Zatajene istine o zagrebačkoj bolnici Rebro (1)

Rušenje zagrebačkog kompleksa stare bolnice na Jelačićevu trgu, i gradnje nove na Rebru, bilo je poticaj da se u nekoliko reportaža iznese pregled njihove povijesti gradnje i sažeto prikažu političke i socijalne poteškoće oko podizanja tih bolnica, a tko je iza toga stajao prosudit će čitatelj sam.

S obzirom da je odluka o izgradnji bolnice na Harmici donesena 1770. godine, a realizirana tek 1804., i da je od odluke do izgradnje nove bolnice na Rebru prošlo čak 59 godina (1883.-1942.) poštivat ćemo vremenski redoslijed (kronologiju) naizgled nepovezanih događaja, afera i skandala koji prate izgradnju naših najvećih bolnica. Reportaža obuhvaća i razvoj bankarstva u Zagrebu (crnu rupu našeg javnog obrazovanja), te doprinos zagrebačkih Židova gospodarskom razvoju grada, jer sam bio potaknut napisom dr. sc. Snježane Knežević "Damnatio memoriae" u kojem gospođa piše o Alfredu Mülleru i "njegovu carstvu koje su podijelili sinovi", te špota jednu građanku "da kao rođena Zagrepčanka, iz zagrebačke intelektualne obitelji, ne zna za Müllerove, za to nema isprike."

Napominjem, posebno za domaće štovatelje SANU, da se u reportaži rabe i riječi iz "hrvatskog novogovora" - pomamnik, munjina, munjara, spolnost i slične - pa prigovore valja uputit Bogoslavu Šuleku i njegovu Hrvatsko-njemačko-talijanskom rječniku (Deutsch-kroatische wissenschaftliche Terminologie = Terminologia scientifica italiano-croata) tiskanom 1875.!

U tekstu zbog veće čitkosti nema fusnota ni numeracije citata, ali se izvor literature nalazi na kraju reportaža.

Mžda će kod nekih dežurnih ignoranta hrvatske povijesti pogled na reportažu izazvat podsmijeh. Reći će: "Pa koga briga što su neka Marija Terezija, Eugen Kvaternik ili Moša Pijade bili ili radili, ako je moj bog želudac pun?" No, stvar zapravo nije uopće smiješna. Osobito kad svi misle da oni nešto znaju ili imaju nešto za reći, a ne poznaju ni temeljne povijesne činjenice neophodne za argumentiranu raspravu u kafiću ili negdje drugdje. I zato su lak plijen lešinara.

Odrekli svoje samostalnosti

U razdoblju vladavine Marije Terezije (1740.-1780.) Hrvatska je izgubila fiskalnu i političku samostalnost. U tom razdoblju začeta je zamisao o izgradnji prve moderne bolnice u Zagrebu, dugo vremena najveće bolnice na hrvatskom državopravnom području.

*Oslobođenjem znatnog teritorija Slavonije i Hrvatske od Turaka, krajem 17. stoljeća, formirane su županijske državne uprave. Civilni prostor Banske Hrvatske podijeljen je na tri županije - Varaždinska, Zagrebačka i Križevačka, i u Slavoniji - Požeška, Virovitička i Srijemska. Na području slavonskih županija nalazilo se 26 velikih posjeda – 15 plemićkih, šest komorskih i pet crkvenih. Na vojnom je dijelu hrvatskog državopravnoga područja uspostavljen Slavonski generalat s tri pukovnije – Gradiškom, Brodskom i Petrovaradinskom – pod upravom Dvorskog ratnog vijeća.

