Ljubomir ŠkrinjarLjubomir Škrinjar

Hrvatska svjetla i tame

 "Zahtěvanja naroda - He'rvatska déržavna kasa" - zatajene istine o bolnici Rebro (4)

Zabrana do zabrane

Krunidbena zastava Kraljevine Hrvatske 1830.

Domorodna utjeha

Domorodci, što ste tužni,
Što ste duhom svi klonuli,
Što ste mukom umuknuli,
S koje tuge i nevolje?
Zato, što se nalazimo
Na ogromnih razvalina
Prošastnieh od godina
Krasnih sanka, krasnih želja?
Da smo bili pametnii
Pa k tom' da smo manje snili,
Više mudro pak radili,
Sad bi bili cilju bliže.
Jer jedino tim mrtvilom
Vječni će nas poraz stići,
A trudom se dadu dići
Opet s praha razvaline.

Zbog pjesme "Domorodna utjeha", objavljene 1852. u »Nevenu«, Ivan Filipović (otac hrvatskog učiteljstva, kao dobrovoljac sudjelovao je u ratu protiv Mađara) osuđen je zajedno s urednikom "Nevena" Mirkom Bogovićem, na dvije godine teške tamnice. Bilo bi zanimljivo štivo s popisom svih Hrvata osuđenih od 1918. do 1990. zbog pjevanja hrvatskih narodnih pjesama "Vilo Velebita" ili "Ustani bane!"

Tema "novčanoga i bankovnog sustava" brižno se od naroda skriva sve do današnjih dana obnove dužničkog ropstva. Potpuna crna rupa u našem javnom obrazovanju. Ali zato znamo tko voli jesti kuhane svinjske glave.

1843.
»Ogledalo zemlje« - zabranjeno

"Zemljopis pokrajinah Ilirskih iliti Ogledalo zemlje", knjiga hrvatskog domoljuba Dragutina Seljana (1810. – 1848.) tiskana 1843. u Gajevoj tiskari, prvi je rad na hrvatskom jeziku iz područja zemljopisa i prva razrada gospodarske strane hrvatskog preporoda. Cenzura je knjigu zabranila i zaplijenila.

Seljan, za razliku od naše današnje "društveno-političke elite", naglašava važnost zemljopisa i povijesti ("dogodovština") kao najvažnijih predmeta, "pomoćju kojih možemo jedino u čovéčanskom društvu s uspéhom naprédovati, okolnosti sadašnjosti i prošastnosti temeljitie razuméti i odtuda ponéšto u budućnosti pogledati". Piše o nužnosti sjedinjenja hrvatskih zemalja, o gospodarskih mogućnosti kojima obiluje tada siromašna i nerazvijena Hrvatska, kao i na potrebu sustavnog rada na obrazovanju i prosvjećivanju puka, kako bi se zemlja oslobodila siromaštva i zaostalosti. Naglašava da su "razpra, nesloga i medjusobna nenavist" glavni uzroci političkog nejedinstva i gospodarske zaostalosti zemlje te "da se narod ovi, od svih na svétu najveći, unutarnjom razprom neprestano raztérgan, još svudilj pravo i svojoj veličini primérno podići ne mogaše".

Sudbina Eugena Kvaternika

1863.
»Hrvatski glavničar« - zabranjen

"Hrvatski glavničar ili Putokaz k narodnoj obrtnosti a kroz ovu k narodnjemu blagostanju" (1863.) je naslov knjige dr. Eugena Kvaternika zbog koje je odmah po objavi doživio izgon iz Hrvatske. Knjiga donosi analizu ekonomskoga i društvenog života u Hrvatskoj, a kao "udžbenik" imala je cilj pomoći i objasniti Hrvatima način uređivanja novčanoga i bankovnog sustava, kako doći do kapitala osnivanjem burze i stvaranjem kreditnog zavoda te razvoja gospodarstva u rukama domaćih ljudi.

Kvaternik zahtjeva da se novac zarađen u Hrvatskoj u Hrvatsku i ulaže i da se ne odnosi iz zemlje; da kredit bude dostupan i obrtniku i malom čovjeku i malom seljaku, a ne samo veleposjedniku.

Neshvatljivo mu je da narod koji živi između Dunava i Jadranskog mora, čije bi gospodarstvo, zbog povoljnoga prometnog položaja, trebalo cvasti - tone u siromaštvo (pauperizaciju)! Osjećam se glupavo dok slušam (pred)izborna obećanja...

