Otok čarobne ljepote i stoljetne vjere

 

Hrvatska je rijetka zemlja u Europi koja ima takvu blagodat mora, otoka, sunca i mirisne mediteranske vegetacije. More čini čak jednu trećinu hrvatske površine, čak 31.067 km². Ukupno je 1185 otoka i otočića, a njihova obala iznosi nevjerojatnih 4058 km. No, od tolikog broja otoka, nastanjenih je samo 67. Najveći su otoci Krk i Cres na sjeveru, dok su na jugu najmanji Elafitski otoci, rjeđe zvani Jelenski. Nekoć je život na otocima cvao, a danas je ugrožen. Posve neopravdano, jer su otoci svojom ljepotom, klimom i ekološkim prednostima, najpoželjnija mjesta za život u Hrvatskoj. Stranci su to uvijek bolje od nas prepoznavali i zato su se, i s istoka i sa zapada, vjekovima nastojali dočepati naše obale i otoka. A posebno u ovo današnje vrijeme, kad su Hrvatsku počeli nemilosrdno rasprodavati.

Jesmo li uopće svjesni u kakvoj zemlji božanske ljepote, predivne prirode i klime živimo? Jesmo li svjesni tradicije i baštine koju nasljeđujemo svojim rođenjem u Hrvatskoj? Jesmo li uopće svjesni kako imamo obvezu čuvati za buduće naraštaje sve što nam je Bog dao na uživanje? To su pitanja koja naviru kada brodom iz dubrovačke luke Gruž plovimo prema Elafitskim otocima. Elafitsko otočje čini sedam otoka: Daksa, Koločep, Sv. Andrija, Lopud, Rudo, Šipan i Jakljan. U prošlosti su svi bili nastanjeni, a danas samo četiri, od kojih su Koločep, Lopud i Šipan iznimne turističke atrakcije. Oni su i u prošlosti imali posebnu važnost za Dubrovačku Republiku, jer su ondje bili izgrađeni ljetnikovci, samostani i dvorovi najbogatije dubrovačke vlastele. Dubrovačka uprava nad otocima bilježi se već od 1272., a na Lopudu je bilo sjedište knežije od godine 1457., pa je bio izgrađen i Knežev dvor. Lopud je nekoć imao i svoju brodsku flotu od čak 80-ak brodova, kao i brodogradilište. Bogati pomorci uredili su mjesto, izgradili svoje kuće i pristanište za trgovačke brodove. Ondje je bio pravi ladanjski raj dubrovačkih obitelji, gdje je uz osiguran odmor, mir, užitak, postojala i mogućnost obavljanja poslova. Uz dvorce su se uređivali parkovi i gradile se obiteljske kapelice. Osim kapelica, na malom otoku postojala su čak tri samostana i nekoliko većih crkvi. Lopud je površine samo 4,63 km², a ima oko četrdesetak vjerskih objekata, gotovo desetak po kvadratnom kilometru. Postoji li još igdje u Hrvatskoj tako mnogobrojan i usredotočen graditeljski prikaz pobožnosti i katoličke vjere naših predaka?

S morske strane, pri uplovljavanju u Lopud, uočljiv je franjevački samostan koji je imao i obrambenu funkciju. Obrambeni zidovi izgrađeni su 1516., a tvrđava s kulama izgrađena je 1592. godine. Ističe se i zvonik crkve sv. Marije od Špilice, koja je izgrađena milodarima lopudskih plemića, a danas je župna crkva. U središtu mjesta nalazi se dominikanski samostan sa crkvom sv. Nikole. Dominikanci su već 1482. otvorili školu koja je dala mnoge svećenike, znanstvenike, trgovce i dobrotvore. Uz crkvu sv. Nikole, u kojoj se u sezoni osim povremenih služenja misa održavaju i koncerti, nalazi se i prekrasan park obitelji Đorđić-Mayneri, danas javni park sa šetnicama i egzotičnim nasadima. Povrh franjevačkog samostana nalaze se ruševni ostaci još jednog samostana, a u podnožju najvišeg vrha otoka, Polačica (214 m), nalazi se tzv. Španjolska tvrđava sv. Šimuna iz 1511. godine. S nje se pruža prekrasan pogled na cijelo otočje, a nekoč je služila za sklanjanje stanovništva i obranu otoka od Turaka. Turci su ipak napali otoke Šipan, Lopud i Koločep 1571. i napravili neviđenu pustoš. Mnoge žitelje otoka odveli su u roblje. Nakon toga dubrovačka je vlada naredila još jače utvrđivanje svih otoka i izgradnju novih obrambenih kula.

