Na našem hrvatskom tlu kao da su se koncentrirale sve nepravde koje se mogu zamisliti. Kobna sjena Križnih putova još uvijek je nadvijena nad Hrvatskom. No, naša snaga je u našem srcu, u našem emocionalnom biću. Da bi odvratili pozornost od te činjenice, gospodari kaosa pozivaju na razum, a ljude kontroliraju pomoću osjećaja krivnje jer budi u nama osjećaj manje vrijednosti. Jakobinska politička diktatura je sve žešća, a skandiranje toj pojavi danas znači nemati pojma ni o čemu.

 

Vidikovac Kamenjak u Parku prirode Vransko jezero se nalazi na Crnogorki(!?) - najvišem brdu Ravnih kotara - nedaleko od njezina najvišeg vrha (Štandarac, 305 m.), točno iznad polovine jezera, s predivnim pogledom na čitavo jezero, na otoke Nacionalnog parka Kornati i na otok Pašman.

Lijepo dorađen vidikovac, čije uređenje je "sufinancirano od EU" (tako piše na ulazu u Park gdje pogled naplaćuju 20 kuna po osobi), otvorio je ministar kulture Božo Biškupić u srpnju 2007. godine. Uz konobu tu su i tri velika natkrita drvena panoa s osnovnim podacima o Parku prirode Vransko jezero (najveće prirodno jezero u Hrvatskoj, ornitološki rezervat i arheološko nalazište Babin škoj). Kapelica Svih svetih na sredini te male zaravni stoji poput nekog tajanstvenog zdanja izvan prostora i vremena. Naime, ona doslovno nigdje nije ni spomenuta: panoi, turistički Vodič kroz Park, pa čak ni na internetskoj stranici ministarstva kulture na kojoj su prikazane fotografije sa svečanog otvaranja vidikovca. Indolentni hrvatski intelektualci? Erotska inteligencija? Jakobinska diktatura?

 

Tajna tog «tajanstvenog» zdanja otkrivena mi je u razgovoru s čuvarom parka (za njih je otisnut hrvatski naziv «renđeri») – nalazim se na mjestu masovne grobnice hrvatskih vojnika i civila, stradalnika Drugog svjetskog rata.  

 

Ulaz u kapelicu zatvoren je rešetkastim vratima od kovanog željeza (ključ čuva obitelj Bobanović u Polaći, reče mi čuvar). Velik drveni križ u sredini i u apsidi ograđena kraška jama, zapravo masovna grobnica. Skrivena od izravnog pogleda izvana, na zidu desno od ulaza vidim mramornu ploču s urezanim riječima:

 

"Bogu hvala, mrtvima na spomen, živima na čast. Križni put i kapelu Svih svetih podigoše nad jamom hrvatskih stradalnika Drugog svjetskog rata Polačani u progonstvu i dijaspori uz pomoć prijatelja, ljeta Gospodnjeg 1995. uz blagoslov m.s.g.r. Marijana Oblaka, nadbiskupa zadarskoga, dana 13. lipnja 1995."

 

Jugoslavenski antifašisti i hrvatski Jugoslaveni su na tisuće ljudi bez suda i presude zaklali, streljali i bacili u jame bezdanke diljem Slovenije, Hrvatske, Bosne i Srbije.

 

Po šumama i gorama naše zemlje ponosne gnjiju kosti hrvatske.

 

Sljedeće četiri fotografije su iz knjige "Prikrivena grobišta Hrvata u republici Sloveniji" (autori Mitja Ferenc i Želimir Kužatko; Nakladnik: Počasni bleiburški vod, Zagreb; Sunakladnik: Damir Radoš, USA; Zagreb, 2007.; ISBN 978-953-7379-01-8; tekst na hrvatskom, slovenskom i engleskom jeziku; 199 str.)

 

Evidentirana prikrivena grobišta u Sloveniji među kojima su evidentirane i brojne s kostima Hrvata (prevarenih, a ne zarobljenih!), poglavito u okolini Celja.

 

"Najveće grobište u Sloveniji nalazi se u nekadašnjem protutenkovskom rovu u Tezenskoj šumi. Tu su u travnju 1999. godine za vrijeme gradnje autoceste na samo 70 metara dužine jarka, širokog od 4 do 6 metara i dubokog od 3,20 do 3,50 metara, preko kojega ide autocesta, otkopali ostatke 1.179 ljudskih tijela. Žrtve su bile vezane žicom. Preostali dio jarka, dug oko 3,5 kilometara i po različitim ocjenama u dužini od 600 metara do više od jednog kilometra zasut ljudskim tijelima, nije istražen".(str. 40)

 

Prema procjenama Instituta Ivo Pilar poslije 2. svjetskog rata u Jugoslaviji je stradalo do 600.000 Hrvata.

 

I žrtve iz jame u kapelici Svih svetih, šutnjom skrivene, su zoran dokaz da u Hrvatskoj još uvijek traje nametnuta damnatio memoriae, zaborav, tabu tema na komunističkom popisu zabranjenih događaja, mjesta i nadnevaka. Zašto nakon toliko godina, nakon toliko sabranih dokumenata, dokaza, osobnih iskaza i svjedočanstava? Podignute su i tužbe protiv još živih krvnika ali državno tužiteljstvo šuti. Vrana vrani oči ne kljuca. Ali to nije predizborno pitanje.

 

Danas ponovno sude Hrvatima. A ravnokotarski Srbi, koji su početkom Domovinskog rata zaklali sve zatečene Hrvate u Škabrnji, dvadesetak kilometara udaljenoj od ovog vidikovca, bezbrižno ispijaju kavicu na zadarskoj rivi, zaštićeni poput divljih životinjskih vrsta u Parku prirode Vransko jezero.

  Pogled na Vransko jezero i Crnogorku.

Lijevo, izvan fotografije, nalaze se ostaci nekad slavne utvrde Vrana (Vranski Priorat)

 

Ljubomir Škrinjar