Izgraditi crkvu i vratiti se u Zrin

U nedjelju 11. rujna na ostacima crkve Našašća sv. Križa u Zrinu, na obljetnicu stradavanja tog mjesta sredinom Drugog svjetskog rata, sisački biskup Vlado Košić u koncelebraciji župnika Stjepana Filipeca i potomka Zrinjana kapucina Ivice Petanjaka, predvodili su misu sjećanja na sve poubijane i raseljene Zrinjane.

Ovo je mjesto pusto, jedina župa u Sisačkoj biskupiji bez i jednog vjernika-katolika, rekao je biskup Košić. U propovijedi je potaknuo da se što prije započne s obnovom crkve župe Našašća sv. Križa Zrin, na čijim se temeljima već petnaestak godina služi sveta misa. Biskup Košić je pozvao sve domoljubne i umne ljude koji žele pomoći bilo idejom, bilo sredstvima, kako bi se što prije osnovao Odbor za obnovu crkve u Zrinu. Po riječima biskupa Košića obnovljena crkva biti će trajni spomen cijelom hrvatskom narodu kako se ne može i ne će nikada prihvatiti činjenica da nas se protjeruje s naše zemlje, iz našeg zavičaja. Obnovom crkve potaknuli bi se uvjeti da se u Zrin vrati živjeti barem desetak katolika, kao jezgra za buduću živu župu u Zrinu.

Biskup se u homiliji pozvao na povjesničara stradanja pounjskih Hrvata mr. Antu Milinovića koji je zapisao kako je šutnja o uništenju Zrina – prikrivanje zločina holokausta. Riječ je o genocidu i taktici "spaljene zemlje", zatoru hrvatskog naroda, koji ovdje nije smio postojati, jer su to tako zamislili velikosrpski ideolozi, istaknuo je biskup Košić.

Na kraju mise govrio je i fra Ivica Petanjak, čiji je otac rođen u Zrinu i kao desetgodišnje dijete 1943. godine, nakon spaljivanja Zrina protjeran u Slavoniju. Podsjetio je na konfisciranu imovinu Zrinjana po odluci tadašnjih komunističkih vlasti poslije 1945. te ukazao na nepravde koje po pitanju vlasništva imovine ni do dan-danas nisu riješene.

U pravnoj državi, u kojima institucije trebaju raditi svoj posao, kako nam to kad im odgovara dociraju bivši i sadašnji predsjednik države, postavlja se pitanje vrijedi li to u svim slučajevima i na svim primjerima? U Hrvatskoj, u kojoj je totalitarni režim pustošio gotovo pola stoljeća, pravedno je jedino vraćanje otetog pravim vlasnicima ili njihovim potomcima. No, zašto to u praksi nije provedeno? Tko je za to odgovoran? Potrebno je poništiti nepravedne komunističke odluke i vratiti gruntovno vlasništvo. No zašto se to i dan-danas još uvijek ne čini, primjerice na vraćanju otetog u Zrinu? Zašto se u slučaju Zrina podvaljuje da bi vraćanje otetog imalo učin još većih nepravdi. Kako se to zločini pljačke, spaljivanja, ubijanja, otimanja i ne vraćanja otetog zemljišta smije osporavati lažima i podvalama o novim, još većim nepravdama? Imali li većih nepravdi od ovih koje se još i danas nakon 15 godina slobodne Hrvatske, potvrđuju u Zrinu, Boričevcu, Španovici... temeljem starih srbokomunističkih zločina nad Hrvatima?

Za upitati je, što to radi hrvatska vlast koja financira i podiže lažne spomenike, u ime izmišljenoga antifašizma i prikrivenoga četništva kao primjerice u Srbu, dok se godinama ne vide nikakvi pomaci u obnovi istinskih spomenika kulture hrvatske srednjovjekovne povijesti. Obnovu u Zrinu započelo je Ministarstvo kulture još prije desetak godina. No godinama se ništa ne radi na obnovi crkve sv. Magdalene, ne istražuju se ostaci srednjovjekovnog franjevačkog samostana, prilazni put dopustio se izgraditi doslovno preko srednjovjekovnog groblja, a grad u kojem je 1508. godine rođen jedan od najvećih hrvatskih junaka Nikola Šubić Zrinski – Sigetski i dalje propada.

