Dok mu hrašće bura vije

"Čudovišta prirode, uzroci i razlike" (De monstrorum natura, caussis, et differentiis), Fortunio Liceto, 1614., drugo izdanje 1634., Padova.

Veliki i zagonetni Shakespeare u Snu ivanjske noći (A Midsummer Night's Dream; 1600.) razotkriva nam tajnu jedne sumorne renesansne priče - pretvaranja djece u patuljke!

Nosi se, patuljče;
Ti majušni, od troskota načinjen;
Ti mrvice! Ti žiru!

Vilinski kralj Oberon: "Sok male, ali moćne biljke ove/ ... Od kraljice ću dječaka iskat malog/ A onda ću joj oči izbaviti/ Od nakaze i sve će dobro biti."

Fortunio Liceto (1577. - 1657.), liječnik i profesor u Padovi i Bolonji, spominje nekoliko biljaka, među kojima su i naizgled nevina tratinčica te žir, troskot, talijanski ljulj, patuljasta bazga i orah. Njegova knjiga "De monstrorum..." se smatra jednim od prvih djela iz teratologije, multidisciplinarne znanosti koja se bavi uzrocima, razvojem, opisivanjem i klasifikacijom nakaznosti (malformacija) u živom svijetu.

U spomenutim biljkama nalazimo, u većoj ili manjoj koncentraciji, specifične kemijske spojeve (npr. glikozidi, kolini ...) iz skupine alelokemikalija i teratogenih tvari.

*Kemijski spojevi izolirani iz troskota imaju i citotoksični učinak na različite stanične linije karcinoma, npr. mokračnog mjehura; derivati kolina (noviji radiofarmaci) mogu biti korisni kod karcinoma kestenjače.

"Od troskota načinjen..." napitak od troskota (Polygonum aviculare L.), zgnječenog i otopljenog u vodi, mogao bi smanjiti lučenje hormona rasta iz prednjeg režnja hipofize - u djece uzrokuje usporen rast - pituitarni patuljasti rast. Isti učinak, navodno, ima i koktel od tratinčice i mlijeka.

Portret obitelji markgrofa Ludovika III Gonzage iz Mantove; detalj freske "La scena della corte, Andrea Mantagna", 1465.-1475., Camera degli Sposi, Mantova.

Na slici možemo uočiti patuljčicu Luciju u crvenoj haljini, desno od markgrofice Barbare od Brandenburg-Hohenzollern, nećakinje rimsko-njemačkog cara i hrvatsko-ugarskog kralja Žigmunda (Sigismund) Luksemburškog.

*Verdijev Rigoleto (Rigoletto) je grbava dvorska luda vojvode od Mantove.
*Shakespeareov Romeo prognan je u Mantovu.

Patuljci su kao 'dvorske lude' bili vrlo cijenjeni na dvorovima u srednjovjekovnoj i renesansnoj Europi. Bili su vrlo traženi proizvod jer se samo mali dio ljudi za takve potrebe mogao naći prirodnim putem. Praksa pretvaranja djece u patuljke bila je uobičajena u većini europskih zemalja između 15. i 17. stoljeća, a najviše u Italiji i Španjolskoj.

Beskrupulozni i upućeni 'poduzetnici' kupuju ili nemilosrdno otimaju malu djecu od siromašnih žitelja, pa im u hranu svakodnevno dodaju 'čarobni napitak' od nekih biljaka koje spominje Liceto.

U godinama nerodica i gladi, nevolje su tjerale ljude da sami sebe prodaju u ropstvo za mizerne svote novca. U današnjem dužničkom ropstvu su ljudi primorani prodati čak i svoje organe.

U Sumpetarskom kartularu (1080. - 1187. godine, kronika benediktinskog samostana u Selu - današnji Sumpetar - u Poljicama), na više mjesta "Splićanin Petar Crni (Petrus Zerni) tvrdi kako je od ljudi kupovao njihovu djecu da bi bili servi (neslobodni seljaci) na nekom imanju - očigledno je roditeljima bio prijeko potreban novac. Ili, isti taj Petar od nekog Zula kupuje zemlju za samo četiri sira i četiri kruha. Prije nekog vremena taj je Zulo prodao Petru nešto zemlje za tri stara žita, sedam galeta vina i - ručak za obitelj."

Henrietta Marija i patuljak Geoffrey Hudson (Henrietta Maria with the Dwarf, Geoffrey Hudson), Anthony van Dyck, 1632.

*Henrietta Marija (1609. -1669., sestra francuskog kralja Luja XIII), kraljica Engleske, Irske i Škotske.

Diego Velázquez naslikao je dva dvorska patuljka (Mari Barbola i Nicolas Pertusato) na remek djelu Male dvorske dame (Las Meninas), 1656.; detalj slike.

I danas postoje čarobnjaci, ti moćnici sile i novca, koji nas postupno mentalno privikavaju na prisutnost 'napitka' u okolišu i hrani kao na normalno stanje. I taj pogrebni posao unosno napreduje. No tek kad ribe zaplivaju trbuhom prema gore postanemo nakratko svjesni da se nešto neobično događa. Jer, što god se dogodilo životinjama, ubrzo će se dogoditi i čovjeku. Sve stvari su povezane.

U vrtlogu bajkovita svijeta nezamijećeno prolaze gliofosfat, estrogen, novi "talidomid", polietilen tereftalat, konzervansi, magnetit, elektromagnetski smog, sistemski pesticidi, antibiotici u hrani ... A priča o njima slična je priči o troskotu i idejni otac im je zajednički. Zato je bio u pravu pokojni papa Ivan Pavao II: "Ekološka kriza je ponajprije kriza morala i zbiljski prezir spram čovjeka".

Zasigurno nitko ne razmišlja zašto se uvećava broj oboljelih od leukemije, autizma, spontanih pobačaja, preležanih trudnoća, neplodnosti, degeneracije u testisima i štitnjači, karcinoma, promjena u ponašanju (agresivnost ili depresija), gubitka pamćenja, osteoporoze, seksualne nezainteresiranost, uvećanih grudi kod mladih muškarca (ginekomastija), čelavosti, bespolnih žena... A ona malodobna vračarica jaše na ugljikovom dioksidu.

Spomenut ću još jednom vilinskog kralja Oberona: "Kad staviš sok njezin ženi il muškarcu / Na očne kapke u snu, svako će / Poludjeti za prvim živim stvorom, / Što ugleda ga, kad se probudi.”.

Droga za silovanje. Ili napitak nazvan 'Suze male Grete'.

Hrastova osa šiškarica Andricus quercuscalicus

Sveti Bernard iz Clairvauxa, cistercit (pretposljednji Danteov vodič kroz Raj): "Naći ćeš više u šumama negoli u knjigama. Drveće i kamenje naučit će te stvarima koje ti nijedan čovjek ne će reći."

Osa šiškarica razvija se u hrastovom žiru i onemogućuje njegov normalan razvoj. Odrasla ženka odlaže jaja u zametak žira. Ličinka se hrani sadržajem žira, a izlučivanjem toksina uzrokuje deformacije i hipertrofije biljnog tkiva te pri tomu nastaje šiška, nakaznosti žira, tj. 'karcinom žira'. Odrasla osa izlazi iz šiške (skloništa) bušeći otvor.

Šiške na žiru hrasta - 'karcinom žira'

Hrast lužnjak, kitnjak, medunac, crnika ili česmina (predstavnik vazdazelenih hrastova) i drugi, imaju svoj prepoznatljiv i specifičan žir, a žir svoju osu šiškaricu. Oblik šiške uvjetuje sama ličinka ose – svaka vrsta stvara šiške specifičnog oblika (fenomen poliformizma). Koji čimbenik utječe na tu pojavnost?

Šiška specifičnog oblika ima i specifičnu unutarnju građu. Pojednostavljeno, neke su iznutra uređene kao jednostavne vikendice, a druge kao raskošne vile u kojima ličinke žive i rastu. To znači da ličinka ima 'nacrt kuće', softver, DNK, koji ubaci u genetički kod biljne stanice žira i preuzme kontrolu nad njim. Ostaje nepoznat prirodni mehanizam ovog genetičkog inžinjerstva.

Sve je to GMO i nove tehnike mutageneze.

Hrastove ose šiškarice, mali kukci za velika dijela! Šiške zdrobljene u prah, kuhane u vodenoj otopini modre galice i Arapske gume daju intenzivno obojenu crnu tekućinu - tintu. Takva je tinta stabilna, trajna i vodootporna te je bila u uporabi od 4. do 18. stoljeća. Najstariji očuvani pisani tekst je prijepis Biblije (Codex Sinaiticus). I Shakespearova djela su napisana tom tintom.

Codex Sinaiticus (330 - 350. po. Kr.), detalj, Add MS 43725, f. 8r, British Library, London

Hrastova mrežasta stjenica Corythuca arcuat

Ovaj kukac nametnik hrani se klorofilom iz listova hrasta pa ne dolazi do fotosinteze i stabla se suše! Naše hrastove šume ozbiljno su ugrožene, a još uvijek nije pronađeno učinkovito zaštitno sredstvo.

U Hrvatskoj se pojavila 2013. godine, a nekoliko godina kasnije i u Zagrebu. Iako je sićušna, jedva vidljiva, od njezinog uboda ostaje crvenilo, otok i intenzivan svrbež. Taj neugodan doživljaj možemo zahvaliti globalnoj trgovini i ilegalnom uvozu opasnog štetnika iz Sjeverne Afrike u Europu.

*Ako nekoga posebno zanima mehanizam fotosinteze ili struktura kloroplasta i klorofila, upućujem ga na "Novelu o fotosintezi" koju sam s nekoliko "Novela o algama" davno napisao za jedan drugi portal, pod pseudonimom Šišmiš.

Anatomska struktura debla hrasta, poprečni prerez; SEM

Mehanička svojstva hrasta, trešnje ili smreke ovise i o njihovoj strukturi. Na fotografiji vidimo pore (lumeni traheja i vlaknastih traheida) različitih veličina i nepravilno raspoređene. Traheje su 'krvožilni sustav', a traheide mehanički sustav drva.

*Rasterski elektronski mikroskop (Scanning Electron Microscope – SEM) služi za proučavanje površine (topografije) uzorka. Najveća vrijednost povećanja 950.000 puta.

Drvo trešnje i smreke, poprečni prerez; SEM

Struktura smreke je jednostavnija (homogenija), ima manje elemenata, a raspored pora je pravilniji. Grana trešnje, za razliku od hrastove, lako pukne. To neki čitatelji vjerojatno znaju iz osobnog iskustva.

Detalj zlatne ogrlice iz tumula (Zelenskoi Gora) na poluotoku Taman (između Crnog i Azovskog mora), IV st. pr. Kr., Metropolitan Museum of Art, New York

Detalj zlatne krune Filipa II. Makedonskog (336. pr. Kr. ), oca Aleksandra Velikog; Arheološki muzej Vergina (Aigai), Vergina, Grčka

Filipova zlatna kruna, iz grobnice u Vergini, teška 720 grama, ima 313 listova hrasta i 68 žira. U grčkoj mitologiji je hrast (i orao) Zeusov simbol.

Car Klaudije (41. - 54. po. Kr.) poistovjećen s bogom Jupiterom; zlatna kruna (corona laureabila) - vijenac s listovima žira; Vatikanski muzej, Rim

Bog Perun - hrast - i njegova žena Mokoš te njegov neprijatelj Veles su božanstva iz slavenske mitologije; prisutni su u mnogim ruskim bajkama.

Milenijski hrast (Die Tausendjahrige Eiche), Karl Fridrich Lessing, 1837., Städelsches Kunstinstitut und Städtische Galerie, Frankfurt

Ako ćemo vjerovati Cezaru (De bello gallico - Komentari o galskom ratu) keltsko svetište bilo je sveta ili nebeska šumska čistina, 'sveti gaj'. U središtu druidskih obreda bili su hrastovi. Nordijske sage i germanski epovi također su nadahnuti kultom hrasta.

U hrvatskim sagama i mitovima se još i danas 'pionirima malenima' pričaju bajke o Titu, Partiji, Plenkoviću, Milanoviću, Mesiću ... po šumama i gorama.

Okamine žira (kasni eocen, prije 34-38 milijuna godina) i lista hrasta (kasni miocen, prije 5 milijuna godina), Science Faculty at Lille Catholic University, Francuska

*Okamina hrasta stara 55 milijuna godina (iz razdoblja kasnog paleocena) najstarija je okamina hrasta ikada pronađena.

Možda ne želimo znati, ili nam je svejedno jer ne znamo, no potrebno je malo se upustiti u čitanje dosadnih podataka i brojaka. Ako ne zbog nas samih, onda makar zbog "poštene inteligencije", koja te podatke zaobilazi jer je zadužena da širi "točne informacije o klimatskim promjenama".

Po teoriji Tektonika ploča, ploče debele oko 100 km su plutajući kontinenti (kao ledenjaci u moru), prvi puta spojeni u jedan superkontinent Rodinia prije 1.1 milijardu godina. Zatim se razlomio, a ploče ponovno spojile u superkontinent Panotia (prije 600 milijuna godina). Ploče zadnjeg superkontinenta Pangea (prije 300 milijuna godina) još i danas se pomiču brzinom do 5 cm godišnje. Raspored kopna i mora imao je utjecaja i na klimatske promjene (promjene oceanskih i zračnih struja).

