Jučer je u organizaciji Udruge za hrvatski identitet i prosperitet u Histrionskom domu obilježena 15. godišnjica smrti Franje Tuđmana, prvog, a mnogi kažu, za sada i jedinoga pravog hrvatskog predsjednika. Tom prigodom predstavljena je nova knjiga akademika Ivana Aralice „Smrad trulih lešina", a osim akademika Aralice govorili su HDZ-ov saborski zastupnik prof. dr. sc. Miroslav Tuđman, predsjednik UHIP-a admiral Davor Domazet-Lošo te novinar i publicist Zvonimir Despot, dok je umjetničko-organizacijski ravnatelj družine Histrion, glumac, redatelj i producent Zlatko Vitez čitao dijelove iz Araličine knjige.

Skup je otvorio admiral Davor Domazet-Lošo, pročitavši dva telegrama predsjedničkih kandidata, Kolinde Grabar Kitarović i dr. Milana Kujunžića. U telegramima su oni izrazili veliko žaljenje što zbog obaveza u kampanji nisu mogli doći. Poseban pljesak dobio je predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko, kojem se Davor Domazet-Lošo obratio javno tijekom izvođenja programa. Domazet je tako primijetio da kao predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko danas ima povijesnu ulogu i da svojom politikom može povesti Hrvatsku, slično kao i Tuđman devedesetih. Domazet je također pozvao sve nazočne da se obavezno odazovu na predstojeće predsjedničke izbore, neovisno hoće li glasovati za Kolindu Grabar Kitarovići ili dr. Milana Kujunžića, jer je svaki neodaziv na izbore dvostruki glas za sadašnju politiku na vlasti.

U nastavku donosimo izlaganje akademika Ivana Aralice, a sljedećih dana planiramo objaviti i izlaganje prof. dr. sc. Miroslava Tuđmana.

O. Barišić
slike: Lj, Škrinjar

Ivan Aralica: Kraj politike detuđmanizacije i lustracija od komunističkog naslijeđa

Kad bi mi bilo ponuđeno da na ovom mjestu i uz sutrašnji nadnevak promoviram neko od svojih književnih djela, ja bih to odbio, jedno, što svoje romane i pripovijetke držim osobnom stvari i što ih lučim i od svoje političke djelatnosti i od onoga što kao politički djelatnik od prigode do prigode napišem. Kad mi je ponuđeno da na večerašnju večer promoviram knjigu koja je pred vama, knjigu teška naslova o ostacima komunističkih doktrina koje nam zagađuju politički prostor i smetaju u razvoju, doživio sam tu ponudu kao pretjerano visoku ocjenu knjizi i na trenutak se dvoumio da li na to pristati. Kako vidite, pristao sam, uz temeljni razlog, da tekst u ovoj knjizi pripada mom političkom pismu i mom načinu bavljenja politikom, i još zbog nekoliko razloga, od kojih ću neke navesti i ukratko prokomentirati.

Tuđman svojim političkim naslijeđem živi među nama

Ova knjiga teškog naslova - čiju sam zamjenu tražio do zadnjeg trenutka, ali je nisam mogao naći i jer korespondira s mojom prvom knjigom političkih ogleda «Zadah ocvalog imperija» i jer sam ga najavio u već objelodanjenom inicijalnom tekstu, i jer se njegova težina ne odnosi na ljude nego na politički mentalitet i doktrine i jer sam, najzad, uvidio da boljega naslova od njega nemam - ova je knjiga i u inicijalnom tekstu, i u priključenim joj tekstovima kao i u objedinjavajućem dijelu nastajala vezano uz obilježavanja godišnjica rođenja i smrti predsjednika Tuđmana u protekle dvije godine. Nastajala u vremenu kad je došlo do oslobađajuće presude hrvatskim generalima na Haškom sudu, doista, do oslobađajuće presude Tuđmanovoj politici i kraja politike detuđmanizacije, i kad je došlo do ulaska Hrvatske u Europsku uniju i nužde da se, u skladu s europskom politikom, provede lustracija od komunističkog totalitarizma.