Neki su pak, prije neku godinu uspjeli u ime obnove skinuti hrvatski barjak sa zrinske utvrde, jarbol zasuti kamenjem i tako ostaviti zarašteno u korov usred utvrde. Ne bi li bilo vrijeme da predsjednica vlade i ministar kulture posjete Zrin, upoznaju se s povijesnim značajem hrvatske baštine i poslušaju još uvijek žive svjedoke bolne i tragične povijesne nepravde. Možda bi tada hrvatska vlada zaključila kako je doista potrebno spaljenu župnu crkvu Našašća sv. Križa ponovno izgraditi i time svima pokazati, a posebice potomcima protjeranih, kako je povratak u Zrin ipak moguće ostvariti. Dakle, iščekuje se vrijeme kada će se hrvatska vlada bez kalkulacija zauzeti za istinu, koja je u Zrinu lako dokazljiva, uočljiva i opipljiva. Ako ne prije, tada će se vjerujemo i hrvatski barjak vratiti na zrinsku utvrdu, gdje se godinama vijorio poslije vojno-redarstvene „Oluje“, a nestao s nje početkom tzv. obnove u nadležnosti Ministarstva kulture.

Mons. dr. Vlado Košić, sisački biskup
Homilija izrečena 11. rujna 2011. u Zrinu

Draga braćo i sestre, dragi Zrinjani, dragi hodočasnici u ovo mjesto naše hrvatske patnje i ponosa!

Na Malu Gospu 1943. Zrin je uništen, većina muškaraca je odmah pobijena, a preostali stanovnici – ponajviše žene i djeca – raseljeni, mahom u Slavoniju, imovina im je svima oduzeta i nakon Drugog svjetskog rata vladala je nametnuta šutnja o ovom zločinu. Mjesto po kojem su grofovi i hrvatski banovi Šubići dobili ime – Zrinski – sravnjeno je sa zemljom, a i 20 godina od uspostave slobodne državeHrvatske ovo je mjesto pusto, dapače, jedina župa u našoj Sisačkoj biskupiji bez i jednog vjernika-katolika.

Kako piše znalac stradanja pounjskih Hrvata mr. Ante Milinović, šutnja o uništenju Zrina – prikrivanje je zločina holokausta. Riječ je dakle o genocidu, zatoru jednog naroda, naroda hrvatskoga, koji ovdje nije smio postojati jer su to tako zamislili velikosrpski ideolozi želeći proširiti granice svoje države, što su na kraju otvoreno provodili započevši totalni rat protiv Hrvatske, ali – jednostavno, i usprkos silnoj tehnici i nadmoći u ljudstvu i taktici „spaljene zemlje", čime su željeli ne samo pokazati svoju nadmoć nego zauvijek Hrvate odvratiti od nauma da žive na ovim područjima, oni su – bili poraženi. Pa premda i danas dalje ratuju za iste ciljeve, doduše na druge načine, želeći pravno, preko Haaga, preko udruženih udbaških spletki i nijekanju komunističkih zločina, a lažno optužujući hrvatske branitelje za zločine koje su oni počinili, kao što su lažima objašnjavali i zločin u Zrinu, naime da se tu radilo o „ustaškom pokolju nedužnih Srba" – te su laži pobijeđene. No, ne možemo reći da se to dogodilo jednom „zauvijek", budući da se i s naše strane traži da se ne prestanemo boriti za istinu, za Domovinu, za pravdu koju nam, očito, nitko neće pokloniti bez našeg zauzimanja i naše žrtve.

Svakako je, braćo i sestre, znakovito da smo mi – već više od 15 godina svake godine, u nedjelju uz blagdan Male Gospe, ovdje i slavimo sv. misu kao spomen za stradale stanovnike Zrina. Mi obnavljamo uspomenu na taj zločin, molimo za žrtve i njihovu vječnost, kao i za potomke i rodbinu žrtava, te za čitavu domovinu Hrvatsku za mir i pronalaženje pravog puta u borbi „za krst časni i slobodu zlatnu".

