Ljubomir ŠkrinjarLjubomir Škrinjar

Hrvatska svjetla i tame

Modruš, Ozalj – U boj, u boj za dom!

 

Svijest o vlastitom identitetu i kulturi je najbolja odbrana od erotske inteligencije i dežurnih zatiratelja i mrzitelja svega hrvatskog, koji namjerno i smišljeno nastranim izokretanjem povijesnih činjenica žele rastočiti Hrvatski narod, kako jučer tako i danas. Zatvoriti oči, pamet i savjest pred tom pojavom, koja i Thompsonovu "Lijepa li si" proglašava fašističkom pjesmom, a koju Slaven Bilić pušta prije utakmice našim nogometašima u Austriji (HRT1, 16. lipnja 2008.), znači biti u službi Zmaja. Uz današnje indolentne hrvatske "intelektualce", koji okreću leđa vlastitoj povijesti, lako je hipnotizirati narod i uvjeravati ga da je čak i zrinsko-frankopanski "U boj, u boj za dom!" ustaška umotvorina. 

0-modrus-grad

Modruš, 1673. godine
 

Knezovi Krčki, kasnije prozvani i Frankopani (Frankapani) imali su posjede diljem Hrvatske, a pisali su se knezovima Krčkim, Senjskim, Modruškim, Brinjskim, Ozaljskim... Genealoško stablo obitelji Frankopana, koja je tijekom nekoliko stoljeća bila povezana sa sudbinom Hrvatske, poznaje 114 pripadnika ove obitelji, od 1118. pa sve do 1671. godine, pa ipak, sačuvano je tek nekoliko njihovih grobova i samo 13 nadgrobnih ploča ili njihovih dijelova.

Nekad veliki i slavni srednjovjekovni grad Modruš povijesno je središte frankopanske moći. Iznenađuje koliko se o Modrušu malo zna i koliko su njegovi prostori slabo istraženi, posebno kada je riječ o velikom naselju ispod utvrde, kojega su temeljito poharali Turci 1493. godine. Sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća pokrenut je projekt (Dr. sc. Milan Kruhek) arheološkog istraživanja Modruša koji je doživio neslavni kraj. Zašto je bilo tako znaju članovi CK Saveza komunista Hrvatske, koji, naravno, o tome još i danas šute.

1-modrus stari grad

Današnji ostaci utvrđenog plemenskog, župnog, biskupskog i feudalnog grada Modruš
 
Ovdje je u boju Rimljana s Japodima ranjen (35.- 33. pr.Kr,) Oktavijan, budući rimski car August, tu su međusobno ratovala dva Hrvata, knez Ljudevit Posavski i Borna (821.), a naš jezikoslovac Vladimir Putanec tvrdi da je prva hrvatska inkunabula (tiskana knjiga), glagoljski Misal po zakonu rimskog dvora (Missale Romanum) tiskao pavlin fra Nikola upravo u Modrušu, 1483. godine, devet godina prije otkrića Amerike.  
 
Utvrda (gradina), koja se od 1437. naziva i Tržan-grad, podignuta je na strmom čunjastom brijegu (670 metara), a 90 metara niže, u podnožju i ravnim dijelovima modruškog brijega razvio se veliki srednjovjekovni grad Modruš (koji po broju stanovnika nije zaostajao za tada najvećim hrvatskim gradovima), zaštićen odbrambenim sustavom kula i bedema duljine 1200 metara - važno duhovno i trgovačko središte srednjovjekovne Hrvatske, i povijesno središte frankopanske moći. To je bio njihov prvi i najvažniji kopneni posjed i sjedište iz kojeg su vladali od 1163. do 1530. godine tj. do turske invazije (1493., 1522., 1524. i 1527.).  
 
Izuzev crkve Sv. Trojstva od nekad slavnog hrvatskog grada danas zapravo i nema vidljivih tragova.  
2-Modrus grad
 
3-Modrus
 
Prvi sigurniji spomen starohrvatske Modruške županije nalazimo u ispravi/darovnici ugarsko-hrvatskog kralja Stjepana III., izdane 1163. godine, kojom on, pozivajući se na raniju odluku svoga oca kralja Gezije II, knezovima Krčkim daje utvrdu i grad Modruš uz najprometniju cestu koja je povezivala sjeverne krajeve Hrvatske s Jadranskim morem preko prijevoja na Kapeli. 
4-Modrus rusevine
 
Kralj Karlo Robert, koji je 1333. bio u Modrušu gost knezova Krčkih, potvrđuje im prava ubiranja maltarine (cestarina koja se do pojave novca plaćala i kunovinom tj. krznom kune).
5- pogled s Modrusa

  Jozefinska cesta (lijevo) i vijadukt Modruš na autocesti Zagreb – Split (desno).

