Selo Biskupija kod Knina - zatiranje hrvatskog identiteta

Govori se da se putuje kako bi se štogod naučilo, da se prošire vlastiti uljudbeni i duhovni obzori. Turistička odredišta koja svjedoče o identitetu, vjeri i kulturi hrvatskoga naroda nisu ni danas na popisu "destinacija" koje nam agencije nude, a nekim mjestima namijenjena je ona strašna starinska kazna koja se zvala perditio ili damnatio, što bi značilo gubitak uspomene ili predaja zaboravu. Jedno od takvih mjesta je i selo Biskupija. To nije neko selo na kraju svijeta, štoviše, nalazi se gotovo uz cestu kojom su "građani Hrvatske" desetljećima putovali od Zagreba do Splita.

Ako ćemo vjerovati vjerodostojnim arheološkim nalazima onda su Hrvati u VII stoljeću naselili područje Biskupije, Kapitula i Knina, povijesne lokalitete hrvatske prošlosti i kulture, središta hrvatske države u razdoblju od IX do XII stoljeća.  

Kninsko polje ili "Kosovo polje" i cesta do Biskupije i Knina 

Arheolozi smatraju da temelji pet crkava datiraju iz perioda hrvatskih vladara od VIII do XI stoljeća, i to je najznačajniji starohrvatski lokalitet u Hrvatskoj. Ovdje je oko 1040. godine osnovana Hrvatska biskupija, čija je jurisdikcija sezala sve do rijeke Drave.

U starohrvatsko doba ime za Biskupiju je "Pet crkava", a tek od XI stoljeća, nakon što je crkva-katedrala Sv. Marije postala sjedište biskupa svih Hrvata, naziva se Biskupija. Od XV stoljeća je u uporabi naziv "Pet crkava u Kosovu", zatim Orlić, a 1998. selu je vraćeno ime Biskupija.

Toponimi "Kosovo polje" i "Pet crkava u Kosovu", ciljana je politička krivotvorina nastala u XV stoljeću tijekom prijevoda "Ljetopisa popa Dukljanina" (napisan sredinom XII st.) s latinskog na hrvatski. Prijevod se vremenski podudara s dolaskom kaluđera Srpske pravoslavne crkve iz Bosne i Srbije u ove krajeve, a način na koji nepoznati prevoditelj prerađuje, dodaje i mijenja izvorni latinski tekst pogoduje onodobnoj politici Bizanta (Istočne Crkve).

Prevoditelj među inim izostavlja naziv Crvena Hrvatska (Hercegovina i dio Crne Gore), a "ad quinquae Ecclesias in campo" iz latinskog izdanja "Ljetopisa popa Dukljanina", gdje campo znači polje, a ne Kosovo (na kojem su Srbi 1389. godine izgubili bitku s Turcima), prevodi u "v petih cirkvah v Kosovi". Hrvatski prijevod Ljetopisa zatim Marko Marulić (+1524.) prevodi na latinski.

Toponim Cossovo (Kosovo) za Kninsko polje se prvi puta pojavljuje na nekoj inozemnoj zemljopisnoj karti tek 1780. godine, dok se na starijim kartama (XV – XVI st.) rabi ime "campagna". I u sačuvanim starim hrvatskim dokumentima (Codex diplomaticus…) nigdje se ne spominje Kosovo.  

Jadna je ova Hrvatska država u kojoj avnojevski intelektualci, iz neznanja ili namjerno još i danas promiću velikosrpski mit. Čitamo tako u Večernjem listu od 1. ožujka 2008. – "Ovo, hrvatsko Kosovo koje se nalazi pored Knina, koje su prije rata neki nazivali i dalmatinskim Kosovom… ima i svoje Kosovo polje, kao i rječicu koja se zove Kosovčica… Srbi povratnici… svi, pa i oni najstariji, reći će da se od pamtivijeka njihovo mjesto zove Kosovo."

