U ponedjeljak, 2. siječnja 2023. na Krematoriju u Zagrebu u uskom krugu ožalošćenih ispraćen je na vječni počinak Josip Senc, hrvatski emigrant i povratnik iz Kanade. Posmrtnu riječ na ispraćaju održao je Damir Borovčak. Prenosimo što je rekao u svojem obraćanju. (hkv)
Uz ispraćaj Josipa Senca, hrvatskoga emigranta i povratnika iz Kanade
Poštovana ožalošćena Ana i sine Josipe, poštovani ožalošćeni prijatelji, u ime Udruge Macelj 1945., članova u Hrvatskoj i Kanadi, opraštamo se danas s Josipom, našim članom i mojim dugogodišnjim znancem i prijateljem.
Josipe, upoznali smo se sredinom 80-ih godina u Kanadi. Pamtim te kao nasmijana i vedra čovjeka, uvijek spremnog na pošalice, uz velikodušan osmjeh. Naše prijateljstvo traje od tada, dugi niz godina i nastavilo se poslije Tvog povratka u Hrvatsku.
Rođen si na početku Drugog svjetskog rata, na dan sv. Josipa 19. ožujka 1941. u hrvatskom Srijemu, u mjestu Morović (pripadao Hrvatskoj, poslije 1946. otimačinom uključen u Srbiju). U sudbonosnom vremenu Drugog svjetskog rata i rađanja mlade hrvatske države Tvoj se otac spremno odazvao u obranu Domovine i njezine opstojnosti. Bio je spreman Hrvatsku braniti i tako je poginuo 1943. u Slavoniji. Tvoje djetinjstvo i sudbina postaju vezani uz Tvoju majku koja želi zaštititi Tebe i Tvoju sestricu i skloniti vas na sigurno. Govorio si mi, nekoć davno, kako je Tvoja majka krenula zapregom u zbjeg po ciči zimi i hladnoći kroz srijemsku ravnicu zametenu snijegom. Iz Morovića pronalazite utočište u Tovarniku, gdje ste se za neko vrijeme skrasili. Tvoj je život bio teška i okrutna sudbina Hrvata prognanika, politički nepoželjnog čovjeka u komunističkom režimu. Ta te sudbina pratila od rođenja, pa sve do mladenačke dobi, kad se na Tebi okrutno iskalio brutalni komunistički režim.
Josip je odrastao u Tovarniku, rodnom mjestu poznatog domoljubnog hrvatskog pisca i pjesnika Antuna Gustava Matoša. Od malena ga je zaokupljala Matoševa domoljubna poezija, a dobar dio njegovih pjesama znao je recitirati napamet.
Kao maloljetnik postao je politički nepodoban zbog neskrivenog hrvatstva. Osuđen je na dugih sedam godina robije u zloglasnom jugokomunističkom logoru Goli otok. Prošao je sav pakao Golog otoka i govorio o strahotama mučenja, premlaćivanja, izgladnjivanja, psihičkog maltretiranja i političkog preodgoja. Govorio je kako je uspio preživjeti samo zato što je volio jesti zelje, kupus koji velik broj robijaša nije mogao jesti, jer su ga dobivali svakodnevno. Poslije robije Josip želi čim prije pobjeći iz mrske jugotvorevine, na zapad, u slobodu. Uspijeva izmaknuti nadzoru i doći do Njemačke, potom Švedske i konačno se skrasiti u Kanadi. Zbog posla dolazi u Kitchener, gdje ga upoznajem na početku mog dolaska u emigraciju. U Kitcheneru upisuje svoju djecu u Hrvatsku školu i Folklorno društvo Kraljica Jelena. Bio je uključen u razne hrvatske organizacije, bio je sudionik svih hrvatskih prosvjeda protiv Jugoslavije i Titova komunističkog režima i aktivno sudjeluje na ostvarenju hrvatske težnje o samostalnosti. Zajedno postajemo utemeljitelji ogranka Hrvatske bratske zajednice, br. 500, Kardinal Alojzije Stepinac u Kitcheneru. Postaje i član HDZ-a, kojeg je 1989. u Kitcheneru pokrenuo Gojko Sušak u prepoznavanju povijesne prilike ponovne uspostave samostalne hrvatske države.
Kao mnogi Hrvati u dalekom svijetu, tako je i Josip sanjao slobodnu, samostalnu i pravednu Hrvatsku te nastojao na taj način i živjeti. Poslije završetka Domovinskog rata svu je energiju upotrijebio da se vrati u slobodnu Hrvatsku. Sudbina je htjela da se nakon dugog niza godina sastane s prijateljicom Anom iz školskih dana. S Anom je u Hrvatskoj pronašao svoj smisao života. Povratkom u Domovinu, nastavlja se zalagati za povijesne istine. Postaje član Hrvatskog društva političkih zatvorenika, Hrvatskog žrtvoslovnog društva i Udruge Macelj 1945. te hodočasnik na mjesta hrvatskih povijesnih stradanja.
Josip je preživio surovi gulag Goli otok. Ali s posljedicom oštećenja bubrega pa ga je u kasnijim godinama morao izvaditi. Josip je bio hrvatski čovjek kojeg su od mladosti ponižavali, mučili, izgladnjivali, tjerali na teški iscrpljujući rad, nasilno preodgajali, proglašavali državnim neprijateljem i moralno-politički nepodobnim. No nikako nisu u njemu uspjeli slomili duh domoljuba, duh postojanosti, duh ponosnog Hrvata koji se zalaže za pravdu, za poštenje, za istinu... Nisu uspjeli slomiti tu ljubav za slobodom zlatnom i hrvatskom državom!
Dragi naš Josipe, sve si to gorko, ali i gordo proživio. Nasuprot komunističkim progoniteljima, bio si slika i prilika dobrog čovjeka, dobrodušnog i ponosnog Srijemca, uljuđenog Hrvata finog ponašanja, ali odlučnog protivnika svakog ponižavanja Hrvatske. Ako se nešto nije dogodilo odmah, vjerovao si u budućnost.
Na kraju jedan Matošev stih koji te vjerno ocrtava:
Samo tebe volim, draga nacijo,
Samo tebi služim, oj Kroacijo,
Što si duša, jezik, majka, a ne znamen,
Za te živim, samo za te, amen!
Bila Ti laka hrvatska zemlja koju si toliko ljubio!
Počivao u miru Božjem!
Tugujućoj obitelji, svima ožalošćenima, još jednom iskrena sućut.
Damir Borovčak