Fosilni vulkan i špilja Vindija u Hrvatskom zagorju

Ravna gora, najsjevernija planina Hrvatskog zagorja visoka 686 metara, kao posljednji ogranak jugoistočnih Alpi, ima brojne špilje i lokalitete od iznimnog paleontološko-geomorfološkog i arheološkog značaja. Zaštićeni spomenici prirode su špilja Vindija te Mačkova i Šincekova špilja, koje su prije 28 000 godina nastanjivali vjerojatno posljednji neandertalci na svijetu i po kojima je taj dio Ravne gore svjetski poznat (ali samo u znanstvenim krugovima). U travnju ove godine ekipa BBC-a je u špilji Vindija snimala film za National Geographic naslovljen Neandertalski kod. Nedaleko od Vindije, na obroncima Ivanščice nalazimo u Lepoglavi jedini fosilni vulkan (Kamen vrh - Gaveznica) u Hrvatskoj. I sve to samo na sat vožnje od Zagreba, idealno za cjelodnevni nedjeljni izlet.

Jutarnja kavica u Varaždinu, ili možda popodnevna ako iz Zagreba krenemo autocestom prema Macelju, a ne prema Varaždinu.

Varaždin – Vinica (arboretum Opeka) – Donja Voća – Maruševec (dvorac) – Ivanec – Lepoglava – Trakoščan – Macelj; na karti su zelenom bojom označena i mjesta o kojima smo na Portalu HKV-a već pisali, Lobor, Belec i Ludbreg, a nalaze se izvan današnje izletničke rute. 

Župna crkva Sv. Martina u Donjoj Voći

Špilja Vindija nalazi se oko 2 km od središta Donje Voće (vozite uz crkvu Sv. Martina, ali cestom koja ide preko brežuljka!). Pustinjak Sv. Martin je također boravio u jednoj špilji u Podsusedu kraj Zagreb, a Sv. Jeronim/Jere (340. – 420. po.Kr.) u više špilja na području Dalmacije.

Prvi ostaci praljudi, kao Darwinovi prethodnici modernog čovjeka, su otkriveni 1856. godine u njemačkom kamenolomu Neanderthal kraj Düsseldorfa. U Hrvatskoj su dva izuzetno važna nalazišta neandertalca (Homo sapiens neanderthalensis), špilje Vindija i Hušnjakovo (Krapina), koja su paleontolozima omogućila tumačenje mnogih detalja o životu pračovjeka.

U sjenovitom klancu na završecima Ravne Gore, neposredno uz šumsku cestu i glasan gorski potok, naći ćemo drveni putokaz.

Špilja Vindija ima oblik izdužene dvorane dugačke 50-tak metara, široka je 30, a visoka 10 metara.

U Vindiji su 1974. godine nađeni ostaci kasnih neandertalaca (osamdesetak dijelova donjih čeljusti, kosti glave i dugih kostiju) i alata koji se dovode u vezu s pojavom suvremenog čovjeka u Europi. Kost pronađena 1980. posebna je jer je to neandertalska kost s najbolje očuvanim DNK koji je do danas pronađen (Nature i Science).

Ostaci iz Vindije zbog svoje mladosti (oko 28 tisuća godina) su prikladniji za istraživanje DNK od bliskog i puno poznatijeg nalazišta u Krapini (starost nalaza procijenjena je na otprilike 70 000 godina).

Ono što je otkriveno DNK analizom pradavnih ostataka djelomice pobija temeljne evolucijske spoznaje Charlesa Darwina da je neandertalac predak modernoga čovjeka. Najstariji poznati nam ostaci modernog čovjeka (Homo sapiensa) stari su 100.000 godina, a nađeni su na jugu Afrike i u Izraelu. Međutim, paleoantropološki nalazi iz okolice Nazareta govore nam ne samo o suživotu dvaju "naših" predaka, neandertalca (iz Qafzeha) i modernog čovjeka (iz Kebare), već su i tamošnji ostaci modernog čovjeka stariji od neandertalca gotovo punih 40.000 godina! Darwinova teorija evolucije još nije objasnila ovu zagonetku u kojoj su naši očevi rođeni poslije nas.