Sava Bjelanović, narodni poslanik i politički vođa Srba u Dalmatinskom saboru, lijepo je objasnio odakle naziv dalmatinsko Kosovo: "O Kosovljanima se kaže, da su se doselili s velikog Polja Kosova, gdje je bio onaj strašan boj..."(Srpski glas, broj 26, Zadar, 1896.)

A blizak suradnik četničkog vojvode Šešelja, i potpredsjednik Srpske napredne stranke Aleksandar Vučić "posjetio je u ponedjeljak nekoliko srpskih obitelji u kninskoj okolici da bi se, kako je rekao, uvjerio kako živi srpski narod na ovom području. Vučić je posjetio Biovičino Selo, Đevrske, Manastir Krku i Bisukupiju… Ljudi koje sam upoznao žive teško, ali su istodobno i hrabri i entuzijasti i vraćaju se na svoja ognjišta. Žele samo biti svoji na svome i nikoga ne dirati – kaže Vučić" (Večernji list, 13. prosinca 2008.).  

 A kako je to "od pamtivijeka" izgledalo biti "svoj na svome" u dalmatinskom Kosovu

"Prva crkva-brvnara podignuta je u Riđanima, u prvoj polovini XVI stoljeća, a današnja crkva Sv. Ilije je podignut 1589. i posvećena 1590. godine. Ovo predanje se podudara s povijesnim podacima koji svjedoče da je najveća seoba Srba u Dalmaciju bila između 1521. i 1527. godine." (iz "Dalmatinska Lazarica i pravoslavni Kosovljani", izdanje Eparhije dalmatinske povodom 100-te godišnjice posvećenja temelja Dalmatinske Lazarice 1874-1974.) Dalmatinska Lazarica je pravoslavna crkva posvećena srpskom caru Lazaru.

Crkvina

 Kada je 1884. godine franjevac Lujo Maruna , tada župni pomoćnik u Drnišu, prvi puta došao istraživat u Biskupiju, njega i ekipu su nalupali i potjerali (vrijedno je pročitati knjigu akademika Dubravka Jelčića: 100 krvavih godina). Maruna je za života uspio sakupiti znatan broj starohrvatskih spomenika iz okolice Knina. Arheološki nalazi čuvani su u samostanu Sv. Ante u Kninu, a danas su izloženi u lijepom Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika (MHAS) u Splitu.

Crkvina – ranosrednjovjekovna trobrodna crkva sv. Marije (Kraljice Hrvata), 9. – 11. st.

□ Ostaci crkve sv. Marije  (tlocrt obojen žutom bojom)

□ Mauzolej hrvatskih vladara  (tlocrt obojen crvenom bojom)

□ Samostanski kompleks  (tlocrt obojen bijelom bojom)

 Značajni nalazi - Kameni spomenici: zabat sa likom Bogorodice (XI st.), akroterij ciborija (IX st.), ulomak okrugle krstionice (IX st.), ulomci skulpture (VIII – IX st.), četverostranični ciborij (XI st.), šesterostranični ciborij (IX st.), plutej ukrašen pleterom- "Hrvatski zmaj" (IX st.); Oružje: karolinški mačevi; Nakit i uporabni predmeti: naušnice, prstenje, keramičke posude (IX-X st.); Konjanička oprema: ostruge i kopče (IX st.).

Svi nalazi iz Biskupije izloženi su u MHAS. Bili su izloženi i u Zagrebu, davne 1992. na izložbi u Muzeju Mimara "Od Nina do Knina - iz hrvatske spomeničke baštine od 9. do 11. stoljeća: od Ninske biskupije do katedrale hrvatskog biskupa u Biskupiji kod Knina". Katedrala Sv. Marije bila je sjedište biskupa koji do 1330. godine nosi naziv biskup Hrvatske, a od 1330 - 1493. (1522.?) naziv biskup kninski. Navodno je ovdje bio pokopan hrvatski kralj Zvonimir, a zatim je njegovo tijelo preneseno u Solin.

