Ljubomir ŠkrinjarLjubomir Škrinjar

Hrvatska svjetla i tame

Zatajene istine o bolnici Rebro (2): Kaj vi muži, vrag vas je dal i stvoril, kaj se vi opet podjarmiti date, kaj vi poslušate ovu gospodu

U Habsburškoj monarhiji Hrvatska je činila zaostali dio, kao što je i Austrija u to vrijeme razvojno zaostajala za Zapadnom Europom, osobito u odnosu na druge europske sile toga doba kao što su bile Engleska, Francuska, Španjolska i Prusija ("Njemačka").

1774.-1779.
Marija Terezija pokreće izradu katastra (popis naselja vlastelinstva i kmetskih selišta) - proces urbarijalne regulacije - i propisuje nove urbarijalne tabele s popisom kmetske obaveze prema vlastelinu.

1780.
Hrvatski urbar (za Zagrebačku, Varaždinsku i Križevačku županiju) izrađen je 1780., a tiskan je na hrvatskom jeziku te raširen u svim hrvatskim krajevima. Ostao je na snazi sve do ukidanja urbarijalnih odnosa 1848.

Urbarijalne komisije izvršile su premjeru seljačkih gruntova i odredile novu veličinu njihovih posjeda na vlastelinstvu. Tako određene zemlje s kmetskim selištima nazvane su urbarijalnima i vlastelin ih više nije mogao iskorištavati po vlastitoj volji ili oduzeti i ponovno ih pretvoriti u plemenšćinu ili bašćinu (alodij). Svaki kmet i želir "svoju kuću imajući" morao je svom vlastelinu godišnje platiti 1 rajnski florin.

No feudalni su vlastelini pronalazili rupe u zakonu za nove oblike izrabljivanja kmetova povećavajući im daće propisane urbarom (bumo rekli - parafiskalni namet). Na takav namet danas se nitko ne buni, ali na sajmu u Brckovljanima 2. VII. 1848. pobunilo se oko 500 seljaka kad su vlastelinski službenici grofa Draškovića pokušali pobirati sajamsku daću. Neki zatucani desničar obratio se seljacima riječima: "Kaj vi muži, vrag vas je dal i stvoril, kaj se vi opet podjarmiti date, kaj vi poslušate ovu gospodu".

Na selu su siromaštvu, bijedi i gladi bili najviše izloženi želiri (kmetići, hausleri) i podželiri. Želiri su bili oni ljudi u selu koji su imali samo kuću, okućnicu, ili malo zemlje ali samo do osmine selišta, pa su stoga činili seosku sirotinju. Podželiri nisu imali ništa (bezemljaški sloj), pa su kao sluge i najamnici živjeli kod bogatijih seljaka. Njima su, za razliku od pripadnika židovske etničke zajednice, bila uskraćena "ljudska prava" slobodnog i samovoljnog preseljavanja iz sela u selo ili iz grad u grad, kako ćemo kasnije vidjeti.

1787.
U Ugarskom i Hrvatskom kraljevstvu bilo je 793.270 želira i 505.708 seljaka sa selištima. Mnogi od njih pretvarali su se u prosjake kojih je početkom 19. stoljeća bilo oko 70 tisuća.

Povećanju broja želira pogodovao je i nasljedni zakon (Anerbenrecht), prema kojem imanje nasljeđuje najstariji sin dok ostali moraju otići i tražiti drugi izvor egzistencije, odnosno većina njih dospijeva u želirski status.

Uz raširenu pošast prosjačenja u Monarhiji, Marija Terezija i Josip II. pokušavali su različitim administrativnim mjerama riješiti i problem Cigana (npr. drastična mjera oduzimanja djece ili protjerivanje) te osobito povećanu ilegalnu imigraciju Židova nakon treće podjele Poljske 1795. Danas Srednja Europa ponovno traži rješenje nekontroliranom useljavanju semitskih imigranata s Istoka.


*U stavku 7. članka II. stoji:
"Tako svaki Ciganin (der Zigeuner) mora prihvatiti podložnost nečijoj zemaljskoj vlasti, ili stupiti u neku profesiju, a u oba slučaja pribaviti nužne isprave. Koji ih ne bude imao neka kao skitnica bude udaljen iz kraljevstva."

Duboke posljedice kratkovidne politike Bečkog dvora

1 Car Josip II za plugom

Car Josip II. (1741.-1790.) za plugom, nedatirano, nepoznati autor

Josip II. je s ruskom caricom Katarinom II. dogovorio podjelu interesnih sfera (kao i toliko hvaljen W. Churchill sa Staljinom, izručivši mu oko 100 milijuna slavenskih stanovnika Europe). Istočnojadranski prostor, tada još pod vlašću Osmanskoga Carstva i Mletačke Republike pripao je interesnoj sferi Habsburške Monarhije.