U sklopu ilirskih provincija Rimljani grade cestu Sisak - Senj (dio tzv. Jantarskog puta koji je spajao Baltičko more s Rimskim carstvom). Premda do sada nije pronađeno izvorno nalazište s ostacima rimske ceste u Modrušu, možemo pretpostaviti da je Jozefinska cesta koja je spajala Karlovac sa Senjom, građena od 1774. do 1778. (i asfaltirana tek 1982. godine!!!), slijedila njezinu trasu. Modruš je danas svojevrsno predgrađe Josipdola kod Ogulina. Izgubio je svoju važnost nakon tragične bitke s Turcima na Krbavskom polju godine 1493.

Modruš je na obroncima Velike Kapele, a Kapela (Velika i Mala) se nekada zvala Gvozd - Alpae ferrae - po nalazima željeza/gvožđa. No Gvozd se naziva i planinski predio između rijeka Kupe, Korane i Gline koji je po nesretnom hrvatskom kralju Petru Svačiću dobio ime Petrova gora, naraštajima Hrvata poznata samo po partizanskoj bolnici i ratnoj tiskari partijskog glasila Vjesnik. Bilo bi tako još i danas da nije bilo te nesretne "crne Tuđmanove diktature". Mnogima na žalost.

Frankopani su otvarali rudnike željeza, lijevali čavle i pile, gradili pilane i razvijali međunarodnu trgovinu preko luke u Senju.

Neki današnji profesori Filozofskog fakulteta u Zagrebu upinju se dokazati da knezovi Krčki nisu bili etnički Hrvati već Talijani!  

Krčki knez Dujam I (+1163) rodonačelnik je hrvatske feudalne dinastije Frankopan koja se razvila do moći u europskim razmjerima, a završila je s ubojstvom Krste Frankopana (+1671) u Bečkom Novom Mjestu.

Nepobitno je da su potomci kneza Dujma (Duje) bili izraziti glagoljaši, zaštitnici hrvatskog narodnog jezika i pisma, i da su stoljećima ratovali protiv Mlečana.

Hrvatski knez Nikola IV (+1432), drugi hrvatsko-dalmatinski ban među krčkim knezovima, i najmoćniji velmoža u Hrvatskom Kraljevstvu, bio je ujedno i prvi krčki knez koji se potpisivao s pridjevkom Frankopan (Frangipanibus) jer mu je papa Martin V izdao (politički savez?) ispravu kojom "potvrđuje rimsko podrijetlo krčkih knezova od pradavne (tj. od 1014.) rimske obitelji Frangipane" (frangere pane – lomiti kruh), i dodijelio grb, kakav su imali i rimski Frangipani: dva lava koji lome kruh. No krčki knezovi zadržali su i stari koji se sastoji samo od zvijezde (šest krakova) u gornjem zlatnom polju.  

Posljednji i najpoznatiji izdanak frankopanskoga roda, hrvatski pjesnik (Fran) i ratnik Krsto Frankopan (1643.-1671.), oženio se s rimskom plemkinjom Julijom de Naro, nečakinjom kardinala Barberinija. "Tim činom je Krsto priznao da je Roman"- kažu u svom zanosu ti naši profesori. Po takvom njihovom učenom tumačenju mi bi morali vjerovati da je i francuski kralj Luj XIV ženidbom s princezom Marijom Antoanetom priznao da je Austrijanac, da je njemački princ koji se oženio s engleskom kraljicom priznao da je Englez, ili da je Mesić koji se oženio s pravoslavnom Ukrajinkom postao Ukrajinac. Malo morgen! 

6-Modrus zupa

Crkva Sv. Trojstva iz XV stoljeća
 
U doba kad je Modruš bio sjedište Modruško-Krbavske biskupije (1460. – 1493.) postojala su dva samostana: franjevački i dominikanski - i devet crkva od kojih je sačuvana jedino današnja župna crkva Sv. Trojstva, u više navrata pregrađivana. Ispod crkve nalaze se ostaci ruševina katedrale sv. Marka, a istočno od crkve ruševine kapele sv. Antuna Padovanskoga.
 