Zemlja je kroz svoju geološku povijest prolazila razdoblja izmjena ledenih i međuledenih doba (glacijala i interglacijala), odnosno hladne i tople cikluse različitog intenziteta i trajanja. U vrijeme glacijala povećava se broj ledenjaka, odnosno količina kopnenog leda (šire se ledene pustinje te usporedno s time i spuštanje snježne granice i razine mora). Interglacijali su razdoblja između dva glacijala u kojima dolazi do porasta temperature, topljenja ledenjaka i povlačenja kopnenog leda prema Zemljinim polovima. I ti se ciklusi ponavljaju do naših dana - danas smo u toplom, međuledenom razdoblju nazvanom Holocen.

Opće je prihvaćeno da su ciklične klimatske promjene povezane s promjenama u orbitalnom gibanju Zemlje ('Milankovićevi ciklusi'). Ali znanstvenike danas muči pitanje: "A što zapravo uzrokuje stvaranje prvog leda, odnosno početak njegova topljenja?"

Ostatci ledenog pokrova iz zadnje velike oledbe (20.000 god. pr. Kr. ili 20ka)

Geološka prošlost bilježi najmanje pet velikih oledbi ili glacijala ('Velika ledena doba'), kada se manji ledenjaci spajaju u 'bijelo ploveće brdo' ili nekoliko superledenjaka u ledeni pokrov koji pokrije kontinente (dijelom ili u cijelosti). U dvije od tih pet oledbi spustio se ledeni pokrov sve do ekvatora. No zabilježena su i dva interglacijalna razdoblja bez leda i snijega, u devonu koji je trajao oko 57 milijuna godina (od 416 Ma do 359 Ma) i epohi eocena (prije 55 milijuna godina/55 Ma). Vjerojatno zbog 'antropogenog' utjecaja na globalnu klimu. Danas tzv. vječni snijeg i led pokriva oko 10% kopnene površine, a nalazimo se u toplom razdoblju (interglacijalu).

Paleocen je geološka epoha iz doba od 65 milijuna do 55 milijuna godina prije Krista (danas nije 'politički korektno' spominjati Njegovo ime, no povlašteni teroristi mi budu oprostili).

Krajem paleocena (prije 55 Ma), dogodila se jedna od najbržih i najvećih klimatskih promjena u povijesti Zemlje, nazvana paleocensko-eocenski toplinski maksimum (PETM). Nagli skok prosječne globalne temperature za 8°C (ovisno o geografskoj širini) dogodio se 'preko noći' (sa stajališta geološke starosti Zemlje), tj. za samo 20 ka. I takvo je stanje trajalo 200.000 godina/200 ka. Završilo je kako je i počelo, iznenada i misteriozno/neobjašnjivo.

Ta globalna promjena klime odrazila se na vodeni i kopneni ekosustav. Izumrle su brojne biljke i životinje, ali su se pojavile i nove. Među njima su i primati (fosil dugorepog majmuna, Archicebus achilles, pronađen u Kini).

Eocen (55 Ma do 34 Ma) je u početku (rani eocen) već bio jedno od najtoplijih razdoblja u posljednjih 100 Ma - unutar arktičkog kruga rastu palme i čempresi, temperatura kopna na polovima je 23°C, a mora 20°C. Isto tako nam je teško zamisliti da na Antarktiku živi rođakinja 'našeg hrasta', antarktička ili južna bukva (Nothofagus antarctica). S promjerom debla od jednog metra i visinom do 50 metara je mogla živjeti do 12.000 godina. Temperatura mora u ekvatorijalnoj zoni je oko 36°C.

Ne zna se što je pokrenulo, ni zašto i kako je došlo do naglog zahladnjenja na Zemlji, jer već na kraju eocena (prijelaznog razdoblja eocen-oligocen, prije 34 Ma) vidimo ledeni pokrov na geografskim polovima. Posljedica rasta i akumulacije leda je globalni pad razine mora za 55 metara.

Još jedna posebitost eocena je česta i naglašena oscilacija koncentracija ugljikova dioksida (pCO2), koja nije u (očekivanoj) korelaciji s rastom i padom temperature.

*Kriogen (od 850 Ma do 635 Ma) s dva relativno kratkotrajna, ali najekstremnija i najveća ledena doba na Zemlji u razmaku od samo 85 milijuna godina: Sturtian (od 750 Ma do 700 Ma) i Marionan (od 650 Ma do 635 Ma). U maronianu je cijela Zemlja bila pokrivena ledenim pokrovom ("Snowball Earth", teorija o snježnoj grudi/Zemlji), a zatim se dogodila kambrijska eksplozija prije oko 570 Ma. 

Kambrijska eksplozija i otkriće priona (Stanley B. Prusiner, 1982.) ozbiljno dovode u pitanje Darwinovu teoriju.

Za kambrijsku eksploziju veže se iznenadna, i gotovo istodobno, masovna pojava brojnih višestaničnih malenih 'kambrijskih životinja', sličnih današnjim ličinkama planktona. Nagli skok u 'evolucijskom procesu', a po teoriji trebao bi biti "dugotrajan proces postupnih razlika i prilagodba u organizaciji, svojstvima i ponašanju živih bića".

Ova pojava glavnih organizacijskih skupina životinja suprotstavlja se teoriji da su svi organizmi potekli iz istog zajedničkog pretka. A nepostojanje fosila, dokaza o zadnjem zajedničkom pretku, ukazuje na to da ga nema. I zato se vjernik u nepostojanje fosila ne ubraja u, kako 'napredni' govore, kategoriju natražnjaštva.

Nobelovu nagradu za fiziologiju ili medicinu je 1997. primio Stanley Prusiner "za otkriće priona, infektivnih proteinskih čestica PrpSC". On je 1982. godine predložio hipotezu o prionu, uzročniku smrtonosne zarazne bolesti 'kravljeg ludila' - BSE (bovine spongiform encephalopathy, spongiformna encefalopatija goveda). U to vrijeme akademska zajednica je zamalo spalila Prusinera kao heretika - jer PrpSC dovodi u pitanje znanstvenu dogmu po kojoj uzročnik /prijenosnik zaraznih bolesti mora sadržavati nukleinske kiseline, DNK ili RNK. Prema tome, ako za nasljeđivanje i prijenos informacije (u ovom slučaju informacija je bolest BSE) nije neophodna DNK/RNK, onda je izlišno govoriti i o mutacijama, bez kojih nema ni teorije o evoluciji.

Prion napada isključivo živčani sustav (mozak i leđnu moždinu); stanice mozga pretvara u šupljine i daje mu izgled spužve ili sira ementalera.

Dobitnik Nobelove nagrade za rad iz genetike (1965. godine), Francois Jacob, u knjizi 'Logika živog', piše: "Za modernu teoriju, evolucija uopće nije svojstvo živih bića, jer su njeni korijeni upravo u samim nesavršenostima konzervatorskog mehanizma", i dalje, "Najprimitivniji organizam i najranija bakterija već predstavljaju koaliciju molekula u ogromnom broju. Ne može biti ni govora o tome da su se svi dijelovi formirali neovisno u prvobitnom oceanu da bi se jednog lijepog dana sreli slučajno i iznenada se ugradili u jedan takav sustav".

Možda jednoga dana otkrijemo i doznamo političke ideje ameba sa 'zbora radnika' održanog u plićaku praoceana, na kojem je pala odluka da iz svoje situacije izađu mutacijom (evolucijom) kako bi postale breskve, leptiri ili trave, odnosno čimpanze ili ljudi.

Onaj tko pogleda dublje, već odavno vidi što se događa ispod površine.

Nekad davno 'pio sam krv' jednoj dragoj profesorici: "Zašto žive živi fosili?", "Zašto su izmakli evoluciji?", "Koja je 'životinja' u "borbi za opstanak" prijetila prvoj živoj stanici u Prekambrijskom oceanu?","Zašto se imunološki sustav suprostavlja, a ne prilagođava (recimo) korona virusu?", "Je li ijedan smrtnik vidio prijelaz iz jedne u drugu vrstu?"... Nisam u radnom odnosu i danas smijem javno ponoviti takva pitanja. I priznajem da sam za života vidio evoluciju, transmutaciju nekih ljudi u majmune. Dvonožne. Australopiteke.

Oligocen (od 34 Ma do 23 Ma) i miocen (od 23 Ma do 5 Ma) imaju umjereno toplu klimu, ali nastavlja se globalni pad temperature, povremeno prekidan manjim rastom.

Prije 8 milijuna godina - prvi ledenjaci na Grenlandu, a Antarktik je dobio svoj današnji izgled. U Aziji, na kraju miocena, izranja Himalaja i mijenja smjer strujanja zraka i oceanskih struja, uvod u niz glacijacija tijekom pliocena.

'Ostatci' Tetis (Tethys) oceana iz miocenskog razdoblja

Današnje Sredozemno i Crno more te Kaspijsko i Aralsko jezero su ostatci Tetis oceana. Panonska nizina bila je također dio Tetisa, ali je od njega odvojena (Paratetis more) orogenezom Alpa, Dinarida (Dinarske Alpe) i Karpata prije 8 milijuna godina.

Obalna granica Jadranskog mora u ranom pliocenu, prije 5 Ma (prema Velić & Malvić, 2011)

*vidi: Brušane - važno mjesto od svehrvatskog značaja.

Oscilacije razine mora (sea level) od prije 34 Ma do 14 Ma

Globalna promjena razine mora (plavo obojena) od prije 3.3 do 2.6 Ma (od sredine do kraja pliocena); 'Milankovićevi ciklusi' i tri promjene (Mammoth, Gauss, Kaena) geomagnetskih polova (Nature, volume 574, pages 237–241, 2019).

Globalna promjena razine mora tijekom posljednjih 200.000 godina

'Milankovićevi ciklusi'

Milutin Milanković: "Kanon osunčavanja Zemlje i njegova primjena na problem ledenih doba" (Kanon der Erdbestrahlung und seine Anwendung auf das Eiszeitenproblem), 1941.

Milnkovićeva astronomska teorija ('Milankovićevi ciklusi') klimatskih promjena objašnjava promjenu klime kroz geološku prošlost. Promjene su posljedica cikličkih promjena u ophodnji Zemlje oko Sunca.

Tri su važna astronomska ciklusa koji određuju (sezonske) klimatske promjene, odnosno dotok i raspodjelu Sunčeve topline (insolacija) na Zemlji: ekscentričnost Zemljine orbite oko Sunca ('eccentricity'), nagib osi rotacije Zemlje ('obliquity') i precesija ('precession').

Srpski akademik Milutin Milanković, hrvatski akademik Andrija Mohorovičić (meteorolog i seizmolog, naš najveći i najpoznatiji znanstvenik - Mohorovičićev diskontinuitet, Mohorovičićeve epicentrale) i hrvatski geolog Gjuro Pilar su dali iznimno velik doprinos znanosti o Zemlji kao cjelini.

Promjena ekscentričnosti Zemljine orbite od skoro pravilnog kruga (ekscentričnost = 0) do elipse (ekscentričnost = 0,5) - razlika udaljenosti od Sunca do koje dolazi zbog međusobnih utjecaja planeta - ponavlja se u ciklusu od 105.000 godina, a naknadno je utvrđen i jedan veći ciklus (André Berger) od 413.000 godina.

Tijekom ciklusa nastaju značajne promjene primljene količine Sunčeva zračenja na Zemlji. Kod najveće ekscentričnosti (0,5), najveća je i razlika (20% do 30%) insolacije; kod minimalne ekscentričnosti (0,0; danas 0,0167) sezonska razlika temperatura između godišnjih doba iznosi oko 7%.

Promjena nagiba Zemljine osi rotacije, tj. kut između osi rotacije i orbitalne ravnine (ekliptika), u rasponu od 2,4° (između 22,1° i 24,5°; danas 23,5°), ponavlja se u ciklusu od oko 41.000 godina (41 ka). Tijekom manjeg nagiba manje su i razlike u temperaturi godišnjih doba na višim geografskim širinama (55°- 65°): blage zime i hladna ljeta na sjevernoj i južnoj Zemljinoj polukugli. Kod maksimalnog nagiba: hladne zime (na sjevernoj polukugli) i vruća ljeta (na južnoj polukugli) jer je izraženiji kut upada Sunčevih zraka na Zemlju.

Precesija je promjena usmjerenosti Zemljine rotacijske osi u odnosu na Sunce (ekvinocijska precesija) i za puni ciklus joj je potrebno oko 21.700 godina; pola precesijskog ciklusa (oko 11.000 godina), za vrijeme ljetnog solsticija, sjeverna polukugla je najbliže Suncu, a južna najdalje od Sunca.

Ciklus precesije u odnosu na zviježđa traje 25.770 godina ('Platonova godina'). Danas je rotacijska os Zemlje na sjevernoj polukugli usmjerena ka zvijezdi alfa, najsjajnijoj zvijezdi u zviježđu Malog Medvjeda. Nazivamo ju zvijezda Sjevernjača jer se nalazi iznad Sjevernog pola. Rotacijska os se kružno pomiče i za 12.000 godina ona će biti usmjerena na zvijezdu Vega u zviježđu Lira; tada će ova zvijezda biti Sjevernjača, kao što je već bila prije oko 14.000 godina. Zbog ovog složenog kretanja Zemlje dani ravnodnevnice (ekvinocij) ne događaju se uvijek istoga datuma već se polako (kalendarski) pomiču.

*Milanković je dokazao i pomicanje polova rotacije Zemlje u geološkom vremenu.

Tko se još sjeća 'šibera' - logaritamskog računala?