Grafika, koja prikazuje cara Josipa II. za plugom, imala je zadatak otkloniti predrasude i prezir feudalnog staleža prema bavljenju poljodjelstvom, trgovinom i obrtom "budući da još ima lokalnih jurisdikcija koje smatraju da je ispod dostojanstva javne službe baviti se tehničkim predmetima ove vrste..."

Istovremeno su Habsburzi, u želji da na Dvor privuku predstavnike financijski i politički najznačajnijih obitelji Monarhije, ali i ambicioznije pripadnike plemstva, intenzivno stvarali novi dvorski ceremonijal i društvenu klimu u Beču - stil salonskog i luksuznog života (plesovi i salonska druženja, koncerti, predstave, kartaške igre i igre na sreću). Plemstvu je tako pružena mogućnost stjecanja statusa i utjecaja isključivo kroz poznanstva ostvarena s političkom i društvenom elitom iz kruga Bečkog dvora. Njihovi su članovi postavljani na visoke položaje, pa velikaške obitelji (Esterhazy, Palffy, Batthanyi, Nadasdy, Erdődy i druge) grade svoje palače u Beču. Privlačenje aristokracije i plemstva u Beč bio je, zapravo, dobro osmišljen model discipline i osiromašenja političkih konkurenata u unutarnjoj upravi Monarhije.

Bečki dvor novi stil

Novi, bečki stil života se širi i na lokalnu razinu. Nametnuo je imperativ gradnje luksuznih palača - one u političkoj igri nadmetanja plemstva postaju simbolima moći i veličine - i luksuznu odjeću, obuću i nakit. Plemstvo gubi na materijalnoj moći jer troši iznad svojih mogućnosti i postaje ovisno ne samo o vladaru već i o vjerovniku. Tako osmišljena igra bila je ujedno i poticaj razvoju obrtništva, manufakture, trgovine, ali i zelenaštvu (kamatarenju) u Monarhiji.

* U to vrijeme gradi se niz palača u Varaždinu (političkom središtu Banske Hrvatske) i Zagrebu, ali i brojni luksuzno opremljeni plemićki barokni dvorci (Oršić, Keglević, Drašković, Erdődy...). Samo su poneki vlastelini ulagali novac u unaprjeđenja poljodjelstva i pokretanje manufakturne proizvodnje.

Luksuzan način života neminovno je vodio do velikih troškova i zaduženja, što je i mnoge plemićke obitelji u Monarhiji dovelo do ruba propasti ili dužničkog robstva - gotovo su svi plemići imali vjerovnike, tj. posuđivali su novac od zelenaša (lihvara, kamatara) uz godišnje kamate 15%-47%, a tim poslovima, uz mjenični posao (Change-Geschäft) su se Židovi bavili, kao i trgovinom luksuznom robom.

1782.-1783.
Tolerancijski patent Josipa II. za Židove Beča i donje Austrije (Judenpatent für Wien und Niederösterreich) iz 1782., i patent namijenjen zemljama Krune sv. Stjepana (Ugarska i Hrvatska), poznat kao Systematica Gentis Judaicae Regulatio iz 1783, bio je raščlanjen u dvadesetak točaka (§)...

                              §14. židovskim kreditorima/lihvarima dozvoljeno je da posuđuju novac uz jamstvo postojanja nekretnine kao osiguranja, samo ukoliko dođe do neplaćanja zajma;
                              §21. prolazni i strani Židovi ne smiju se natjecati s postojećim privilegiranim Židovima ni u transakcijama niti u poslovanju s robom koja je dana privilegiranim.

1786.
Josip II. u pokušaju da obuzda zelenaštvo zahtijevao je od Ugarske da se Židovima zabrani zakup krčmi u kojima su se sklapali zelenaški ugovori, no Ugarsko je namjesničko vijeće 1786. stalo na stranu Židova, pravdajući njihov posao vrlo korisnim jer kao zakupnici krčmi vode i sitnu trgovinu, kupuju kože, pokvareno žito, krpe i drugo, a zabranom bi sasvim zamrla sitna trgovina u unutrašnjosti zemlje, cirkulacija novaca, pa bi kmet (seljak) ostao bez kupaca svojih proizvoda, odnosno po riječima ugarskog grofa Istvána Széchenya "njihova je uloga u gospodarstvu plemićkih posjeda jako važna za egzistenciju plemstva", jer da "Židovi ne kupuju proizvode od plemstva, njihove kuće bi nestale".