Danas, potaknuti čitanjima u kojima nas Gospodin poziva na opraštanje, želimo se osobito moliti i za počinitelje zločina nad našim narodom – i ovdje i na tolikim drugim stratištima, kao što su Udbina i Krbavsko polje, Siget i Gvozdansko, Bleiburg i Jazovka, Macelj i Ovčara, Vukovar i Škabrnja i tolika druga mjesta neizmjerne patnje našega naroda kroz dalju i bližu povijest. Ovih je dana izišla knjiga „Sunčica" u kojoj silovane žene iznose prvi puta svoje tragične priče iz Domovinskog rata, a koje kao da su svi zaboravili, ne bismo li postali svjesniji brutalnosti i mržnje koju su morali proživjeti mnogi naši sugrađani. Više puta znam reći kako je polovica naše Sisačke biskupije bila razorena. Bila je to „spaljena zemlja" – ali danas se ta zemlja, ta hrvatska zemlja obnavlja. To je naš zadatak – obnoviti Domovinu.

Kako će se naša Domovina, i osobito ovi krajevi koji su uvijek bili na meti našihneprijatelja, rušeni i paljeni, stanovništvo ubijano, mučeno i protjerivano – kako će se ovi dijelovi Lijepe naše do kraja obnoviti?

Potrebno je na više strana i s više razina djelovati. Dakle, trebamo svi nešto učiniti. Samo od sebe neće se vratiti život u naš Zrin, u naše hrvatsko Pounje, u našu Banovinu, u našu ratom opustošenu Hrvatsku. Zato nam je potrebna prije svega –nutarnja duhovna snaga. Bez vjere i duhovnosti nije moguće ništa izgraditi. Jučer smo bili svjedoci velebnog djela, posvete izgrađene crkve Hrvatskih mučenika u Udbini. Da bi se to postiglo, bilo je potrebno da se udruži Hrvatska biskupska konferencija i Hrvatski sabor, bile su potrebne mnoge dobre osobe, mnogi darivatelji, ali nadasve mnogi molitelji, ljudi koji su prije svega htjeli da se ta crkva sagradi. Ne bismo li mogli i mi, ovdje u veoma važnom povijesnom mjestu za Hrvatsku, u Zrinu sagraditi crkvu Našašća sv. Križa? Mi sada stojimo na mjestu gdje je do 1943. godine stoljećima stajala ta crkva. Obnavlja se – i daj Bože, da se što prije završi obnova – utvrde Zrin. Tako će, uz Gvozdansko, čija se utvrda također mora obnoviti, ovaj povijesni hrvatski kraj dobiti svoje važne točke, vratiti svoj identitet. To je moguće. Ako mene Bog poživi, kao sisački biskup želio bih da se započne s obnovom i crkve i župe Našašća sv. Križa Zrin što prije. Iskreno molim stoga sve domoljubne i umne ljude koji žele pomoći bilo idejom bilo sredstvima da mi se jave, da osnujemo što prije Odbor za obnovu crkve u Zrinu. Ona će biti trajni spomen da naš narod ne može i nikada neće prihvatiti činjenicu da ga se protjeruje s naše zemlje, iz našeg zavičaja. Nadam se da će tako u Zrin doći živjeti barem deset katolika i da će to biti jezgra za buduću živu župu u Zrinu.

Na žalost, mi Hrvati kao da spavamo još nekim teškim snom. Kad nas baš netko napadne i probudi, trgnemo se i branimo krvlju svoj dom i Domovinu, pravdu i istinu. No, opet brzo utonemo u san. Međutim, ja vas sve pozivam, braćo i sestre, probudimo se! Mi zajedno možemo puno toga, ne samo obnoviti naše svetinje, nego i nastaviti izgrađivati budućnost našega naroda – u dobru, istini, ljubavi i pravednosti.

Da bi se to uspjelo, potrebno je neprestano učiti u školi Isusovoj. Potrebno nam je znati i svima govoriti - istinu. Istinu o stradanju naših župa, naših ljudi, naših krajeva i naše Domovine. Mi smo naime prihvatili da nam drugi – nedobronamjerni i lažni interpretatori tumače našu povijest. Kako je moguće da se stradanje našeg hrvatskog Zrina nigdje ne spominje u udžbenicima, kako je moguće da i ova naša godišnja okupljanja u Zrinu prolaze uglavnom nezapažena u glavnim tzv. hrvatskim medijima? No, kad bi se govorilo o Zrinu i njegovoj tragediji, tada bi se morala promijeniti i slika o tome kako su naši partizani bili veliki antifašisti i hrabri borci za slobodu hrvatske domovine. Jer na primjeru Zrina vidi se da su to bili najobičniji ubojice, dapače ratni zločinci koje su predvodili pobunjeni hrvatski Srbi – jednako kao i u Domovinskom ratu. Zato se o Zrinu radije šuti u medijima, ne dolaze državne delegacije ovamo, a tu su stradali obični seljaci, muževi i žene, djeca i starci koji su samo željeli živjeti slobodnu u svojim selima. To se bjelodano vidi iz pisma koje su u ime napadanih i ubijanih Zrinjana Vladi NDH 30. 0žujka 1943., dakle samo nešto više od pet mjeseci prije konačnog pada i razaranja Zrina, potpisali Antun Babić, Roko Remeta, Pavao Maraković i Mijo Krivošić. Imali su samo 134 hrvatska težaka koji su branili svoje mjesto od stalnih napada partizana i srpskih četničkih postrojbi. Molili su pomoć vojske, koja im nije stigla.