U velikosrpskoj agresiji 1991. su srpske granate iz pravca Plaškog oštetile zvonik župne crkve.
  
7-Modrus crkva
 
Nakon smrti Nikole IV, u Modrušu je 1449. održana čuvena podjela svih frankopanskih posjeda među njegovim nesložnim sinovima, i započet je kraj apsolutne frankopanske moći u znatnom dijelu Hrvatske te u dijelu Bosne. Grad Modruš s utvrdom dobio je najstariji sin Stjepan II., a obiteljsko stablo Frankopana razgranalo se na Frankopane Cetinjske (izumrli 1543.), Slunjske (+ 1572.), Ozaljske (+1577.) i Modruške (+1671.).
8-Modrus zupna crkva
Crkva Sv. Trojstva
9-Modrus urbar
 
Urbar Modruški (1486.) ima 40 stranica i važan je hrvatski pravni dokument, izvorno pisan glagoljicom. Sadrži za ono vrijeme uobičajeni kodeksi pravnih i društvenih normi o odnosu feudalac – kmet.
 
Stariji i poznatiji od Modruškog zakonika je Vinodolski zakonik (1288.) knezova Krčkih, u to vrijeme najnapredniji zakonik u Europi. Vinodolski zakonik je zapravo skup zapisanih običajnih prava i kazni, a članak 18. i 19. tog zakonika daje i ženama pravo glasa!
Inkunabule - knjige tiskane od Gutenbergova početka do 1500. godine kad je europsko tiskarstvo još bilo u povojima (in cunabulis - u kolijevci) - su važne za opću i nacionalnu kulturu. U Hrvatskoj je tiskano 9 inkunabula, od čega pet glagoljicom.
 
Prva hrvatska inkunabula, hrvatski prvotisak (po jeziku i po glagoljičkom pismu), Misal po zakonu Rimskog dvora (Missale Romanum), tiskan je godine 1483. u Modrušu(?), koji je ujedno i prvi Misal u Europi koji nije tiskan latinicom i latinskim jezikom, i koji je prvi tiskan dvobojno, crveno i crno. Osim toga, glagoljički tisak hrvatske inkunabule izdvaja iz slavenske inkunabulistike! Hrvatski arheolog prof. Bare Poparić odbija priču da su glagoljicu izumila braća Sv. Čiril i Metod, i tvrdi da su glagoljicu stvorili Hrvati, a takvog je mišljenja bio i Austrijanac dr. Ernest Doblhoffer, stručnjak za glagoljicu.
 
Glagoljicu su u tiskarstvo i uveli Hrvati. Budući da su hrvatske inkunabule tiskane i latinicom, Hrvati su jedini narod koji ima inkunabule tiskane na dvama pismima.
11-Katedrala glagoljica
Zagrebačka katedrala s glagoljskim natpisom na spomen 1300. obljetnice pokrštavanja Hrvata 
10-Mestrovic glagoljica
Ivan Meštrović: Povijest Hrvata (detalj skulpture)
 
Kopija Meštrovićeve skulpture s glagoljskim natpisom Povijest Hrvata (izražena likom Žene-Majke, lik Majke Domovine), ispred zgrade Rektorata Zagrebačkog sveučilišta. Očekuje se da Srbija vrati taj spomenik.   
 
Zašto tako malo znamo o našoj prvoj hrvatskoj tiskanoj knjizi? Zašto je u osnovnom i srednjoškolskom obrazovanju ta tema 50 godina zaobilažena dok smo istovremeno o kuhanoj svinjskoj glavi morali znati baš sve?  
 
Druga hrvatskoglagoljska inkunabula Brevijar po zakonu rimskoga dvora tiskana je godine 1491. u ličkom mjestu Kosinju kod Otočca (knezovi Kosinjski spominju se 1071. u listini hrvatskog kralja Petra Krešimira IV). Tiskaru su osnovali knezovi Frankopani, a Kosinj kao simbol hrvatske kulture ima svoje mjesto i u Gutenbergovom muzeju u Mainzu.  
 