Do kraja 18. stoljeća je Banska Hrvatska (područja Kraljevina pod jurisdikcijom Hrvatskoga sabora i bana), imala specifičan i potpuno izgrađen porezni (fiskalni) ustroj te je bila jedina zemlja Habsburške Monarhije u kojoj se porezna uprava u potpunosti nalazila u rukama staleža - Hrvatskog sabora - koji su bili zaduženi za reparticiju poreza, raspisivanje novih poreza, odobravanje "državnog proračuna", raspolaganje vojnom kontribucijom (porez za održavanja stalne vojne sile u Banskoj krajini i državnoga aparata) i kontrolu rada kraljevinskog blagajnika (exactor Regni) - "guverner Hrvatske banke"- koji je upravljao cjelokupnim financijama.

1767.
Predispozicija za oduzimanje porezne uprave iz ruku Hrvatskoga sabora ostvarena je 1767. kada je kraljica osnovala Kraljevsko vijeće za Kraljevine Hrvatsku, Slavoniju i Dalmaciju (Consilium Regium Croaticum) u Varaždinu, i prepustila mu vođenje gospodarskih, političkih i vojnih poslova. Ukinula je i Hrvatsku kraljevinsku blagajnu, a s njom je ukinuto i ubiranje poreza za domaće potrebe na razini Kraljevstva.

1770.
Stoga je u veljači 1770. Marija Terezija sazvala Hrvatski sabor, na kojem je od hrvatskih staleža zatražila povišenje kontribucije za hrvatske županije sa tadašnjih 34.000 na 150.000 guldena (florina) godišnje; određeno je da se kontribucija ubuduće uplaćuje u novu filijalu carske i kraljevske državne blagajne (erar ) u Osijeku, iz kojeg će se isplaćivati troškovi javne uprave i paušalnih 20.000 guldena godišnje za potrebe razvoja školstva i zdravstva, kojim je fondom također upravljalo Hrvatsko kraljevsko vijeće (ukinuto 1779.).

1790.
12. svibnja sastao se u Zagrebu Hrvatski sabor na čelu s novim banom Ivanom Erdödyem (1790.-1806.). Sabor je zaključio da se hrvatskom izaslanstvu – deputaciji za zajednički Ugarski sabor u Požunu daju "inštrukcije" kojim se dragovoljno podređuju ugarskoj vladi, odnosno Ugarskom namjesničkom vijeću.

Time su zastupnici u Hrvatskom saboru prepustili Požunskom saboru pravo na raspravu o poreznim pitanjima Banske Hrvatske i sve odluke (izvršnu i dio zakonodavne vlasti) koje se tiču Hrvatske te im dozvolio da se mimo Hrvatskog sabora obraćaju hrvatskim županijama, a Ugarskom namjesničkom vijeću dali su i političku nadležnost - pa je tako već na zasjedanju Ugarsko-hrvatskog sabora 1790/91. državnopravna pripadnost slavonskih županija hrvatskoj kruni postala sporna (!) bez obzira na nepobitnu činjenicu da su slavonske županije 1745. inkorporirane političkoj jurisdikciji Banske Hrvatske, a ugarski su staleži odmah zatražili i uvođenje isključivo mađarskoga jezika u upravu Zemalja Krune svetog Stjepana, pa su prisutni hrvatski poslanici sastavili i pročitali deklaraciju te naglasili:

"Hrvatskom je narodu posve isto da li ga primoravaju na njemački ili na mađarski jezik, i da li to čini vladar ili to čine njegovi staleški drugovi", jer "dati se prisiliti k tuđem jeziku, očit je biljeg ropstva."

*Mađarski je jezik ipak od iduće godine uveden kao neobavezan jezik u sve hrvatske škole.

A još je sredinom 17. stoljeća zagrebački kanonik barun Juraj Rattkay Velikotaborski (1612.-1666.), autor prve sustavne povijesti Hrvata, u predgovoru prijevoda knjige Kripozti Ferdinanda II rimskog czeszara prigovarao svojim Hrvatima zbog nemara u promicanju vlastitog jezika:

"[...] suze negda oči moje kada vidim sve druge narode v tom se truditi (ili nove knjige pišuč, ili na svoj jezik obračujuč), da svoje ljuctvo na nemarnost svitskoga duguvanja, na nasliduvanje kripostih, na zveršenu ljubav božju terse se dopeljati: a sami naši Slovinci tako nemarni gnjiju, i sami svoju sramotu ne čute.[...]"