Marijine katedrale nekada su bile, osim ovdje u Biskupiji, i u Skradinu, Osoru, Ninu, Rabu i Pićanu u Istri. Danas je pet od šesnaest katedrala u Hrvatskoj posvećeno Presvetoj Bogorodici (Gospi, Blaženoj Djevici Mariji), a nalaze se u Zagrebu, Splitu, Dubrovniku, Krku, Poreču, kao i dvije konkatedrale (Pula i Senj).

U crkvi i njezinoj okolici otkriveno je dosta starohrvatskih grobova i grobnica te dva sarkofaga s nalazima oružja, nakita i oruđa koji se mogu svrstati u razdoblje od VIII do XII stoljeća (luksuzno izrađen nakit, pozlaćene i bogato urešene ostruge, noževi i mačevi karolinškoga tipa…). Velik broj grobova bio je oštećen ili u potpunosti uništen prije početka arheoloških iskopavanja.

Kameni namještaj iz crkve/katedrale sv. Marije najbogatija je i najvažnija skupina predromaničke skulpture u Hrvatskoj (Vijenac, Broj 219, Zagreb, 25. srpnja 2002.) 

"Gospin pralik", XI stoljeće; fotografija iz arhiva MHAS, snimio Zoran Alajbeg

 Trokutni kameni zabat oltarne pregrade s likom Majke Božje (107x103 cm) je najraniji poznati lik Gospe u hrvatskoj umjetnosti i slavi se kao Gospa Velikoga hrvatskog krsnog zavjeta. Zaštitnica je Vojne biskupije, MORH-a i Glavnog stožera Oružanih snaga RH, a njezin blagdan slavi se na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, 5. kolovoza.

Na luku ispod reljefa Gospinog lika je natpis: SALV(e) (re)G(ina) S(alve) V(i)RGO. Oko glave je aureola, a iznad glave, kao i nad čelom, urezan je križ. Obod zabata je ukrašen kukama, obrnuto postavljenim nego što je uobičajeno.  

"Hrvatski zmaj" - ulomak pleterne ornamentike iz crkve Sv. Marije, IX stoljeće; MHAS, snimio Zoran Alajbeg 

  Pozlaćene ostruge; MHAS, snimio Zoran Alajbeg 

  Dječje pozlaćene ostruge iz IX st.; MHAS, snimio Zoran Alajbeg

Bogato ukrašene dječje pozlaćene ostruge (u osnovi je bronca) pronađene u grobnici unutar crkve Sv. Marije. Pronađene ostruge u Biskupiji se ubrajaju među najljepše izrađene ostruge karolinškog tipa u Europi IX stoljeća.  

  Pozlaćene kopče za remen ostruga; MHAS, snimio Zoran Alajbeg 

Naušnice, pozlaćeno srebro; MHAS, snimio Zoran Alajbeg 

Zlatna naušnica; MHAS, snimio Zoran Alajbeg 

Uz temelje razrušene katedrale Sv. Marije stoji zavjetna spomen crkva istog imena, izgrađena 1938. prema zamisli kipara Ivana Meštrovića, koji je za ovu crkvici izradio i kip Gospe (Majke Božje) u narodnoj nošnji iz Dalmatinske zagore s djetetom na krilu kako piše knjigu života. Podignuta je u spomen hrvatskih narodnih vladara, a crkvu je 19. rujna 1938. posvetio nadbiskup, danas blaženik Alojzije Stepinac.  

