 1303. godine.

Jedna od pet obnovljenih ročkih kula

Kad su Venecijanci 1412. osvojili Roč, porušili su gradske bedeme da bi se osvetili Ročanima (koji su se usudili napast mletačke posjede), a već 1421. naređuju da se bedemi s devet obrambenih kula ponovno grade. Do danas je sačuvan velik dio venecijanskih zidina i pet obrambenih kula, a od predvenecijanske utvrde sačuvana je poligonalna kula u bedemu blizu Velikih vrata, te je možda posljednji ostatak starog ročkog kaštela. Roč sa svojim pograničnim položajem na mletačko-austrijskoj granici dijeli sudbinu obližnjeg utvrđenog gradića Huma. 

Velika vrata sa stražarnicom

Roč je i danas okružen zidinama, a u mjesto se kao i nekada ulazi kroz dvoja gradska vrata, Velika i Mala.

Zvonik iz 1565. i župna crkva Sv. Bartula (Bartolomeja)

Čitavim Ročem dominira jedinstven srednjovjekovni sakralni kompleks crkava, Sv. Bartula (Bartolomeja), danas župna crkva, a ranije i bratovštinska, i Sv. Antuna Opata, koji je također imao svoju bratovštinu, smještene jedna uz drugu (udaljene samo dva metra) kao "dvojne" crkve. Obje crkve su paralelne, ali im zapadna pročelja nisu u istoj ravnini, već je crkva Sv. Antuna Opata izvučena par metara na zapad, i izgrađena je na nešto nižoj razini. Crkva Sv. Bartula je podignuta na živoj stijeni najviše kote Roča.

Crkva Sv. Antuna Opata, XII st.

Tri posvetna križa i ostaci zidnih slika

Tri posvetna križa, na južnom bočnom zidu crkve Sv. Antuna Opata, sadrže glagoljske grafite iz razdoblja od kraja XII do XV st., među njima je najznačajniji Ročki glagoljski abecedarij (koji je spona između mlađih i starijih glagoljskih abecedarija) nastao oko 1200. godine, u vrijeme posvećenja crkve. Bio je običaj da na posvetnom križu biskup svetim uljem blagoslovi crkvu prigodom njezina posvećenja.

Posvetni križ s Ročkim glagoljskim abecedarijem

Križ je najrašireniji i najizrazitiji simbol kršćanstva. Poznata su nam 42 oblika križa, koji u raznim razdobljima (kršćanske) povijesti imaju posebna dodatna značenja i simboliku. Ročki posvetni križ (morfološki oblik crux pattée) ucrtan je u dvije kružnice, a sedam okruglih "točaka" (planeta?, smrtnih grijeha?, svetih sakramenata?) umetnuto je u prostor između kružnica.

Ročki glagoljaški abecedarij, koji pokazuje formiranje hrvatske uglate glagoljice, upisan je sitnim slovima u vodoravnoj anteni (gredi) posvetnog križa.

Posvetni križ (veći) i Sunčani križ (manji)

I na ovom, nešto mlađem posvetnom križu (sa šest  "točaka"!) ugrebano je nekoliko glagoljičnih zidopisa (grafita) - To pisa pop starac z Like miseca… č.u.ži. (Č.U.ŽI. je glagoljska datacija za 1417. godinu), zatim V ime Božje amen, i dr.

Spomenut ćemo da su sunčani i grčki križ bili i zaštitni znak (logotip) vozila Prve pomoći. Neprimjetno i bez objašnjenja su zamijenjeni novim logotipom: zvijezdom, štapom i zmijom. Šamanizam. Danas živimo u civilizaciji tehnologije straha i hipnotiziranja ljudi.

Unutrašnjost crkve Sv. Antuna Opata

Crkva Sv. Antuna Opata pokazuje odlike romanike i gotike. Izgrađena je u XII st. u romaničkom stilu (s neuobičajenom asimetričnom preslicom na zapadnom pročelju), a dograđena i obnovljena 1492. kada je izgrađeno kasnogotičko poligonalno svetište sa zvjezdastim svodom.

Crkvena lađa Sv. Antuna Opata je u svemu slična, ali skromnija verzija nešto starije župne crkve Sv.Bartula.  

Unutrašnjost crkve Sv. Bartula

Crkva Sv. Bartula proširena je u trobrodnu 1492. godine (glagoljska datacija Č.U.P.B.). Značajna je po rijetkom tipu kasnogotičkog mrežastog svoda (paralelnih rebara) u svetištu. Barokizirana je 1676. Uz crkvu je zvonik iz 1565. godine.