Evo još jedan pripomenak na tu 1790. godinu, i to iz pera Tade Smičiklasa (1843.-1914.), rektora Zagrebačkog sveučilišta, predsjednika Matice hrvatske i predsjednika JAZU. On je 19. lipnja 1892. napisao:

[...]...vidio je kao mladi častnik one Hrvate, koji su se g. 1790. odrekli svoje samostalnosti i predali Hrvatsku u upravu Magjarima, koji su se odrekli svoje samostalne domaće vlade, koji su se odrekli samostalnih financija, koji su se pokorili novomu načelu, da se i o hrvatskim stvarima na zajedničkom saboru odlučuje većinom glasova, koji su se svega toga odrekli od prevelikoga straha, da ne izgube svoje plemićke privilegije i da im se opet ne povrati absolutizam Josipova doba. On je vidio i slušao i ljute navale Magjara, neka Hrvati sada, kada se odrekoše glavnih atributa svoje države, prihvate i magjarski jezik.

A šta je vidjela većina plemstva hrvatskoga? Što je mogao vidjeti i razumijevati u svjetskim ideama plemić hrvatski, koji je sjedio u svojem malenom dvorcu, a nikada nije odlazio preko granica svoje malene domovine, van ako je otišao na škole u Ugarsku! Njemu je Ugarska boreći se za zajedničku konstituciju bila kao spasitelj, koji brani slabu Hrvatsku od njemačkoga absolutizma. Ova ista Ugarska ište, neka Hrvati prihvate magjarski jezik. A šta ćemo mi prema Magjarima, oni su jači, mi smo bogci, moramo prihvatiti i magjarski, samo da spasemo konstituciju. Što će biti, ako idee revolucije i u nas prevladaju i obore prevlast plemstva, pak svaki plemić bude ravan svomu posljednjemu kmetu? Ovakove idee – ako je smjeti misli ove sirotinje i kukavštine ideama nazivati – vladale su u neobrazovanom jadnom tadanjem plemstvu hrvatskom. Tek najbolji izmedju njih znali su braniti "osebujna prava" – jura municipalia – Hrvatske"[...] kad ih Magjari napadaju i hoće da im raskidaju domovinu [...] kada se i s pomoću svojih slijepih prijatelja u Hrvatskoj trude, da sasvim saliju Hrvatsku s Ugarskom u jednu "domovinu Magjarsku [...].

Trg bana Jelačića 1890. godine - bolnica Milosrdne braće sv. Ivana od Boga (žuto), Fernkornov ban Jelačić (otkriven 16. prosinca 1866.) i zdenac Manduševac (opširnije u: Nudisti na Trgu bana Josipa Jelačića)

Deset godina za dovršenje zgrade

Dio od kraljice "darovanih" paušalnih 20.000 guldena godišnje namijenjen je Zagrebačkoj županiji i dodijeljen je Zagrebu za izgradnju ubožnice i bolnice (1770.). Tako su bili stvoreni preduvjeti za gradnju prave moderne bolnice u Zagrebu. No, provedba te zamisli, koju je među prvima ovećom svotom (darovnicom od 26. ožujka 1779.) podupro zagrebački biskup Josip Galjuf (+1786.) ostvarena je tek dvadeset godina poslije (1790.) jer "uzstrajnosti i dobre volje bijaše, ali ne bijaše dovoljno novaca".

Ovdje valja reći da je porast interesa habsburških vladara za osiguranjem i regulacijom javnoga zdravstva prvenstveno potaknut depopulacijom na prostoru Monarhije oslobođenom od Osmanlija. Osnivaju se bolnice i namještaju primalje, liječnici i kirurzi kao javni službenici - što je imalo znatan utjecaj na demografski rast u svim županijama (zbog smanjenog mortaliteta, a ne povećane spolne aktivnosti).