Eugen Kvaternik (1825. - 1871.) završio je studij prava, govorio je osam stranih jezika, a bio je i zastupnik Hrvatske stranke prava u Saboru Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Želio je samostalnu Hrvatsku. Nakon odlaska bana Josipa Šokčevića vraća se u domovinu, osniva prvu privremenu hrvatsku vladu na demokratskim načelima i 8. listopada 1871. staje na čelo hrvatskog narodnog ustanka u mjestu Broćanac blizu Rakovice - Rakovički ustanak - no ubrzo je c. k. austrijska vojska, na dojavu denuncijanta Miloša Kosanovića, opkolila cijelo područje i ustaša Kvaternik je ubijen 11. listopada u mjestu Klanac. Ta katastrofa u Rakovici je također bila u dubokoj tami do 1941., i od 1945. do 1990. godine.

2 Eugen Kvaternik - Rakovica

Prvi spomenik Kvaterniku postavljen je u Rakovici 4. listopada 1933., a 1945. partizani su na njegovo mjesto postavili spomenik palim partizanskim borcima. Obnovljeni spomenik četnici su ponovno srušili 1991., i sve hrvatsko stanovništvo protjerali u okupiranoj Rakovici. Nakon Oluje je restauriran i ponovno postavljen na svoje mjesto 8. listopada 1996. godine, povodom obilježavanja 125. obljetnice Rakovičkog ustanka.

Hrvatska je vlast i politički program danas ponovno u rukama onih koji su sisali kosovsko mlijeko.

Knjiga dr. Rudolfa Bićanića

1938.
»Ekonomska podloga hrvatskog pitanja« - zabranjeno

"Ekonomska podloga hrvatskog pitanja", knjiga dr. Rudolfa Bićanića izašla je u šapirografiranom izdanju u Zagrebu 1938. Izdanje je bilo zabranjeno odlukom državnog nadodvjetništva Kns br. 1813 od 29. VII 1938. (Arhiv Hrvatske, Drž. nadodvjetništvo, 309, Kns 1938, 15/108).

Bičanić je pokušao "znanstveno utemeljiti" hrvatske zahtjeve za političko preuređenje Hrvatske, tvrdeći da je Hrvatska ekonomski podjarmljena zajedno s “prečanskim krajevima" (područjima Kraljevstva SHS/Kraljevine Jugoslavije koja su prije bila u sastavu Austro-Ugarske), Slovenijom, Bosnom i Vojvodinom. Posljedice beogradske financijske pljačke i srpskog imperijalizma bile su pogubne ne samo za "prečanske krajeve" već i za Crnu Goru i Makedoniju. Više je nego neobično da se ta tema u hrvatskoj znanstvenoj zajednici ne istražuje ni danas!

*Ovih su dana u Podgorici ponovno divljali fašistički orijunaši kao i 1918. u krvavo ugušenoj crnogorskoj Božićnoj pobuni protiv Beograda (koja je slomljen tek 1926., kad je poginuo posljednji vođa ustaničke čete Petar Zvicer iz Cuca).

Bičanićeva knjiga ima na tri poglavlja:

1.) "Kraljevina Jugoslavija višenacionalna je država s relativnom srpskom prevlašću";

Pokazao je što je Hrvatska unijela u novu državu raspravljajući i o predratnim dugovima i o pretjeranom zahtjevu brze obnove Srbije poslije rata, a zatim pokazuje što se dogodilo s krunom pri zamjeni u dinar.

Predratni paritet habsburške krune i srpskog dinara bio je 1:1 (stvarni odnos 1:1,25 nakon sloma Monarhije). Odmah nakon ujedinjenja 1. prosinca 1918. beogradska vlada, u cilju slamanja financijske premoći "prečanskih zemalja", nije prišla zamjeni novca po stvarnom odnosu (1:1,25), kako je to učinila Francuska u Elzasu i Lorraini zamjenom marke i franka, već je nizom mjera započela s deprecijacijom krune i borbu između "zdravog dinara" i "nezdrave krune".

Ministar financija dr. Velimir Janković proglasio je rješenjem od 31. prosinca 1919. da je službeni omjer dinara u odnosu na krunu 1 : 4 (!) od prvog siječnja 1920.

Ministar financija Kosta Stojanović (1920.) je odredio da se svi porezi (zemljarine, kućarine, porez na dobit, gradski, općinski...) i sve obveze prema državi moraju plaćati u dinarskoj vrijednosti bez obzira na to što je novac u Hrvatskoj kruna, i što se plaće i mirovine isplaćuju u krunama.