GOVOR NADBISKUPA dr. ALOJZIJA STEPINCA NA POSVETI SPOMEN CRKVE KRALJA ZVONIMIRA 

"Minulo je 860 ljeta, otkako je Dimitar Zvonimir, kralj iz naše hrvatske narodne dinastije, dao na ovome mjestu sagraditi katedralu u čast Majci Božjoj, bl. Djevici Mariji. Mnogo je bura i oluja prohujalo od toga doba do današnjega dana preko stabla našega narodnog organizma. One su polomile toliko njegovih grana, da se činilo da će na koncu iščupati i samo stablo sa korjenom i da će našega naroda i hrvatskoga imena nestati s lica zemlje. Kad u duhu prođemo čitavu našu krvavu povijest, napose doba divljih turskih navala, možemo mirne duše reći sa prorokom: «Misericordiae Domini, quia non sumus consumpti» (milosrđe Gospodnje da ne izgubismo! Thr. 3,22). Mogu drugi tražiti razloge, što smo se održali gdje hoće, za mene jest i ostaje zadnji razlog da nismo izginuli – milosrđe Božje! Zato, kad sam imao da odredim natpis za veliko zvono ove spomen-crkve, nisam dugo krzmao što da dadem napisati. Prošavši u duhu tolike silne pogibli, koje su prijetile, pala mi je odmah na um jedna slika iz sv. Pisma. Mojsije, predočujući u grandioznoj slici nezahvalnom izraelskom narodu velika dobročinstva Božja, govori: «Našao ga je (Gospod narod izraelski) u pustoj zemlji, na mjestu užasa i surove pustoši, vodio ga je i poučavao i štitio kao zjenicu oka svoga. Kao što orao vodi mlade svoje na lijet i lebdi nad njima i širi krila svoja, tako ga je on uzeo i nosio na ramenima svojim. Gospod je sam bio njegov vođa i nije bilo drugog boga uz njega. Postavio ga je na divnu zemlju, da uživa plodove polja i siše med iz stijene i da ima ulja na kamenitom tlu.» (Mojsije 32,10=13). 

Sjećajući se tih i tolikih dobročinstava Božjih, stavio sam, kao maleni znak zahvalnosti za bezbrojna dobročinstva Božja prema našemu hrvatskom narodu, na veliko zvono ove spomen-crkve natpis «Omnipotenti Dominatori Christo, qui per secula multa populi Croatarum dux solus fuit, hoc signum in laudem et gloriam sempiternam!» (Svemogućem vladaru Kristu, koji je kroz mnoge vjekove bio jedini vođa hrvatskoga naroda, ovo zvono na vječnu hvalu i slavu)! Neka Te, dakle, dragi moj hrvatski puče, ova spomen-crkva danas posvećena, i glas njezinih zvona, kad ih čuješ, potsjeća na dvije stvari: prvo, da budeš Bogu zahvalan za prošlost, za bezbrojna primljena dobročinstva, drugo, da Ti je samo u Njemu spas u budućnosti!  

Svima je znano kako bijesni danas boj protiv katoličke Crkve u mnogim krajevima svijeta. Nabacuju se najgorim klevetama na Crkvu Božju, tobože u ime znanosti. Nabacuju se najpodlijim lažima i uvredama na vrhovnu glavu Crkve Božje Sv. Oca i Petrovu stolicu, u ime tobožnje slobode. Gone kao divlje zvijeri u mnogim krajevima svijeta katoličke svećenike, redovnike i redovnice, tobože u ime napretka, kulture i demokracije. Uništavaju cvatuće katoličke škole u mnogim krajevima svijeta, tobože radi prosvjete puka. A ja ovdje kažem pred vama, brojnim tisućama, kažem pred cijelim svijetom, kažem otvoreno i jasno: gotovo sve što, što je lijepa i dobra u nama, u našem hrvatskom narodu, sve tekovine naše kulture, svu našu lijepu i časnu prošlost, dugujemo katoličkoj crkvi, s čijim su glavarom Papom Agatonom sklopili djedovi naši jedinstveni pakt i čuvali ga do danas. Velim, otvoreno pred cijelim svijetom, da nas Božja providnost nije pravodobno zaklonila pod majčinsko krilo katoličke Crkve, nestalo bi nas bilo već davno s lica zemlje upravo onako kako je nestalo divljih Avara, Huna, Vandala i tolikih drugih. I ja se usuđujem poći još i dalje pa reći ovo: Kad bismo, što ne dao dobri Bog, nesrećom otpali od katoličke Crkve i zabacili njezinu divnu nauku, brzo bi smo se srozali do barbarluka afričkih divljaka.  