*1777. Luksemburžanin Joannis Baptiste (Ivan Krstitelj Lalangue, 1743. -1799.) autor je prvog medicinskog udžbenika o primaljstvu tiskanom na hrvatskome jeziku: »Brevis institutio de re obstetritia iliti kratek navuk od mestrie pupkorezne za potrebochu muskeh y sziromaskeh ladanskeh sen horvatskoga orszaga y okolo nyega blisnesseh sztrankih.« (Zagreb 1777.).

1790.
Veliki župan Zagrebačke županije, kamaralist Nikola pl. Škrlec Lomnički (+1799.) ponovno je potaknuo gradnju bolnice u Zagrebu. Sazvao je županijsku skupštinu kojoj je predsjedao zagrebački biskup Maksimilijan pl. Vrhovac Rakitovički (+1827.). Donesena je odluka o gradnji velike bolnice za žitelje Gradeca i Kaptola, utemelji "Zaklada i Odbor za podignuće bolnice" koji će skrbiti o njezinoj izgradnji. Zagrebački magistrat (Gradsko poglavarstvo) dao je dopuštenje da se nova bolnica izgradi na bivšem jezuitskom vrtu na Harmici (Trg bana Jelačića) i Zakladi darovao više od 26.000 florina (guldena), zagrebački Kaptol 12.000 fl., biskup Vrhovac 1000 fl., kanonik Zdenčaj 1500 fl., biskup Gallyuf 800 fl., kanonik grof Sermage 500 fl., kanonik Šimun Jelačić 339 fl., a njima su se pridružili i "mnogi drugi vriedni domorodci."

* Članovi Odbora za podignuće bolnice bili su: "prisidnik i svega posla mudri i zažgani ravnitel, biškup Maksimilijan Vrhovac", zatim veliki župan Nikola Škrlec i Antun Amade "pun vruće želje za ovaj posao vridno i dostojno izvršiti", podžupan Petar Komaromy, grofovi Šandor Erdody i Josip Sermage, varoški (gradski) sudac Nikola Babočaj, kanonici Antun Zdenčaj, Raffay Imbrih i Šimun Jelačić , te "kraljevski svitniki Janko Čačković i Nikola Jelačić".

Bečka Opća bolnica otvorena je 1784. godine

Odlučeno je da se nova "Opća bolnica za liječenje svih vrsti bolesnika" gradi po uzoru na bečku Opću bolnicu, i već 1792. izrađen je i nacrt bolnice (arhitekt Ivan Either).

Bila je to jednokatnica s javnom ljekarnicom na uglu zgrade i kapelicom Trpećeg Jezuša (Mukotrpnoga Isukrsta, Ranjenoga Isusa) u sredini zgrade, koja i danas postoji ispod Nebodera.

1794.
Gradnja bolnice je započela 1794. godine. No zapela je, naravno, već 1795. zbog nedostatka sredstava, ali i manjka građevnog materijala! A potreba za izgradnjom bolnice bila je velika zbog zaraznih bolesti koje su harale u Zagrebu i okolici. Gradnja je nastavljena tek kad je biskup Vrhovac osigurao potrebna sredstva. Bolnica je 1880. godine bila već gotovo dovršena.

1800.
General Radivojević (obavještajac u c. k. vojsci, a u c. k. vojsci pravoslavac je bio Hrvat) konfiscira novu zgradu bolnice za vojničku bolnicu i vojarnu (vrijeme Napoleonskih ratova; u Zagrebu je na Savi granica s Francuskom!).