A dobitnik Nobelove nagrade za rad iz genetike (1965. godine), Francois Jacob, piše u knjizi "Logika živog": ”Za modernu teoriju, evolucija uopće nije svojstvo živih bića, jer su njezini korijeni upravo u samim nesavršenostima konzervatorskog mehanizma”, i dalje, “Najprimitivniji organizam i najranija bakterija već predstavljaju koaliciju molekula u ogromnom broju. Ne može biti ni govora o tome da su se svi dijelovi formirali neovisno u prvobitnom oceanu da bi se jednog lijepog dana sreli slučajno i iznenada se ugradili u jedan takav sustav”.

Kad je biokemičar Stanley Prusiner 1980. godine predložio hipotezu o prionu («virusu» koji izaziva bolest Kravljeg ludila), a koja ruši znanstvenu dogmu da uzročnik zaraznih bolesti mora sadržavati nukleinske kiseline-DNK ili RNK, «znanstvena zajednica» zamalo ga je spalila na lomači kao heretika. 

"Zadnji su neandertalci, čini se, ipak živjeli u Hrvatskoj. Štoviše, vindijski su ljudi zapravo 'mješavina' neandertalaca i modernih ljudi koji su se tijekom zajedničkog koegzistiranja u srednjoj Europi kroz punih nekoliko tisućljeća genetski izmiješali", smatra paleontolog Fred Smith s Odjela za antropologiju na Sveučilištu Illinois u SAD. Ponekad imam dojam da još uvijek žive u Hrvatskoj.

Vindijski neandertalaci imaju anatomske prijelazne značajke (uz osobine neandertalaca, imaju i neke anatomske te morfološke značajke modernog čovjeka). Klasični neandertalci, poput krapinskih ili iz nalazišta u Neanderthalu, nisu imali bradu, odnosno koštani bradni nastavak, dok kod vindijskih vidimo začetak bradnog nastavka, a moderni ljudi imaju punu bradu. Ista je stvar i s nadočnim lukovima.

Nakon svih tih pretraga u vindijskom Kamenku rasla je trilema: je li proizvod Boga, proizvod puke slučajnosti, dapače grješke hirovite prirode, ili ga je stvorio rad? Potpuno iskompleksiran, a u želji da opstane i napreduje, marljivo se bacio na prvi Venerin brijeg.  

Jesu li ovdje, u dnu špilje, nakon što su roštiljali nosoroga, neandertalac i sapiens razmjenjivali gene? I tko je tu bio "plavuša", kad su oboje imali mozak jednake veličine i težine?! Za evoluciju mozga bitne su bile promjene u socijalnoj organizaciji, a ne genetske promjene.

Neandertalci nisu bile lutajuće budale iz kamenog doba.

Nova istraživanja pokazuju da su po svemu bili nalik današnjim ljudima, da su živjeli u obiteljima, brinuli se za ranjene i bolesne, te da su pokapali svoje mrtve (u stavu spavača, tj. polagani su na bok, najčešće desni, sa povijenim koljenima), i tom prilikom grob su zaštitili/označili lomljenim kamenom, oblucima ili kamenim pločama. Kost lubanje tinejdžerke s nalazišta u Krapini govori da su ljudi koji su živjeli prije 80 000 godina već imali nekakve spoznaje o zagrobnome životu te načine na koje su to pokušavali izraziti. Urezi u kosti upućuju na neku ceremoniju, vjerojatno nekakvo obredno, simbolično ponašanje nakon smrti.  

Nalaz kamenih nožića, strugala i sjekira izrađenih iz ahata, kojeg u Hrvatskoj ima jedino kod fosilnog vulkana Kameni vrh, govori nam da su "vindijci" odlazili u shoping u Lepoglavu (vozite cestom D.Voća – Ivanec – Lepoglava). 

Ulaz u pavlinsku župnu crkvu Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije u Lepoglavi.

Nad ulazna je vrata 1667. g. postavljen grb Emerika Erdodyja.

Pavlini ("bijeli fratri") su rimokatolički crkveni red koji u Hrvatsku dolazi 1244. godine (samostan u Hrvatskoj Dubici). U Lepoglavi su 1400. godine podigli mali drveni samostan i crkvicu Sv. Pavla Pustinjaka (posvećena 1415.) koji postoji sve do 1786. godine. U blizini samostana su pronađene dvije žare/urne iz brončanog doba.

1481. godine crkva i samostan su stradali kod prodora Turaka;

1489. godine izgrađen je veliki samostan i gotička crkva (tragovi dijelom vidljivi i danas);

1640. godine, nakon požara, na mjestu starog samostana gradi se veliki ranobarokni kompleks. 