Zapadno pročelje crkve Sv. Bartula

Zanosno i sadržajno zanimljivo o glagoljici i hrvatskim glagoljašima pričao je profesor gimnazijalcima ispred crkve Sv. Bartula. To je radosna vijest. Tužna strana ovog učeničkog izleta je činjenica da gimnazijalci nisu vidjeli ni Ročki abecedarij (udaljen svega dvadeset koraka), ni gotički svod u Sv. Bartulu, ni freske s glagoljskim grafitima u crkvici Sv. Roka, koju nazivaju i malom istarskom likovnom enciklopedijom. Svatko imalo normalan upitat će se – a zašto nisu vidjeli?

Kažu nam - zbog naputka (nije valjda "U ime Naroda…") po kojem je učenike zabranjeno organizirano voditi u crkve!? Je li to prilog Hrvatske svjetskom naporu da se smanji utjecaj kršćanskog učenja u suvremenom životu, trendu koji se i u Hrvatskoj opasno širi? Neka anđeli budu s piscem naputka!  

  Kamenica iz Gračišća – još uvijek na izvornom mjestu pored lopice crkve Sv. Marije.

Na području onovremene Istre bilo je 616 bratovština, udruga pod okriljem i zaštitništvom Crkve, utemeljene poradi uzajamne pomoći na osnovi kršćanske solidarnosti, a članovi bratovštine mogli su biti seljaci i zanatlije (i njihove žene) te svećenici. Veće bratovštine, kao preteče današnjih kreditnih i osiguravajućih društva, imale su i svoje crkve. U Roču je glavna bila bratovština crkve Sv. Bartula.

Među brojnim očuvanim knjigama i administrativnim dokumentima iz Roča nalazi se i Kvaderna bratovštine sv. Bartula i Ročke komune 1523.-1626., knjiga pisana glagoljicom na hrvatskom jeziku. U knjizi nalazimo obilje različitih podataka iz gospodarske povijesti Roča.

Osnovna moneta bila je libra koja je vrijedila 20 soldina.

Spud je stara mjera za tekućine i krute tvari. Ročki vinski spud ima 34 litre te sadrži 24 žbana, odnosno 48 polaća.

Karac (starić) je stara, uglavnom žitna mjera - 8 litara ili 1/6 spuda.

Librica je mjera za težinu, iznosi 300 grama.

Prototipovi vinskih, žitnih, uljnih i solnih pramjera, danas pod skupnim nazivom kamenica, redovno su bili uklesani u kamenu (postavljenom na javnom mjestu), često obilježeni znakom nadležne vlasti, a spominju se od XIII stoljeća u najstarijim statutima naših gradova u Istri, Hrvatskom primorju i Dalmaciji. Kamenicu spominje i Statut grada Gradeca (Zagreb) iz 1405., a prvi pisani spomen očuvan je u Dubrovniku, u Carinskom statutu iz 1286-1288. ("...pondere communis de lapidibus").

Cijene vola ("srednjevjekovnog traktora") u Roču:

Cijene sira za jednu libricu (300 gr.):

Dnevnica najamnika (za kopača s motikom):

Spud pšenice prodavao se po 3 libre godine 1543., a 1603. za 9 libri i 12 soldina. Sa dva spuda pšenice plačao se godišnji najam vola 1549. godine.

Kratkotrajno razdoblje francuske uprave u Istri (1806 – 1813.), kao i vrijeme Ilirskih provincija (1809 – 1819.), pamti se po dotada neviđenoj pljački i grabežu, osobito imovine katoličke crkve. Plijenila se čak i imovina na grobljima, a potom bi se prodavala na dražbi. Pod utjecajem Lože slobodnih zidara iz Milana, i njezine ispostave u Kopru, Odlukom od 26. svibnja 1807. godine francuska vlada Kraljevine Italije ukinula je sve bratovštine na području Istre, što je dovelo do gospodarskog sloma Istre. Tako je 1817. samo u Roču od gladi umrlo, u razdoblju od siječnja do kolovoza, 49 ljudi.

Žakan Juri

Svećenici (popovi) glagoljaši ženili su se kao žakni u 21. godini, to jest prije nego što su primili velike redove (tj. položili svećenički ispit). U Roču su sebe radije nazivali domin nego pop.