*1781. U Zagrebu je izgrađena prva vojnička bolnica (Militar Spitaler) u Novoj Vesi (danas br. 16) za dva garnizona stacionirana u gradu: Carsko-kraljevski garnizon i Kraljevski ugarsko-hrvatski domobranski garnizon. C. kr. garnizonska bolnica ostala je u Novoj Vesi do god. 1862. kad je preseljena u novu modernu Vojnu bolnicu pod nazivom "Garnizonsspital Nr. 23 in Agram" u Vlaškoj ulici.

1803.
Kad je c. kr. vojska iselila iz većeg dijela bolnice, koji je ostao devastiran, Zagrebački magistrat donosi odluku o žurnom popravku (pa je biskup Vrhovac ponovno o svom trošku osposobio zgradu) i odluku da ravnatelj nove bolnice bude katolički bolnički red Milosrdna braća sv. Ivana od Boga (Ordo S. Joannis a Deo) iz Požuna (danas Bratislava).

Sveti Ivan od Boga (Manuel Gómez-Moreno González, 1880.)

Utemeljitelj Reda Milosrdne Braće bio je Ivana od Boga (1495 - 1550.) iz Granade; papa Aleksandar VIII proglasio ga je svetim 1690. godine.

Otvorenje bolnice

1804.
"Njegova cesarsko-kraljevska svitlosti Franjo II" (car Franjo I) diplomom izdanom u Beču 16. ožujka dopušta otvaranje građanske bolnice u Zagrebu "Kranken-und Armenhauses der k.k. Haupt-u Freystadt Agram".

Špital ili bolestnička kuća Milosrdne braće sv. Ivana od Boga ima 60 kreveta i "tri odjela"- bolnicu, nemoćnicu i umobolnicu. Ima i mrtvačnicu, spremišta, staju, konjušnicu, velik vrt i voćnjak uz zgradu. Ubrzo je nadograđen 2. kat i otvoren odjel za bolesne žene (1819.), a bolnička zgrada bila je jedna od najvećih u gradu - "spram naokolišnih kolibica, potleušica i drvenjara udarala je bolnica tako u oči kao stoljetni dub, koji se je dignuo nad sitnogoricu!" - a 1883. pokrenuta je rasprava o njezinom premještanju (rušenju) "jer je postala stara, ružna i neprikladna" u središtu Zagreba.

Tijekom vremena je dograđivana prema vrtu i Gajevoj ulici (tada Špitalskoj ulici), tako da se 1883. čitav kompleks bolnice sastoji od glavne dvokatne zgrade, jedne jednokatnice i oveće prizemnice, sa 460 kreveta i 8 stalnih liječnika koji od 1871. rade na dva odjela: za interne (unutarnje) i eksterne (vanjske) bolesti. Prvi pročelnik internog odjela bio je dr. Aleksandar Mraović ml., a eksternog dr. Josip Fon, začetnik moderne kirurgije u Hrvatskoj (uveo je antisepsu i prvi je u Hrvatskoj izvodio velike abdominalne operacije).

23. kolovoza 1804. otvorena je i posvećena "Opća bolnica Milosrdne Braće sv. Ivana od Boga na Harmici" - na velikoj pučkoj svečanost poslije svete mise i procesije govorili su "visoko poštuvani gospoda kanoniki" prvostolne crkve zagrebačke grof Josip Sermage-Susedgradski (govorio je na njemačkom jeziku) i Mirko Karlo Raffay (govorio je na hrvatskom jeziku), a bolnicu je blagoslovila "njegova ekselencija gosp. biškup (biskup Vrhovac, op.a)".

Pavlin Tito Brezovački (+1805.) u spijevu Uzpominak opisao je svečanost otvaranja:

Vode kolo pod Gečkom Goricom
zagrebačke vile nizdolicom,
vode kolo, veselo pjevaju,
med sobom se lipo obimaju.
...
Varošćani, Nimci i Hrvati,
nakićeni baš kaono svati,
lijepu čine z oružjem paradu,
iz pušaka pucaju, kak znadu.
...