Pogledajte samo malo po Europi, koja je, izgleda, u nekim dijelovima odlučila obračunati s katoličkom Crkvom i njezinom naukom, a diči se kulturom. Zar je kultura smatrati sebe nekim višim bićem-nadčovjekom i prezirati drugoga, kad se znade da su svi ljudi po sebi prah i pepeo, a po milosrđu Božjem svi djeca jednoga Oca nebeskoga? Zar je to kultura, smatrati, da samo veliki narodi imadu pravo na život a maleni imadu jedino pravo robovati i služiti sili, kad znademo po riječima sv. Pisma, da je «malog i velikog stvorio On (Gospod) i jednako se skrbi za sve», (pusillum et magnum ipse fecit et aequaliter cura est illi de omnibus! Sap. 6,8)? Zar je to kultura, kad se za jedno mjerilo pravde postavi gruba sila sa načelom: ili se ukloni ili se pokloni – a zbacuje se i gazi sloboda ljudske ličnosti i dostojanstvo čovjeka? Zar je to kultura, kad se otimlje tuđu imovinu samo zato jer ne će i ne mogu da misle i rade ono, što misle oni, koji su silom prigrabili vlast? Bog neka naš maleni narod oslobodi od takove prosvjete i kulture! Neka drugi rade kako ih je volja! Mi ćemo, došlo što mu drago, ostati vjerno u sklopu one Crkve koju je Isus Krist osnovao i povjerio na upravljanje sv. Petru i njegovim nasljednicima rimskim biskupima. Ta Crkva katolička, koja je po riječima apostola Pavla «columna et firmamentum veritatis» (stup i tvrđa istine) bila je za naš hrvatski narod najsigurniji putokaz i zaštita kroz život. Ona ga je oplemenjivala, Ona se radovala s njime, Ona je plakala s njime i pomagala ga u danima kušnje i nevolje. Ona je stavila kraljevsku krunu na glavu prvom njegovom kralju i učinila narod naš ravnopravnim drugim kršćanskim narodima Europe. Ona je sa svojim vrhovnim poglavarom Sv. Ocem i danas najvjerniji i najsigurniji njegov prijatelj.  

I zato ćemo Božjom pomoću najsvečanije za tri godine proslaviti 1300-godišnjicu, kad je hrvatski narod prvi puta stupio u vezu sa sv. Rimskom Stolicom. Ali kao što će nas ova zavjetna spomen-crkva poticati na zahvalnost Bogu za primljena dobročinstva u prošlosti, tako neka nam bude podstrek da ne klonemo u budućnosti. Ne znamo kada je položaj u svijetu izgledao tako strašan kao danas. Svi sa zebnjom u srcu očekuju čas, kad će, planuti pokolj, kakvog svijet još nije vidio. Narodi su naoružani do zubi. Za male narode nema više pravice na zemlji. Oni su postali igračka, kojom se igraju veliki i moćni. Ali ako nema pravde na zemlji, mi vjerujemo, da je imade na nebu i da će konačno pobijediti vječna pravda.

Zato, dragi moj ispaćeni narode, ne kloni duhom! Jer što su svi ti do zuba naoružani narodi pred svemogućim Bogom?» «Omnes gentes quasi non sint, sic sunt coram eo quasi nihilum et inane reputati sunt ei» (Svi narodi kao da ih ni nema, tako su pred Njim i kao ništica i taština, smatraju se pred njim! Is. 40,17.). Zato je s pravom mogao reći apostol Petar: «I nema u nijednom drugom spasenja, jer nema drugoga imena pod zemljom danoga ljudima, u kojem bismo se mogli spasiti» osim Krista Gospoda, kojemu je «dana sva vlast na nebu i na zemlji» (Act. 4,12) i koji je jedini «rex regum et Dominus dominantium – kralj kraljeva i gospodar gospodara» (Det. 10,17). K njemu, koji je doveo naš narod u krilo Crkve katoličke i moćnom svojom rukom štitio ga, čuvao i branio i obranio kroz dugih 13 vjekova u današnjoj domovini. K Njemu upiremo svoje oči u teškim danima sadašnjice. Mi smo uvjereni, a istinitost riječi sv. Pisma: «Timenti Dominum non ocuret mala, sed in tentantione Deus Illum conservabit et liberabit a malis» (Tko se Gospoda boji, neće ga stići zlo, nego će ga Bog očuvati u kušnji i osloboditi ga od zla» Eccl. 31,1).  