Glagoljaški svećenik i hrvatski intelektualac Juri živio je i radio u Roču. Još kao žakan (sjemeništarac, učenik) sudjelovao je u redigiranju prve hrvatske tiskane knjige Misal po zakonu rimskoga dvora iz 1483. godine. Njegova bista, rad kipara Alojza Čargonje, postavljena je ispred pročelja crkve Sv. Bartula, a naslanja se i na sjeverni zid crkve Sv. Antuna Opata.

Predložak za hrvatski prvotisak je bio iluminirani glagoljski Misal krbavskog kneza Novaka od Ostrovice Ličke iz 1368. godine (tzv. Novakov misal – danas u vlasništvu Nacionalne knjižnice u Beču, ima 272 lista A4 formata), u kojem je na posljednjoj stranici žakan Juri ushićeno navijestio skori izlazak iz tiska prve hrvatske glagoljske inkunabule: "Vita, vita! Štampa naša gori gre! Tako ja oću, da naša gori gre. 1482. meseca ijuna 26. dni. To be pisano v grade Izule. To pisa Juri Žakan iz Roča. Bog mu pomagai i vsem ki mu dobro ote."

Hrvati imaju devet inkunabula: šest glagoljičnih i tri latinične (prva tiskana je Molitvenik iz 1490.). Biskup Nikola Modruški, branitelj glagoljice, je prvi hrvatski pisac koji je 1474. objavio svoje djelo (Nekrolog kardinalu Riariju, pisan latinskim jezikom), u tiskanom obliku.

Glagoljica

Naziv "glagoljica“ dolazi od stare riječi glagoljati, što znači govoriti. Hrvati se služe njome od IX st., i to je prvo hrvatsko pismo (s 34 glagoljska slova) na kojem smo zapisali svoj hrvatski jezik.

Neka od glagoljaških slova su vrlo slična slovima iz starih orijentalnih pisama, na primjer kretskih linearnih pisama A i B ili samaritanskog, a podrijetlo glagoljice još je uvijek nejasno. Pismo je posebno i po tome što slova imaju svoja imena, a rabe se i kao brojevi.

Zašto uglata glagoljica nije postala službeno hrvatsko pismo? Po nekim tumačenjima krivci bi bili Turci jer je 1493. hrvatsko plemstvo izginulo u tragičnoj bitci na Krbavskom polju.

Glagoljašima i glagoljici podignuto je 11 spomen-obilježja uz cestu Roč – Hum. Idejni autor ove Aleje glagoljaša je hrvatski akademik Josip Bratulić, a spomenike je izradio kipar Željko Janeš. 

Odmorište žakna Jurja

Spomenik prvoj hrvatskoj tiskanoj knjizi: sedam tiskarskih glagoljskih slova, isklesanim iz kamena, redom ispisuju ime ŽAKAN JURI, a između ovih blokova je stup kao knjiga, s Jurjevim zapisom, glagoljicom iu latiničkom prijepisu Vita, vita! Štampa naša gori gre 1482.  

Lapidarij

Kopije najvažnijih hrvatskoglagoljskih spomenika su postavljene uz crkvicu Gospe od Snijega u selu Brnobići (2 km od Huma). 

Uspon Istarskoga razvoda

Kamena vrata u obliku glagoljičnog slova L, kroz koje prolazi put, a oko njega su razasuti kameni u obliku glagoljičnih slova, ispisujući riječi Istarski razvod. Pojam razvod stari je hrvatski pravni termin, a označavao je čin uvođenja u posjed ophodom po zemlji. Istarski razvod, javna isprava napisana 1325. hrvatskim, latinskim i njemačkim jezikom, opisuje i uređuje međe između pojedinih istarskih seoskih općina („komuna“). Opširnije o glagoljašima, glagoljici i Istarskom razvodu vidi u rubrici Hrvatski leksikon Portala  HKV-a. 

U administrativnoj uporabi glagoljica biva istisnuta početkom XVII st. u doba talijaniziranja, a mnogi hrvatskoglagoljski spomenici su uništeni u razdoblju vladavine Musolinija. Očuvani dokumenti i računi opčine roške do 1610. uređuju se samo hrvatskim jezikom i piše hrvatskim glagoljskim pismom, a od godine 1610. samo talijanskim jezikom.

Ročani su do XVII stoljeća imali samo hrvatska obiteljska imena (Antonić, Benčić, Blažević, Kruljac, Kovačić, Perčin, Vodopija…).