"Društveno-politička klima" u tadašnjoj (1805.) i današnjoj (2015.) Hrvatskoj:

* Tito Brezovački oštro se suprotstavlja raspadanju moralnih vrjednota u Hrvatskoj, zbog čega je 1801. cenzura zabranila njegovu Jadikovku;
* brani hrvatsku samosvojnost od madžarizacije;
* upozorava na mnogobrojna moralna zastranjivanja javnih službenika koja su zaprijetila propašću temeljnih etičkih vrjednota »horvackih znamenja«

Sirotišta, azili, milosnice, lazareti i bolnice služili su u srednjem vijeku uglavnom za zbrinjavanje i kontrolu prosjaka i skitnica (prvi oblici javnog zdravstva). U protestantskoj Švedskoj se otprilike počevši od 1750. godine pojavljuju prve javno i dobrovoljno organizirane bolnice, a od 1763. godine liječnici moraju imati certifikate da bi imali pravo na obavljanje prakse.

Nama je danas teško pojmiti vrijeme u kojem su naredbom varaždinskog generalata iz 1802. godine seljaci pod prijetnjom batinama prisiljeni na sadnju krumpira (a koju godinu kasnije i sadnju kukuruza) da lakše prehrane vlastitu obitelj.

O taštini, zavisti i mediokritetima

1802.
Prvi civilni liječnik s fakultetskom diplomom (Stadt und Spital Physicus) u Zagrebu bio je zagrebački zet Ivan (Johann) Christoph Nepomuk Daubachy, rođen 1766. kraj Triera u Prusiji (Njemačkoj). U Zagrebu je oženio Vjekoslavu (Luisu) pl. Czanyuga, kćer zagrebačkog kaptolskog blagajnika. Vrhovni ravnatelj zakladne bolnice Milosrdne braće (1832.), Protomedikus ("ministar zdravstva", a za jugoslavene i Srbe "ministar zdravlja") Kraljevine Hrvatske, za zasluge dobio plemstvo s pridjevkom Daubachy od Dolja (1835.). Umro je u Zagrebu od upale pluća (1843.).

Studij medicine je završio na Würzburškom sveučilištu (1785.), a u Beču je na Vojnomedicinskoj akademiji (Josefinum) promaknut u bataljunskog kirurga te doktora kirurgije i medicine (1802.). Jedan od osnivača Ilirske čitaonice u Zagrebu (1838.). Umro je u Zagrebu 1843. od upale pluća. Njegova kćer Fanika (Francisca) Daubachy pl. Dolje-Brlić bila je prva hrvatska slikarica iz plemićkog kruga.

Njegova vlastoručna autobiografska zabilješka:

"[...] Pošto svrših ove nauke, dođoh krajem prosinca 1802. u Zagreb gdje sam počeo dosta uspješno izvršavati liječničku praksu, mada su me gotovo svi ondašnji liječnici (izuzev najmilijeg mog prijatelja Pluskala i mog iskrenog prijatelja štabskog liječnika Schlischa) stali proganjati mržnjom i klevetama, pa ipak sam, pošto mučke pređem preko njihove zavisti, imao nagradu u brojnoj, uspješnoj i unosnoj praksi. Kad su to liječnici vidjeli, promijeniše svoje držanje, jer su često i u vlastitim bolestima i u bolestima drugih tražili moj savjet, pa su mi se tako pokazivali, iako ne kao pravi, a ono bar kao dobro fingirani prijatelji.  [...] Godine 1809. ugledni je magistrat vlastitom pobudom mene, koji nikad nisam molio ni za kakvu javnu službu, pozvao na sjednicu i predložio mi, ne bi li ja htio primiti službu fizika (liječnika, op.a.), a ja sa zahvalnošću primih i na po njima učinjeni prijedlog budem 1. prosinca 1809. imenovan redovitim gradskim fizikom. Nakon što sam tu službu vršio 26 godina, a umre kraljevinski fizik, predloži me iz posebne naklonosti preuzvišeni gospodin ban barun Vlašić ugarskoj dvorskoj kancelariji i za tu službu, pa me ista 1. kolovoza 1835. imenuje Protomedikusom Kraljevstva.