Širenje 'pogubne razkoši' u Hrvatskoj

Trg bana Jelačića Zagreb

Špancirung ispred bolnice Milosrdne braće sv. Ivana od Boga

Promjene u društvenom životu Hrvatske opisuje suvremenik grof Adam Oršić (1748.-1820.), koji je u svojim memoarima zapisao sljedeće:

"[...] Za mojega života u Hrvatskoj mnogo se je toga promienilo u navadama i običajima. Družtva, redute i komedije poznavali su samo oni Hrvati, koji su bili u Gracu i u Beču. Nikad nije nitko za svoju zabavu zimi odlazio u grad. Veselo su se slavile krstitke, imendani i rođendani... sve je bilo jeftino, razkoš bijaše nepoznata. [...] Žene su znale malo što osim molitvenika; među sobom su razgovarale o kućnom gospodarstvu, djeci i služinčadi. Kako su samo obrazovaniji Hrvati znali njemački, občenito se govorilo hrvatski ili latinski. Razkoš muškaraca bila je u lijepim puškama, jahaćim konjima i jahaćoj ormi. [...]

Oko godine 1770. počela se je u Hrvatskoj širiti pogubna razkoš, koja je nadmašivala snage; osobito u Varaždinu, gdje je bilo sjedište banskoga vieća, mogla se vidjeti najnovija vrst sjajnih karuca, srebrno posuđe, krasne livreje, tekliči i franuzki kuhari. Ekscelencije, magnifici i žene dali su si dobavljati iz Beča skupu robu, priređivale su se osobito ukočene družtvovne zabave, jednom rieči, Varaždin bijaše mali Beč. [...]

Plemstvo se je umnožilo, radi čega je postalo i slabije imetkom; ali svatko hoće, pa i mali sudac ili gospodštijski nadzornik, da mu svijet govori "spectabilis", svatko hoće na redute i u kazalište, držati si kočiju; svaki mladić bez službe i imetka liepo je odjeven. [...]

Ženska je raskoš također postigla vrhunac; naručuju se najnoviji i najskuplji nakiti, po nošnji je teško razlikovati sobaricu, komorkinju ili građansku od prvih gospođa. [...]"

Adam Krčelić piše (1767.):

"[...] da se barun Ignjat Magdalenić tijekom školovanja u Beču navikao na "razuzdan život" te se znatno zadužio[...].

Ništa bolje nisu prolazili niti obitelji Drašković, Erdődy ili Sermage te brojne obitelji nižega plemstva.

Tade Smičiklas (1892):

"[...] Neobično bi u ono doba bilo, da mladi bogati grof iza svršenih nauka prodje na svoje imanje, pa da se posveti gospodarstvu. Gospodarili su tek starci sa svojim upraviteljima; mladi aristokrati tražili bi najprije svoju sreću u vojsci. [...] Neka se nitko ne čudi tolikoj lakoumnosti hrvatskoga velikaša tadanjeg doba. Ovakova je bila većim dijelom tadanja aristokracija hrvatska i ugarska; pobirala prihode sa svojih imanja i lijetala u veliki svijet. Već od djetinjstva rasla je bez ikakva osjećanja za domovinu; nije ni svoga narodnoga jezika znala. I sam plemeniti Magjar grof Stjepan Széchényi, preporoditelj svoga naroda u ovom vijeku, jedva se mogao u materinskom svojem jeziku razgovarati, kad je osnovao magjarsku akademiju. A kakova su tek bila njegova braća velikaši Ugarske! Što ćemo onda i pitati: kakva je bila aristokracija hrvatska? Mnogi propadoše u bezdan slasti i zabava u velikom svijetu zaboravljajući lasno na svoju domovinu, kad je ni poznavali nisu, niti su smatrali jezik hrvatski svojim materinjim jezikom. [...] Stari grof Janko Drašković (1770.-1856.) sam je dosta puta oplakivao one dane svoga života, kad je onoliki imetak po svijetu prosuo. Koliko bi mu bilo to pomoglo, da radi u Hrvatskoj, što je u Ugarskoj činio Széchényi, komu je Janko po duševnim darovima bio dostojan premac! Koliko puta morao je slušati prigovore od svojih protivnika, da je svoj veliki imetak lakoumno protepao! [...] "

Naseljavanje ispražnjenih područja Nijemcima i Hrvatima i kasniji genocid

 Felix Turci 21.10.15

Pobjedom nad Turcima, bečki Dvor (u doba Marije Terezije i Josipa II.) u oslobođena i od hrvatskog stanovništva uglavnom ispražnjena područja, naročito u Slavoniji i Srijemu, naseljava strance, poglavito Nijemce, ali i Hrvate (npr. uskoke iz Senja i okolice) jer u brojnosti stanovništva vidi bitnu gospodarsku sastavnicu.