Nastajući na tom političkom kontekstu, sadržavajući u sebi tekstove o kraju detuđmanizacije i potrebi da se provede lustracija od komunističkog totalitarizma, u našem slučaju od jugoslavenstva, samoupravnog komunizma i komunističkog mentaliteta, ova je knjiga, sa svom težinom smisla u svom naslovu, prikladna - ako ne i prava stvar - za promociju uz obilježavanje petnaeste godišnjice otkako Tuđman samo svojim političkim naslijeđem živi među nama.

O lustraciji kroz odnos Tuđmana i Krleže

Ne jednom sam imao priliku, javno i privatno, iz usta protivnika lustracije od komunističkog naslijeđa, čuti kako je nju nemoguće provesti, jer, ako bi je proveli, morali bismo je započeti na Tuđmanu, budući da je i on, biografski gledano, dionik toga naslijeđa. Uzaludno im je bilo odgovarati da od komunizma ne možeš lustrirati onoga koji se sam, svojim djelom i mišlju, lustrirao, ni onoga koga je sam komunizam brahijalnim oblicima progona, robijom i segregacijom, od sebe odavna lustrirao. Suočen s tom tvrdokornošću protivnika lustracije od komunističkog naslijeđa, učinilo mi se uputnim da tezu kako lustracija članova komunističke partije, i sudionika lijevog političkog pokreta u cjelini, od jugoslavenstva i komunizma započinje, traje i završava u vrijeme trajanja Jugoslavije i komunističke satrapije dokažem na odnosima Tuđmana i Krleže, od kojih se prvi zarana sam lustrirao i trpio progone, a drugi se lustrirao nikad nije i uživao je sve blagodati komunizma, čak i pokop na topovskom lafetu. Te sam paradigmatične odnose dvojice velikih ljudi u hrvatskoj povijesti na osnovu pisanih tragova i još živih svjedoka, osvijetlio koliko sam jasnije mogao i umio osvijetliti. Kako tekst o tim odnosima zauzima više od trećine knjige i to knjigu čini prikladnom za promociju, za nuđenje čitaocu daje pročita, na današnji dan i ovom prigodom.

Kod pisanja knjige koja obraduje staru temu na nov način ili obrađuje društveni fenomen s kojim se prvi put susrećemo, pisac se suočava s problemom terminologije, s problemom kako nazvati stvari njihovim pravim i čitaocu jasnim imenom, kao s problemom o kojemu ovisi uspjeh knjige. Ono, da knjiga dođe do svijesti čitaoca i u njoj ostane zapamćena! Pišući prethodnu publicističku knjigu osnovni mi je terminološki problem bio kako nazvati fenomen da politički sistem propadne, a da njegova svijest ostaje živjeti u njegovim bivšim pripadnicima. Tomu sam doskočio preuzimajući već tud i tamo upotrebljavani termin mentalni komunist, tako da sam ga situirao i do kraja definirao na liku i djelu konkretnog političara u takvom mentalnom stanju. Ne manji terminološki problem u toj knjizi bio mi je kako nazvati antifašizam što nam ga nude mentalni komunisti, kako ga nazvati i već u nazivu se od njega distancirati, ali se, istovremeno, poistovjetiti sa istinskim demokratskim antifašizmom. Doskočio sam tomu tako da sam smislio termin komunistički antifašizam, koji danas i drugi pisci rabe u značenju onoga antifašizma, kakav je antifašizam jugoslavenskih komunista bio, koji je zloupotrijebio antifašističku borbu naroda da bi nad tim narodom uspostavio diktaturu proletarijata, totalitarizam ravan fašističkomu.

Lijevi hemiplegičari

U knjizi što je večeras predstavljamo susreo sam se s nizom terminoloških problema, kakvi su, samo primjerice, komunističko samaritanstvo, preferencija nadnacionalnog nad nacionalnim, i riješio sam to kako ste čuli, deskripcijom do sintagme. Poseban problem mi je bio kako nazvati diferencijaciju, u što su jugoslavenski komunisti pretvorili sovjetsku čistku, doista, segregaciju političkih protivnika, koja se u mentalnih komunista, svud oko nas prisutnih, pretvorila u negiranje prava na postojanje i desne ideologije i desno orijentirane politike, negiranje i proglašavanje kriminalnima. Nisam znao ništa bolje nego iz knjige francuskog politologa preuzeti pojam hemiplegija. Poosobljavajući ga kao hemiplegičare tim sam pojmom naslovio drugu polovinu knjige, u koju je smješteno i ono što govorim o paradigmi Tuđmana i Krleže. Nadam se da ćete taj pojam razumjeti i prihvatiti!