Pošto ću naskoro umrijeti, napisah ovo na spomen svojoj obitelji. U Zagrebu, dne 15. siječnja 1840."

Je li Vatroslav Lisinski (svojevoljno pokršteni zagrebački Židov) mogao prvoj hrvatskoj operi dati bolji naslov od naslova Ljubav i zloba?

"Un medico croato" - rođeni Zagrepčanin Rudolf Lamprecht (+1860., Padova), magistar kirurgije i primaljstva (Chirurgiae et Obstetriciae artis Magister), doktorirao na bečkom Josefinumu (1808.). Šef kirurgije u bolnici Milosrdne braće (1811. - 1813.) u kojoj 1812. otvara prvu privatnu kiruršku školu u Zagrebu (Chirurgische Privat-Bildungs-Anstat) s 10 upisanih studenata, no ova prva medicinsko-nastavna ustanova u Hrvatskoj prestaje s radom već nakon prvog semestra.

Samo slutit možemo razlog zbog kojeg dr. Lamprecht odlazi iz Zagreba (1813.), i to na mjesto profesora porodiljstva u tršćansku Opću bolnicu (Imperial Scuola di Ostetricia di Trieste), a potom u Padovi (1818.) osniva modernu Kliniku za ženske bolesti i porode (Clinica Ostetrica di Padova); rektor Sveučilišta u Padovi (1839.-1840.).

Temeljno pitanje jučer i danas - Zašto nadareni liječnici i vrsni stručnjaci ostalih zanimanja odlaze iz Zagreba i Hrvatske?

O taštini, zavisti i mediokritetima - "moderna" vremena

Andrija Jarak, reporter Nove TV, u ožujku ove godine u zgradi Hrvatskog sabora pita zastupnicu dr. sc. Mirelu Holy: "Znate li da su ban Mažuranić i biskup Strossmayer također bili zastupnici u Hrvatskom saboru?" Holy je s nonšalantnom arogancijom odgovorila: "Ne, ne znam. I ne vidim što bi mi to koristilo u životu!"

Mirela Holy, SDP-ova znanstvenica i NGO-aktivistica s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, u doba Račanove vlade tajnica u uredu ministra okoliša, a u vladi Milanovića ministrica zaštite okoliša i prirode, danas ORaHov ekspert za ekologiju:

"[...] Kao polaznica prve generacije Socijaldemokratske Političke Akademije... diplomirala sam na Filozofskom na katedrama za etnologiju i komparativnu književnost, magistrirala na znanosti o književnosti te doktorirala na kulturalnim studijima, u sklopu znanosti o književnosti [...]".

Lamaizam joj je jedan "od dražih oblika budizma, a mnogo čari za mene ima i stari tibetanski bon po šamanizam."

*Magistarski rad: Strukturalni mitski elementi u negativnim znanstvenofantastičnim utopijama
*Doktorski rad: Mitski elementi ekofeminizma

Stručno povjerenstvo za ocjenu doktorskog rada mr. sc. Mirele Holy pod naslovom Mitski elementi ekofeminizma

1. dr. sc. Lada Čale Feldman, viši znan. surad. (Institut za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu)
2. dr. sc. Milivoj Solar, red. prof.
3. dr. sc. Ivan Martinić, izv. prof. (Šumarski fakultet u Zagrebu)

Inače, za neupućene ili one koji ne znaju, iz Hrvatske u svijet odlaze istinski stručnjaci za ekologiju, zaštitu okoliša i prirode educirani na Prirodoslovno-matematičkom ili Poljoprivredno-šumarskom fakultetu u Zagrebu. Jer nemaju doktorat iz ljevičarenja. Takvo je danas Civilno društvo.

