Groblje na najvećoj zagrebačkoj tržnici (1/2)

Gradska tržnica je tijekom srednjeg vijeka u Gradecu i biskupskom Zagrebu bila otvorena svakodnevno, a najstariji spomen zagrebačkih kumica (žene koje sir, jaja, živež i ostale namirnice "donose na glavi", u starim hrvatskim "rogožarima", koji se pletu od rogoza ili u velikim, modrim pletenim rubcima) nalazimo u gradečkim sudskim spisima iz 1359. godine.

Godine 1368. bilo je na Gradecu 11 mesnica i osam ribarnica(!) oko tržnice na Trgu svetog Marka.

Najstariji prikaz Zagreba "Zagrabia Capitl. " iz početka XVI stoljeća (1521 - 1529.), original u Nacionalnoj knjižnici u Beču.

Akvarel koji prikazuje Zagreb kao dvojni grad (Gradec i Kaptol) razdvojen dolinom kojom teće potok Cirkvenitza (Crkvenščak, Medveščak) je zapravo vojna karta s točno označenim sistemom utvrda i konfiguracijom okolnog terena. Vide se crkva Sv. Marka i Sv. Katarine na Gradecu, te katedrala i crkva Sv. Marije na Kaptolu, kao i močvara (ribnjaci) istočno od Kaptola – danas Park biskupa Langa. Kuće za stanovanje, podgrađe i ostala naselja izvan zidina nisu naslikane. Potok Medveščak, višestoljetna granica između dva grada, se prvi put spominje u ispravi kralja Emerika 1201. godine.

Maketa prikazuje Zagreb s jugoistočne strane (Muzej grada Zagreba, 2011.)

Od istočnog obrambenog zida Gradeca, ispod kojeg teće potok Medveščak (današnja Medvedgradska i Tkalčićeva ulica) ostale su nam tek dvije kule, Popov toranj i Kamenita vrata (poveznica: Od Kamen(it)ih vrata do Palainovke i Jurjevskog groblja), a od vanjskih obrambenih zidina Kaptola očuvala se Prišlinova kula i ostaci sjevernog kaptolskog zida na Opatovini, te pet renesansnih kula obrambenog zida oko katedrale (poveznica: Đavlova glava u zagrebačkoj katedrali).

Zagreb s jugoistočne strane oko godine 1639. (Nacionalna knjižnica u Beču)

Ovaj akvarelirani crtež vjerno prikazuje izgled grada. Vidimo i podgrađe sa crkvom sv. Margarete u Ilici (poveznica: Urbana "foto-arheologija" grada Zagreba: Kavica na bivšem gubilištu).

U zaleđu vidi se najviši vrh Zagrebačke gore, Sljeme (1035 m/nm) poznato pod imenom Mons Zelemen već od 1209. godine, a iste godine spominje se i Mons Ursi (Medvedski breg, tj. Medvednica). Na nižem brdu (587 m/nm) je zagrebački biskup Filip podigao grad Medvedgrad (1249 – 1254. godine) "kojega bijaše potres od god. 1590. tako rasklimao, da se je gospodar njegov Stjepan Gregorijanec morao preseliti u Šestine".

Gradec je podignut na brdašcu Grič (156 m/nm), i od 16. studenoga 1242. je "slobodni kraljevski grad". Biskupski grad "Zagreb" je podignut na nešto nižoj uzvisini, brežuljku kasnije nazvanom Kaptol, od 1094. središte Zagrebačke biskupije.

* Veliki pomor izazvan epidemijom kuge potaknuo je raspravu na sjednici Hrvatskoga sabora 21. listopada 1599. godine o potrebi da se u grad pozove dobar liječnik i ljekarnik.

* Godine 1647. pojavila se kuga na Kaptolu, a iste godine veliki požar poharao je Gradec.