Tako je Srbijanac u užoj Srbiji plaćao porez četiri puta manje od Hrvata u Hrvatskoj. Uveden je i porez na ratne dobitke (retrogradno!): u Srbiji su ga plaćali oni koji su imali najmanje 5000 dinara dobitka, a u banskoj Hrvatskoj oni koji su imali najmanje 2.250 dinara (9.000 kruna). Pri prodaji nekretnina u Srbiji i Sloveniji plaćao se porez od 4%, a u Hrvatskoj od 5%. Što se god uvozilo u Hrvatsku skupo se plaćalo krunama (do 1923.). Ministar financija dr. Kosta Kumanudi (1921.) raspisuje državni zajma, iskoristivši ga onda isključivo za sanaciju gospodarskog stanja u Srbiji.

Na taj su način "prečanske zemlje" valutnom reformom već u početku "bratstva i jedinstva" grubo opljačkane i osiromašene.

*U Zürichu su se 29. listopada 1918. za 100 kruna mogla dobiti 22 franka, a 1921. još samo jedan franak i 70 centima, što znači da je kruna postala trinaest puta manje vrijedna.

2.) "Priča o državnom i narodnom jedinstvu ili srbijanska hegemonija kao sistem";

Dio knjige koji objašnjava kako srbijanska birokracija pomoću nasilja i korupcije financijski vlada zemljom; Hrvatskoj su državne banke oduzele akumulirani kapital.

"U periodu od 1920. do 1924. u Hrvatskoj i Slavoniji bilo je koncentrirano 50 posto svega kapitala banaka Jugoslavije, dok je bilančna svota iznosila 1921. godine 2.453 milijuna dinara, a 1924. godine 4.391 milijun dinara ili 46,5 posto svih banaka Jugoslavije."

3.) "Posljedice i perspektive ili pokušaji srbijanskog imperijalizma";

Dio knjige koji savjetuje da se vlast reformira i da se prestane sa sustavnim izrabljivanjem hrvatskih i "prečanskih krajeva".

*Rudolf Bićanić (1905.- 1968.) - odslužio tri godine zatvora u Srijemskoj Mitrovici (1933.-1936.); prvi viceguverner Narodne banke Jugoslavije u izbjeglištvu u Londonu (1941.-1943.).

1971.
Pitanje hrvatskih deviza i Hrvatsko proljeće - zabranjeno

Prva hrvatska štedionica 1846. objavak

Prva hrvatska štedionica

1846.
Pàrva hàrvatska štedionica (1846. – 1861.) - Prva hrvatska štedionica (1861. – 1949.)

Prvu hrvatsku štedionicu ("Praštedionicu") su osnovali imućni zagrebački trgovci i ilirci. Na njezinu je čelu godinama bio ugledni zagrebački trgovac grčkog podrijetla Anastas Popović (1786.-1872.). U upravnom odboru štedionice bili su i ilirski preporoditelji Grci Dimitrije Demeter i Ivan Mallin, zatim Ljudevit Gaj (francusko-njemačkog podrijetla), Antun Mažuranić, grof Janko Drašković, barun Ambroz Vranyczany te barun Franjo Kulmer (njemačkog podrijetla), ali su glavni dioničari i kupci 400 dionica ipak bili trgovci Gradeca i Kaptola. Među njima su bili i "zagrebački Židovi" Jakov, August i Samuel Weiss, Ivan Bauer, Franjo Zengeval i drugi, a prvi "peneznik" štedionice bio je Ljudevit Ullman, pa židovski kapital ima udjela u Prvoj hrvatskoj štedionici već od samog njezinog utemeljenja.

Poslovanje je počelo 14. prosinca 1846., a njezina pravila temeljila su se na ugarskim trgovačkim zakonima. Početna dionička glavnica bila je skromnih 40.000 srebrnih guldena/florina u 400 dionica (zapravo je bila osnovana kao štedionica na udjele, a ne kao dioničko društvo jer to zakon još nije dopuštao). Na skupštini od 20. veljače 1861. promijenjen je naziv u Prva hrvatska štedionica.

Akcija Prve hrvatske stedionice 1921

Do 1934. bila je najjača novčana ustanova na jugoistoku Europe, i najveća privatna banka u Kraljevini Jugoslaviji. U Nezavisnoj državi Hrvatskoj financira velike tvrtke u industriji, trgovini i obrtu, a upisala je i velike državne zajmove. Narodna banka FNRJ, Centrala za NRH Zagreb kao likvidator 17. studenoga 1949. objavila je da je likvidacija Prve hrvatske štedionice završena pravomoćnim sudskim rješenjem.