To neka nam uvijek doziva u pamet ova zavjetna crkva, spomen žive vjere naših djedova, spomen naše stare slave, i putokaz k sretnijoj budućnosti." (Novo doba, 20. rujna 1938., Split) 

 Jednobrodna zavjetna spomen crkva s pročeljem u obliku zvonika na preslicu, i sa tri zvona na 12,5 metara visokom zvoniku, građena je od bračkog kamena.

Četnici su u Drugom svjetskom ratu devastirali crkvu i s Gospinog kipa odlomili njezinu glavu.

Crkva, freska "Stolovanje kralja Zvonimira" i kip Gospe restaurirani su 1966. (bio je to jedan od uvjeta iz Meštrovićeve oporuke, a ne čin dobre volje komunista).

Ponovno su Srbi iz Biskupije uništili crkvu 1992. godine, a hrvatski kralj Zvonimir i njegova vlada streljani su, izrešetani mecima iznad niše oltara Sv. Marije. Nakon hrvatske pobjede nad srbijanskom agresijom i velikosrpskom pobunom pristupilo se obnovi crkve. Iskustvo iz prošlosti dozvoljava nam logično pitanje: kada će crkva biti ponovno obnavljana?

 ZVONIMIROVO PROKLETSTVO

Mogli bi reći da je hrvatski prijevod „Ljetopisa popa Dukljanina“ vjerojatno prvi primjer informacijsko-medijsko-psihološkog rata protiv Hrvata, u kojem nepoznati prevoditelj ubacuje "Zvonimirovo prokletstvo" – kompleks nevjerice u vlastit narod – u obliku legende o ubojstvu kralja Zvonimira na Hrvatskom saboru, održanom "v petih cirkvah v Kosovi" 20. travnja 1089. godine, na kojem su Hrvati trebali odgovoriti na zamolbu Pape da Zvonimir pošalje hrvatsku "vojsku na križarsku vojnu protiv Saracena u Palestinu". 

Ali, "Bogom prokleti i nevirni Hrvati" ubijaju svoga kralja govoreći "bolje da jedan umre nere tolik puk da pogine". Umirući ih kralj zato proklinje "da bi vec Hrvati nigdar ne imali gospodina od svoga jazika, nego vazda tuju jaziku podložni bili". Zanimljivo je da ovu neutemeljenu legendu (jer je tek 1095. godine, na crkvenom saboru u francuskom Clermontu, papa Urban II prvi puta spomenuo križarsku vojnu, a Prvi križarski rat počeo je 1099. godine, tj. 10 godina nakon "ubojstva" kralja Zvonimira), ustrajno promiču oni historičari koji iz svojih fotelja u ložama smišljaju kako napakostiti Vatikanu, ali i Hrvatima.Ponovno se njegovanje osobne i zajedničke nemoći nastavlja u današnjem vremenu.

Sudeći po satelitskoj snimci i usporedbi temelja crkve Sv. Cecilije s veličinom okolnih kuća, bila je to jedna od najvećih predromaničkih crkva u Dalmaciji.

 U Stupovima je, prema mišljenju hrvatskog arheologa i povjesničara Stjepana Gunjače (+1981.), ubijen hrvatski kralj Zvonimir.

   Starohrvatska crkva Sv. Trojice iz IX st. (tzv. peta od pet crkava u Biskupiji); od XVIII stoljeća pravoslavna parohijalna crkva Sv. Trojice.