Sporovi i sukobi između Gradeca i Kaptola trajali su stoljećima, sve do 7. rujna 1850. kada su zaslugom bana Josipa Jelačića sjedinjeni slobodni i kraljevski grad na brdu Gradecu, Kaptol, Nova Ves i Vlaška Ves (poveznica: Stanovnike Vlaške ulice muči kreketanje žaba) u jednu gradsku općinu Kraljevski grad Zagreb. Gradski su vijećnici izabrani 19. svibnja 1851. godine, a dotadašnji gradečki sudac Janko Kamauff je izabran za prvog gradonačelnika.

Maketa Kaptola prije 1880. godine (Muzej grada Zagreba, rad arh. V. Mišića)

Zagrebačka katedrala sv. Stjepana (Uznesenja Blažene Djevice Marije) s palačom biskupskog dvora i gradskom vijećnicom prvostolnog Kaptola ispred Bakačeve kule, zatim crkva Franjevaca sa samostanom na Opatovini, i na zapadnom dijelu Kaptola vidi se crkva sv. Marije na Dolcu.

Lijevo od biskupskog dvora i kule Nebojan vidimo Južna kaptolska vrata (srušena 1862.) od kojih vodi put (današnja Bakačeva ulica) preko zidanog mosta Manduševec na Harmicu (poveznica: Nudisti na Trgu bana Josipa Jelačića). Negdašnji kaptolski zid na južnoj strani naselja očuvao se još samo u današnjem imenu ulice Pod zidom.

2012. Pogled iz Vlaške na Bakačevu ulicu i tzv. Nebojan kulu.

1884 - 1899.(?) Bakačeva ulica

U lijevom uglu fotografije vidimo palaču Wasserhtal (izgrađena 1883., današnji "Varteks" na Trgu bana Jelačića), a u desnom uglu natpis "Kaptolski bazar".

2012. Bakačeva ulica

Kaptolska gradska vijećnica (izgrađena 1675., srušena 1876.)

"Kotlar Mungić sazida sebi od njenog materijala kuću u Draškovićevoj ulici. Žalibože nam je tek u slici usčuvana, a gotovo baš na njenom mjestu stoji ribarnica, potpuna karikatura te lijepe zgrade, koja je kasnije u XVIII stoljeću bila urešena i slikama na vanjskim stijenama. Tako je grad Zagreb izgubio najljepši spomenik arhitekture XVII stoljeća." (Gjuro Szabo: Zagrebačke građevine XVII stoljeća)

Ribarnica na Kaptolskom trgu

Godine 1851. gradski su vijećnici izabrali Kaptolski trg za lokaciju prve zagrebačke tržnice.

Zanimljivo je da do sredine XIX stoljeća muževi idu u kupovinu na tržnicu, dok bijahu domaćice zabavljene kućnim poslom.

Kaptolski trg prije 1876.

1905. Na Kaptolskom trgu, kolorirani bakropis (Menci Clement Crnčić)

* M.C. Crnčić je začetnik moderne hrvatske grafike

Fernkornova fontana s kipom Blažene Djevice Marije postavljena je 1876. godine.

Nakon osnutka biskupije u Zagrebu, na Kaptolu se stoljećima održavao sajam svake godine u mjesecu kolovozu, na dan sv. Stjepana, poznat pod imenom "Kraljev sajam".

Bakačeva kula (podignuta na mjestu srušene crkve sv. Emerika), knjižnica Metropolitana i dio renesansnog obrambenog zida katedrale - bezdušno su srušeni 1906. godine.

1948.

Ulica Nova Ves

Današnji Zagrepčani često nemaju više ni pojma o prijašnjem stanju ulica kojima svakodnevno prolaze. Izgubljena je uspomena na elektični tramvaj i prugu Jelačićev Trg - Kaptol - Nova Ves - Gupčeva zvijezda – Mirogoj (1911 - 1931.).