Imala je važnu ulogu u njegovanju ideje o Hrvatskoj kao zemlji koja je sposobna sama voditi svoje financije, pa se na toj zamisli hranila i ideja o gospodarskoj samostalnosti Hrvatske.

*Franjo Kulmer je 1836. imenovan predsjednikom banskog stola u Zagrebu; oštar kritičar jugoslavenske ideje i protivnik povezivanja sa srpskim političarima.

*Ljudevit Gaj je, za razliku od Kulmera, a po mnijenju Matoša "preteča onih koje Starčević naziva Slavoserbima". Još uvijek je kontroverzna Gajeva uloga u nastanku političkog plana poznatog kao »Načertanije« (Program spoljašne politike Srbije na koncu 1844. godine).

Mađarska revolucija i rasna segregacija u SAD

Zahtěvanja naroda - He'rvatska déržavna kasa
1848.

Pošta je 16. ožujka donesla u Zagreb vijest, da je u Beču buknula revolucija... 26. svibnja je u Beču osnovan »Komitet javnog spasa« sa svrhom vođenja revolucije. Na čelu Komiteta bio je bečki Židov Adolf Fischhof, a u kasnijem radikalnom dijelu revolucije vođe su bili Židovi Karl Tausenau, Avram Chajzes i Herman Jellinek. Završetkom ratnih operacija u ljeto 1849. austrijske vlasti odredile su Židovima u Mađarskoj specijalni porez od 2.300.00 florina/guldena kao kaznu za sudjelovanje u mađarskoj revoluciji.

*1849. Pogrom Židova u Senti (Vojvodina) - dogodio se kada je ubijen rabin i nekoliko drugih Židova jer su bili na strani mađarskih ustanika, kao i većina Židova iz Slavonije. O "pogromu" govore i Srbi koji su 1990. bili na strani okupatora i srpskih ustanika.

"[...] Nakon propale revolucije neki su mađarski Židovi izgubili sve iluzije, "pa su na poticaj Ede Horna, Adolfa Dux-a i drugih osnovali ured za poticanje emigracije Židova. Time je započelo iseljavanje mađarskih Židova u slobodne, jednakošću ispunjene Sjedinjene Američke Države [...]".

*Jednostavno je nevjerojatno da netko tko drži do intelektualnog poštenja, i ima akademsko zvanje, može 2013. godine napisati "u slobodne i jednakošću ispunjene...", a onda istovremeno prešutjeti neke činjenice i čitatelja dovoditi u zabludu. Primjerice, "Psima i crncima ulaz zabranjen!", rasnu segregaciju u javnom prijevozu, restoranima, školama ili da su zakoni protiv miješanja rasa i miješanih brakova bili na snazi sve do 1967. godine, kada su na saveznoj razini ukinuti. Deklaracija o nezavisnosti SAD (4. srpnja 1776.) je doista ponudila i useljenim Židovima građansko-pravnu emancipaciju (kakvu "domaći indijanci" i crni robovi nisu uživali do 1967./1968.), te su uskoro svojim vještinama stekli dominaciju u mnogim područjima globalnog života.

Zoo Bronx 1905

Zoološki vrt Bronx (New York) 1905.

Eugen Fischer, jedan od osnivača »Društva za rasnu higijenu« (1924.):

"Crnac nije posebno inteligentan u pravom smislu riječi, i nedostaje mu sposobnost mentalnoga stvaranja odnosno imaginacije, pa nije razvio originalnu umjetnost ili elaborirane narodne priče ili mitove. Međutim, on ima sposobnost rada rukama, i značajne tehničke sposobnosti, pa ga se može istrenirati za razne obrte."

Zoo St Louis 1904

Zoološki vrt St. Louis, 1904.

Dobro-rođeni (eu-genos) ljudi govorili su: "Općenito se čini da su crnci u prosjeku inferiorniji od bijelaca, ali s obzirom da su nenadoknadivi za rad u tropima, njihovo bi istrijebljenje bilo vrlo nepoželjno." (Bertrand Russell,1927.)

*Medicinski znanstveni časopis Annals of Eugenics utemeljio je eugeničar Karl Pearson 1925.; časopis od 1954. nosi današnje ime Annals of Human Genetics.

Zooloski vrt 1904.