*Novi krupni veleposjednici Slavonije i Srijema su novi bogataši koji su do svojih posjeda došli kupnjom (kao Gutmann u Belišću, Eltz u Vukovaru ili Héderváry u Nuštru) i nisu pripadali starom državotvornom plemstvu, braniteljima Kraljevine Hrvatske i Slavonije. No, to nama dođe kakti naravski. Dovoljno se prisjetiti vremena nakon Domovinskog rata kad u posjed kapitala dolaze ljudi koje ništa po osjećaju, tradiciji i interesu ne veže s Hrvatskom. Naši novi kolonijalni vladari.

*1721. Barun Petar Antun Hilleprand von Prandau darovnicom cara Karla VI "za zasluge" dobio je vlastelinstvo Valpovo- četrdesetak naselja uzduž Drave, zapadno od Osijeka, sa središtem u gradu Valpovu.

1766.
U Beču osnovana Kolonijalna komisija izdaje, temeljem zakon o naseljavanju (1723.), dozvole za naseljavanje. A oni koji zakon nisu poštivali i ilegalno su prelazili "zelenu" granicu, onda bi se u Monarhiji pozivali na svoja "ljudska prava" i zahtijevali dozvolu boravka/naseljavanja - zavičajno pravo ("domovnicu"). A ako dozvolu nisu dobili onda bi "novinarima" govorili da ih Monarhija "proganja" i da je Monarhija "ksenofobna".

1766.-1789.
U Hrvatsku se iz južne Bavarske doselilo 4.878 njemačkih obitelji s 16.983 člana, a između 1784. i 1789. daljnjih 7.600 obitelji s oko 38.000 člana.

Folksdojčeri 1945

Poznato je da su naš folksdojčeri kao naseljenici napravili svoje domove i sa sobom donijeli ne samo svoj njemački jezik, kulturu, literaturu već i knowhow - nove zanate i nove metode obrade zemljišta, te tako unaprijedili gospodarstvo. Poznato je da su Slavonija, Srijem i Vojvodina nakon oslobođenja 1945/46. etnički očišćene od 150.000 folksdojčera ("podunavskih Švaba"), njihova groblja prekopana, imanja opljačkana , i da su mnogi "na pravdi Boga" stradali na Bleiburgu i u partizanskim logorima. Za cijelo vrijeme komunističkog raja bilo je zabranjeno govoriti o njima, o genocidu nad više od 70.000 pripadnika njemačke nacionalne manjine. To također ne smijemo zaboraviti, jer može biti korisno za neku raspravu.

Prevažno pitanje školovanja

Iako je Zagreb 1669. od Leopolda I. dobio sveučilišne povlastice (Isusovačka akademija), u Hrvatskoj nije bilo visokih studija slijedećih 100 godina. Školovanje u inozemstvu (u nekom od sveučilišnih centara Monarhije – Beču, Grazu ili u Trnavi) bilo je preskupo za hrvatsku obitelj pa je većina plemstva završavala samo gimnazije koje su postojale u Lepoglavi, Zagrebu, Varaždinu, Požegi, Osijeku i Rijeci. Gimnazije su uključivale i trogodišnji studij filozofije koji je bio preduvjet za daljnje studije teologije, medicine ili prava. Tako mladež plemstva upisuje gimnaziju (41%) i filozofiju (49%), a na sveučilištima teologiju (10%) i pravo (1%).

*1746. otvoren je Collegium Theresianum u Beču, akademija koja plemstvu pruža praktično obrazovanje – matematika, fizika za vojnu i civilnu uporabu, povijest, zemljopis, pravo, medicina, moral i moderna filozofija, francuski jezik te tradicionalne plemićke discipline (mačevanje, jahanje, plesanje).
*1776. otvorena je Kraljevska akademija u Zagrebu (s tri studija ili fakulteta: Filozofskim, Bogoslovnim i Pravnim) dekretom (Reskriptom) carice i kraljice Marije Terezije.
*1777. Uredbom Ratio educationis totiusque rei litterariae se ustanovljuju propisi osnivanja jednogodišnjih škola, ali se ne uvodi obvezno osnovno školovanje za sve, kao u protestantskoj Pruskoj (1763.) i Švedskoj (1779.). U Monarhiji se tek početkom 1880-ih uvode dvogodišnje, "trivijalne škole", a trogodišnje se škole osnivaju samo u većim gradovima. Žitelji su administrativno držani u neznanju - jer neuki ostaju i dalje jeftina radna snaga - stoga u tom smjeru idu i sve današnje "reforme školstva".
*1874. konačno je otvoreno Sveučilište u Zagrebu.