Kombinacijom spomenutih ciklusa može se putem složenih matematičkih operacija izračunati (Milanković je rabio šiber!) količina energije koju će i u budućnosti Zemlja primiti od Sunca. Današnje stanje orbitalnih ciklusa govori da smo pri vrhu krivulje holocenskog interglacijalnoga maksimuma, prema tome, slijedi postupno zahladnjenje i za oko 8.000 godina novo ledeno doba na sjevernoj polukugli.

Punta di Maiata ('Turske stube'), Sicilija

Opipljiv dokaz tzv. 'Milankovićevih ciklusa' - biogena sedimentacija mikrofosila (geološki slojevi) i višekratno ponavljanje ciklusa zagrijavanje - hlađenje.

'Milankovićevi ciklusi' u stijenskom zapisu izdignutim iz mora

Ritmički stratigrafski ciklusi (ciklostratigrafija) miocenskih taloga u slijedu istaloženih vapnenačkih naslaga iz ljušturica (kućica, egzoskelet) mikrofosila (foraminifere, kokolitoforidi, kopepodni račići i dr.) kao posljedica interakcije tektonike i Milanković-tipa astronomskih klimatskih promjena u razdoblju Zanklijske poplave od prije 5.33 Ma do 4.2 Ma. Četiri sloja (bijeli, svijetlosmeđi, bijeli i sivi) na Punta di Maiata označavaju jedan ciklus taloženja (žuta strelica) od 20 ka (20.000 godina) i mogu se korelirati sa Zemljinom precesijom, moduliranom ekscentricitetom i nagibom osi rotacije Zemlje.

Iz debljine pojedinih slojeva (ploha, sedimentacijski prostor, horizont) i sastava smjese mineralnih čestica (vapnenca, gline, silta i dr.) te vrsta mikrofosila moguće je iščitati paleotemperaturu mora, dubinu sedimentacije, salinitet (slana ili braktična voda) ... pa čak i ružu dominantnih vjetrova.

Svijetlosmeđi sloj, formiran tijekom minimalnog osunčavanja ('insolation minima'), uz manju količinu planktonskih foraminifera sadrži i kristale minerala paligorskit (Al2Mg3O18Si6), monsunom dopuhane iz pustinjskog područja Sahare (to su one 'zagrebačke žute kiše'). A u sivom sloju nalazimo minerale ilita koje su vjetrovi otpuhnuli s europskog kopna.

Različite vrste mikrofosila iz reda krednjaka (Foraminifera) s otoka Paga

Procjenjuje se da krednjaci, samo na vapnenačkim grebenima, godišnje 'proizvedu' oko 43 milijuna tona kalcijeva karbonata. Egipatske piramide su u cijelosti 'proizvod foraminifera'.

Mijo Kišpatić, Slike iz geologije: prirodopisne i kulturne crtice, Poučna knjižnica Matice hrvatske; knj. 7, Matica hrvatska, Zagreb, 1880.

Rudnik soli Realmonte (Agrigento, Sicilija) i Soligorsk (južno od Minska, Bjelorusija)

Rudnik Realmonte (nedaleko od Punta di Maiata) s taložnim naslagama minerala halita (uglavnom 'kuhinjske' soli - NaCl) iz doba gotovo potpunog isušivanja ostatka Tetis mora (današnje Sredozemno more) - događaj nazvan Mesinijanska kriza saliniteta - tijekom razdoblja na kraju miocena. Svijetli i tamniji slojevi, proslojeni s tankim tamnim slojevima mulja, zapravo predstavljaju sliku ciklusa godišnjih klimatskih promjena (ljeto - zima) i isparavanja mora. Valovite linije slojeva (varve) su precizan geokronometar. Rudnik Soligorsk i crveni slojevi halita bogati s mineralom karnalit (KMgCl3·6H2O) - mineralno gnojivo.

Mesinijanska kriza saliniteta

Pojednostavljeno, glacijacije na Antartiku i tektonski pokreti u Sredozemlju su zatvarali i otvarali Gibraltarski tjesnac. Prvi puta su ga zatvorili prije 5.96 milijuna godina (zbog leda na Antarktiku pala je morska razina) te time odvojili Sredozemno more od Atlantskog oceana. Zbog isparavanja postupno se smanjila razina Sredozemnog mora, a na dnu se taložila morska sol iz zasićene morske vode.

Zatim je gibraltarski tjesnac otvoren i proces sedimentacije soli je smanjen. Po drugi puta je zatvoren prije 5.6 milijuna godina, kada je Sredozemno more, zbog klimatskih prilika, gotovo isparilo za samo jedno tisućljeće. Ostao je suhi bazen dubok i do 5 km ispod razine Atlantskog oceana te nekoliko hiperslanih laguna s debelim naslagama soli.

U rudniku Realmonte su te naslage debele od 400 do 600 m. I onda je ponovno 'netko bio neodgovoran prema paleookolišu' pa je prije 5.5 milijuna godina promijenio suhu u vlažnu klimu. Povećane oborine su punile rijeke, a one Sredozemni bazen. Time je ono malo preostale morske vode postupno postalo manje slano, bočato ('Lago-Mare').

Mesinijanska kriza saliniteta prekinuta je ponovnim otvaranjem Gibraltarskog tjesnaca prije 5.33 milijuna godina (otvoren je i Sicilijanski tjesnac) i megapoplavom iz Atlanskog oceana, nazvana Zanklijska poplava (geološko razdoblje zanklij, 5.33 Ma do 3.6 Ma, na početku pliocena).

Geolozi procjenjuju da je današnje Sredozemno more napunjeno u razdoblju kraćem od dvije godine i da je dotok vode iz Atlantika bio do 100 m3/s (100.000 litara u sekundi). Tijekom opisanih promjena dolazilo je i do promjena u sedimentaciji i mikrofosilnih zajednica.

Pliocen (5 Ma do 2.5 Ma) - sedimenti marinskih planktonskih i bentičkih foraminifera ukazuju na toplu klimu do sredine pliocena; prosječna globalna temperatura bila je 2°- 3°C viša od današnje, a globalna razina mora iznad današnje. Koncentracija ugljikova dioksida oko 400 ppm.

Od sredine pliocena temperatura pada, manja raznovrsnost i količina foraminifera, hladna klima (prije 2.5 Ma), globalno zahladnjenje. Grenland pokriven ledenjacima, pad razine mora (Beringov prolaz - kopneni most između Azije i Amerike). Tropske šume povlače se u uski ekvatorijalni pojas, a šire se savane (travnjaci). Ostatak Zemljina kopna pokrile su bjelogorične i crnogorične šume te tundra. Prvi australopitekini, prapredci čovjeka?

Frekvencija i amplituda temperaturnih ciklusa

Pleistocen (od 2.5 Ma do 19.6 ka). Padom prosječne godišnje temperature tijekom glacijala Gelasian (2.6 Ma do 1.8 Ma), na razdjelnici epoha plioecena i pleistocena, započeo je novi ciklus vrlo promjenjivih vremenskih prilika na Zemlji. Razdoblje pleistocena, poglavito na sjevernoj polutci, obilježila su četiri velika ledena doba (svako sa svojim glacijal/interglacijal ciklusom), osobito ona u glacijalu Saale/Illinois (od oko 300 ka do 135 ka) i glacijalu Weichsel/Würm/Wisconsin, posljednjim velikim ledenim dobom koje će završiti s najhladnijim razdobljem (24 ka - 19.6 ka), tj. posljednjim glacijalnim maksimumom (LGM). U drugoj polovici pleistocena promjenila se amplituda i frekvencija temperaturnih promjena. Veći dio pleistocena, sve do oko prije 600.000 godina (glacijali Günz - Mindel), oledba je bila ograničena isključivo na južnu Zemljinu polukuglu.

Tijekom pleistocena hladna razdoblja (glacijali) pokrivaju čak 90 % ove epohe!

Granice maksimalne rasprostranjenosti Skandinavske i Alpske 'ledene kape' u Europi tijekom pleistocena

Između dva spomenuta glacijala (Saale/Illinois i Weichsel/Würm) ugnjezdio se izrazito topli interglacijal Eemian (135 ka do 115 ka) u trajanju od 20.000 godina i s koncentracijom ugljikova dioksida od približno 280 ppm.

Globalna temperatura u eemianu bila je, prosječno, 2-3°C viša od temperature u posljednjih 10.000 godina! Topljenjem ledenih pokrova (iz glacijala Saale/Illinois) raste razina mora, do 9 metara viša od današnje.

Jedno od obilježja pleistocena su i razorne megapoplave, osobito u Kanadi i SAD-u, zbog naglog otapanja velikih količina snijega i leda u razdobljima interglacijala, ali i izrazito vlažnih razdoblja (pluvijali). Kraljem potopa (diluvija) nazvan je naš paleontolog Gorjanović-Kramberger nakon otkrića fosila Neandertalca, starog 130.000 godina, ispod nanosa blata koje je zaostalo poslije povlačenja vode. Neandertalac se prvi puta oglasio prije 320.000 godina, a do trenutka kad je naglo nestao, prije oko 30.000 godina, bio je 'pametniji' i u tehnologiji napredniji od mlađeg Homo sapiens sapiensa. Divlji pojeli pitome?

Promjena temperature i koncentracije ugljikova dioksida (CO2) na kraju pleisocena

Okružno državno odvjetništvo u Vinundriji podignulo je u utorak optužnicu protiv Luke Neandertalis. Državni tužitelji Baba Jaga Sapiens i njezin nadglednik Štrigun N.N. (podaci poznati redakciji) okrivljenika terete za dva kaznena djela, izazivanje opće opasne radnje i djelo bludnih radnji, piše 'Dnevnik'.

Kako je 'Dnevniku' jučer potvrdio izvor upućen u slučaj, tuženiku se na teret stavlja da je neutvrđenog dana podmetnuo požar u svojoj obiteljskoj kući u Ulici Hrastova u Vinundriji.

Kriminalističkim istraživanjem požara, utvrđeno je "da je zapaljena kuća gorjela 14 dana izbacujući plamene vatre po planini. Zapaljeno veliko kamenje i drveće je letjelo po zraku, a njihov štropot i zvečanje po planini čuo se po cijelom području Ravne gore". Također, vještaci su utvrdili, uz pomoć matematičkog modela, da je požar izazvao onečišćenje okoliša i promjenu klime pa je zbog toga susedu zvirek presahnul. A i peronospora mu trsje pojela. Zločin za koji se sumnjiči počinio je u potpuno ubrojivom stanju.

Neslužbeno se doznaje da je kaznenu prijavu protiv tuženika podnijela i Snjeguljanka Sapiens, ravnateljica rudnika srebra u Harzu ('Šuma') u Germaniji, i to za neprimjereno dodirivanje, napastovanje i bludne radnje, koje su na njezinu štetu trajale nekoliko sati.

Odvjetnik Kremenko Stariji izjavio je u srijedu da je njegov branjenik aktivno iznosio obranu na državnom odvjetništvu na sve okolnosti za koje ga terete, dodajući kako se ne osjeća odgovornim. Među inim je izjavio: "Kad se hiža vužgala bil sem vu jenem selu pri Düsseldorfju, i tam sem pri bratiču vučil delat koštane fučkaljke i cyanofix iz brezine korje. Poklem sem prešel k nekoj ženski v Harzu, čudaj je tam kepcof, koja mi je zmešala karte i dala napitek za betežne noge moje. Meni se ni bila vola s tom babom smucati, i tu ni bile nikakvega »protoka gena«, kaj se mene tiče.".

Odvjetnik je istaknuo da njegov branjenik nije lutajuća budala iz kamenog doba, da je ugledan i bogobojazan žitelj Vinundrije i nema ni objektivne niti stvarne veze s inkriminacijom za koju ga se tereti. Naglasio je kako su inkriminirajuća djela možda učinili migranti Sapiensa, koji u ovo doba masovno migriraju iz Afrike i na putu za Germaniju prolaze našim krajem.

'Podrijetlo života', paleolitska Venera s izrazito naglašenim 'Venerinim brijegom', 42.000 pr. Kr.

Podrijetlo svijeta (L'Origine du monde), Jean Désiré Gustave Courbet, 1866, Musée d'Orsay, Pariz

'Magnetski kompas' i osjet magnetorecepcije, biološki ekvivalent Globalnog sustava za pozicioniranje (GPS), posjeduju brojne skupine životinja (od magnetotaktičnih bakterija i jednostaničnih algi, do žaba, riba, ptica, goveda i ljudi). Nedavno je otkriveno da i pustinjski mravi rabe nevidljive linije Zemljinog magnetskog polja za orijentaciju od izlaska do povratka u mravinjak. Promjenom usmjerenosti (geo)magnetskih polova mravi se izgube jer ih linije (silnice) vode do fiktivnog ulaska u mravinjak. Isto tako neke vrste mrava mijenjaju ponašanje s promjenom jačine magnetskog polja.

Nevjerojatno brza promjena geomagnetskih polova dogodila se prije 41.000 godina. Zemljina 'magnetna igla kompasa' okrenula se 180° tijekom samo 250 godina i u tom je položaju ostala 440 godina, a zatim se vratila u prvobitni položaj u kakvom je danas (Nowaczyk et al., Earth and Planetary Science, 351-352, 54-69 (2012)).