1907.  U saveznoj državi Indiani (SAD) donesen je prvi (eugenički) zakon o prisilnoj sterilizaciji "kriminalaca, idiota, imbecila i silovatelja".

1913.  Zloglasni »Zakon o rasnoj čistoći« (zabrana miješanja rasa i brakova pripadnika različitih rasa) imale su 29 saveznih država. Osnovna ideja bila je da se miješanjem rasa stvara "kopilad", a takvo je miješanje rasa društveni i rasni zločin.

Takva "znanstvena istraživanja" i aktivnosti financijski su podupirale ugledne Zaklade Rockefeller, Carnegie i druge. Ovu nama malo poznatu temu (zašto?) završit ću citatom utjecajnog eugeničara Madisona Granta iz 1916. godine, jednog od utemeljitelja istraživanja "rasne čistoće":

"Samo grijeh štovanja navodnih božjih zakona i sentimentalna vjera u svetost ljudskoga života sprječavaju eliminaciju defektnih beba i sterilizaciju odraslih koji za zajednicu nemaju nikakvu vrijednost. Zakoni prirode traže uništenje nesposobnih, a ljudski je život vrijedan samo kada je od koristi za zajednicu ili rasu."

Neuki, neupućeni, maloumni, ali i neki ugledni "povjesničari znanosti" i profesori, znaju samo za Nirnberške rasističke zakone iz godine 1935.

Pokušaj novčanog osamostaljenja 1948.

1848.
Na Narodnoj skupštini Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije u Zagrebu u Narodnom domu (Sabor još nije bio sazvan), a pod predsjedanjem grofa Janka Draškovića, izglasana su 25. ožujka 1848. "Narodna zahtěvanja". U točki 15. tražilo se "podignutje narodne banke", a u točki 16. "povratjenje naših narodnih kasah i glavnicah koje su odnesene u Ugarsku natrag u Zagreb".

1848.
Varaždinska i Osječka skupština 7. travnja 1848. traže ne samo "jednakost pravah sviju věroispovědanjah, jednakost svijuh bez razlike stališa i věre pred sudom" već i "povratjenje naših narodnih kasah i glavnicah koje su se do sada u Ugarskoj upravljale i povratak imanjah i kasah fiškalskih". Traži se i ukidanje carina između Zemalja Krune sv. Stjepana i ostalih austrijskih država te sloboda trgovine, kao i to da Hrvatska i Slavonija budu slobodne u trgovini solju.

1848.
Barun Josip Jelačić (imenovan carskim dekretom 23. ožujka 1848. hrvatskim banom i generalom), držeći se Zahtěvanja naroda raspisao je izbore za prvi zastupnički Hrvatski sabor, sazvao je državni Sabor u Zagrebu (6. lipnja), ukinuo je svojim banskim pismom feudalni ustroj i sjedinio Dalmaciju s Kraljevinama Hrvatskom i Slavonijom, a 7. rujna je objavio rat Mađarima. Novčani prilog za Narodnu gardu dali su i "zagrebački Židovi" (Weiss, Sachs, Singer, Schwarz, Goldman, Deutsch).

*7. lipnja 879. papa Ivan VIII. dao je Hrvatima prvi "Dan državnosti" (pismo Pape knezu Branimiru), štogod o tome sada mislio pokojni goldsteinovac Ivo Škrabalo iz HSLS-a.

Krizar kovanica ban Jelačić 1848-

1848.
Jelačić je donio odluku o osnivanju hrvatske tiskare i kovnice (bakrenog i srebrenog) novca u Zagrebu. Tiskara i kovnica bile su smještene u prizemlju Banskih dvora na Gornjem gradu, a strojeve su postavili Jakob Pogorelec i Schulz.

Novčanice su tiskane u apoenima od 25, 100 i 1000 forinti. Imale su maslinastozeleni obrub i grb Trojedne Kraljevine na licu, a izdala ih je He'rvatska déržavna kasa s potpisom bana Jelačića. To je prvi pokušaj izdavanja hrvatskoga papirnatog novca.

*Karlovac je 1848. izdao jednu i 1849. dvije emisije sitnoga papirnatog novca od deset krajcara. To je bio prvi papirnati novac s tekstom na hrvatskom jeziku.

Sitan kovani novac, koji se naziva Jelačićevim "križarom", izrađen je početkom 1849. godine, kada Franjo Kulmer, zadužen u Banskom vijeću za financije, šalje Beču molbu za kovanje sitnoga srebrnog i bakrenog novca u Hrvatskoj, a kao saborski povjerenik za gospodarstvo u Beč odlazi Ambroz Vranyczany radi financijskih i trgovačkih pitanja.