To je istina. A nije istina da su Hrvati spalili srpsko selo Zrinj, kako se to u poratnoj historiografiji lažno prikazivalo. Dakle, valja nam se boriti istinom protiv laži.

Nadalje, valja nam se boriti ljubavlju protiv mržnje. Očito, mržnja je razorila Zrin, mržnja koja je nadahnjivala partizanske i srpske zločince. A mi ne bismo smjeli nositi u srcu mržnju nego ljubav jer samo ljubavlju možemo graditi i novi Zrin, i slobodu i sretnu budućnost svoga naroda. Također neobično je važno imati dušu čistu od svake osvete.

Naš je Gospodin danas u Evanđelju svima nama poručio, kako je potrebno biti duhovno slobodan od bilo kojeg zla. Ako želimo biti njegovi učenici, trebamo se osloboditi od mržnje, od želje za osvetom, od namisli da uzvratimo zlom za naneseno zlo. Ne, nikada ne smijemo tako razmišljati. Takav bi nas put odveo u propast. Naš narod doista jest pretrpio neviđena zla i poniženja, patnje i progone. Zrin je najbolji svjedok te patnje našega naroda. Pa ipak, da bismo bili sposobni graditi bolju budućnosti i za sebe i za naš narod, trebamo biti slobodni od svake trunke mržnje i želje za osvetom. Jednom riječju, trebamo svima koji su nam nanijeli nepravdu, trpljenje i zlo – oprostiti! I to, kako Gospodin kaže, „od srca". Naime, valja imati sućuti za druge ljude. Ako čovjek gleda samo sebe i svoje patnje, nije u stanju drugima opraštati. Kao što je bio – u Isusovoj prispodobi – okrutni sluga. On nije želio vidjeti muku i potrebu svoga dužnika, te mu nije želio otpustiti njegov dug, koji je zapravo, u usporedbi s njegovim dugom koji je imao prema svome gospodaru, bio neznatan – „sto denara". No, on nije imao milosrđa. Naprotiv, gospodar je njemu otpustio njegov dug koji je bio ogroman – „deset tisuća talenata", tako velik da bi ga mogao vratiti jedino da se proda on i sav njegov dom u roblje. Pa ipak, njegov mu se gospodar „smilovao, otpustio ga i sav mu dug oprostio". Gospodar je gledao njegovu muku i smilovao mu se. Ako mi ne vidimo muke naših bližnjih, nećemo moći niti oprostiti. Ne traži Gospodin od nas da prihvatimo grijeh, nego da prihvatimo grješnika koji se kaje, koji pati zbog svoga grijeha, koji želi obraćenje i novi život. Međutim, ako to i ne želi, mi ga trebamo žaliti, imati sućuti prema njemu i njegovoj stanju u koje je po grijehu upao, te mu – ako i ne moli – poput Gospodina na križu oprostiti, opravdavajući ga: „Oprosti im, Gospodine, ne znaju što čine!" To ipak nije dovoljno da bi se dogodilo pomirenje. Pomirenje nije jednostrani čin, kao što je to oproštenje. „Oprostiti" znači „učiniti prostim", odnosno slobodnim, osloboditi neprijatelja od tereta njegova zla koje mi je počinio. No, pomirenje se događa kada se ruka oprosnica, pružena s jedne strane, prihvati s druge strane. To ovisi dakle o drugoj strani. O nama ovisi hoćemo li oprostiti dug, jer Bog nama sve naše grijehe oprašta i dug nam otpušta, ako se kajemo, kao što molimo u Očenašu: „otpusti nam duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim". Neka tako bude, da se dogodi novi život, novi život u koji želimo svi ući, a dariva nam ga Gospodin. Amen.

Tekst i slike: Damir Borovčak