U razdoblju 'putovanja geomagnetskih polova' smanjila se snaga Zemljinog magnetskog polja (geodinamo) i njezine magnetosfere (magnetski štit oko Zemlje) na svega 5% današnje vrijednosti. Raste ultraljubičasto zračenje ('UV-indeks') i kozmičko zračenje na površini Zemlje (mutacije gena), a u atmosferi ionizacija molekula dušika i kisika - nastaju ozonske rupe. Sunčev vjetar (solarna oluja) izaziva sličan učinak u atmosferi i magnetosferi. Zemlja je u posljednjih 3 milijuna godina geološke prošlosti više puta promjenila geomagnetske polove (Gauss, Kaena, Matuyama, Brunhes).

*Da Max Planck (1858 - 1947.) nije bio neustrašivo znatiželjan, i da nije vozio bicikl, nikada ne bi postavio pitanje "zašto svjetlo iz dinama na biciklu mijenja boju s promjenom brzine kretanja bicikla", danas mi ne bismo imali ni mobitel ni Portal HKV-a.

 
Južno Atlantska geomagnetska anomalija (u zoni plave boje)

Mujo bi rekao: "Ko o čemu, kurva o poštenju".

Za zaboravnije ili mlađe čitatelje spomenimo se pokrenute panike i klimatske histerije 1987. godine, uoči potpisivanja Montrealskog protokola, kada su militantni globalisti uvjeravali "da u Čileu raste broj životinja i ljudi oboljelih od karcinoma kože i sljepoće" (zamućenje rožnice) - što je sve bila laž! - zbog uporabe freona i "rasta ozonske rupe". Pa su zabranili freon, ali nisu spominjali Južno Atlantsku anomaliju (SAA), 'geomagnetski Bermudski trokut'. A 2019. godine je 'ozonska rupa' u Arktičkoj zoni "približno iste veličine kao i 1988." i "znanstvenici predviđaju da će ozonski sloj potpuno 'ozdraviti' do 2050."(NASA/NOAA)

Južno Atlantska geomagnetska anomalija (SAA) pokriva područje od 15° do 45° južne geografske širine (izomagnetična linija, svjetloplava boja na fotografiji, 32.000 nT ili 32 mikrotesla), od istočnog Pacifika do Afrike, na kojem je jakosti Zemljina površinskog magnetskoga polja jako smanjena i u centru iznosi svega oko 22.500 nT (tamnoplava boja). Takvo stanje posljedica je dva dipolna magnetska polja, dvije 'piškote', južnoamerička i afrička, koje ovdje izviru iz Zemlje.

Orijentacija magnetske osi 'piškota' je suprotna N-S polarnoj osi Zemlje i zato je ovdje mala snaga njezinog polja. Trenutačno brže raste 'afrička piškota', a zajedno se pomiču prema jugozapadu brzinom od 10 - 20 km godišnje. SAA, popularno nazvana 'geomagnetski Bermudski trokut', zapravo je 'rupa' u magnetosferi, širom otvorena vrata za kozmičko, ultraljubičasto i ostala zračenja na površini Zemlje koju pokriva. U tom području atmosfere probleme imaju sateliti, svemirski teleskop Hubble i astronauti.

Količina izotopa berilija (Be) u Zemljinoj atmosferi ovisi o interakciji s kozmičkim zrakama koje su modulirane Sunčevom aktivnošću (Sunčeve pjege - Sunspot number).

Raspored leda prije približno 20.000 godina

Posljednje veliko ledeno doba počelo je prije otprilike 115 ka i završilo oko 19.6 ka. Podaci iz analize leda pokazuju da je na Grenlandu maksimum zahladnjenja bio prije 24 ka, na Antarktiku prije 19.3 ka, a globalno najniža temperatura (- 17°C) u tome razdoblju na Zemlji zabilježena je u posljednjem glacijalnom maksimumu (LGM), od 24 ka do 19.6 ka.

Golemi ledenjaci posljednjeg Velikog ledenog doba (u Euroaziji Barentsov, Skandinavski/Feno-skandinavski i Keltski)

Na nekim mjestima su ledeni pokrovi kontinentalnih razmjera bili prosječne debljine od 2 do 4 km, a samo na Europi je ležalo 70 milijuna kubičnih kilometara leda. Velika količina zaleđene vode je snizila globalnu morsku razinu i do 180 m u odnosu na današnju. Srednja godišnja temperatura na granici ledenog pokrova bila je −6°C, a na granici permafrosta 0°C.

U Europi se led širio iz centra oledbe koji se nalazio u Skandinaviji i na Baltiku, a manji centar oledbe u Alpama pokrio je Švicarsku, dijelove Austrije, Italije i Francuske te vrhove Dinarskog gorja i Karpata.

Raspored ledenih pokrova u Europi također je djelovao na biljne zajednice. Vegetacija iz toplog razdoblja nestaje (različiti tipovi šuma) ili se povlači na jug Europe. Uz rubne dijelove ledenjaka dominira biljni svijet tundre (mahovine, lišaj i patuljasta breza) i nešto južnije hladne stepe (trave).

Izumrli špiljski medvjed je najčešća pronalažena pleistocenska životinja na području Hrvatske; tragovi pleistocenskih glacijala u Dinarskome gorju; Paški kanal bio je ledenjačka dolina; Jadransko more dobilo je svoje današnje granice i otoke prije oko 5.000 godina; rijeka Cetina je tekla do Korčule, a talijanska rijeka Po sve do otoka Visa, jadranske depresije (~272 m) kod otočića Jabuka.

Sve se više-manje ponavlja.

Epoha Holocena je počela nakon posljednjeg ledenog maksimuma (LGM), prije oko 19.6 ka, i traje do danas. I ona, naravno, kao sva interglacijalna (i glacijalna) razdoblja ima svoje podjele na kraće toplije (interstadijal) i hladnije (stadijal) faze.

Rekonstrukcija temperature u holocenu, od prije 20.000 godina do danas (prema Alley, 2000., grenlandska ledena jezgra GISP2)

Nakon vrhunca ledenog doba (LGM) planet se počinje postupno odmrzavati. Otapanje ledenih ploča (deglacijacija) na Antartiku (nagli porast temperature za 9°), Sjevernoj Americi, Grenlandu i Euroaziji. Raste razina mora, oporavljaju se biljne i životinjske zajednice. Klimatski oporavak relativno toplog početnog razdoblja nije dugo trajao.

Tri razdoblja u holocenskim hladnim ciklusima stadijala (stari, stariji i mlađi drijas - 'Younger Dryas/YD') su, na temelju peludi pronađenih u sedimentima, dobila ime po patuljastom vazdazelenom grmu iz porodice ruža - Dryas octopetala (osinica, drijas, osmica) - koja je tada bila biljka rasprostranjena od arktičke tundre do vrhova Alpa i planinskih područja u Aziji i Sj. Americi. U Hrvatskoj (Velebit) je danas na Crvenom popisu ugroženih biljaka.

Osinica (Dryas octopetala)

Slučajno ili ne, osinica (drijas) je dobila ime po hrastu (grčki δρυς, dris), a drijade su u grčkoj mitologiji bile šumske nimfe koje su živjele u deblu hrasta (prisjetimo se zlatne krune Filipa II. Makedonskog). Osim toga, osinica ima osam krunskih listića, dok je rodu Rosa (ruže) kojoj pripada svojstven vjenčić s pet latica.

Isto tako osmokraka zvijezda je simbol prikazivan uz kraljeve, bogove i božice od Obeiđana iz međuriječnog područja Eufrata i Tigrisa (tu je i sve počelo sa zrnom trave) krajem 6. i početkom 5. tisućljeća pr. Kr., preko cilindričnih pečata do rimskog Jupitera.

Razina mora od posljednjeg ledenog maksimuma (LGM) do danas; YD - mlađi drijas, MWP1A i 1B - ('meltwater pulse') - razdoblja brzog podizanja razine mora zbog naglog zagrijavanja i topljenja ledenjaka (prema Correggiari, 2006). Tijekom posljednje oledbe razina Jadranskog mora bila je niža za oko 130 m u odnosu na današnju.

U interstadijalu Bølling (14.7 ka do 13.9 ka) dolazi do naglog zagrijavanja zraka (4°- 5°C) na sjevernoj polutci (u roku od nekoliko desetljeća do stoljeća), ubrzanog topljenja leda i povlačenja ledenjaka u Sjevernoj Americi (razdvajanje ledene ploče Laurentide i Kordiljera), Grenlandu i Europi. Od 14.6 ka do 14.3 ka je zabilježen najveći brzi rast razine mora (do približno 35 m) u holocenu, 'meltwater pulse' - MWP1A.

Zabilježen je i Prvi prapovijesni rat (arheološki zapis iz Jebel Sahaba) u dolini Nila na sjeveroistoku Afrike.

Slijedi kratko i intenzivno zahladnjenje (stadijal stariji drijas, 'older dryas') koje je trajalo približno 200 godina, pa nagli skok u globalno topli i vlažni interstadijal Allerødt (13.6 ka do 12.9 ka). Biocenoza se oporavila, a na području koja su nekada prekrivale ledene pustinje dominiraju listopadne i zimzelene šume u kojima borave različite paleolitske kulture. I onda ... sve ispočetka!

Nagla pojava fenomena ekstremno hladnih i suhih vremenskih prilika, 'kratak, oštar šok' i sjeverna Zemljina polutka je tijekom stadijala mlađeg drijasa (12.9 ka do 11.6 ka) ponovno u oledbi kakvu je već prošla prije otprilike 7.000 godina u LGM-u. Takoreći preko noći, temperatura na Arktiku je pala za 9°C i nije se značajnije mijenjala slijedećih 300 godina.

U Engleskoj je, primjerice, prosječna godišnja temperatura bila -5°C, a u području Mediterana temperatura najhladnijeg mjeseca od -5°C do 0°C. Ledenjaci i tundra se šire u različitim smjerovima, masovno izumiru (osobito u Sj. Americi) neke životinje (vunasti mamut, špiljski lav, mastodont ... mnoge ptice i kukci) i termofilne biljke.

Znanstvenici još nisu postigli suglasje o uzrocima fenomena u mlađem drijasu.

*Završetkom mlađeg drijasa Zemlja je ušla u relativno stabilno i najtoplije razdoblje holocena u Europi (holocenski termalni ili klimatski optimum) između otprilike 9.000 i 5.500 godina pr. Kr. Nagib Zemljine osi se počeo smanjivati (perihel se opet primicao siječnju) pa su i razlike u sunčevom zračenju između ljeta i zime bile puno veće, a najveće prije 9.000 godina kada je ljetna insolacija bila 8% jača od današnje pa je i prosječna ljetna temperatura na kontinentu bila za oko 5°C viša od današnje, a zime hladnije. Visoka ljetna insolacija dovela je do smanjenja oborina na najvećem dijelu Europe, osim u području Sredozemlja.

Promjena iz hladnog u toplo razdoblje, na kraju mlađeg drijasa, također je bila nagla i relativno kratka, a rezultirala je i brzim rastom razine mora (MWP1B - od 11.4 ka do 11.1 ka).

*Na otoku Wrangel, između Istočnosibirskog i Čukotskog mora, tek je nedavno (prije 4.000 godina) izumrla zadnja populacija vunastog mamuta (Quaternary Science Reviews, Volume 222, 15 October, 2019)

Gledajući u krivulje grafikona, nacrtane u epohi koja je prethodila današnjoj epohi 'kontrolirane istine', pitam se postoje li dva ili tri lica istine. Ili je sve posljedica utjecaja obmane i prijevare militantnih globalista? Naime, naučava se da rast koncentracije ugljikovog dioksida u atmosferi dovodi do rasta temperature i zagrijavanja planeta, a grafikon zorno prikazuje suprotno - prvo raste temperatura, na primjer, rast temperature na kraju LGM-a počeo je 1.600 godina prije početka rasta koncentracije ugljikova dioksida! To nije stvar rasprave. To je činjenica.

*Zbog korone privremeno je iz javnog medijskog prostora potisnuta sintagma "klimatske promjene", mantra o globalnom zatopljenju. I to je 'dobra strana' današnje pandemije koronavirusa, iako je naš 'svjetski poznati znanstvenik', pretplaćen za izjave na HRT-u, na početku pandemije okrivio "globalno zatopljenje i klimatske promjene" za širenje virusa Covid-19 iz Kine.

Postglacijalni razvoj Baltičke regije

Nakon zatopljenja i povlačenja ledenih ploča, termofilna flora i ljudi su ponovno naselili napuštena područja: ljudi istočni Baltik prije 11.000, a sjevernu Finsku prije 9.500 - 8.400 godina (mezolitička kultura). Dotokom slatke vode iz ledenjaka nastalo je Baltičko ('Ancyluss') jezero. Dnjepar i Dunav punili su slatkovodno Crno more, a Volga Kaspijsko jezero. Mit o velikom (općem) potopu – velikom izlijevanju vode – vjerojatno je nastao prema stvarnim događajima u 8. tisućljeću prije Krista, kada se djelovanjem tektonike i transgresije Baltičko jezero spojilo sa Sjevernim morem, Crno more sa Sredozemnim morem, a Indijski ocean poplavio Perzijski zaljev.

Opći potop (Diluvio Universale), Michelangelo Buonarroti, 1508.-1510., Sikstinska kapela, Vatikan

 * '5.2 ka događaj' (izraz iz geoznanosti) - tijekom razdoblja tzv. Piora oscilacije (prije 5.200 do 4.800 godina) razina Mrtvog mora podigla se 100 m, a obilne kiše uzrokovale su velike poplave u Mezopotamiji.