Talijani su nastojali u što većoj mjeri talijanizirat i povijest Istre kroz promjenu izvornih hrvatskih toponima. Tako su, primjerice, dvije utvrde u blizini Roča, Črni Grad i Bijeli Grad preimenovali u Album i Nigrum. Danas u Istri možete vidjeti službene napise koji počinju talijanskim, a ne hrvatskim nazivom, što je protivno zakonu, kao i nerijetko krivo istaknutu hrvatsku zastavu na zgradama državne uprave.

Narodi srednjeg Istoka su strane svijeta nazivali po bojama, pa bi se imena Črni i Bijeli Grad mogla u izvornom značenju odnositi na "istočnu" i "zapadnu" utvrdu, podignute da brane jedan od prilaza u franačku srednju Istru. Ili je u blizini, u vrijeme prije pokrštavanja ili u vrijeme ranog Kršćanstva, postojalo važno svetište dualističkog kulta Crnog i Bijelog boga, ili nekih drugih božanstava Mazdaizma odnosno Manihejstva.  

Crkvica Sv. Roka u Roču, XII st.

Crkvica je u početku bila posvećena Sv. Petru, a od oko 1500. godine posvećena je Sv. Roku, zaštitniku od kužnih bolesti (razorne epidemije kuge – morije - u Roču 1511., 1555. i 1632.).

Unutrašnjost male, jednobrodne, romaničke crkvice Sv. Roka, s upisanom („učahurenom“) polukružnom apsidom.

Apsida je oslikana s tri sloja gotičkih fresaka iz XIV i XV stoljeća. Ostake ovih zidnih slika i devet glagoljskih grafita ispod višeslojnih premaza vapnene žbuke, kao i Posvetne križeve u crkvi Sv. Antuna Opata, otkrio je pokojni hrvatski akademik Branko Fučić. Jednom će i njemu biti podignut spomenik.

Nekad je cijela unutrašnjost crkvice bila oslikana. Od 12 likova apostola, naslikanih u nišama arkada s tamnomodrom pozadinom, danas vidimo samo petoricu. Najbolje se sačuvalo lice apostola Filipa (prvi s desna, odnosno zadnji u nizu). U gornjem dijelu apside, polukupoli, bio je ikonografski prikaz Krista kako sjedi na prijestolju, okružen simbolima četiri evanđelista (tetramorfom) od kojih danas vidimo tek lava (Marko) i dio krila orla (Ivan). Ovaj sloj fresaka, nazvan Maiestas Domini i apostoli, pripada mlađem sloju kojeg datira glagoljski grafit V ime Božie. Let Gospodnih Ć.U.M.E (= 1466.g.). Naslikao ih je domaći, istarski majstor. 

Lijeva strana apside

Stariji ciklus fresaka, djelo nepoznata majstora iz XIV st., otkriven je ispod mlađeg sloja. Vidimo neku ženu koja kleći i muškarca koji sa sklopljenim rukama moli, a između njih neki bosonogi lik s opuštenim visećim nogama pa zaključujemo da se radi o vješanju i obješeniku, ikonografiji popularne srednjevjekovne legende o hodočasnicima u Santiago de Compostela (Španjolska).

Hodočasnici su bili i prvi europski turisti za koje je u ono vrijeme čak napisan i "turistički vodič" s uputama gdje jeftino mogu prenoćiti, gdje se nalaze važnije relikvije, gdje mogu očekivati napad razbojnika itd. Ako imate namjeru posjetiti Roč – ponesite sa sobom kopiju ove reportaže jer mi "turističkog vodiča" nismo vidjeli.

"Vandalizam" jednog od najslavnijih ročkih glagoljaša otkriven je 1999., tijekom zadnje restauracije freska. Na crvenoj draperiji žene koja kleći vidimo uparan crtež ruke s ispruženim kažiprstom u pravcu glagoljskog teksta Se pisa Šimun Žakan Č.U.P.E. (= 1496.g.). Riječ je o Šimunu Greblu, ročkom prevoditelju i piscu knjige Kvadriga duhovnim zakonom, danas u vlasništvu Nacionalne knjižnice u Beču.

Desna strana apside

U lijevom kutu fotografije vidimo kako krvnik mačem odsijeca čelavu glavu mučenika (Sv.Pavao?), a taj kleči sklopljenih ruku, dok mu anđeli odnose dušu u raj. Uz taj hagiografski prizor iz najstarijeg sloja otkriven je još jedan: prizor raspeća Sv. Petra (desni donji kut fotografije) – otkrio ga je mr. Radovan Oštrić (Konzervatorski odjel u Rijeci) tijekom restauracije fresaka (1999 -2000.).