Čini se da je i Vranyczany bio umješan u uništavanje prvog hrvatskog novca jer je u Beču očito odustao od bilo kakvih posebnih financijskih zahtjeva za Hrvatsku.

Naime, bečki ministar financija Kraus shvatio je opasnost od tiskanja hrvatskog novca u Hrvatskoj te je naredio Kulmeru da uništi sav izrađeni novac "jer se banskoj upravi ne može priznati pravo kovanja vlastitog novca".

Tako je jedini pravi pokušaj osamostaljenja Hrvatske putem izdavanja vlastitog novca bio posječen u korijenu. Bansko je vijeće djelovalo do 1. srpnja 1850., kada je umjesto njega sve funkcije preuzela Banska vlada koja je bila podređena austrijskoj vladi u Beču, pa se smije reći da smo svoju državu imali od 19. travnja 1848. do 1. srpnja 1850., potom od 10. travnja 1941. do 8. svibnja 1945., i ovu našu današnju od 30. svibnja 1990. do ?

Povijest se ponavlja - strane banke u Hrvatskoj

A može se pitati i zašto je "Hrvatska puška na hrvatskom ramenu i hrvatska lisnica u hrvatskom džepu" ponovno danas za neke u Zagrebu i pri državnoj vlasti "šovinistički i vojnohuškački poziv hrvatskih desničara"?

Hrvatski narod SABOR 1914.

1852.
Trgovci i poduzetnici organizirani u trgovačko-obrtničkim komorama u Zagrebu, Osijeku i Rijeci pokušali su osigurati kredite. Zbog toga su u Beč poslali zahtjev da Carsko kraljevska i privilegirana Narodna banka u Beču osnuje svoje filijale za eskomptne i hipotekarne poslove u Hrvatskoj. Nakon upornih traženja bila je u Zagrebu otvorena (1854.) podružnica austrijske Narodne banke s kapitalom od 400.000 guldena/florina.

1865.
Banka "Allgemeine Boden-Kredit-Anstalt" počinje davati hrvatsko-slavonskim veleposjednicima hipotekarne kredite. Prema procjenama ukupno opterećenje nekretnina u civilnoj Hrvatskoj i Slavoniji iznosilo je:

1862. - oko osam milijuna forinta,

1864. - popelo se već na 26,5 milijuna,

1868. - dosegnulo je oko 32 milijuna forinta.

 


 

Javni dug Republike Hrvatske:

1991. - 2000. - 28,05 milijardi kuna

2000. - 2015. - 264,37 milijardi kuna

"Idemo naprijed!"

Ljubomir Škrinjar

(Nastavlja se)

VEZANO

"Mi Hrvati"- zatajene istine o bolnici Rebru (3)

Kaj vi muži, vrag vas je dal i stvoril, kaj se vi opet podjarmiti date, kaj vi poslušate ovu gospodu - zatajene istine o bolnici Rebro (2)

Zatajene istine o zagrebačkoj bolnici Rebro (1)

Orjuna i Neoorjuna

IZVORI

*D.Seljan: Zemljopis pokrajina ilirskih ili Ogledala zemlje (predgovor Vladimir Stipetić; Mirko Kratofil), Dom i svijet (Zagreb) - Ekonomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2005
*M.Kolar-Dimitrijević: Povijest novca u Hrvatskoj od 1527. do 1941. godine, Zagreb, 2013
*M.Grant: Passing of the Great Race, 1916
*B. Russell, Brak i moral, 1927
*A.Szabo: Osnivanje i razvoj novčanih zavoda u civilnoj i vojnoj Hrvatskoj i Slavoniji 1846-1880. Historijski zbornik, god. XXXVIII (1)
*R.Bićanić: Ekonomske promjene u Hrvatskoj izazvane stvaranjem Jugoslavije, Prilozi za ekonomsku povijest Hrvatske, Zagreb,1967.
*F.Tuđman: Hrvatska u monarhističkoj Jugoslaviji 1918. – 1941., knj. I. – II., Zagreb, 1993.
*Arhiv Hrvatske, Drž. nadodvjetništvo, 309, Kns 1938, 15/108.
*Popis dobrovoljnih priloga i novčane pomoći za obranu domovine, Novine dalmatinsko-horvátsko-slavonske, br. 145.-30. prosinca 1848.
*Muzej grada Rijeke

Pet, 21-09-2018, 03:03:56

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Copyright © 2018 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).