Izopolenove karte listopadnog hrasta od prije 12.000 do 2.000 godina u Europi (Birks & Tinner, 2016)

Klimatski uvjeti u mlađem drijasu protjerali su i listopadni hrast (Quercus petraea, kitnjak) iz mješovitih bjelogoričnih šuma. Razdoblje ekstremnog zahladnjenja preživio je u južnoj Europi: Grčkoj, Italiji i Španjolskoj. Palinolozi su iz okamina polena hrasta vremenski rekonstruirali njegov povratak iz progonstva. Brzom povratku na 'vjekovna ognjišta' nesvjesno je pridonio čovjek. Znamo iz arheoloških nalaza da je žir, izvor hrane (škrob), nosio sa sobom tijekom lova i putovanja po Europi. Ponekad bi ispao iz torbe i izrastao u novi hrast.

Polenova zrnca različitih biljnih vrsta s raznolikim površinskim strukturama; SEM

U fosilima polena i fitoplanktona su zapisani brojni podaci iz prošlosti Zemlje. Možemo ih pročitati uz pomoć metoda radioaktivnih izotopa kisika, ugljika, argona, berilija ili cezija.

Jedan religiozno zatucani primitivac, klerofašist opijen opijumom, 'daklem', taj Čeh Gregor Mendel, opat katoličkog augustinskog reda, matematičar i biolog, igrao se s polenovim zrncima i postao začetnik klasične genetike (Mendelovi zakoni).

No dobro, davno prije njega je bio neki (praotac) Jakov koji je odvajao crne od bijelih ovaca, ali to naše ovce ionako ne razumiju.

Prelijepa čipkasta arhitektura 'spermića' iz cvijeta hibiskusa (Hibiscus syriacus). Ovakav računalni program za gene ne bi napisao ni slavni Le Corbusier. Tajna spiralnog zavoja, čudesni odnosi sadržani u broju fi (phi, φ), "Božanski omjer" i Leonardo Fibonacci od Pise (Liber Abaci, 1202.), još jedan mračnjak iz 'mračnog' srednjeg vijeka (jedna od marksističkih dogma crvenokošuljaša).

Kad biste Bogu mogli postaviti pitanje, koje bi to pitanje bilo? Mnogi bi vjerojatno tražili jasan odgovor koji bi im pomogao shvatiti što se to točno dogodilo u početku stvaranja svijeta kojeg poznajemo.

Integralni kruščići i pecivo iz pekarnice? Da, fitoplanktoni su puni ugljikohidrata, lipida i proteina. Kruh života.

Fitoplanktoni (biljni planktoni) su jednostanični fotosintetski organizmi. Lebde u oceanima, jezerima i rijekama - do dubine od 100-150 m (fotička zona). Ima ih oko 4.000 vrsta i različitih su veličina: od mikrofitoplanktona (20 - 200μm) do pikoplanktona (0.2 - 2μm). Temelj su hranidbenog lanca i izvor hrane za sve ostale oblike života, od zooplanktona do kitova i ljudi.

'Torta sa svjećicama'

Vidimo tek polovicu 'torte'. Naime, fitoplanktoni posjeduju jedinstvenu ljušturicu koja obavija čitavu stanicu, a sastoji se od dvije polovice koje se preklapaju poput kutije i poklopca. Ljušturice su građene od bijelog vapnenačkog minerala kalcita ili amorfnog silicija (opal, kremen).

Procjenjuje se da biomasa fitoplanktona godišnje 'udahne' 20 do 50 milijardi tona ugljika (iz ugljikova dioksida), a 'izdahne' milijarde tona kisika, šećera (škrob), lipida ... Prema novijim istraživanjima utjecaja morskih biocenoza na upijanje ugljikovog dioksida iz atmosfere (proces 'biološka crpka'), apsolutno najveća količina ugljikovog dioksida je vezana u fitoplanktonu, a ne u tropskim šumama.

'4.2 ka događaj' (prema Kaniewski et al., 2018)

Ni holocen nisu mimoišle klimatske promjene, od kojih su najmanje tri bile globalne. Toplotni maksimum holocena (između 8.5 ka - 4.5 ka), srednjovjekovni topli period (oko 900. do 1300. godine) i Malo ledeno doba (tri doba s počecima 1650., zatim oko 1770. i 1850., odvojena intervalima toplijeg vremena).

* '8.2 ka događaj' - najintenzivnije kratkotrajno zahladnjenje u holocenskom maksimumu, kada je zahlađenje nastalo zbog izlijevanja ledenjačkog jezera Agassiz i Ojibway u Hudsonov zaljev (Kanada) prije 8.200 godina.

* '4.2 ka događaj' - definiran je jakom i dugotrajnom sušom globalnog razmjera s procijenjenim padom oborina od 30% do 50% (300-godišnja globalna mega-suša). Jedan od uzroka suše je Sjeverno - Atlantska oscilacija (NAO), niskofrekventna kolebanja tlaka zraka i temperatura površine mora ('leptirov učinak, fraktali i teorija kaosa') na području iznad Islanda i Azora.

U Euroaziji su pojedina promjenljiva klimatska razdoblja s toplom/hladnom i suhom ili toplom/hladnom i vlažnom klimom, nazvana 'Homerov minimum' (800-600. pr. Kr. 'događaj 2.8 ka'), 'Rimsko toplo razdoblje' (od 250. pr. Kr. do 450. god.) ili 'kasnoantičko malo ledeno doba' (536. do oko 660. AD)

Prapovijesni crteži okerom, špilja Pedra Furada - Serra da Capivara, Brazil

Suša je istovremeno 'pokosila' Harapan civilizaciju u dolini rijeke Ind (vidi prvi dio reportaže) i nepoznatu civilizaciju Capivara iz Brazila. Crteži iz špilje Pedra Furada su slični crtežima iz Sahare. Raspalo se Akadsko carstvo (Sargon) u Mezopotamiji i Staro kraljevstvo u Egiptu.

Kada su prije 4.200 godina naglo došli suši uvjeti i zahladnjenje nad Mediteranom, sjevernom Afrikom i Bliskim Istokom, pao je i vodostaj Eufrata i Tigrisa za oko 1,5 metra. Zbog nestašica zaliha vode i hrane (pšenica) te zelenih pašnjaka, došlo je do sukoba i masovnih migracija nomada na područje rijeka Eufrat i Tigris u Akadskom carstvu. Za obranu od imigranata Amorita (Kanaanita), nomadskih semitskih plemena (iz današnje sjeverne Sirije, Jordana i Libanona), neo-sumerski kralj Shu-Sin (3972. - 3964.) dao je između Eufrata i Tigrisa izgraditi zid -"Repeller of the Amorites"- dug 270 km. Nije imao žilet-žicu pa su ga semiti svrgnuli s trona i zavladali njegovim kraljevstvom.

Nagli porast eolskih sedimenata (čestice dolomita i kalcita donesene vjetrom iz Mezopotamije) u jezgri M5-422 s dna Omanskog zaljeva, daju pouzdan dokaz da se klimatski prelazak na sušne uvjete dogodio istodobno s raspadom Akadske (i Staroegipatske) države. (prema Monocal, 2001)

Za tuke zatucane spominjem Josipa (sina Jakova) i tumačenje faraonovih snova: »Sanjao sam jedan san a nitko ga ne zna protumačiti... sedam ugojenih i lijepih krava uzlaze od Nila... Potom sedam mršavih, i izmučenih, kakvih ja nikad nisam vidio tako ružnih u cijelom Egiptu... vidjeh opet u snu sedam klasova koji su se uzdizali na istoj stabljici, jedri i zdravi... Potom sedam stvrdnutih, slabašnih i sparušenih vjetrom.«

Evo riječi koju sam imao za reći Faraonu: »Bog je otkrio Faraonu što će učiniti... Sedam godina velikog obilja će doći u cijeli Egipat. Potom će nadoći sedam godina gladi i zaboravit će se ono obilje u Egiptu. Glad će iscrpiti zemlju i ne će se više znati da je to obilje uzrokom gladi koja će slijediti, tako će ona nemilosrdno pustošiti... «

*'2.8 ka događaj' - nazvan Homerov minimum (prije 2.800 - 2.600. godina), pad temperature i širenje ledenjaka 'Göschenen I' u Alpama.

Hanibal kreće na Rim (218. pr. Kr.), a Cezar u vojni pohod na Gale/keltska plemena (58. do 51. pr. Kr.) te obojica relativno lako prelaze Alpe jer se snijeg i led s dolaskom toplije klime povukao u visoke predjele Alpa.

Iz rimskog perioda zatopljenja (250. pr. Kr. do 400. po. Kr.) ostao nam je i naziv za nepodnošljive ljetne vrućine - 'pasja vrućina' - nastao iz izraza pasji dani (dies caniculares). Kanikul, razdoblje od 3. srpnja do 11. kolovoza, bili su dani obrednih svečanosti kada su Rimljani zvijezdi Sirijus (Stella canicola, Pasja zvijezda) prinosili žrtve – pse i vino. Vjerovali su, kao i stari Grci, da Sirijus kao najsjajnija zvijezda u zviježđu Velikoga psa (Canis maior) donosi sušu i uništava ljetinu.

Rimljani su Sirijus mogli vidjeti usred ljeta u ranim jutarnjim satima, a mi ga vidimo na noćnome nebu krajem jeseni i zimi. I prinosimo žrtvu uz molitvu: 'O, preklinjemo te sveta nimfo Greta Ašperger, skreni Geju s njezinog puta!' Doista, možemo li zaustaviti naravni tijek klimatskih promjena?

*Žrtvovanje pasa, osobito crnih kuja, bio je dio obreda u štovanju kulta božice Hekate.

Hekataion, mramor, 3. st., Museo Chiaramonti, Musei Vaticani (Vatikanski muzeji)

Kult drevnog/praindoeuropskog mitološkog lika božice Hekate spominju Heziod (700. god. pr. Kr.), Homer (650. god. pr. Kr.), Sofoklo (410. god. pr. Kr.), Vergilije (40. pr. Kr.), Ovidije (13. pr. Kr.), Shakespeare (1605.) ... i portal HKV-a (2020.).

Hekata (Hekátē) je božica izvorno povezana s čarobnjaštvom (magijom), demonima, duhovima, podzemnim svijetom i dušama mrtvih. Baklje, psi i zmije dio su njezinog htoničnog kulta u grčko-rimskoj mitologiji. Bila je i jedna od glavnih božica Eleuzinskih misterija. Najstariji poznati Hekataion isklesao je Fidijin učenik Alcamenes, a njezina rimska kopija u obliku malog Hekataiona iz kućnog svetišta (pozlaćena bronca), nalazi se u Vatikanskom muzeju.

Hekataion prikazuje Hekatu u njezinom trostrukom ili trimorfnom obliku: liku tri žene (i tri oblika lica) s krunama na glavi i s bakljom i zmijom ili bodežom u rukama, koje stoje jedna do druge oko središnjeg stupa (axis mundi, središte svijeta). Bili su postavljeni na mjestima gdje se susreću tri puta ili ceste u blizini važnih mjesta, ispred svetišta i ulaza u gradove. Baklja unosi svjetlo i omogućuje identifikaciju ljudi koje štiti.

Hekataion, pozlaćena bronca, 1. st., Vatikanski muzeji; Kip slobode (Liberty enlightening the World), bakar i čelik, Frédéric Auguste Bartholdi, 1886., New York

Uzima se zdravo za gotovo da je 'Kip slobode' preslika neke "rimske božice Libertas", a prešućuje Robespierre - Fouchéov "Kult Višnjeg bića i Razuma" (Culte de l'Être suprême & Culte de la Raison).

Pariz 2019.; Rekordne 'pasje vrućine' «toxicoses caniculaires» šire se Europom

Sažetak medijskih naslova -"Globalno zagrijavanje bez presedana!"

Météo-France (25.7.2019): "Pariz je u četvrtak zabilježio temperaturu (40,6°C ) najvišu od početka mjerenja!"

Francuska ministrica zdravstva Agnès Buzyn: "U Francuskoj je zbog ljetnih vrućina i intenzivnih toplinskih valova tijekom lipnja i srpnja zabilježeno 1.435 smrtnih slučajeva. No, zbog dobre pripremljenosti broj smrtnih slučajeva je čak deset puta manji u odnosu na ljeto 2003. godine."

Kad je već spomenula 2003. godinu i 15.000 smrtnih slučajeva, mogla je spomenuti i 1911. godinu s 41.072 smrtnih slučajeva i temperaturu zraka od 40,0°C! Ali nije jer se podatak ne bi dobro uklopio u priču o ugljikovom dioksidu.

Pariz 1911.; Rekordne 'pasje vrućine' «toxicoses caniculaires» šire se Europom

Le Parisien (9. kolovoza 1911.): "Živa postavlja povijesne zapise" ("Le mercure affiche des records historiques") ... "Osim u Parizu, izuzetno visoke temperature (40°C) zabilježene su i u pokrajinama u Lyonu i Bordeauxu - i čak u Londonu" (en province à Lyon et Bordeaux - ou même à Londres).

Pariz 1911.; Rekordne 'pasje vrućine' «toxicoses caniculaires» šire se Europom

Le Parisien: "U Francuskoj je 41.072 ljudi umrlo ("toxicoses caniculaires") do sredine rujna 1911."

Dr Jacques Bertillon, voditelj gradske statistike: "Od 23. do 29. srpnja, a zatim od 13. do 19. kolovoza, smrtnost doseže vrhunce ...(Du 23 au 29 juillet, puis du 13 au 19 août, la mortalité atteint des sommets ...)".