Pravoslavna parohijalna crkva Sv. Trojice iz XVIII st. (s orijentacijom katoličke crkve: pročelje na zapadu, a svetište na istoku), podignuta je na temeljima starohrvatske crkve Sv. Trojice iz IX stoljeća. Okolo crkve otkriveno je starohrvatsko groblje i fragmenti crkvenog namještaja iz IX – XI st., no zbog pravoslavnog groblja zabranjeno je arheološko istraživanje.

Iza crkve Sv. Trojice nalazi se spomenik Narodnom heroju (na kojem su palili svijeće putnici iz automobila s beogradskim registracijama) i nekoliko napuštenih poluruševnih zgrada koje su, sudeći po relativno svježim i brojnim čiriličnim grafitima (nostalgičnog i prijetećeg sadržaja), bile jedno od četničkih gnijezda iz ovoga kraja: "Za koga se borimo? Za Srbiju!… Jer vi sudjelujete u jednom povijesnom zadatku. Sudjelujete u stvaranju srpske države. A s Hrvatima mi dobro znamo kako ćemo… ne dozvoliti ovdje više Hrvatu da kroči svojom nogom, i da kaže da je ovo njegova zemlja." (Mile Martić, 27. svibnja 1994.)

Neuki Martić samo je prepričavao ono što su srpski prosvjetitelji davno prije njega napisali, a mnogi mlađi Hrvati to ne znaju:

1783. – Dositej Obradović: «Dalmacija, Slavonija i Bosna su srpska zemlja».

1818. – Vuk Stefanović Karadžić: «Zagreb je srpski, a Zagrepčani su Srbi!»

1885. – Nikola Stojanović: «Hrvatski narod, povijest i kultura – su srpski».

2008. –"Mediji i političari nisu reagirali na neviđeno uvredljiv intervju Vojislava Stanimirovića u Novom listu: "Da se ponovno nešto dogodi u Vukovaru, isto bih učinio!". Dakle, opet bi bio član pročetničke vlasti i gradonačelnik okupiranog Vukovara?! Je li ikad itko Hrvatskoj i njezinim braniteljima ovako izazivački pljunuo u lice? Vojislav Stanimirović je predsjednik SDSS-a, stranke za koju sam ističe da je organizirana pretežno u krajevima koji su "bili zahvaćeni ratom" te ponosno ističe u smislu stranačkog utjecaja na tom području: "Mi smo apsolutni vladari situacije". Ako su oni tamo "apsolutni vladari situacije", znači li to da stoje iza divljačkih pročetničkih incidenata ovoga ljeta, kad je bila spaljena hrvatska zastava, devastiran spomenik u okolici Knina i napadnut policajac?" (Tihomir Dujmović, Večernji list, 12. listopada 2008.)

Hrvate je neviđeno uvrijedio i hrvatski premijer Ivo Sanader izjavom u New Yorku: "Stvorili smo novu paradigmu hrvatstva. U toj novoj paradigmi hrvatstva nema mjesta mržnji."(Jurica Körbler, Vjesnik, 15. prosinca 2008. ).

O Hrvatima kao "mrziteljima i ubojicama Srba" govorio je prije dvadesetak godina srpski akademik Matija Bečković, jedan od autora poznatog Memoranduma SANU.

Nalazište – Lopuška glavica (treća crkva) - vidljivi su ostaci temelja male jednobrodne starohrvatske crkvice s apsidom na istoku (pravilno orijentirana) iz IX stoljeća, a pronađeni reljefi odgovaraju skupini iz vremena kneza Trpimira.

Nalazište – Bukorovića podvornica (četvrta crkva) – više ne postoje arheološki ostaci predromaničke crkve iz IX stoljeća i 72 groba iz starohrvatske nekropole, jer su 50-tih godina prošlog stoljeća uništeni za «potrebe naroda».

Zahvaljujemo Tomislavu Šeparoviću, ravnatelju Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu (MHAS), na fotografijama ustupljenim za ovu reportažu.