Školovanje na Theresianumu postalo je i uvjet društvenog i političkog statusa u Monarhiji. Uglavnom ga pohađa visoko plemstvo koje može platit takav studij.

Nikola Škrlec - Lomnički (1729.–1799.) je hrvatskom plemstvu preporučio da šalju svoje sinove na studij u inozemstvo:

[...] budući da nema nade za odgoj naše mladeži u domovini, neka se takvi svom snagom i na svaki način potrude nagovoriti što više građana da djecu šalju na studij u inozemstvo. Da, to je teško i zbog rizika i zbog troškova; školovanje u inozemstvu na lošem je glasu i zbog mogućnosti da se djeca iskvare; ali onaj tko bolje razmisli lako će se složiti s ovom preporukom, samo ako se sjeti da se rizicima i lošim utjecajima može suprotstaviti mudrost, a da će troškove nadoknaditi učenici sami, jer se i to može naučiti kao i druga umijeća[...].

1839.
Grof Janko Drašković, za poticaj obrazovanja i gospodarski napredak Hrvatske, raspisao je natječaj (24. siječnja) i obećao bogatu nagradu piscima najboljeg udžbenika na hrvatskom jeziku:

- 40 zlatnika dati će za knjigu "koja će pokazati, kako bi se u nas podigla suknara i kožara, jer te dvije grane odjeće i obuće obćenito se traže i uvijek su potrebne. Kože ima dosta u našoj zemlji, a vunu možemo iz vana dobiti, dok je slabo u nas odgojenje ovaca".

- 20 zlatnika za najbolju knjigu, kako bi se naše vino izvozilo, jer sada, "što se ne može izvoziti u susjedne pokrajine, na puk nećudoredno djeluje, koji ga prekomjerno tako rekuć trošiti mora".

- 16 zlatnika dati će za "prikladnu priručnu knjigu koja bi sve moguće predmete na gospodarstvo spadajuće sadržavala i u selskih učionicah upotrebiti se mogla".

- 15 zlatnika dati će za knjigu o "papirani", "kojoj bi se potrebi tim laglje odoliti moglo, čim se množina prnjaka u domovini našoj nalazi, koji se u inostrane zemlje izvažaju".

Za sve ove nagrade jamči osobno grof Janko Drašković.

Stanovnici Ugarske i popis 1890

Stanovništvo Ugarske - vjeroispovjest 1890

Stanovništvo Ugarske - zanimanja 1890

Stanovništvo Ugarske - pismenost 1890

Ako se još sjećate, Vesna Pusić, Zoran Milanović & drugovi su uoči referenduma o ulasku u EU govorili: "Mladi će dobiti mogućnost studiranja po volji na bilo kojem Sveučilištu u EU."

Zato Vesna & Zoki danas u proračunu nemaju novaca ni za popravak tri prastara mikročitača u Sveučilišnoj i nacionalnoj knjižnici u Zagrebu! Ako to nije sramota, onda "Idemo naprijed!".

Gdje nam je ponos? Gdje nam je uvjerenje? Gdje nam je nos - zar je još uvijek u "golotočkom cvijetu"?

(Nastavlja se)


Ljubomir Škrinjar

VEZANO

Zatajene istine o zagrebačkoj bolnici Rebro (1)

IZVORI

* Arhiv Zagrebačke županije, Zapisnik sjednica sudbenog stola 1849, sjednica 26.I.1849.
*Ivana Horbec: Habsburška Monarhija, Državnopravni položaj Banske Hrvatske, Hrvatska povijest V.indb 407 26.4.2013
*A. Oršić Slavetićki: Rod Oršića, Zagreb 1943., 83−85.
* B. A. Krčelić: Annuae ili historija 1748–1767., preveo Vladimir Gortan, Zagreb 1952.,
*N. Škrlec: "Četvrti dijalog. Za politiku, a potom o domovinskoj politici ili Kako se živi u Hrvatskoj", u: Nikola Škrlec Lomnički 1729–1799., sv. I, 37.
*Tade Smičiklas i Franjo Marković: Matica Hrvatska od godine 1842. do godine 1892. Spomen-knjiga, Digitalno izdanje izvornika iz 1892.
*Ž. Holjevac i M. Rimac: Zemlje ugarske krune u doba mađarskoga milenija, Historijski zbornik, god. LXIV (2011), br. 1, str. 47–77

 

Ned, 18-08-2019, 18:24:14

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.