"U Francuskoj 70 dana gotovo neprekidnog toplotnog vala tijekom duge sezone kuhanja ... pariška regija pretvorena u Saharu (En France, 70 jours de canicule presque sans discontinuer pour une longue saison de cuisson... une région parisienne transformée en Sahara)".

New York 1911.; Rekordne 'pasje vrućine' «toxicoses caniculaires» šire se Amerikom

New York 1911.; Rekordne 'pasje vrućine' «toxicoses caniculaires» šire se Amerikom

London 1976.; Rekordne 'pasje vrućine' «toxicoses caniculaires» šire se Europom

Nakon tzv. 'rimskog razdoblja zatopljenja' - rimski klimatski optimum - koje je doseglo vrhunac oko 150. po. Kr. (istovremeno je i Rimsko Carstvo doseglo najveći teritorijalni opseg i moć pod carom Markom Trajanom (53. – 117. godine)) je krajem antike u Euroaziji prevladavala hladnija i vlažnija klima (najniže prosječne temperature bile su u 6. stoljeću, 590. - 620.).

Gotski ratovi (376 - 382. godine) i smrznuta rijeka Rajna u blizini Mainza (31. prosinca 406.) označili su početak podjele Rimskog Carstva i propast Zapadnog Rimskog Carstva (476. godine).

U to vrijeme nasilja imigranata raspada se rimska infrastruktura na latinskom Zapadu. Uz depopulaciju i deurbanizaciju se smanjila pismenost i učenje, organizirano gospodarstvo je u velikoj mjeri nestalo, a prinosi žitarica su opadali i zbog nepovoljnog vremena. Pismenost, klasično obrazovanje i skrb za gospodarstvo očuvala se u krščanskim samostanskim zajednicama (opatije ili priori) najstarijeg katoličkog reda, Reda svetog Benedikta (Ordo Sancti Benedicti).

Jedan od posebno utjecajnih redovnika ranog srednjeg vijeka bio je Benedikt (Nursija, 480. - Monte Cassino, 21. ožujka 543.), osnivač benediktinskog reda ("Moli i radi!"), i graditelj slavnog sakralnog kompleksa samostana na brdu Monte Cassinu (529.), duhovnog središta srednjovjekovne Europe, iz kojeg su izrasla današnja sveučilišta, i zapadnoeuropske kršćanske kulture uopće. Proglašen je svetim (1220. godine) i zaštitnikom Europe (1964. godine). Grob (urna od alabastera) njegove sestre blizanke sv. Skolastike, osnivačice ženskog redovništva u Europi, također je u Monte Cassinu.

Američka 'Leteća tvrđava' iznad Monte Cassina i 33. predsjednik SAD-a Harry S. Truman

Samostan Monte Cassino su prvo opljačkali arijanski Langobardi (oko 570.), zapalili i porušili 'Saraceni' (islamizirani Mauri i Berberi u 9. st.), a poslije obnove u 10. st., do temelja razorile 'Leteće tvrđave' (potpuno nepotrebno, s vojnog gledišta) u vrijeme 33. predsjednika SAD-a, Harry S. Trumana. Američki avioni su 15. veljače 1944. izbacili 1.100 tona bombi na samostan Monte Cassino pretvorivši ga u gomilu ruševina.

Medijsku pripremu za uništenje benediktinskog samostana odradili su britanski tisak, a u SAD-u novinar Cyrus Leo Sulzberger II, vlasnik The New York Timesa i unuk 'filantropa' Cyrus Leopold Sulzbergera, njemačkog imigranta (1882.) i predsjednika američkoga cionističkog "Jewish Agricultural & Industrial Aid Society".

Trogirski evanđelistar (Evangeliarium Traguriense) pisan uglatom beneventanom, XIII. st., Trogir, riznica prvostolnice sv. Lovre i sv. Ivana Trogirskog; (faksimilno izdanje izrađeno prema izvorniku)

Beneventana je srednjovjekovno latinično pismo oblih i uglatih slova, nastalo u Monte Cassinu, u uporabi od VIII.- XV. stoljeća. Beneventansko pismo i benediktinski redovnik iz Monte Cassina, papa Grgur VII. (lat. Gregorius VII.), su nama "gregorijancima" (tako nam je nedavno sila nečastiva čestitala blagdan Uskrsa), osobito važni.

Državnopravno priznanje Kraljevstva Dalmacije i Hrvatske (Regnum Dalmatiae et Chroatiae) napisano je beneventanom, kada papa Grgur VII. svečano okrunjuje hrvatskog kralja Dmitra Zvonimira u crkvi Sv. Petra u Solinu.

Zbog objektivnosti treba spomenuti da u Hrvatskoj neki istaknuti suvremeni povjesničari dvoje jesu li Tomislav, Krešimir IV. i Zvonimir uopšte bili hrvatski kraljevi, ali nije sporan Rastko Nemanjić. Zajedno sa čovjekoljubcima i drvosječama rade na raskidu Vatikanskih ugovora, iako se naš Zvonimir obvezao "u svemu i svugdje čuvati vjernost prema Apostolskoj Stolici".

*Benediktinac iz Monte Cassina, sv. Augustin, bio je prvi nadbiskup Canterburyja (Thomas Becket) i utemeljitelj prve samostanske knjižnice u Engleskoj godine 597.

*Procjenjuje se da je neposredno nakon Crkvenog raskola (1054.) najveća zbirka knjiga bila u benediktinskoj opatiji Cluny (Francuska) i manastirima na poluotoku Atos (Grčka).

*Samostanski kompleks Cluny je najveća građevina u Europi sve do 1588., kada ju je veličinom nadmašila Bazilika sv. Petra u Vatikanu (kupola visoka 138 metara).

Ostaci rimskih termi (Aquae Iasae od 1. st. do 4. st.) u Varaždinskim Toplicama - šuplje opeke (tubulus) u hipokaustu kako bi topao zrak strujao kroz njih, i četvrtaste rimske pečene cigle (lateres); snimljeno 2008. god.

Kraj antike i početak ranog srednjega vijeka obilježen je razdobljem (450. - 900. god.) hladnije i vlažnije klime. Od nekadašnje moćne rimske civilizacije na Zapadu se nije gotovo ništa očuvalo. Nisku tehnološku razinu ranog srednjeg vijeka najbolje odražava činjenica da je rimsku pečenu ciglu, različite namjene i specifičnih oblika, zamijenilo pruće oblijepljeno blatom; u pisanim srednjevjekovnim dokumentima se uporaba cigle (opeke) spominje tek u 11. stoljeću. Vodovod (akvadukti više nisu funkcionirali) i kanalizacija su do početka 18. st. bili 'terra incognita'. Rimske široke ceste s vremenom su postale uski 'konjski' putovi. U našoj Slavoniji nije ni do danas obnovljen rimski sustav odvodnih i dovodnih kanala (melioracija), pa se onda čudimo poplavama.

Promjena klimatskih uvjeta negativno je djelovala na prinos žitarica u Europi (glad i depopulacija), a pozitvno u sjevernoj Africi, Egiptu i Saudijskoj Arabiji. I onda je iz Medine u Saudijskoj Arabiji novostvorena svjetska velesila krenula (630. god.) u "sveti rat protiv nevjernika" i "miroljubivo" širenje kalifata na prostoru od Indije do Portugala i Španjolske. Franci (Karlo Martel) su zaustavili dvije invazije muslimanske teško-oklopljene konjice na Francusku (721. i 732. god.), a Karlo Veliki definivno protjerao iz Francuske. Ironija sudbine - današnji 'Franci' (i 'Sasi') su glavni uvoznici islamskih imigranata, a 'Al Andalus - Kordobski emirat/kalifat' (756. - 1031./1492. godine) i 'Sicilijski emirat' (827. - 1072. god.) ponovno odskočne daske za neo-islamsku invaziju na Europu.

U srednjevjekovnom toplom razdoblju (900. - 1350.), tijekom kojeg je zabilježeno zatopljenje u Europi, Aziji i na Grenlandu, broj žitelja Europe se udvostručio. Napredniji način obrade zemlje i uporaba željeznog pluga na kotačima, značajno su povećali prinos žitarica. Višak proizvoda oživio je 'međunarodnu trgovinu' i razvoj obrta.

U ovom razdoblju blagostanja su i 'studenti' našli svoju fortunu (sreću). Uz vino i gitare ne pjevaju samo Ovidijeve erotske elegije, već s riječi prelaze na djela, tj. ženska tijela. Pa onda bez zadrške opisuju 'putenu ljubav'. Slavlje životnoga poleta -"Pjesme iz Benediktbeuerna" (1230. godine).

'Pilates vježbe'
Časoslov (Le livre d'heures), detalj, nepoznat slikar, Pariz, 1475., Bibliothèque de Genève, Ms. lat. 33, fol. 79v

Vikinzima je zatopljenje omogućilo kolonizaciju Islanda, Grenlanda i putovanje do Labradora u Kanadi, a našem Marku Polu put do Kine. Krajem 12. stoljeća prosječna temperatura od svibnja do rujna je bila +0.5 °C viša od današnje. Hanza (1241. - 1669.), prva trgovačka supersila sa sjedištem u njemačkom Lübecku, ostvarila je monopol na trgovinu i plovidbu Sjevernim morem i Baltikom sve do finskog zaljeva i ruskog grada Novgoroda (Aleksandar Nevski, Andrej Rubljov) na Iljmenskom jezeru.

Priče svetog Mateja (Storie di San Matteo), Niccolò di Pietro Gerini, 1390., crkva Sv. Franje, Prato (predgrađe današnje Firence).

Velikom freskom u crkvi sv. Franje dominira 'banka' i dva bankara/kamatara, vjerojatno firentinska jer je evanđelist Matej bio carinik, a firentinski zlatnik (florin,"fiorino d'oro") iz 1252. godine prvi europski zlatnik iskovan poslije 6. stoljeća. Crkva, izgrađena od cigle, je dovršena 1331. godine.

*Godine 1157. utemeljena je Banka Venecije, prva državna banka u Europi nakon propasti Zapadnog Rimskog Carstva. Današnje kamate na kredite su puno teže od ondašnjih pola kile ljudskog mesa.

Venvs - De Sphaera, Cristoforo de Predis, 1450., Biblioteca Estense (Ms. lat. 209), Modena, Italija

Većina stanovništva živjela je na selu, i vrlo jednostavno. Svakodnevni se život određivao prema ritmu godišnjih doba i obrade zemlje - sezona rasta (travanj-rujan) i sezona bez rasta (listopad – ožujak). Danas su gotovo iščezle molitve prije ručka za Božji blagoslov u urodu - "kruh naš svagdanji daj nam danas". No u ono vrijeme je strah od suše, mraza, tuče i poplave bio sastavni dio života, jer je ponekad "...protiv običaja i prirode...6. i 9. srpnja zavladao led i mraz" ili "vječna kiša, tuča i snijeg"...

Prehrana većine stanovništva je bila 'primitivna', a u kronikama se spominju: pir, ječam, raž, pšenica (brkata i bezbrka), zob, proso, heljda, (kukuruz i krumpir još nisu 'otkriveni'), zelje, bob, grah, buča, leća, repa, luk, lan, konoplja, mak, hmelj, oskoruša, mušmula, drijen, dunja, jabuka, kruška, šljiva, borovnica, trešnja, lješnjak, orah, šipak, kesten, smokva, badem, ovca, puh, svinja, koza, perad (dalmatinska/hrvatska kokoš), zec, ptice, riba, med, mlijeko, medovina, pivo, vino, maslinovo i bučino ulje, metvica, kopar, ružmarin... Meso je nekada bilo 'obredno jelo' jer su ga jeli samo nedjeljom i za blagdane. A visoko plemstvo svaki dan.

Nažalost nema podataka iz prošlosti o karcinomu debelog crijeva, no današnji dramatični porast oboljelih i umrlih od raka debelog crijeva (drugi je najčešći oblik raka) govori da je to bolest našeg doba.

Kronike bilježe nekoliko razdoblja naglih i ekstremnih promjena vremenskih prilika (oštre zime i ljetne suše ili oštre zime i kišna, hladna ljeta) koje su pridonijele pojavama velike gladi i velikom broju umrlih u Europi: 1016., 1256.-1258., 1309.-1321. (1315.-1317.), 1374.-1375., 1437.-1438., 1569.-1574., 1601.-1603. (Rusija), 1693.-1694., 1709.-1710. i 1788. (Francuska), 1816.-1817. ...

*Marksističko tumačenje uzroka Seljačke bune Matije Gupca (1573.) uopće ne spominje vremenske neprilike i paneuropsku glad u Europi.

Krivulja populacije (izražena u milijunima) u sjevernoj i srednjoj Italiji od 1300. do 1800. godine.

Povećanje cijena žitarica u nekim gradovima sjeverne, srednje i južne Italije od 1502. do 1781. godine (povećanja iznad 100% su podebljana)

Većina klimatologa suglasna je da se klimatski uvjeti ozbiljno počinju mijenjati na početku 14. stoljeća, od 1309. do 1321. godine. To razdoblje naglih meteoroloških promjena u Euroaziji i Bliskom istoku nazvano je "desetljeće klimatskog stresa" ili "Danteova klimatska anomalija" - intermezzo u operi 'Malo ledeno doba'.