1503. godine pavlini u Lepoglavi otvaraju prvo javno učilište (gimnaziju) u kontinentalnoj Hrvatskoj. Nakon otvorenja isusovačkih gimnazija u Zagrebu (1607.) i Varaždinu (1636.), lepoglavska gimnazija je prestala s radom 1637. godine.

1656. godine započinje s radom studij filozofije, a kasnije i teologije. Papa Klement X 1671. godine priznaje sveučilišni stupanj Lepoglavskog učilišta (s dozvolom za dodjelu doktorata) što potvrđuje i car Leopold I. 1674. godine, te je tako Lepoglava stekla status drugog hrvatskog sveučilišta, odmah iz isusovačke Akademije u Zagrebu (1669. godine).

Pavlini u Hrvatskoj šire hrvatsku nacionalnu i političku svijest sve do 1786. godine, kad austrijski car Josip II. ukida pavlinski red, a pavlini su protjerani iz Lepoglave i Hrvatske. Beč i Budim preuzimaju imovinu pavlina (po opsegu i organizaciji bila je to najveća pljačka hrvatskog kulturnog dobra – o tome govori i Šenoina "Fratarska oporuka"), a država je odmah počela s preuređenjem samostana u zatvor koji je s radom započeo 1854. kao muška carska kaznionica Lepoglava. Uoči Prvog svjetskog rata izgrađena je zgrada nove kaznionice u obliku zvijezde uz sjeveroistočni dio današnjeg samostana.

U lepoglavskoj Kaznionici je nadbiskup zagrebački dr. Alojzije Stepinac, nakon montirana političkog procesa, izdržavao tešku robiju od 19. listopada 1946. godine do 5. prosinca 1951. godine.

Lepoglavski pavlini:

Ivan Belostenec (1594. - 1675.) napisao je Gazophylacium, veliki latinsko-hrvatski i hrvatsko-latinski rječnik koji sadrži oko 40 tisuća latinskih natuknica, a hrvatsko-latinski ima oko 25 tisuća riječi.

Ivan Krištolevec izgradio je 1710. godine samostansku knjižnicu, za ono vrijeme najljepšu, najbogatiju i najveću knjižnicu u Hrvatskoj.

Ivan Krstitelj Ranger (1700. – 1753.) je najugledniji slikar hrvatskih pavlina, barokni majstor freske (v. crkvu sv. Marije Snježne u Belcu)

Hilarion Gašparotti (1714. – 1762.) napisao je enciklopediju svetaca "Cvet sveteh", koja je sa svoja četiri sveska i gotovo 4 000 stranica najopsežnije djelo starije hrvatske književnosti.

Tituš Brezovački (1757. – 1805.) - njegova komedija „Matijaš Grabancijaš Dijak“ tiskana je 1804. godine.

Četiri pavlina koji su bili priori Lepoglavskog samostana postali su zagrebačkim biskupima: Gyula Wolfgang (1549.-1550.), Šimun Bratulić (1603.-1611.), Martin Borković (1667.-1687.) i Mirko Esterhazi (1708.-1722.).

Ulaskom u crkvu Sv. Marije u Lepoglavi ulazite u nadnaravni svijet anđela, sa sedam predivnih baroknih oltara (rad lepoglavskih pavlina), a brojne slike na zidovima i svodu, s temama iz Biblije, oslikao je Ivan Krstitelj Ranger. S obzirom «da se nisam najavio ni telefonski ni pismeno» župnik mi je nakon mise zabranio fotografiranje, i zato, na žalost, ovdje možete vidjeti tek nekoliko fotografija sakralne umjetnosti u Lepoglavi.

Glavni barokni oltar (18. stoljeće) sa slikom Majke Božje Čenstohovske.

Drvorezbareni kipovi u nadnaravnoj veličini: Sv. Grgur Veliki (lijevo) i Sv. Jeronim (desno)  

U najvišem djelu oltara anđeli okružuju kip Boga Oca.

Oltar sv. Križa zatvara stari gotički ulaz u samostan; na vrhu oltara je Veronikin rubac.  

Veronikin rubac izrezbaren iz drva.