Navodeći razloge koji intelektualce kršćanskih i nacionalnih svjetonazora odvraćaju od stupanja u rasprave s lijevim hemiplegičarima, onima kojima je oduzeta moć da shvate desnu stranu političke pameti, kardinal je Bozanić u jednoj od skorašnjih propovijedi naveo i razlog - meni shvatljiv iz osobnog iskustva - da se konzervativci nerado izlažu sramoćenju kojemu ih izlažu lijevi hemiplegičari, po svojoj tradicionalnoj naravi skloni sramoćenju političkih protivnika. E, ako je itko tom sramoćenju bio izložen, ja sam mu izložen bio! Nisam se obeshrabrio, jer mi je bilo poznato daje izvor želji da protivnika sramotiš vlastiti jad i bijeda.

Odgovor na personalizirane napade

Ovu knjigu teška naslova započeo sam ogledom o lustraciji i ideološkoj zbrci, apsolutno ne personalnim tekstom, bez svoje ili bilo čije osobnosti unutra. Kad je to bilo objavljeno, uslijedili su napadi na mene, apsolutno personalizirani, od prvog do posljednjeg retka. Baš onakvi kakvi po mišljenju Bozanića obeshrabruju konzervativne intelektualce da s lijevim hemiplegičarima stupaju u rasprave. Napali su me nizom objeda i završili psovanjem moga oca i moje majke što su me ovakvog kakav sam na svijet dali.

Zapljusnut tim potvorama nisam mogao nastaviti pisanje ove knjige mučna naslova bez objašnjenja što stvarno ispod svake od njih stoji. Time sam u knjigu morao unijeti i dijelove svoje biografije. Ako sam je time opteretio, ispričavam se onima koji će knjigu čitati. Nije mi bila namjera ni da se prsim ni da se veličam, bila mi je namjera da se operem od blata koje je na mene bačeno.

I na kraju da se zahvalim onima koji su mi pomogli pisati ovu knjigu olovno teškog i naslova i sadržaja! Na prvom mjestu pjesniku Mili Pešordi, koji je sam pružio primjeren otpor revivalu nasilja komunističkih hemiplegičara nakon njihova dolaska na vlast, podnio veliku žrtvu i pokazao neodrživost nasilja mentalnih komunista u demokraciji, uz ispriku što o njegovu književnom djelu i njegovom političkom profilu nisam mogao više reći i s nadom da će on svoj slučaj opisati bolje od mene!

Gospođi Ankici Tuđman, koja mi je u jedinstven rukopis izdvojila sva ona mjesta iz tajnog dnevnika i ostalih napisa svoga supruga u kojima izlaže svoje mišljenje o Krleži i pruža svjedočanstvo o svom druženju i razilaženju s njim!

Miroslavu Tuđmanu, koji mije, prema svom sjećanju, rasvijetlio neka mjesta iz biografije svoga oca koja se tiču očeva odnosa s velikim piscem i njihovim kućnim prijateljem, koji mi je dao na uvid važne dokumente tih odnosa i bio supervizor čitavog teksta, a posebno onoga dijela u čijem je nastajanju i sam sudjelovao!

Gospodinu Slobodanu Kašteli, dugogodišnjem tajniku HAZU, koji mi je pružio uvid, svojim tekstom i dokumentima, u propali pokušaj i definitivni prijem Franje Tuđmana za akademika HAZU, što se javnosti prvi put predočava u cjelovitom obliku i što u bitnom osvjetljava odnose Tuđmana i Krleže!

Najzad, zahvaljujem vama koji ste došli poslušati promociju ove knjige, koji ste imali strpljenja da nas poslušate i posebno da vam zahvalim, ako ste se na to odlučili , što ćete pročitati moju knjigu, koja je mnogim vezama povezana s godišnjicom koju smo večeras obilježili.

akademik Ivan Aralica