Silazak u Pakao (La voragine infernale), Sandro Botticelli, 1485., Biblioteca Apostolica Vaticana, Vatikan

Botticellijeva slika "Silazak u Pakao" (32,5×47,5 cm) ilustrira rukopis Danteove "Božanske komedije" koju je naručio Lorenzo di Pierfrancesco de 'Medici. Na samom dnu Pakla (Inferno), u obliku lijevka, nalazi se Lucifer do pupka uronjen u zaleđeno jezero. Vječnim mahanjem svojih krila ledi jezero (rijeku Kokit). Alegorija na 'Sibirsku anticiklonu'?

Nema dvojbe da su Dante, svjedok nagle klimatske promjene, i njegovi žitelji srednjevjekovnog svijeta odabrali 'globalno zatopljenje', a Luciferu prepustili 'globalno zahladnjenje'.

*Izdajice (domovine i dobročinitelja) su također uronjeni u zaleđeno jezero.

*Ilustrirani rukopis Danteove "Božanske komedije" bio je u zbirci švedske kraljice Kristine, a nakon njezine smrti u Rimu 1689. godine, papa Aleksandar VIII. kupio ga je za Vatikansku knjižnicu. Kristina Aleksandra (Stockholm, 1626.- Rim, 1689.) dragovoljno se odrekla švedske krune i prešla na rimokatoličku vjeroispovijest.

Dio 3. kruga Pakla

Dante u trećem krugu Pakla kažnjava duše grješnika (proždrljivce i alkoholičare) s vječno jakom kišom, tučom i snijegom, a muči ih i troglavi pas Kerber (troglavi je i Lucifer, ali i Hekata).

Ekstremno vlažna i hladna klima u Europi (kiše, poplave, mraz i snijeg), a u Aziji suha i hladna, su dovele do propasti uroda žitarica i Velike gladi 1315.- 1317. godine, ali i najstrašnije pandemije bubonske kuge (napada pluća kao i današnji coronavirus C-19) u Europi 1347-1351. godine. Bila je 'uvozna roba' iz Kine, proizvedena oko 1320. godine.

Bubonska kuga ('Velika Smrt', kasnije poznata pod nazivom 'Crna smrt') je ušla u Europsku populaciju u listopadu 1347. godine. Prvi slučaj oboljelih zabilježen je na Siciliji. Prema raspoloživim podacima, 'krizni stožer' je početkom siječnja 1348. identificirao oboljele u Đenovi, Veneciji i Pisi, krajem siječnja u Francuskoj (Marseilles), u lipnju Portugal, Engleska, u srpnju Španjolska, zatim Njemačka i Škotska; Skandinavija i Island 1349., a u sjeverozapadnoj Rusiji 1351. godine. Pretpostavlja se da je u pandemiji umrlo oko 100 milijuna ljudi.

Ukop žrtava kuge u Tournaiju; minijatura iz "Kronike i ljetopisi Gilles le Muisit" (Chroniques et annales de Gilles le Muisit), opata benediktinskog samostana Sv. Martina u Tournaiju, 1353., Bibliothèque royale de Belgique, MS 13076-77, f. 24v.

*Gilles le Muisit, francuski ljetopisac sjeverne Francuske i Flandrije.

"Ovo naslika Majstor Vincent iz Kastva i dovrši osam dana iza Martinovog - godine Gospodnje 1474."

"Ples mrtvaca" (alegorijski prikaz smrti i moralne pouke s opomenom), najpoznatija freska iz crkvice Sv. Marije na Škriljinah (opširnije u reportaži Beram – "Krasna zemljo, Istro mila" (1/2) iz 2009. godine)

'Rujan i veljača'
Časoslov vojvode od Berryja (Les Très Riches Heures du duc de Berry), 1412–1416., (Ms.65, f.2v), Musée Condé, Chantilly, Francuska

Početak Časoslova krase 12 slika godišnjeg kalendara s prizorima svojstvenima za mjesece u godini.

Rujan - sezona berbe grožđa. U prvom planu vidimo i trudnicu (takvu nacionalnu osviještenost Hrvati zaljubljeni u partizanštinu ne će osjetiti ni za 600 godina), zatim igralište za viteški turnir i u pozadini dvorac Saumur (Château de Saumur) u vlasništvu Ludovika II. Anžuvinskog (Louis II d'Anjou), titularnog kralja Napulja (iz dinastije Anžuvinaca je Ludovik I. Anžuvinac, hrvatsko-ugarski kralj). Dvorac je naslikan izuzetno vjerno i precizno pa danas pozdano znamo njegov izgled. Takav stil gotičkog naturalizma vidljiv je i na detaljima slike za mjesec veljaču.

*Vojvoda od Berrya je sin francuskog kralja Ivana Dobrog (Jean le Bon) i brat kralja Karla V. Za njega je izrađen Časoslov ili 'Knjiga sati' - Très Riches Heures du Duc de Berry (Jako sretni sati vojvode od Berryja) - molitve i pjesme (psalmi) iz Staroga i Novoga zavjeta koje se svakoga dana čitaju u određene sate (tradicija naslijeđena od židovstva). Berryev iluminirani molitvenik oslikan je s više od 100 slika na izrazito finom i tankom pergamentu. Iznimno kulturno blago iz velike srednjovjekovne umjetničke baštine Francuske.

Veljača (dio slike) - prvi snježni krajolik u povijesti slikarstva.

Veljača - život seljaka u zimskom razdoblju. Kriopoetika i slikarev hiperrealizam viđenja hladnoće i zime daju nam naslutiti kako se osjećaju ljudi u ovom zimskom danu. Unutar kuće, griju se uz vatru dvije djevojke (žene), mladić sa crvenom maramom na glavi i mačka.

Mladić i lijevo do njega djevojka sa crnom maramom nemaju donje rublje (po naški - su bez gača). Čini se da je kod djevojaka (i) u to vrijeme bila u modi 'brazilska frizura'.

Časoslov vojvode od Berrya naslikan je u razdoblju (ranog) Spörerova minimuma (1430. - 1540.), razdoblje hladnije od prosječnog povezano s velikim promjenama temperature i oborina. Snažni sezonski ciklusi doveli su do krize preživljavanja i gladi u dijelovima Europe. Kronike bilježe ljeto 1432. godine kao izuzetno vlažno s poplavama, 1434. (vruće i suho), 1435. (hladno i suho), 1436. (vruće i suho), 1437. (izuzetno vlažno, poplave), 1438. (vruće i suho), 1439. (izuzetno vlažno, poplave) ... 1410. zbog širenja ledenjaka nestaju stara vikinška naselja na Grenlandu (Zelena zemlja), a Lisabonci 'uživaju' u čestim snježnim olujama.

Portret Arnolfinijevih (dio slike), Jan van Eyck, 1434, National Gallery, London

Giovanni di Nicolao Arnolfini i njegova žena Costanza Trenta su bili dio velike zajednice talijanskih trgovaca i bankara s prebivalištem u Bruggeu - jednom od glavnih uporišta Hanze (Hanzeatska liga, 1241 - 1669.). Giovanni, rodom iz Lucce u Toscani (trokut Firenca - Pisa - Lucca) je član gilde trgovaca tekstilom. Njegov kutak stvarnog svijeta naslikan tijekom ljeta u Bruggeu: svila, krzno, zlato, obrada drvenog namještaja, pa čak i naranča na prozoru, govore o bogatstvu i luksuznom životu. 'Trudnica' je jedina poveznica između slike mjeseca rujna iz Časoslova i portreta Arnolfinijevih, naslikanih u gotovo isto vrijeme.

Portret je po mnogo čemu jedinstvena slika i smatra se jednom od najsloženijih slika Zapadne umjetnosti. Svaki detalj ima višestruku slojevitost značenja. Primjerice, zašto samo jedna svijeća gori na mjedenom lusteru? "Jedna jedina svijeća koja gori u lusteru označava Kristovu prisutnost, ali predstavlja i svijeću koju mlada donosi u bračnu sobu. Kada se brak konzumira, svijeća se ugasi." Je li konveksno ogledalo ('svevideće oko') na zidu preslikano iz današnjih trgovačkih lanaca i trgovina?

Sunčeva pjega (Zemlja na slici za usporedbu veličine) i granule na površini Sunca snimljene 'sunčevim' teleskopom 2010. god.; Sunčani opservatorij Veliki medvjed (Big Bear Solar Observatory (BBSO), New Jersey Institute of Technology), Jezero Velikog medvjeda, Kalifornija, SAD

Što bi Scheiner i Gallileo dali da ovu sliku mogu vidjeti?

Sunčeve pjege su prolazne pojave na Suncu, životnog vijeka od nekoliko dana do nekoliko tjedana. Promjenljive su veličine, od 130.000 kilometara (kao što je na fotografiji) pa do pjegica promjera svega nekoliko stotina kilometara. Broj pjega je pokazatelj Sunčeve aktivnosti i mijenja se u ciklusima od 11 godina, Sunčev maksimum i Sunčev minimum.

U složenim magnetohidrodinamičkim procesima nastaju jaka i koncentrirana magnetska polja (0.4 T) koja 'buše' Sunčevu površinu (fotosferu) na mjestima nazvanim pjege. Kad se u atmosferi (koroni) spoje dva magnetska toka (iz dvije pjege) nastane 'kurcšlus', proces eksplozivnog magnetskog prokopčavanja i oslobađanja velike količine energije uz izbacivanje plazme (Sunčeve baklje, Sunčeva oluja) u međuplanetarni prostor (oko 6 milijuna tona na sat!). Zato je temperatura na površini Sunca samo 5.726 °C , a u atmosferi od 1.199.727 °C do 1.999.727 °C. Površinu i baklje našeg 'žutog patuljka' možete uživo pogledat OVDJE.

Sunčani opservatorij 'Christoph Scheiner' i 'sunčev teleskop' - helioskop; iz knjige Rosa Ursina sive Sol, Christoph Scheiner, 1625., Rim; čuva se u knjižnici Houghton na Sveučilištu Harvard, Cambridge, SAD.

Po drugi puta se ovdje 'ispričavam' slobodnomislećim sljedbenicima lenjinističkog režima. "Zatucani natražnjak", isusovac (rimokatolički red), astronom i profesor matematike Christoph Scheiner je u svojoj knjizi Rosa Ursina sive Sol opisao Sunčeve pjege (on ih je vidio tek kao mrlje na Suncu) i prvu konstrukciju teleskopa - helioskop - za istraživački rad o pjegama. Prvi rad o Sunčevim pjegama napisao je u Ingoldstatu, ožujak 1611., a objavio 5. veljače 1612. u Augsburgu (Apelles latens post tabulam). Scheiner je napravio prvu kartu Mjeseca.

*Naš Ruđer Bošković, isusovac, izgradio je najstariju zvjezdarnicu u Milanu i bio njezin prvi ravnatelj 1764. godine. Napisao je znanstveni rad O Sunčevim pjegama (1736.). Još jedan "klerofašista" s obzirom na to da je bio rimokatolik i Hrvat.

Prikaz Sunčeve aktivnosti u zadnjih 415 godina. Vidljiv je Maunderov minimum (1645. do 1715.), razdoblje tijekom kojega je broj Sunčevih pjega bio izuzetno malen. U korelaciji je s razdobljem hladnih godina, nazvano Malo ledeno doba.

Tijekom godine prosječna količina Sunčeve radijacije (energije) na površini Zemlje kreće se od približno 70 do 230 wata po kvadratnom metru, ovisno o geografskoj širini (Hrvatska je u zoni koju grije 'žarulja' od 155 do 180 wata) i aktivnosti Sunca.

*Vjerovali ili ne, neki 'greteni' i dalje tvrde da Sunce nema nikakvog utjecaja na 'globalno zatopljenje'.

Malo ledeno doba se proteglo kroz nekoliko stoljeća (između otprilike 1450. i 1850. godine), a sjevernoj Zemljinoj polutki je donijelo nekoliko iznimnih razdoblja arktičke hladnoće, snijega i leda uz obilne kiše i poplave, ali i suhih ljeta. Ponovno rastu ostaci ledenjaka iz Velikog ledenog doba pa su uništena brojna sela u Alpama, Skandinaviji i na Islandu. Rijeke su se često zaleđivale, kao i dijelovi mora, čak i Jadranskog. Sjećanje na takve ekstremne vremenske neprilike i "zime stoljeća neviđene u ljudskom sjećanju" ovjekovječili su onodobni 'fotografi'. Motivi zime slikani su samo u razdobljima neobično jakih zima.

Poznata 'fotografija' iz Malog ledenog doba u Flandriji (pokrajina u današnjoj Belgiji): Lovci u snijegu (Jagers in de sneeuw), Pieter Brueghel, 1565., Kunsthistorisches Museum, Beč

Godina 1564.-1565. se spominje kao najhladnija zima 16. stoljeća. Za nju su diljem Europe okrivljene 'vještice i čarobnjaci', a histeriji lomača pridonio je i englesko-škotski kralj Jakov I. s knjigom Demonologija (Daemonologie, In Forme of a Dialogue, Divided into three Books: By the High and Mighty Prince, James &c) iz 1597. i 1603. godine.

*63 'vještica' spaljeno je u Wisensteigu na jugu Njemačke 1563. godine, a više od 1.000 'vještica i čarobnjaka' u švicarskom Bernu između 1580. i 1620. godine.

* 'Turistički radnici' u Dalmaciji skapavaju od očaja jer se 1549. godine zamrznulo more između otoka Brača i Omiša.