Propovjedaonica

Nedavno je Branka Šeparović opisala ovo srce u ruci anđela «kao srce koje anđeo vrača Stepincu» (njegov zatvorski oltar danas se nalazi u ovoj crkvi, u kapelici posvećenoj Stepincu) - "srce su mu doduše tehnički mogli spaliti ali dušu nisu nikada" (tv-emisija "Škrinja", snimljena povodom 110. rođendana i 10. godišnjice blaženištva dr. Alojzija Stepinca). 'Prilikom obdukcije kardinala Stepinca liječnik Peter Grünwald sakrio je pokojnikovo srce i predao ga Crkvi, ali je 'državna bezbednost'- UDBA naredila apostolskom administratoru Nadbiskupije dr. Franji Šeperu da preda to srce, koje je zatim u podrumu milicijske ambulante u Šarengradskoj ulici u Zagrebu spaljeno (1960.), a ta peć tamo se nalazi još i danas." 

Od poznatih hrvatskih pavlina tu su grobovi Ivana Belostenca, Ivana Krstitelja Rangera, Hilariona Gašparotia i Ivan Krištolovca, ali i hrvatskoga bana Ivaniša Korvina i njegovog sina Kristofora.

Najpoznatiji pavlinski samostani bili su u Lepoglavi, Remetama kraj Zagreba, Crikvenici, Senju, Križevcima, Kamenskom kraj Karlovca, Sveticama kod Ozlja te Sv. Petru u Šumi u Istri.  

Lepoglava leži na tzv. vulkanskoj liniji, čiji su najočitiji tragovi mnogobrojna termalna vrela (toplice) u Hrvatskom zagorju. Fosilni vulkanski dimnjak Kameni vrh-Gaveznica star je približno 22 milijuna godina. No iz njega nije sukljala lava, već se iz njega dimilo, zbog vrućih plinova koje je uvis potiskivao tlak nastao uslijed djelovanja vruće magme pod površinom. Nekad se naziv Kameni vrh odnosio na strmi brežuljak, dok se Gaveznicom nazivalo niže područje na kojem je bio voćnjak Kazneno-popravnog doma u Lepoglavi.

Ovaj geološki spomenik prirode bit će dio budućeg Nacionalnog parka prirode Hrvatsko zagorje (Maceljsko gorje, Ravna gora, Park šuma Trakošćan).

Dimnjak nekadašnjeg vulkana, dug 170 i širok 50 metara, a vidljive stijene visine 30-tak metara čine obod vulkanskog dimnjaka. Ovdje možemo naći minerale koji se ubrajaju u poludrago kamenje: ahat (jedino poznato nalazište u Hrvatskoj), jaspis, obični opala i druge.

Na području «dimnjaka» izvode se radovi na temelju odobrenja Uprave za zaštitu prirode Ministarstva kulture: predviđeno je postavljanje informativnih ploča pokraj svih geoloških fenomena u vulkanu s opisima geotermalnih procesa, uređivanje vidikovca i prilaznih staza, dok bi platoom u središtu „dimnjaka“ trebao dominirati krug promjera 40 metara s kamenim stošcem.

Ahat, poludragi kamen, ima nijanse od svijetloplave do tamnosive boje; crveni jaspis.

Belostenčev Gazophylacium poslužio je i kao izvorište hrvatske mineraloške terminologije jer sadrži i 270 termina koji pripadaju mineralogiji. Prvi termin koji nalazimo je Achates, Akat kamen.

Pogled s Kamenog vrha prema Ravnoj gori i Maceljskom gorju.

Iz Lepoglave vozimo preko Trakoščana do Macelja, a zatim se autocestom vraćamo u Zagreb.

Trakoščan

Spomen područje u Maclju

Nije najnovija vijest, no možda još ima Hrvata koji nisu čuli za Macelj pa valja ponoviti - u jamama Maceljskog gorja, jedanaest dana nakon završetka Drugog svjetskog rata, počeo je pokolj Hrvata «zarobljenih» na Bleiburgu. Ni današnji hrvatski neokomunisti ne mogu se suočiti sa zločinom svojih roditelja. A Večernji list je nedavno pisao: «Šokiralo nas je da u Zagrebu i okolici možda postoje masovne grobnice, a ništa nije istraženo. Neki izvori govore da je u mjesec dana pobijeno desetak tisuća ljudi, i to u gradu u kojem nije bilo velikih borbi ili direktnih sukoba dviju vojski. Zastrašuje da studenti, učenici i ostali u samom centru grada hodaju, a djeca se iz obližnjeg vrtića igraju uz masovnu grobnicu veliku, možda, poput Ovčare». Partizani su ušli u Zagreb isto kao i četnici u Vukovar.

Ljubomir Škrinjar

Objavljeno 10.6.2008. Komentari upisani do 2012. ne vide se zbog novog operativnog sustava Joomla.

{mxc}