Na otoku su i ostaci četiriju starokršćanskih crkava: sv. Ilija, sv. Ivan Krstitelj, sv. Petar i sv. Nikola. One svjedoče o starohrvatskoj kulturi i opstojnosti Hrvata na tim prostorima od najranijih vremena. Crkve sv. Ilije i sv. Ivana Krstitelja ukrašene su starohrvatskim pleterom, uklesanim u kamene zidove. Na Ivanjem brdu povrh Lopuda nalazi se crkva sv. Ivana Krstitelja,koja je svojom zvonjavom vjekovima upozoravala stanovništvo otoka na svaku nadolazeću opasnost. Podno sv. Ivana, u unutrašnjosti, vodi put prema drugoj strani otoka. Ondje se nalazi veliko staro gospodarstvo sa zapuštenim vinogradima, koji i danas svjedoče o prirodnom bogatsvu, ljepoti i blagodati života na otoku. Kroz hladovinu stogodišnjih borova, mirisnim šumskim i poljskim stazama, dolazi se do druge strane otoka, do prekrasne pješčane plaže Šunj. U blagom luku, nekih petstotina metara, pruža se prekrasna laguna plavetnila i zelenila, spoj kristalno čistog mora, pijeska i tamnozelenih borova. Kažu, jedan od najljepših zaljeva i plaža na Jadranu, danas sigurno rijetka turistička i rekreativna atrakcija. Povrh plaže, u borovu šumarku, nalazi se crkva Gospe od Šunja. Izvana naizgled jednostavna crkva skriva uzbudljivo povijesno crkveno blago. Istinita priča govori kako je crkvu podigao milanski plemić Otton Visconti, koji je na povratku s križarskih pohoda doživio olujno nevrijeme nedaleko od Šunja i zavjetovao se da će podignuti crkvu Gospi u čast ako se uspije spasiti. Svoje je obećanje ispunio dostojanstveno i raskošno, u čast Majci Božjoj na Šunju. O tome svjedoči njegov grb ugrađen u crkvi.

Na Lopudu su rođene neke značajne osobe, koje su slavu hrvatske domovine pronosile svijetom. Brodovlasnik Miho Pracat Pracatović, rođen je na Lopudu 1528. i školovao se kod dominikanaca, sudjelovao je svojim brodom u pohodu na Portugal za u doba kralja Filipa II. Golemo bogatstvo, koje je stekao trgujući svijetom, ostavio je u dobrotvorne svrhe Dubrovačkoj Republici. Jedini je pučanin kojemu je po doluci Senata podignut spomenik 1638. u Kneževu dvoru u Dubrovniku. Poznat je također admiral i diplomat Vice Bune, rođen u Lopudu 1559., koji je bio u službi španjolskoga kralja kao savjetnik. Bio je zapovjednik dijela španjolske oceanske flote, a poslije i izaslanik španjolskih kraljeva Filipa II. i Filipa III. u Indiji i Belgiji. Nosio je naziv viteza Kristova reda i postao je konzul Dubrovačke Republike. Njegovom je zaslugom španjolski dvor prisilio Veneciju da napusti otok Lastovo, koji su Mlečani oteli Dubrovniku. Za taj pothvat primio je zlatnu kolajnu Dubrovačke Republike. Umro je u 53. godini života u Napulju, a pokopan je po vlastitoj želji na Lopudu u crkvi sv. Trojstva. Primjeri samo tih dvoje ljudi govore kako su Hrvati rođeni na Lopudu bili ugledni i uvažavani u svijetu.

Mnoge građevine na Elafitima i u Dubrovniku pokazuju da je na tlu Hrvatske bilo poprište europske i svjetske povijesti. Danas na Lopudu postoje samo skromno označene staze na kojima turisti mogu razgledavati znamenitosti. Postoje tiskani vodiči, karte i turistički prospekti na raznim jezicima. No je li to dovoljno? Sigurno nije, jer prospekti nikada ne mogu prenijeti ono što može živa riječ. Turistička šetnja pokazuje da je Lopud otok pun čarobne ljepote i hrvatske stoljetne vjere. Istražujući znamenitosti Lopuda, hrvatski čovjek može na tim povijesnim putovima susresti strane turiste kako samostalno lutaju razgledavajući njegovu sakralnu baštinu. No, oni uglavnom nisu ni svjesni što vide, i što traže, i što koja starohrvatska crkvica predstavlja. Nužno bi bilo i financijski sigurno isplativo, da na Lopudu djeluju mladi turistički vodiči, studenti povijesti umjetnosti, jezika, arhitekture..., koji bi vodili strance otočkim stazama i dobrim znanjem stranih jezika opisivali stoljetna povijesna zbivanja na otoku i u Hrvatskoj. Strancima je potrebno objasniti značaj svake starohrvatske crkvice, utvrde ili samostana, upravo tako, kako se to radi u stranom svijetu. Tada bi Englezi, Amerikanci, Francuzi i Nizozemci, koji često dolaze na Lopud, a nemaju pojma o hrvatskim kulturnim dosezima kroz stoljeća, temeljem povijesnih činjenica posve drugačije doživjeli Hrvatsku. Svakako bi se s više poštovanja vraćali u svoje zemlje, sjećajući se ne samo predivnog mora i sunca. Na Lopudu je na samo 4,63 km² neprijeporno vidljivo kako Hrvatska nikada nije pripadala kulturi istoka i Balkana. Na Lopudu je uočljivo kako je Hrvatska svojom povijesnom baštinom uvijek pripadala Europi. Samo nas europska politika, uz pomoć nekih domaćih političkih neznalica i prodanih duša, stoljećima gura u društvo onih kojima nikada nismo pripadali, ni povijesno, ni kulturno, ni vjerom, a ponajmanje po ljudskom poštenju.

Damir Borovčak