2011. Ulica Nova Ves

1914. Bakačeva ulica

Bakačeva ulica i Kaptolski trg

Drugom generalnom urbanističkom osnovom iz 1887. premještena je središnja gradska tržnica na lokaciju Trga bana Jelačića, no na Kaptolskom se trgu još dugo održava sajam i trgovina.

Bakačeva ulica

Bakačeva ulica

1912. Ugao Bakačeve i Trga bana Jelačića: iskakanje tramvaja na mimoilaznici

Ugao Bakačeve i Trga bana Jelačića prije 1907. godine.

Kakova su jela naši stari pripravljali?

≫Juha, govedina i "cušpajs" bili su u gradjanskim kućama svagdanja hrana. Bez "govedske juhe" nije nitko bio, pa je vole Zagrebčani i danas, kad je govedina znatno skuplja.

Ako bijaše govedina tusta, ukuhala bi majka "rižkašu" (rižu) ili gerštl, a inače bi umiesila od brašna "krpice", široke ili uzke rezance, trgance, napravila žličnjake (Griesnudele), ulivanke (Eingussnudele), ribanu kašu ili gris, kojega otac nije volio, jer mu se lovio za guste brkove.

Umak ili "sos" za govedinu bijaše najobičniji "hren", koji je morao biti "tak lut, da je išel čes nos van", pak umak od luka-crljenca, dok nam onaj od češnjaka sa ukuhanim žemljama nije išao u slast, ali smo voljeli "paradajze" i "samoborsku muštardu".

2011.

Govedinu bi pripravljali i na bavarsku, angliansku, holandezku, muskovečku (rusku), talijansku.

Od teleta jeli su glavu, moždjane, uha, jetrica, ražlec, nadeveni želudac i slezena, teleće nožice, teleći bospor, teleće karbonadle, teleću lopaticu i teleći kuk.

Dobri moj otac više je puta sam dognao kući tele i platio za njega po 3 forinte. Polovinu bi potrošili mi, polovinu susjed. Kožu je otac prodao jednom kožaru ili na Potoku ili ju dao prirediti za obuću, a tako su radili i drugi.

Od juha zvala se jedna "polevka", jeli su juhu od jetara, juhu "panadicu". Bažuljeva juha, iz crnoga kruha juha, iz gljiva juha, juha od kosane vizovine (riba moruna), krapovine (šaran) i ikara.

Postna se juha pravila od leće, krapjega mliecča, od puževa, rakova, od friganoga krapa ili šćuke (štuka), od žabe, željva (kornjača), a jeli su kao postnu juhu i "prežganu juhu", pripravljali "slepu" govedsku juhu, od kiselog i sladkog vrhnja, od mlieka, vina i celera.

"Eingemahsce" zove naš Sokač "zajuhja", a bila su peršinova, jetrena, limunska s špargom, karfijolima, paštetima, od pisane pečenke, od pisane pečenke moštom. Na "zajuhja" spadao je i jezik sa umakom ili pečen, fileki, volovski rep, gulaš, "berzolica nadevena i tenfana".

Nadevi u postne juhe bili su od žemlje, vrhnja, mali knedlini od krapovine i šćukovine. Postno jelo bila su frigana jaja ili cvrće, pečena nadevena, strta jaja, jaja "kakti volovske oči", nadevena jaja sa racima.

Ptice-popeke (Columbus fluviatilis) kao postno jelo, spremili bi na "rumenom sosu". Od peradi bijahu u ono vrieme obični kapuni (kastrirani kokot), koji su danas riedki. I pilići "friganci".

Umak pravili su od luka, suhoga, zelena, kuhana hrena, i sa vrhnjem, od merlina, kopra, češnjaka, raka, od pisane pečenke, "paradajskeh jabučic", peršuna, poruga luka, sardela, kiselice, pisane pečenke, "vugerkov" (krastavac), haringa, šipka.