Zima (Winter), Adriaen Pietersz van de Venne, 1614., Staatliche Museen zu Berlin, Berlin

Velika zima bila je u Vrbniku na Krku zabilježena 1616., 1620. i 1621. godine kada "jenvara dan 21 pade velik snig po vsuda i na otoci", "služeć misu od kuventa i smarznu se Sveta karv u kaleži… i potli se smrzavaše vsaki dan", "učini se tolika stid da se vino u bačvah smarzivaše. I mnoga drivja pozebnu… I ja to teško zapisah zač ne mogah od zimi".

1622. - smrznulo se more kod Istanbula.

Zaleđena rijeka Temza u Londonu (The Frozen London's River Thames), detalj, Abraham Danielsz, 1684., Museum of London, London

Zimski pejsaž Lombardije (Paesaggio invernale della Lombardia), nepoznat talijanski slikar, 1709., Castello Sforzesco, Collezioni civiche di arte antica, Milano

Snijeg i led paralizirali su cijelu Europu 5. siječnja 1709. godine, tijekom najgore zime u posljednjih 500 godina. Snijeg i led počeli su kopniti tek početkom travnja. Jedino su Rusi i Petar Veliki profitirali u toj zimi: u lipnju 1709. pobijedili su Šveđane u bitki kod Poltave i postali nova europska velesila.

Jahači Apokalipse (Cavalieri dell'Apocalisse), gravura, Giuseppe Maria Mitelli, 1709., Firenca, British Museum, London

Talijanski graver i slikar Mitelli sažeto je prikazao katastrofu iz 1709. godine koja je zahvatila Europu: "Glad i siromaštvo", "Velika hladnoća", "Rat za sve" i "Bolest i smrt".

Makarski ljetopisac iz franjevačkog samostana Blažene Djevice Marije na nebo uznesene: "bi bura i snig i sve se smarze i bi velika studen i led ali brez vode zlo i tako slidi vas misec led veliki da se i more smarze i vode žive i vino i rakija niti je ovaki led bijo nego li del 1709." Usput navodi i glad kao izravnu posljedicu takvog vremena.

Braća Grimm su narodnu predaju o gladi pretočili u bajku "Ivica i Marica" (izvorno Hänsel i Gretel), 1812. godine.

Epidemija gripe u Rimu proširila se Europom (pandemija 1709.-1710.), kao i kuga koja je s Turcima ušla u Mađarsku.

William Derham (ponovno svećenik!) izmjerio je temperaturu od -15 °C; taj vikar župe Upminster pokraj Londona, član Kraljevskog društva (Fellow of the Royal Society), izračunao je brzinu zvuka.

Zaleđena laguna (La laguna ghiacciata), V. Coronelli, 1709., Biblioteca del Museo Correr, Venecija

Zaleđena laguna u Veneciji (La laguna di Venezia ghiacciata), P. Viero, 1788., Biblioteca del Museo Correr, Venecija

Donji dio ledenjaka Grindelwald, Caspar Wolf, 1775., Kunstmuseum Basel, Basel

Snježna oluja (La tormenta de nieve), Francisco de Goya, 1786., Museo del Prado, Madrid

Crkva Presvetog Trojstva u snijegu (Santa Trinità dei Monti nella neve), André Giroux, 1827/1828, Rim, National Gallery of Art, Washington

*Obelisk ("u slavu Bezgrešnom začeću") ispred crkve i samostana označava vrh Španjolskih stuba na Španjolskom trgu u Rimu

Španjolski trg, Berninijeva fontana Barcaccia (1627.), Španjolske stube i crkva Presvetog Trojstva

Poštanska kočija u mećavi (Postwagen im Schneesturm), Hermann Kauffmann, 1844., Hamburg, Hamburger Kunsthalle, Hamburg

Svraka (La Pie), Claude Monet, 1869., Etretat, Musée d'Orsay, Paris

Od prenoćišta/stana do prenoćišta (С квартиры на квартиру), Viktor M. Vasnjecov, 1876., Sankt Petersburg, Государственная Третьяковская Галерея (Državna galerija Tretjakov), Moskva

Malo ledeno doba, osobito Maunderov minimum (1645. do 1715.), donijelo je glad, bijedu, dugove, poniženja i beznadne čežnje većini žitelja Europe.

Hokejaši na ledu (Kolfspelers op het ijs), Hendrick Avercamp, 1625., Houston Museum of Fine Arts, Texas

Grafikon nazvan "hokejska palica" je slavno remek-djelo Michael Manna iz 1998. godine

Klimatolog Michael Mann objavio je grafikon u znanstvenom radu (Global-scale Temperature Patterns and Climate Forcing over the Past Six Centuries, Michael E. Mann et al., Nature, Vol. 392, April 23, 1998) koji, temeljem iskrivljenih podataka, pokazuje naglu uzlaznu vrijednosti današnje temperature. Taj skok "bez presedana" događa se zbog "čovjekovog utjecaja na globalno zatopljenje", a njegov možebitni cilj je bio izazvati paniku, strah i podilaziti interesnim skupinama (u presliku grafikona-b sam ucrtao hokejsku palicu zbog zornijeg objašnjenja naziva 'remek-dijela').

*Kanadski klimatolog Tim Ball tužio je Manna zbog krivotvorenja podataka i u svibnju 2019. je Michael Mann izgubio sudski spor jer je sudu odbio dati na uvid podatke s kojima je 'rekonstruirao temperaturu iz prošlosti' u svjetski poznatom grafikonu 'hokejska palica'.

No, iako je ubrzo otkrivena prijevara, 'hokejska palica' je istaknuta u UN-ovom izvještaju o klimi 2001. godine. 'Lijevo-progresivni' klimatski mesija, nobelovac i oskarovac Al Gore, senator Demokratske stranke i bivši Clintonov potpredsjednik Sjedinjenih Američkih Država (1993. - 2001.), također je rabio 'hokejsku palicu' u njegovom pseudoznanstvenom dokumentarcu o globalnom zatopljenju "Neugodna istina" (An Inconvenient Truth) iz 2006. godine, nagrađen s tri Oskara (2007.) i zaradom od 48 milijuna dolara!

Al Gorea su podržali i Bernie Sanders (ugljikov dioksid - "pitanje života i smrti") i Elizabeth Warren ("imamo posljednju priliku da riješimo taj problem"), oboje su bili ovogodišnji potencijalni predsjednički kandidati Demokratske stranke.

*Al Gore i Bill Clinton su manje poznati po aferi "Chinagate", kada je 1966. godine tijekom predsjedničkih izbora kinesko veleposlanstvo u Washingtonu koordiniralo novčane donacije Demokratskoj stranci (DNC).

Tzv. Otvoreno društvo i George Soros s 10 milijuna dolara godišnje financiraju zakladu "Alliance for Climate Protection" (utemeljitelj i predsjednik Al Gore) - piše Washington Times 2016. godine.

Imamo i mi hokejaša. Ligu možda jaču od NHL-a.

"Oceani se zagrijavaju od ljudske aktivnosti, to je dokazano s 99 posto pouzdanosti" - izjavio je sveučilišni profesor iz Zagreba u jednom Soros-glasilu prije osam mjeseci.

I ovaj znanstveno-stručni članak vrijedi pročitati "jer ne zaslužuje da ga prenaglo prekrije zaborav jučerašnjega."

2018. - Amsterdam ('globalno zagrijan')

"Dante je pisao za odabrane umove, pretpostavljajući općenitu inteligenciju, koju gotovo ne možemo zamisliti u današnje doba."

1620. - Amsterdam

Trend povećanja površina pokrivenih snijegom na sjevernoj Zemljinoj polukugli od 1967. do 2019. godine

Kumulativne promjene duljine jezika (izlaznih grana) 'ledenjaka' Jostedalsbreen (Briksdalsbreen, Bøyabreen, Supphellebreen, Bergsetbreen, Nigardsbreen, Lodalsbreen) i Folgefonna (Bondhusbrea, Buerbreen), temeljene na povijesnim dokazima (maks. Malo ledeno doba/LIA = 0). Podaci iz NVE (Norges vassdrags- og energidirektorat), Oslo; (prema Nussbaumer et al., 2011)

Hokejaši nam budu objasnili tajnu rasta duljine ledenjaka u vrijeme 'globalnog zatopljenja'.

Kraljevina Norveška ima najveći 'ledenjak' kontinentalne Europe - Jostedalsbreen - ledena kapa/plato koja se grana u nekoliko (izlaznih) dolinskih ledenjaka (Briksdalsbreen, Bøyabreen ...) i nešto manji Folgefonne (Bondhusbrea, Buerbreen), oba u južnoj Norveškoj. Današnja duljina Jostedalsbreena je oko 60 kilometara.

Jezik ledenjaka Bondhusbrea (Ice fall of Bondhusbrea), James David Forbes, litografija, 1851., The Library of Congress, Washington

Napredovanje i povlačenje dolinskog ledenjaka Buerbreen u Norveškoj - (a) 1864., (b) 1889. i (c) 1897; fotografirao Knud Knudsen (1832.-1915.), Universitetsbiblioteket i Bergen, Bergen

Ledenjaci kroz cijelu geološku prošlost napreduju, miruju ili se povlače, brže ili sporije, ovisno o vremenskim prilikama (klimatskim promjenama). Ostatci nekih ledenjaka iz Velikog i Malog ledenog doba pokrivaju visoke planinske vrhove sve do danas.

Ledenjak Rhône kod Gletscha, Švicarska; proteže se na nadmorskoj visini od 2.200 do 3.600 metara.

Gletsch (Glečer) je alpsko turističko odredište (za jugounitariste - destinacija), zaselak na nadmorskoj visini od 1.762 m, smješten u ledenjačkoj dolini dugoj 2.5 kilometara. Dolina, oblika slova U, nastala je djelovanjem ledenjaka u posljednjem Velikom ledenom dobu. U Malom ledenom dobu se ledenjak ponovno proširio sve do Gletscha.

A onda su Švicarci počeli s prekomjernim uzgojem milka-kravica, koje sa zadovoljstvom uživaju u mirisu ispuštenog flatusa - sumporovodika (H2 S), metana (CH4) i ugljikovog dioksida (CO2) - pa je flatulencija uzrokovala teški psihosocijalni stres u ledu i on se povukao iz svoje doline.

'Stres ledenjaka' Rhône (koji je i izvor velike rijeke Rhône) dokumentiran je nizom slika i slikopisa, koje su laiku razumljivije od grafikona i statističkih obrada, no 'hokejašima' nisu nimalo drage jer zorno prikazuju kronologiju otapanja leda prije njihove gretenske histerije "antropogenog globalnog zatopljenja".

Ledenjak Rhone iznad Gletscha (Le glacier du Rhône au-dessus de Gletsch), Caspar Wolf, 1778., Kunstmuseum Basel, Basel

Ledenjak Rhone (Glacier du Rhône), gravirani čelik, Kaspar U. Huber, oko 1860., Bazel

Gletsch, slikopis 'hostela' i ledenjaka Rhone, oko 1860.

Manje-više neposredno uz jezik ledenjaka izgrađen je prvi 'hostel' 1830. godine, gostionica s dvanaest kreveta i 'garažom' za kočije, prethodnica hotela Glacier du Rhône (1869.).

Jezik ledenjaka Rhone, Ernest H. Edwards, 1865., J. Paul Getty Museum, Los Angeles, SAD

Gletsch, 1870.

Na mjestu prvog 'hostela' izgrađen je trokatni hotel Glacier du Rhône 1869. godine, s 200 kreveta za zahtjevne europske turiste (aristokraciju).

Gletsch, 1889.

Gletsch, 1925.

Gletsch, 1929.

Vrh jezika ledenjaka, 1933.

Gletsch, 1960.
Na grebenu je vidljiv ostatak jezika ledenjaka ('trokutasto bijelo')

Ledenjak (ledena kapa,'tijelo') Rhone, 2018.

Prva karta dijela ledene kape i jezika ledenjaka Rhône, u mjerilu 1: 2000, objavljena je 1882. godine, a pregledni zemljovid (Uebersichtskarte) cijelog ledenjaka, u mjerilu 1: 25000, objavljen je 1916. godine.

Dufour topografska kart, detalj, 1854.

U prvom izdanju topografske karte Švicarske (Dufour Map) 1854. godine, jezik dolinskog ledenjaka Rhone je ispružen do 'hostela'. Naglo povlačenje (topljenje) ogromne ledene mase u dolini, tijekom sljedećih 20 godina, zorno prikazuje Heldova karta ledenjaka iz 1882. (1874.) godine.

Godine 1874. švicarski glaciolog Philipp Gosset počeo je mjeriti klizanje/kretanje ledenjaka Rhone. Crvene krivulje (izohipse) označavaju godišnju brzinu klizanja (do 210 m ili oko 1 cm dnevno) do 1882., a poslije objave karte (akvarel 228x115 cm, izradio topograf Leonz Held) ucrtana su i mjerenja od 1882. do 1889. godine.

Jezik ledenjaka Rhone, 1874.

Poštanska kočija ispred hotela na vrhu grebena, 1922.

Ledenjak na vrhu grebena, 1925.

Prije 700. godina jedan je hodočasnik, Hrvat ("Qual ecolui che forse di Croazia"), bio u Raju: "Moj Gospode, Isuse Kriste, pravi Bože,/ je li tvoja slika bila tada kao što ju vidim sad?" (Dante, Raj, XXXI., 107-8).

A gdje smo danas?

Naša sudbina ovisi o 151 rodno neutralnoj glavi s posebnim potrebama.

Ljubomir Škrinjar

 

VEZANO

Auto-da-fé i klimakterična histerija (1/2)