No dobro, idemo dalje.

Prof. dr. Ivo Josipović smatra da je "Mirela Holy zastupnica koja se ponajviše bavi upravo ekološkim pitanjima."

Mirela Holy, zastupnica:

-"Smatram da bi prostituciju trebalo legalizirati. To je prvenstveno u interesu žena koje se bave tim poslom."
- "Gay Pride je praznik demokracije."
- "Istospolni roditelji su bolji roditelji od heteroseksualnih roditelja."
- "Tražim od Ministarstva zdravlja da osnuje stručni tim za brzu promjenu spola u svim većim hrvatskim klinikama te da se osnuje centar za LGBT osobe u KBC-u Rebro."
- "Zalažem se za legalni uzgoj i uporabu marihuane" jer bi "legalizacija konoplje mogla pomoći hrvatskom gospodarstvu".
- "Tražim obustavu organizacije vojnog mimohoda povodom 20. obljetnice vojno-redarstvene akcije Oluje i podržavam apel civilnog društva Rat je gotov, nemojte organizirati vojne parade" (taj je zahtjev slučajno u suglasju sa zahtjevom Vlade Republike Srbije i određenog srpskog i hrvatskog kruga političara u Zagrebu).

Ovu najpopularniju političarku u Hrvatskoj (istraživanje Crobarometar koji provodi Ipsos Puls) svi smatraju da je super, i kažu: "Lajkam".
S puno novaca lagano je širiti obmanu.

"Ko ne ljubi Hrvatske, ne ljubi sebe /ја ponavljam — sebe!/, svoju čast, svoj jezik, svoju prošlost, svoj Jučer. Naše djelovanje može biti razliko, cilj mu mora biti isti: Hrvatska." (A. G. Matoš)

Pitanje za sljedeći nastavak

Sve razloge naše gospodarske i političke drame sažima jedna sjajna misao sveučilišne profesorice s Rebra: "Hrvati se vole šupkariti."

Postavimo si pitanje: Jesmo li u zadnjih 200 godina ostali manje-više isti?

(Nastavlja se)

Ljubomir Škrinjar

PRIPOMENAK

Primjer razine znanja novinara (i urednika) koji piše o Zagrebu i čitatelja dovodi u zabludu. Naime, na slici nije hotel Palace.

IZVORI

* Jaroslav Šidak: Hrvatski narodni preporod, Zagreb 1990.
* Sandor Bene: Ideološke koncepcije o staleškoj državi zagrebačkoga kanonika, u: Juraj Rattkay, Spomen na kraljeve i banove Kraljevstava Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, uvodna studija Sandor Bene, Zagreb 2001.
* Tade Smičiklas i Franjo Marković: Matica Hrvatska od godine 1842. do godine 1892., Spomen-knjiga, Digitalno izdanje izvornika iz 1892.
* Ivana Horbec: Habsburška Monarhija - Državnopravni položaj Banske Hrvatske, Hrvatska povijest V.indb 407-438, 26.4.2013
* Lovorka Čoralić:"Habsburška Monarhija" u: U potrazi za mirom i blagostanjem. Hrvatske zemlje u 18. stoljeću., (Zagreb: Matica hrvatska, 2013.), p. 404.-438.
* Ante Šimćik: Prigodni spisi, uz otvorenje zakladne bolnice u Zagrebu na 23 VIII 1804., Hrvatska straža 30. i 31. travnja i 9. svibnja 1931.
* Tito Brezovački: Brezovačkog uzpominak
* Acta med-hist Adriat 2010; 8(2); 211-220
* Gynaecologia et Perinatologia, Vol. 19 No. 1, ožujak 2010.
* Ivan Pederin: Mađarsko pitanje, Dvor i Hrvati, VDG Jahrbuch, Vol. 15, 2008. str. 283-296.