Misal sadrži sve tekstove potrebne za slavljenje sv. mise, i taj se obred u cijelom katoličkom svijetu održavao isključivo na latinskom jeziku, s jednom iznimkom – u Hrvatskoj. Jedino su biskupske odnosno katedralne crkve (s izuzetkom Senja) zadržale latinsku misu. Misali ocrtavaju odnos Frankopana prema kulturi i narodnom jeziku (čakavština) te njihovu ulogu u hrvatskoj nacionalnoj povijesti. 
 
Pojava prve hrvatske inkunabule, u doba kad se Hrvatska tog vremena suočavala se s najezdom Turaka, posebno nakon pada Bosne godine 1463., svjedoči o velikom gospodarskom, kulturnom i intelektualnom potencijalu, i pokazuje da Hrvati nisu bili zatvoreni na rubu europskih kulturnih i znanstvenih događaja.
 
Turci se prvi put pojavljuju u okolici Modruša 1470. godine. Nakon Krbavske bitke Jakub Paša je 1493. opljačkao, spalio i porušio grad Modruš, ali ga obnovlja Bernardin Frankopan Modruški, koji je preživio bitku na Krbavskom polju, i 1500. započeo gradnju nove utvrde Ogulin.  
12-Ozalj stari grad
Ozalj - stoljećima star zrinsko-frankopanski grad
 
Turci dolaze 1511. u okolicu grada Ozlja (od 1398. vlastelinstvo Nikole IV Krčkog, a od 1479. u rukama modruške loze Frankopana).
 
U očajanju pred naletima Turaka, Šimun Kožičić Benja (+1536), biskup Modruški, je 1513. na Lateranskom koncilu opisao razaranje Hrvatske i uputio molbu za pomoć u oružju.
 
Godine 1522. Bernardin Frankopan Modruški (+1529.) pred Državnim senatom u Nurnbergu zaklinje zapadne snage za pomoć ("Tiče te se dok susjedova kuća gori"), a njegov sin Kristofor (+1527) govori papi Hadrijanu IV:  
 
"Sveti Oče! Grofovi, baruni, plemeniti i obični ljudi Kraljevstva hrvatskoga obraćaju se Svevišnjem Bogu Ocu govoreći ovako, `Ti koji si najstariji i najmoćniji među nama moraš zauzeto iznijeti naš slučaj pred Svetim Ocem Papom i pred Svetom Stolicom, kao i pred kršćanskim knezovima i kraljevima. Opiši im sve boli, nedaće i grozote s kojim nas Turci razdiru, kako napadajući našu zemlju nasilno odvode ljude u okrutno zatočeništvo, kako smo - napušteni od sviju - prisiljeni ili svi napustiti naše domove i lutati po svijetu, moleći milostinju, ili zaključiti sporazum s Turcima i služiti im ukoliko nam pomoć Svete Stolice bude uskraćena."
 
Jedina kopija Kristoforova govora Oratio ad Adrianum Sextum Pont. Max. Christophori de Frangepanibus veg. Seg. Modrusieque Comitis čuva se u Britanskoj nacionalnoj knjižnici u Londonu.  
 
Zbog odbrane od Turaka sklopili su vojni savez Stjepan Frankopan i njegovog šurjak hrvatski ban Nikola IV Zrinski 1544. godine.
 
Ove dvije hrvatske obitelji sklopile su u prošlosti sličan savez: 1212. godine Bribirski knez Šubića (od koji će nastati loza Zrinski) i knez Krčki zajedno su odbranili Trogir od Tatara.  
 
Velikoj turskoj vojsci pod zapovjedništvom sultana Sulejmana Veličanstvenog i vezira Mehmeda Sokolovića, koja se ljeti 1566. kretala prema još neosvojenom dijelu Ugarske i Beču, ispriječila se na putu mala tvrđava Siget. Upornom odbranom, pod zapovjedništvom hrvatskoga bana Nikole IV Zrinskog (Zrin, 1508. – Siget/Mađarska 7. rujna 1566.), zadržana je turska vojska u opsadi mnogo duže nego je to itko mogao očekivati ("Vukovar"). I nakon nestanka svake nade u pomoć carskih bečkih trupa, posada Sigeta i dalje je branila grad i napokon gotovo sva izginula u posljednjem jurišu u rujnu 1566. godine.
 