Osobita poslastica bijahu puhovi, koje su "nadevali" i na "rosteru" pekli, u sosu ih pripravljali. U zimsko vrieme znao je otac donieti kući i pokojega puha, koji su seljaci dušili dimom u bukvama. Majka ih nije voljela, jer da nalikuju štakorima, ali je rado spravila njihovu mast, kao dobar liek od opekline i pohranila u "špajzi". Jeli su i meso od vidre bilo tenfanu, bilo pečenu.

Uz pečenku (svinjsku, janjeću i drugu) bila je i salata, s proljeća "matovilac", prva proljetna šalata, i radić, kojega je otac volio, jer bijaše "žuhak", dok regvarta (endivije) nismo voljeli. Ove dvie šalate i danas su u Zagrebu ostale "purgarske". Za šalatu imali su grah, karfijol, zelje, povrtnicu, krastavce, jagode, višnje, šljive, jabuke, kruške, tunje, pomerandje, artičoke, "zmešanu" šalatu.

U ljeti jeli smo glavsčiku ili onu visoku šalatu vezilju, koju su naši stari zvali "Bundsalat".

Za salatu spremila je majka i mošnjice (zeleni grah - mahune) sa sitno kosanim češnjakom i dakako vinskim octom, ali i krumpir na koji bi narezala "celera, kojega Zagrebčani vole veoma".

Kuruzno brašno mjerilo se na holbe i poliće, a Gračanke ga na Kaptolu prodavale na istome mjestu, gdje ga prodavaju i danas.

I mlieko bijaše jeftino, a prodavale ga samo Laščanke, ali ga nisu nosile u "plehnatim kantama" kao danas, već u zemljanim lončićima, koje bi svrstali u rešeto i nosile na glavi. Prodavale su mlieko na Krvavom mostu na prostoru lievoga kuta ili ga donašale kući. "Lonček" obrana mlieka stajao je 2 krajcara, sa vrhnjem, koje bilo "kak̕ prst debelo" 3 kr., dok je polić mlieka domaćica kupovala po 8 kr.

1908.

Tržnica s Trga bana Jelačića premještena je na Dolac 7. studenoga 1929. godine.

2012.

Kolači bili su navadni; jeli su "kifline" i "krafline". Ovi su bili fašinski, drugi od pjenica, od rakova, vrhnja, bubrega, od vrtnoga grozdića (ribizle). Močnjaci bili su prhki jabukovi, bavarski, od čokolade, mandalski, pomerandja, masleni, od višanja. Pflancline pravili su od "krapovih ikric", od telećih jetara, višanja.

Za konfekt bilo je "cukorja": mandala pečenih, cimetom i čokoladam, jeli se prhki "vrtanjeci", čokoladni "kušci" (puserli), cukorni, bieli kušci, sladki "venčeci", "holačeci", cesarski "hlebci", pak borme i "holipe". ≪ (Dragutin Hirc, Stari Zagreb, MH, 2008.)

*Dragutin Hirc (1853 -1921.), hrvatski prirodoslovac (botaničar i geograf), planinar i putopisac. Njegov rukopis o rodnome mu Zagrebu dugi je niz godina bio pohranjen u Državnome arhivu u Zagrebu, a zalaganjem Matice hrvatske konačno je objavljen 2008.

Rasprave o izboru mjesta za izgradnju nove gradske tržnice završile su početkom 1908. kada gradonačelnik Zagreba Milan Amruš raspisuje javni natječaj za arhitektonsko-urbanističku regulaciju prostora Kaptola i Dolca. Prvu nagradu dobio je arhitekt Viktor Kovačić s idejom o novoj tržnici u središtu Dolca. Priča o prostornom uređenju Dolca je i priča o političkom kaosu i korumpiranim gradskim političarima u Zagrebu. Zbog Dolca je gradonačelnik Vjekoslav Heinzel dao ostavku 23. listopada 1928. godine.

U nastavku reportaže slijedi opširniji prikaz o izgradnji tržnice Dolac.

Ljubomir Škrinjar