Scenski prikaz zbivanja drame u Sigetu, i pogibije Nikole Zrinskog, prvi je učinio njemački dramatičar Theodor Korner, čijom je dramom Niklas graf von Zriny otvorena 4. listopada 1834. prva kazališna zgrada u Zagrebu - Stankovićev gornjogradski teatar.  
 
Ivan pl. Zajc (+1914.) je, prema drami Theodora Kornera, skladao operu NIKOLA ŠUBIĆ ZRINJSKI. Ovo njegovo remek-djelo prvi je put izvedeno u Zagrebu 4. studenoga 1876.
U trečem činu (osma slika) muški zbor uoči juriša pjeva zajedno sa Zrinskim: U boj, u boj za dom!
 
Zbog uspjelosti glazbenih i nacionalnih elemenata što svojim herojskim patriotizmom funkcionira kao znak hrvatske pobjede, Nikola Šubić Zrinjski je najizvođenija i najzabranjivana hrvatska opera. Vlast u Hrvatskoj tabuizirala je temu Zrinski-Frankopani i hrvatskih povijesnih junaka, pa su zrinsko-frankopanske teme na neki način barometar hrvatske slobode.
 

Proslava 400. obljetnice bitke kod Sigeta koju su 1966. g. Mađari obilježili na najvišoj razini, kod nas se nije održala jer ju je osobno zabranio dr. Vladimir Bakarić, predsjednik CK Saveza komunista Hrvatske.

U 1985. godini, koja je bila proglašena „Europskom godinom glazbe“, u Munchenu je pod pokroviteljstvom predsjednika Bavarske – Franz Josef Straussa bila praizvedba opere „Nikole Šubića Zrinskog“. Jugoslavenski generalni konzul u Muenchenu službeno je prosvjedovao protiv "jedne ustaške opere", nazivajući sve to "ustašlukom" (Ustaschatreiben in Muenchen).  

ZABRANE KULTA ZRINSKIH I FRANKOPANA
od 1900. do 1918. Habsburgovci
od 1924 do 1941. Karađorđeva Jugoslavija
od 1945 do 1969. Titova Jugoslavija
od 1972. do 1990. Titova Jugoslavija nakon Karađorđeva  
 
Svako njihovo spominjanje smatralo se, kako je to Krleža lijepo rekao, malograđanštinom, a za "dobro vaspitanu radničku klasu" i "jugoslavenskog nadčovjeka, udarnika i heroja" to je bila kategorija: nacionalizam, šovinizam, klerofašizam. Mlađi naraštaj Hrvata to ne zna, inače bi lako prepoznao tko su ti što štakorski uporno još i danas govore i pišu o "ustašofilima", i ponavljaju arhaične fraze.
13-Ozalj Frankopani
 
Prvobitni vlasnici slobodnog kraljevskog grada/tvrđave Ozalj bili su knezovi Babonići-Blagajski (do 1325.), a nakon smrti Stjepana Frankopana prelazi pod obitelj Zrinskih (od 1577. do 1670.). Grof Franjo Perlas, od 1743. novi vlasnik, obnavlja i preuređuje gotički grad te mu daje današnji barokni izgled. Stari grad Ozalj je od 1928. g. vlasništvo Družbe “Braća Hrvatskoga Zmaja“ koja ga obnavlja i uređuje Zmajski muzej: 1.) Zrinsko-Frankopanski muzej, 2.) Galerija slika domaćih i stranih slikara, 3.) Dvorana hrvatskih grbova i zastava, 4.) Arhiv i knjižnica s 20.000 različitih povjesnih dokumenata i 7.000 knjiga. Nakon oslobođenja Družba je zabranjena (1946.), a Ozalj u ime naroda oduzet i opljačkan. U slobodnoj i neovisnoj Republici Hrvatskoj Ozalj je vraćen Zmajevcima koji ga ponovno uređuju.
14-Ozalj muzej
15-Ozalj muzej
16-Ozalj grad muzej
17-Ozalj oruzje
18-Ozalj top
19-Ozalj muzej grbovi
20-Muzej Ozalj grb
21-Ozalj Zrinski Frankopani
22-Ozalj grb zmaj
23-Ozalj grad suveniriSuveniri
24-Kupa Ozalj grad

"Palas Zrinskih", građen u obliku pravokutnika i podignut na živoj stijeni, koja se strmo uzdiže nad Kupom, sačuvao je do danas svoj izgled iz XVI stoljeća. Nad ulaznim vratima uklesan je natpis NICO.CO.ZR.1556 (Nicolaus comes Zriniensis 1556 = Nikola grof Zrinski 1556), znači da ga je prije svoje junačke smrti podigao Nikola Zrinski (Sigetski).

U "Palasu Zrinskih" se u XVII stoljeću oko Zrinskih i Frankopana oblikovao tzv. ozaljski književno-jezični krug s idejom stvaranja jedinstvenoga hrvatskog književnog jezika koji bi se temeljio na preplitanju kajkavskoga, čakavskoga i štokavskoga jezika. Krajnji cilj i svrha je duhovno ujedinjenje svih Hrvata. Palas je u XVIII stoljeću pretvoren u žitnicu.

Kada je Hrvatska bila dio srednjoeuropske «integracije» pod vlašću Habsburgovaca i kada su iz bečkog dvora dolazile poruke da se smanjuje samostalnost Hrvatske, Zrinski su bili ti koji su objedinili hrvatske seljake i plemiće te podignuli ustanak za slobodu. Smrću Petra Zrinskog (Vrbovec, 6. lipnja 1621. - Bečko Novo Mesto, 30. travnja 1671.), i Frana Krste Frankopana (Bosiljevo, 4. ožujka 1643. - Bečko Novo Mjesto, 30. travnja 1671.), bečki je dvor želio dati zastrašujući primjer svima koji bi se možda mogli pobuniti protiv kralja u budućnosti. Konficirana su im sva imanja i oduzete časti. Osuđeni su na smrt i pogubljeni 1671. u Bečkom Novom Mjestu («Haagu»).

Beč, 20. svibnja 1671. - «Kad je Zrinski stupio na stratište, skinuo je kaput i predao ga svom pažu Tarodiju. Raskopčao je i haljetak, koji je još noć prije izrezao oko vrata. Njegov mu je paž zavezao oči zlatom izvezenim rupcem, te isto tako skupio i kosu. Bez govora ili oproštaja kleknuo je pred narodom. Dok je molio posljednju molitvu 'U Tvoje ruke predajem svoj duh', točno kad je tuklo devet sati, primio je krvnikov udarac, koji je bio nesretan i stoga je morao podnijeti još jedan, te je glava posvema odrubljena. Nakon toga su izvjesne časne, u tu svrhu naručene osobe, mrtvo tijelo i glavu položile postrani i prekrile već pripremljenom crnom tkaninom, kao i stratište koje je bilo kao iz jedne velike cijevi preliveno krvlju sve do prednje strane i sve do stuba po kojima se uspeo...

Dok se čitala osuda, Frankopan je zatvorenih očiju dosta glasno molio i poljubio križ nekoliko stotina puta. I nakon pročitane osude glasno je upitao nema li za njega nikakva pomilovanja... Potom su se otvorila vrata koja su vodila u drugo dvorište i odveli su ga na stratište, gdje je u ruci držao raspelo i više od četvrt sata se molio osobito glasno i jasno na latinskom i zazivao Boga... Nakon toga su mu zavezali oči, te je kleknuto i stalno zazivao 'Isuse, Marijo', sve dok nije primio krvnikov udarac, koji je bio još nesretniji od onoga koji je primio Zrinski. S time da ga je ovaj zahvatio po ramenu, tako da je Frankopan zapravo pao na glavu, okrenu se i podignuo glavu te ponovno htio ustati i pri tom podizanju povikao 'Isuse'. Tada je primio drugi udarac, te je glava sasvim odrubljena. Kad je sve to prošlo, oba su tijela i glave neko vrijeme pokazivana narodu i onda su položena u dva za njih pripremljena lijesa… «

Posljedice tog čina se do dana današnjeg kobno protežu kroz hrvatsku povijest.
25-Katedrala Zrinski Frankopan
Zmajevi su posmrtne ostatke Petra Zrinskog i Krste Frankopana prenijeli u Zagreb, i 30. travnja 1919. položeni su u kriptu zagrebačke Katedrale, a 1944. položili su u kriptu i posljednje ostatke Petrovog sina Ivana IV. Antuna Baltazara Zrinskog. Misu zadušnicu je služio zagrebački nadbiskup dr. Alojzije Stepinac.
Ljubomir Škrinjar
{mxc}
Čet, 19-09-2019, 07:06:05

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.